среда, 16. децембар 2009.

 XVI nastavak POVRATAK U ZAVIČAJ
-povratak u Maguru posle 20 godina,
-nema ko da mu poveruje u njegovu priču,
-svi su   zaboravili Maksima Armenta ,a svi se boje Galerija cara.





11.

Kada je posle mnogo godina ratovanja došao u Maguru, niko nije znao ko je.

O svojima roditeljima nije znao ništa, niti je mogao sigurati da je to njegova Magura.

Pogled ne sme da usmeri ka istoku.

Majka i otac su mu, odavno nestali, oni bi ga sigurno prepoznali.

I ono kamenje da zna da priča reklo bi, da je stigao Maksima Armento Mladji, kao što je obećao, drugarima i majci Romuli, a carsko se ne poriče.
I one ptice i oblaci, novi vrbaci , one debele i viosoke topole bi to potvrdile .

Nije sada siguran da ih može skokom nadvisiti.

I mesec i zvezde će ga prepoznati, a Magurani ne .

Vodu koja protiče pored njega ne sme da pipne, možda nije to njegov Timokus sa toplim izvorom.

Nije ni siguran da je ono baš taj šiljati vrh sa planine njegovog detinjstva.


Nikada nije saznao da li je oca progutala ona velika planina, što na kameni brod liči, ili se to samo odmetnuo u neku divljinu.

Da li je rekom protekla crna voda, i sada se izbistrila.

Da li je došla nova divljač čiji jezik ne razume.

Da li je majka naučila i druge reči osim one koje je on upamtio.

Da li da su i ovdi bili neki crni ratnici.

Magura je zanemela i čini mu se opustela.

Zemunica na Svetoj Maguri, što beše njegov nekadašnji dom, je davno zarasla u korov i draku.

Njegovi vršnjaci su izginuli braneći se od one strašne, crne vojske, koja je svake noći ulazila u selo.

Mnogi su bežeći nestali, kao da ih je progutala začarana planina, ni traga od njih.

Oni drugi su se odmetnuli u pobunjenike.

Sada nema kome da ispriča kako je do cara stigao.

I da je ispriča niko mu ne bi poverovao:

Samo za deset dana i noći, jašući na konjima, ne nego leteći, kao vetar, preko hiljade brda i reka, koristeći rezervne konje .

Krijući se kao jegulja u preko deset liburni preko mora, stigao je do cara i rekao mu sve što je video i čuo.

Pomenuo je i veliku vatru na Svetoj Maguri koja se upalila sama od sebe kada se on rodio.

Rekao je da je pet godina verno služio granicu, da nije dobio ni sester, a kamo li solidus.

Da njegov lik na koži čuva u zemunici na Svetoj Maguri, ali i u zenici svoga oka.

O ocu Armentarijusu, majci Romuli i baki Ogi, o Divljoj ženi Divljakuši, o sinu i kćeri, o Zlatnom Mladom caru i zlatu koje se krije u preko 100 rudnika, ni reč.

Nije mu rekao da se tamo zlato valja u vodi po pesku, da se krije i u gudurama planina, koje imaju čudne vrhove.

O sebi i svojim čudima ni reč nije izustio.

Tek da je to ispričao, bacio bi ga zverima.

Caru je još rekao, a on je to odavno znao :

Da se sprema velika pobuna, da divlji Huni prelaze granicu pljačkaju i pale rimsko carstvo.

Da se pagani sve više bune, i da oni stvaraju svoju veru, a zaboravljaju Jupitera i ostale rimske bogove.

Sve češće neće da plaćaju godišnje poreze.

Da im je glavno zanimanje rat i pljačka, da otimaju zlato.

Svakog dobrog razbojnika plaćaju suvim zlatom, koje nalaze u gudurama Moesia Superiore .

Da se oblače u crna odela, izgledaju kao noćne aveti.

I kada se oni kreću izgleda da se brdo pomera, toliko brojnu vojsku imaju.

Da su to divlji ratnici koji će srušiti večni Rim, i carstvo što je podeljeno u dva dela spojiti u njihovo.

Da imaju i velike strele sa gvozdenim šiljcima, koji probijaju štit i oklop.

