субота, 12. децембар 2009.

XII  nastavak   POVRATAK U  ZAVIČAJ

-od govedara do cara,-od  gladijatora do cezara.-jedan se ne deli,ili si  car ili nisi..







I ko zna kako, da li je Maksima Armenta Mladjeg vetar odneo, ili noću zvezde prenele, ili je to ispunjenje proročanstva, mojri i njegovog oca Armenatarijusa, drhtao je od straha, dok je u vojnom rimskom graničnom logoru boravio, u nekoj od karaula Moesie Superiore.



Ubedjivao je Aurelijanove legionare da i on ima njihov znak, ali da mu je u nekoj crnoj reci pao, tu u blizini limasa.



Da je morao da beži, jer ga je jurila neka crna planina koja hoda, a na nebu ga juri neki plamen sa repom.


Evo preskočiće reku u jedan skok.


Preleteće i onu topolu, ako treba.


Onu ognjenu pticu da uhvati, samo da mu veruju.


Veruju mu one ptice, i zmije, ako treba sa njom će se poljubiti,


Evo konji im se smeju što mu ne veruju.


A mogu ako žele sve da provere.


Mogu, ali ne znaju ili ne umeju, a možda se i plaše.


Baš onako kako mu je baka Oga obećala.


Ili, im je bilo sve jedno šta to on priča.


I poverovaše mu, što je bila njihova najveća greška.


Čuo je kako mu se narugaše i to im nikada nije oprostio:


Ovaj šepavko i slinavko je luda i lažov !


Još da je rekao da sa životinjama razgovara, da mu je muškost isto kao u ždrepca.


Sigurno bi ga okovali.


Povedoše ga sa sobom, da im vodu nosi, da im glasnik bude, da im se nadje u blizini, ako nešto zatreba.


Da legionarska luda bude i potrčko .


Neće mnogo da jede, niti će primati ratninu, ni jednu sesterciju neće dobiti, a kamo li zlatnik.


Tek, biće uz njih, gde oni tu i Armengearius, tako mu ime dadoše.


Jer ovo Armentario, kravar i ne ide uz legionare.



Služiuo im je verno pet godina.


Učio je od njih, pamtio, sve ono što je važno za legionara.


O velikom Cezaru sve saznao od njih:


Kako su njega kao svog komandanta, 284. godine, proglasile Carem rimske legije na istoku.


Kako je iz teških ratova sa protivnicima, koga su izabrale legije u zapadnim provoincijama, izašao kao pobednik i kako sa njim sada počinje drugo razdoblje Rimskog carstva.


Sada si svemoćan, gospodar i bog svih svojih predaka, blistaš u duši, ali i od dragog kamena i zlata.


Pred tobom se pada ničice moj Cezare, oče.


Evo ja ti se klanjam doveka!


Govorio je, klanjajući se do zemlje, a nikako da mu u zenice pogleda.


Onako visok i snažan kao da se stena odvaja od obale u reku, nekoliko puta je padao i učio tekst napamet, kako bi izgledao uverljivo kada bude stao ispred cara, za koga je već znao da nema sina i da traži naslednika i muža kćeri Valeriji.


Njihovim jezikom je bolje govorio od mnogih pravih legionara.


Sam je naučio da piše i čita.


Naučio je još Latinski, Italijanski, Grčki jezik.


Znao je njegove uzrečice i omiljene mudrosti:


Fistina lente !


Eksercitatio optimus magiste est !


Quen di diligunt adolescens moritur!


Kada progovori, ovaj dačanski, pa germanski i ungarski iz njegove Moesie Superiore i Mons Soicer Svete Magure, pa još i govor životinja.


Ni sam ne zna, ko mu je rekao, ali upamtio je kako se spravlja protivotrov.


Bio je najbolji, gladijator, a nikada nije javno pokazao ono što može i zna.


Tako je potvrdjivao svoju, odnosno majčinu nasledjenu, mudrost ali i očevu pokornost, kada se nešto želi postići.


On je hteo u večni Rim, u Probove jedinice, prvi legionar da bude, uz samog Cezara.


I ko zna još kada i kako, upade u oko i dušu, caru Imperije Dioklecijanu.



Posle jedne grupne gladijatorske igre, na završnoj večeri sam je pristao da ga, kao iznenadjenje, raspusne sedeljke, raščereče na povitom čempresu i da ga tako bace na ushićenu rimsku svetinu, koja sve to posmatra sa ushićenjem, kao gladne zveri.