Caru je još rekao i potvrdio ono što je samo načuo, a nije želeo da veruje u takve priče:

Da oni jedu živo meso i plodove sa drveta, zelje iz šume.

Da su brzi jahači, utrkuju se sa konjima.

Da su to divlji ljudi koji se ne kupaju, kriju se po pećinama.

Spavaju u zemunicama i sa životinjama.

Ti varvari za sebe kažu :

Da su najbolji i da od najboljeg treba učiti, kako se Vaseljenom vlada.

Ali, tu priču nikom nije kazivao, ne zbog jezika, jer zna on i po njihovom, odnosno njegovom da kazuje

Nego u nju niko ne bi poverovao, a car jeste.

I zato je on toliko veliki i moćan, što je jednom Armentarijusu, govedaru sa Magure, poverovao bez trunčice sumnje.

Velika vatra u oboru je znak sa neba.

Tako je progovorio Jupiter, sine moj!

Ti divlji ljudi se pojavljuju tamo gde ne postoje pitomi.

Rekao mu je Dioklecijan i držeći ruke k nebu, govorio je još

Hvala ti Jupiteru ! Hvala ti !!

Još kada je čuo kakakv je on junak, odjekivalo je carskom palatom, gde su dominirali kipovi bogova, neba i zemlje, rata i vatre:

Hvala ti Marsu ! Dominus, dominus !

A ovde na zemlji, na Maguri, sada su samo neki drugi ubogi stočari bez stoke.

Seljaci pored opustelih polja.

Grnčari, kovači, staklari, tragači i ispirači zlata i druge zanatlije bez posla.

Ni jednu reč nije čuo .

Mojre, kao da su zaboravile na Maksima Armenta Mladjeg, ili su sada, neke druge, a one stare su smetnule s uma da je to došao njihov Gaj, gospodar cele Vaseljene.

Kao da nisu želele da mu kažu da su prećutale ono najvažnije:

Da će on zasijati u večnosti, kada se njegov dom na Maguri uništi.

Da mu Armentarijus nije otac, i da ga Romula nije rodila.

Njegov dom je Vaseljena cela.


Žene pričaju :

Romula je bila divlja i gluva nerotkinja.

Ne zna se kako je i odakle Maksima Armento Mladji došao.

Tek, Sveta Magura je počela da gori kada ga je otac Armentarijus uzeo u ruke i podigao visoko, visoko.

12.



Od tada je prošlo preko 40 godina, samo je reka ostala ista, ali sada je mutnija, a huk jači.

Ostao je i topli izvor nasred reke, oko koga su se okupljale divljači.

Ima više virova i brzaka, ribe su plašljivije, okolo ima dosta ševara.

Sada se crna reka Timokus može preskočiti iz jednog skoka.

Vrbaci su isti, a ima i novih i pitomijih, kao da tu ljudi češće borave.

Ali njegovih vršnjaka odavno nema.

Još nije video čoveka, kao da su se svi uplašili.

Možda su zaboravili Maksima Armenta Mladjeg.

Dočekala su ga samo vinorodna napupčena brda, kao da ih je neko šakom pravio i rasporedjivao.

Ista su i ona malo udaljenija, kao da se nisu pomerila.

Magura sa oborom Armentarijevih i zemunicom dominira.

Ali, još iz ove daljine ne vidi dim, niti majku u dvorištu.

Nema ni oca ni stoke u oboru .

Sve je tu u njegovim očima, a okolo njega prazno.

Još uvek živi stvor da se pomoli.

Sve je mirno i tiho, kao da ga se boje.

Gleda u jednu tačku i još neveruje da se ipak vratio.

Priznade sebi, da je prevario Dioklecijana, da je uvek mislio na povratak u zavičaj.

I ne veruje da mu se želja ostvarila.

Priznade sebi i to da je još malo u Rimu ostao, da bi možda više zavoleo Valeriju.

I da bi možda tamo za nju napravio bolji carski grad od Dioklecijana u Dalmaciji i sve ovo zaboravio .


Ovde sa njim je i Valerija, čuva mu sina Kandidijana, ali ubedjivao je sebe da nije zaboravio svoju Dvlju ženu i sada bi je prepoznao po očima, što igraju kao vidra.

Iz jednog pogleda, prepoznao bi svoju decu, iako ih nikada nije video.