Ali, Cezar to ne dade.


Te večeri ga bez reči posini i samo za nekoliko godina proglasi Cezarom i svojim zetom.


Za ženu mu dade kćer Valeriju, uz uslov da zaboravi i ostavi sve ono što je do sada imao.


Kao što je i on zaboravio da je poreklom Ilir, ali će se, ipak, pod stare dane, vratiti tamo odakle je i krenuo.


Reče mu :

Prolazi ovo zemaljska slava, a ja se sprema za uzvišene

Pametnom je carovanje dosta, ali uzvišenost nikada, sine moj!.

Budi uz mene!

 
Samo njemu uz uvo reče:


Sa prestola ću se povući kada mi se unuk rodi i na moru, u mojoj rodnoj Dalmaciji, palata bude završena.


Reče mu i :

Kao i do sada, vlast će imati dva Avgusta, jedan za istog, drugi za zapad i svaki će biti moj pomoćnik.


Ovaj Maksimijan, moj sestrić, mi smeta, prgav je hoće celu vlast, a hrabar je i dobar.

Ti ćeš biti ja, a njega će zameniti Konstancije Hlor, vladaćete Imperijom dvadeset godina, a posle će, po mom programu, biti i sistem tetrahija, dva Cezara i dva Avgusta.
Govorio mu je još.

Slušaj Galerije, sine moj:


U životu si samo jednom Imperator !

Na zemlji nema drugog boga osim tebe !

Čuvaj se onih kjoji su ti bliski, koji ti laskaju, koji ti nude sebe !

Uništi svakog ko ti se suprostavi na tvome putu !

Pleme uništi, ako treba, sve, sve !

Čovek će se ponovo roditi.

Drvo iseči, ponovo će drugo izrasti !

Stvoriće se drugo pleme !

Ali znaj sunce je jedno !

Samo si jednom Imperator!

Ukroti reku !

Stani ispred vetra!

Planinu zgnječi !

Ali ne zaboravi, ti si Imperija!

Samo najhrabriji ostaju, sine moj !

Nepravedan ćeš biti prema onima koje najviše voliš !

Nauči ljude kako da se prema tebi ophode !

Kada si najslavniji, najtužniji si !

Tada si najmoćniji, ali si sam !

Uvek si sam, sine moj !

Kada si najbogatiji nemaš ništa!

Ono što najbolje imaš nikada ti neće koristiti !

Tebe će svi koristiti !


Čovek je sebi najveći neprijatelj, sine moj !



Vidiš li evilski razbojinici i divlji : Tribali, Dačani, i Mezi, Iliri, Huni, Goti, Karpi, Seri i Avari, i još mnogi drugi upadaju preko granice, ruše i pale gradove, pljačkaju sela.


Tribali, ti divljaci, nam sve više naseljavaju veliku reku Danubius.


Neće ono što mi imamo, nego i oni to isto žele.

Mrze naše bogove.

Hoće da imaju svoga Boga!

Ruše naše hramove!


A i ovaj do mene Maksimijan, hoće da osigura presto za svoga sina Maksenciju, kakva drskost, surevnjivost i pohlepa, sine moj,


Govorio mu je Dioklecijan još i ovo:


Hoće zlatnu Moesiu Superioru da nam preotmu, hoće naše rudnike, naša rodna polja, zemlju da nam preotmu !


Prekopavaju puteve, pale limase, ubijaju ljude i siluju žene, otimaju stoku.


Legionari su nemoćni, odmetaju se i bune, nemaju naoružanje, ne dobijaju redovno plate.


More nam zatvaraju gusari, jer nemamo silne liburne!


Bog Neptun nas zaboravio, i Mars će nas ostaviti !


Kao da nema više naših bogova.


Zaboravljaju naš obostrani ugovor.


Mi da ih molimo i prinosimo im žrtve, a oni da ispune ono za šta ih molimo i za šta su primili žrtvu!


Mi im gradimo veličanstvene hramove i priredjujemo im obrede.


Obaveze imaju bogovi i ljudi, a oko nas je nesloga.


Pati ova sveta zemlja, naša otadžbina, a mi joj malo pružamo .


Sine moj, ne trgujemo, malo se radi, polja su nam pusta, malo je i robova.


Gde god se okreneš samo se ratuje, dižu se logori, svuda je užas, glad i glib do kolena, pobune, pobune, sine moj !