Od stotinu njih prepoznao bi buljavog Stradijusa, osetio bi njegov miris.

Znao je koliko ima brdašca okolo Svete Magure,valjda se brda nisu pomerila.

Čini mu se da su ovde krajolici izoštreniji i samo više ogoljeni, manje je borove i bukove šume.

Trava nije jako zelena, nego mlitava, niska požutela.

Stada ovaca, krava i svinja još nema, a sve je pažljivije gledao ne bi li oca video tu negde sa kravama.

Polja su bez žita, zarasla u korov i draku.

Staze su iste, sada samo ušoranije, a putevi širi.

Nebo je bistrije, nego onog dana kada je otišao.

Zvezde još nije video, ali i njih će prepoznati i prebrojati.

Kada je sjahao sa konja, pre nego što je stupio na svoje ognjište, i zario mač, video je kako se iza brda otvara oblak i kako se pojavljuje prava slika detinjstva, sasvim različita od one koju je on poneo odavde.

Nije znao odakle mu ovaj osećaj nespokojstva, kada je uvek u svim bojevima video upravo ovaj trenutak.

Bio je to osećaj nesigurnosti pred nečim gde se ne traži hrabrost i veština, nego mudrost, onakva kakvu mu je majka darovala, pri rodjenju i u svim odlukama ona je bila presudna.

Nikada nije pomislio da će doći i taj trenuutak iskušenja u veru i sumnju, da postoji neko mesto gde će mu se nebo otvoriti usred dana, kao bela knjiga.

Stoji nepomično u nekoj ogromnoj žarećoj prostoriji , i oseća kako ga miluje neki čudni plamen dok lebdi.

Stalno podiže ruku i prstima miluje čelo, kao da nešto skida, ili da se od nekog brani.

Pored njegovih zakrvavljenih očiju, od znoja i prašine, lete neka nerazumna slova i on čuje razgovetan glas :

Ovo ti samo jednom govorim!

Dok slušaš, moli se za mene, a ja ću za tebe!

Dok ovo slušaš, čitaj ne pomeraj se i ne pričaj! .

Ne pipaj oči, neka suze same padnu na tvoje lice.

Ne listaj i drugu stranu života!

Ja sam sada tvoj novi život !

Ne proveravaj i ništa ne traži ispred ovog oblaka!

Ista je reka, ali druga voda protiče.

Iznikao je novi vrbak, ista je obala!

Ne vraćaj se na pročitane redove, oni će biti izbrisani, kao ovi oblaci pored Mons Soicera.

Ne pokušavaj da se setiš ko si odakle si!

Ne vraćaj se da proveriš šta su o tebi rekli, sve ćeš zaboraviti, za treptaj!

Ne zovi prijatelje, oni su samo trava oman, draka, debelica, ispod koje stojiš!

Oni su prašina i oblak ispod sunca.

Ja sam tvoje novo sunce.

Sve ćeš saznati sam, pre ponoći, a noć je za tebe duga!

Onda zaboravi odakle si došao, a ti odavde nisi mrdnuo !

Budi ono što želiš i što sanjaš, a to si već bio !

Jer sve što se zbilo kao i da nije bilo, niko nije video !

Zaboravljeno, ne može se ponoviti, kao da nije bilo !

Nešto tek treba da se dogodi.

Videćeš nešto što svi žele da vide.

Onda ćeš u sve sam verovati!

Jer ćeš uveliko putovati, a nećeš se odavde pomeriti !

Ti si odrdjen da večno ostaneš ovde, a tvoje carstvo će otići u prah!

Amin ! Amin !

Audentes deus ipse iuvat !

Na svaku reč koju je samo čuo Gaj je otvarao usta, kao da ih je izgovarao ili ih pretvarao u glas, Amin ! Amin !

Još uvek misli na ono što je čuo, jer ništa nije razumeo niti je bilo kog video, ali mu još u glavi odzvanjaju reči koje je maločas čuo.

A nebo se nad Timokusom zatvorilo.


Spoji se zemlja s nebom, kao da je već odavno noć.

Diže ruku i tri prsta visoko, kao da se odbrani, od nešto nevidljivo, ili kao da nešto nevešto ispusti iz šake, ili pak dade neki znak.

Nasuprot njega, kao skamenjena, stade vojska.