Carstvo je natopljeno krvlju, koja se proliva u medjusobnim sukobima!


Bolest vlada kud god se okremeš.!


Robova, robova je sve manje !


Nema ni dece, sve ih manje ima, sine moj !


Svi žele u večni Rim, da u njemu vladaju Vaseljenom.


Rim je patria za sve, a jedan je grad, kao što je i carstvo jedna otadžbina za sve .


Upamti, što je jedno ne deli se!

Što je tvoje drugi ne sme da ima!.


Ne kaj se za ono što sam uradiš, već onda kada time ne zadovoljiš sebe, razumeš, sine moj !


Jedan se ne deli po količini, a što je ne deljivo po količini to je jedinstvo, to je Imperija.


Ako to i učiniš, više nije jedno.

To već nije Imperija!


Da li me ti razumeš, sine moj?


Gutta sava lapidem, consumitur anulus usu !


Govorio mu je, mudri Dioklecijan, u dugim šetnjama rimskom palatom, a on je sve mislio da je pored svoje kuće u oboru na Svetoj Maguri:


Gde god staneš okreću se čekrci, rade klešta za mučenje.


Zanatlije i seljaci se ne čuju da rade, no kukaju.


Mač i koplja zabadaju se u meso najrodjenijih u Imperiji.


Niko se ne boji, nema straha od zakona, od cara.


Hoće da nas prepolove i unište evilski Varvari.


Našim jezikom ne pričaju, i ruše nam spomenike i svetinje!


Hule bogove državne, a svog prizivaju!


Kažu, neki drugi Bog je došao !


Njega slave i mole da im pomogne da se izbave od zla, a sami su zli!


Porez ne plaćaju, jer se i seljaci ne plaše nas, nego nevernika, divljaka i varvara, pa ne znaju na koju će sada stranu.


A samo je jedna strana Galerije, sine, samo jedna!


Nestalo je nekadašnje jedinstvo u rimskom životu.


Sada svi misle da su sila!


Sudije su verolomnici i varalice, po svome ćefu dele pravdu.


Prvo izmere kesu pa udele pravdu!


Bogataši žive u krajnjoj raskoši, kriju žito, vino, zlato i srebro, ne plaćaju porez!


Strahuju da im sve to što imaju ne uzmu pljačkaši i divlje horde.


Siromašni žive u bedi, umiru gladni i bolesni !


Nekadašnji legionari prose, prose !


A tvoj predak, silni Gaj Grah, po kome ti nosiš prvo ime, jer si mudar i jak na njega, je ukazivao ovo teško vreme koje nadolazi, na propast, kaže :


Postoji jedan, samo je jedan Bog.

Ej ! kaže da Imperija ne postoji!


Ne stavlja li on to Imperiju na kocku, ne prodaje li to sve što je stečeno ?


Eee! moj silni Grah, samo da vidi šta je to pričao !!


Divlje zveri imaju svoje jazbine, u koje mogu da se sklone.


A oni koji su prolivali svoju krv, sada ne poseduju ništa, osim svetlosti koju gledaju i vazduha koji dišu.


Vojskovodje varaju narod kada kažu da se bore za svoje kuće, za svoje grobove i hramove.

Oni nemaju kuće.


Oni se samo bore da bi se održala raskoš bogatih.


Nazivaju ih gospodarima a oni, čak, nemaju u svom vlasništvu ni grudvu zemlje, ne poseduju ni domaći žrtvenik, ili grobnicu za mrtve članove svoje porodice.


Takva Imperija mora da propadne, razumeš li Galerije, sine moj.


Jupiter i Mars nas zaboraviše !


Sve manje imamo novca da plaćamo vojsku i državne činovnike da kupujemo tkanine, oružje, konje i drugu stoku, grnčariju, brodove, da učvršćujemo limase.


Takvo ti ostavljam carstvo.

To ti je danas Imperija.
Treba je zaštiti, Galerije, sine moj.


Samo ti to možeš, jer si sa neba poslat, sa Istoka, odakle sunce izlazi.



Ja ću biti uz tebe, tu ću biti u Dalmaciji.

Ti budi svuda, neka ti prvi vojskovodja bude Askalapijo, on je dužan tebi, a veran Marsu i poštuje mene.

Ja ti za njega garantujem!

Obidji sve provincije od severa do istoka.

Od juga do zapada.obidji sve limase.


Svako domorodačko selo i zaselak, svaki rudnik obidji, imaj tamo svog čoveka, i svoje cohorse do 100 legionara.


Na ključna mesta podigni gradove i cohorose od 400 do 600 duša.


Izgradi puteve, prepreči reke mostovima.


Tamo imaj najmanje po jednu legiju, 5.000 vojnika, najmanje!


Neka ti novi gradovi budu kao Rim, verski, kulturni i privredni centri.


Ukrasi ih kipovima naših bogova, poprsima i reljefima svih dosadašnjih Cezara i naših predaka.


Neka ti tvoje zvezde svetle i noću, kao mozaici .

Okupi oko sebe učene ljude, pesnike, vajare, mudrace, medike.


Da li me ovo oči varaju ili je to stvarnost.


Šta mi to priča kad ga ništa ne razumem.


Ponavljao je u sebi Gaj, proveravajući da li je baš sve upamtio :


Poštuj sve veštine, a posebno vojnog zapovednika, tragača zlata, i dobrog govornika, glumca i filozofa, proefectuse sastorume.


Budi dominus za sve Rimljane širom carstva.

Svet je tvoj uzmi ga.


Bogovi su ti naklonjeni.


Samo oni znaju šta ti treba i šta ti možeš.


Šta umeš i imaš, sine moj !


Tvoja duša je moja.


Svaki tvoj korak je moja hrabrost .


Tvoj pokret je moja želja i zapoves bogova, sine moj Galerije!


Neka tvoj san osvetli celu Imperiju,!


Budi novi čovek Rima, to ti zavetujem Galerije, sine moj !


Želeo je Dioklecijan da rimska Imperija bude jedna, da ima disciplinovano činovništvo, koje će uvesti red i jaku vojsku koja će osigurati mir državi i učvrstiti granice.


I što god da mu je Dioklecijan još pričao, Armento bi na sve pristao, samo da bude tik uz rimskog cara.


Tako se Armento Gornje Mezije, odreče majke Romule i oca Armentarijusa, svoje Divlje žene, sina i kćeri i zauvek zaboravi Svetu Maguru.


Postade Gaj Galerijus Valerije II Cezar Maksimijan, neustrašivi ratnik, gospodar Istočne rimske Imperije.


Kada mu je govorio :

Da čovek sa vrha na vrhu treba ženu da traži, mislio je na kćer Valeriju.


Zavetovao mu se:

Da će večno voleti Valeriju i da će rimsko carstvo učvrstiti.


I kao u nekom magnovanju, provede nekoliko godina života uz Dioklecijana, i prelepu Valeriju .


Zavetova se caru, ocu i :

Da će biti bolji od njega u svakom pogledu.

Da će sve pobune ugušiti i da će granice osigurati i proširiti ka severu.


Obeća mu :

Da će svi rudnici biti pod nadzorom posebnog državnog prokuratora koji će imati kontrolu nad zlatnim, srebrnim rudokopima i solanama.


Da će šume imati svoje čuvare i reke svoje legionare.
Da će svako ko koristi carsku zemlju plaćati porez.


Obeća mu :

Da će slušati laži, ali u njih neće učestvovati.

Da će mase slušati, ali će raditi po svome.

I zna da će Vaseljena njegova biti i još više, da će prvi posle njega biti.

Obeća mu :


Da će i kovanje novca ubrzati i to onog zlatnog sa njegovim likom.


Obeća mu i ono u šta nije bio siguran i reče mu:


Da će uskoro imati naslednika.


Da se odrekao svega što je imao i što je bio.


Stalno je mislio na Svetu Maguru i povratak u zavičaj.


Valerija koju je mrzeo, zbog njene razmaženosti, a i neverstva, ne rodi mu sina.


Zvao je sve medikuse i tražio od njih da mu pomognu.


Pio razne meleme i poluotrove.


Prizivao sve bogove i svoju muškost na panj stavljao, u zemlju zabijao, uvijao u čvor i mazao uljima.


Njime zapišavao stražare i sluge, dvorske činovnike i mudrace, koji po vazda uz dvor i niz dvor šetaju.


Na kobile, krave i ovce proveravao, svoju ljigavu tekućinu.


Na njegov mig Askalapije je dovodio mlade i nevine robinje, jedre, hitre i sisate dvorjanke, divlje čobanice, i krhke, slatke i tihe morske lepotice .


Iz unklorijuma čuli su se krici, vapaji, zapomaganja!


Ne uzvraćaj meni kletvu, no sina, mi daruj Dijano, boginjo plodnosti!


Molio je Gaj, gledajući crvenu tečnost koja je tekla iz pomoćnog unklorijuma pored njene statue.


Sa leve i desne strane spavaće sobe bili su naredjani kipovi boginje Dijane, kako doji dete i raduje mu se.


Molio je i preklinjao, uveče i ujutru :


Da dobije naslednika, da cara, oca ne izneveri.


Ali, prevari Cezara cara, oca.


A samo da mu je rekao i pokazao kolika mu je muškost, izdao bi naredbu da mu se hitro iseče i ostane bez njega, kada je toliko kilav.



Nije umeo da kaže zašto, ili nije smeo da mu kaže da je Valerija jalova, iako njegova muškost u nju prodire skoro do pupka, da ga guta do grkljana.


Još i da mu kaže da opravdano strahuje od Maksencija, mladog, sina, bratanca Maksimijanovog, koga pripremaju za I Cezara.


Ili da mu, otvori još veće rane :


Da je i njegova carica Priska Georgena, bila jalova.


Da je Valerija samo božji ili lukav dar carskih vračara, opajdara i lepih založnica na dvoru, koja je svaka bila njegova.


Šta bi tek bilo, da mu kaže:


Da u Moesi Superiore, on već ima naslednika.


Da mu još kaže da pristaje na istu podvalu, samo naslednika da ima.


Da mu prizna i to, da mu je jedna naložnica rodila sina Kandidijana, što samo potvrdjuje da je Valerija nerotkinja.


Umesto reči, samo muk, koji se pretvarao u jezu, pri svakom njihovom susretu što je bio jedini mogući odgovor na sve ono što je Cezar, otac očekivao.


Osim slave i zvanje Cezara II, carstvo mu ne dade ništa.


Prelepa Valerija, ostade jalova i zato mu prihvati ponudjeno dete od naložnice.


Mislila je samo na sebe, a u dokolici spremala mu je i zaveru.


Da ga izdajnici otruju, ubiju, ili zverima bace, samo da nije pored nje, zar on da joj tudje dete podmeće.


Ko to uradi biće njen !


Cezar, do oca, govorila je Valerija, uz zanosno i nekontrolisano kikotanje, koje je prerastalo u histeriju i ludilo.


Veliki Cezar car, otac je bio preokupiran izgradnjom palate u Splitu u Dalmaciji.


Danima je šetao carskom palatom u Rimu, nikom nije dao da dodje do njega.


Merio je proveravao, crtao i brisao skicu buduće palate .


Tamo na licu mesta slao majstore, crtače, gradjevinare, da provere crtež, da smanje kameno brdo, ako treba celo more da izmeste.


One najbolje iz Soluna kamenoresce, crtače mozaika, danima proveravao šta znaju i umeju.


Samo je Gaju, pokazao poseban crtež južne strane palate.


Ovo niko ne sme da zna, samo ti i ja, sine moj !


Oni koji budu ovo napravili, biće pogubljeni.


Ovde, ispod ove ploče, biće prolaz do carske riznice, a tamo će biti celo bogatstvo Imperije.


Zlato, zlato i samo zlato, upamti to Gaju, sine moj !


Govorio mu je, Dioklecijan, šireći ruke i buljeći u njegove prozračne modre oči.


Iz Transilvanijskih i Gornjomezijskih rudnika svakog dana je stizalo 30 kilograma zlata, po njegovoj zamisli i to je malo za tako velelepnu gradjevinu, treba još !



Iz Solina, sedišta carskog prokuratora za zlato, stalno javljaju da je zlata sve manje:


Pošiljka je prepolovljena, danas silni Cezare !


Neću ni gram manje, ni više, no onako kako je naredjeno !


Hoću toliko, 30 kilograma dnevno, imajte rezerve, kada vam manje stigne, kod mene mora toliko!


Usilite, rudničke prokuratore, zaplašite legionare i robove, robove u rudokope ! naredjivao je Dioklecijan.


Iste vesti stižu i iz Domavije i Siscije, sedišta prokuratora srebra i gvoždja.


A Dioklecijan ponavlja:


Neću ni gram više ni manje no onako kako je naredjeno!


I ne samo to, ne stiže redovno ni drumskim ni morskim, rečnim putem: žito, so, meso, riba, i druga roba.


Drva ne stižu redovno, nema gradje za izgradnju palate.


Robova je sve manje.


Ja za to nisam kriv, imate legionare, imate Imperiju !


A ja imam vas i od vas tražim, a vi od njih !


Govoriuo im je car preteći pesnicom.


Rimski drum koji vodi od Danubiusa i uz velike Donjomezijske reke do Jadrana je sve nesigurniji.


Karavane presretaju razbojnici, otimaju, pljačkaju i ubijaju.


Ubijajte i vi, palite i vi, pljačkajte i vi one koji to čine.


Posecite celu obalu Jadrana, gradje mora da bude.!


U Rimu se oseća nestašica brašna, mesa, ulja.


Za Rim mora sve da bude !


Zanatlije nemaju šta da rade.


U okove, u okove ! pretio je car.


Na hiljade onih koji su izbegavali oporezivanje, pohapšeno je samo tokom jedne noći.


Nevernici su osudjeni i pogubljeni bacanjem sa stena u more.


Nisu pomogla zapomaganja, plač i lelek najbližih.


Drugi su osudjeni na doživotne robije, ili progonstva u najudaljenije krajeve Imperije.


One malo jače vodili su u rudnike, odakle se nikada nisu vratili.


Bolesti vladaju i kuga hara u velikim gradovima.


Uništitite, spalite, da kuga ovde ne dodje!


Seljaci ne rade ništa, samo ćute, polja su neobradjena.


Povećajte porez, pa će više raditi!


Svi se bune, gušite pobune .


Rim ne sme trpeti zbog ovoga!


Car naredjuje, ali se to ne čuje, svi ćute.


Neko teško vreme za carevinu dolazi !


Šaputao je sebi u bradu Dioklecijan, neznajućo šta sada da kaže na sve ovo.


Državni prokuratori i dalje javljaju caru :


Da nemaju više nadzor nad rudokopima.


Dačko zlato i bogati rudnici u Transilvanji i Moesiji Superiore su stalno pljačkani.


Preko Trajanovog mosta, proklet bio onaj ko ga je napravio, ulaze i izlaze divlje horde, pljačkaju i odnose zlato Imperije.


Trajanov most, to čudo na Danubiusu nezaštićen je od strane rimskih legionara, koji su sve više podmitljivi .


Preko njega ulaze divlje horde iz Dakije pale sela, ruše gradove i znamenja, ubijaju ljude, otimaju žito, teraju stoku, odvode, zaplašen narod, grickaju tako Imperiju.


Bune na sve strane!



Srušite to Trajanovo čudo, tu zmiju vodenu što se preprečila.


Učini mu se da je to rekao, ali ga niko nije razumeo i on nastavi da sluša, šta će mu dalje glasnik reći :


Sve je manje robova i rudara, a domoroci neće živi u jame .


U carevini se spremaju ustanci i pobune, Imperija podrhtava.


A car je nemoćan, ćuti, spava ili razmišlja.


Kada je budan i dalje, brine samo o izgradnji svoje palate .


Ali, car ima sina, i on će tamo gde treba da bude !


Viče Dioklecijan, očekujući da mu se Gaj javi.


Neću da mirujem, obećao sam care, oče, da će Imperija biti veća i sigurnija, obećao !


Carsko se ne poriče!


Viče sa strane, a ne pojavljuje mu se na oči.


Ali je i dalje, potajno, željan svoje Magure i dece.


Tek je ovde shvatio poruke bake Oge :


Ljubav sa manje strasti duže i večno traje.


Čovek koji manje priča, jači je od reči kojima se preti .


Jedan preki pogled ubija brže od mača, a prokleta reč može trajno da zaboli .








 Jovan S Mitrović, autor romana  POVRATAK U ZAVIČAJ   .

    

Autor  zahvaljuje sviima koji su pročitali dosadašnjih deset nastavaka romana POVRATAK U ZAVIČAJ i prihvata  inicijativu  za dalje javno prikazivanje  teksta,u narednim nastavcima. putem BLOGA  :http://UNIVERZUMM, BLOGSPOT.COM

O predlogu da  se naslov romana promeni u  POVRATAK U PROŠLOST  i da autor bude potpisan pod pseudonimom JON MIRT , tek će biti reči sa  izdavačem..
U daljem periodu auor očekuje još neke predloge i inicijative,  što će  mu sigurno koristiti za  konačnu formu knjige.
S poštovanjem autor...