Čeka novu komandu.

Celo brdo samo vojska, vojska, umorna, ali spremna na novu naredbu:

Krećemo dalje!

Umesto toga, sidje sa konja i pažljivo, ni jednu travku da ne zgnječi, kleknu i glavu spusti na travu .

Zemlja je bila mokra, a on rasprostro, celo svoje umorno telo, kao u majčinom skutu.

Obliven znojem, kao da je trčao satima, stao je ukopan, ne verujući sebi da je, najzdad, stigao kući.

Ovo nije ta Sveta Magura.

Tu nikada nije bila ogromna svetleća prostorija.

Sada je samo on u njoj, gde su ostali Magurani?

Da li ga oni željno čekaju?

Budi se iz nekog sna, koji je započeo pre mnogo godina. Neujednačeni pokreti glave, ramena i nogu potvrdiše njegovu bunovnost, jer nije znao na koju će stranu pre poći.

U tom huku prošlosti i sadašnjosti, istovremeno, čuje svoj glas:

Ipak si se varatio kući !

Nisam ni otišao, samo sam se ponovo rodio kao car!

Očima učini pokret kao da se uplašio, ali pored sebe ne vidi nikog.

Pomislio je da se to možda ne šunja njegov drug Strados i sada hoće da ga uplaši.

Ispred blatnjavih nogu, nešto se izmigolji i on ču tromo i neujednačeno šištanje, što mu je ličilo na migoljenje zmije .
Od svega toga protumači :
Ipak si se vratio kući !

Ja sam tvoja čuvarkuće i dugo te već čekam !

On htede da krene i očima potraži mesto odakle je to šuštanje čuo .

Učini mu se kao da noge žele da nastave put.


Glava je mirna i oči ne pokazuju pravac.

Kao svrdlo poče da rije ispred sebe, sa željom da udje ispod zemlje

Da se sakrije i da ga više nema.

Ili to traži oproštaj, od majke, što se kasno vraća kući, a na oca i ne sme da pomislu, ne zna šta će mu reći.

Poče da šara očima, i da crta, neki mozaik sa predstavom venatora ili da skicira baka Ogin lavirint, okrenu se prema svom oboru i reče:

Oprosti majko !
Oprosti oče !
Evo vratio sam se !
Ja odavde nisam mrdnuo !

Vi ste sa mnom bili!

Ovo nije moj dolazak nego ponovo rodjenje !

Ovde sam već jednom rodjen !

Ovde ostajem za navek. !

Govorio je još nešto, ali ga niko nije razumeo.
XV nastavak  POVRATAK U  ZAVIČAJ

-pobednički pohod na jug Imperije,-gušenje  pobuna,-progon hrišćana,
-i carevi umiru, - Konstantinovo rodjenje.-Konstantinov edikt






10.





Dok su Rimljani slavili, Gaj diže sanjivu vojsku, da se spremi za dug i naporan put, gušenja pobuna po Imperiji.

Započeo je njegov povratak u zavičaj, u Gornju Meziju.

Za svaku legiju izabrao je po jednog duksa, dade im pet zlatnih pečata i kratkim zlatnim gladiusom podeli im prepolovljene kese solidusa.

Kada završe, verno službu caru, daće im i po drugu polovinu, a oni će vratiti pečate, obećao im je, umesto zakletve Marsu.

Sredinom 297.godine, uveliko je trajala izgradnja Dioklecijanove palate.

Robovi su dovlačili brački kamen i granit sa Orjenta.

Umetnici su završavali egipaske sfinge.

Majstori su klesali granitne stubove, gradili predvorje pod vedrim nebom i peristil sa hramom Jupitera.


Sa druge strane tek je počela izgradnja carevog mauzoleja.

U imperiji je vladala kuga.

Gaj se vraćao sa pobedničkog marša, sa juga Imperije, pošto je porazio persijskog kralja Norseju.

Čekao je dobre vesti da trjumfalno udje u Rim.


  Više od dva meseca zadržao se u Grčkoj i tu dobi vest da je njegov polubrat, jedan od tetraha, koji je vladao Galijom i Britanijom Konstancije Hlor Cezar III umro iznenada,od opake bolesti, u Trijeru.




Tek će mu tada biti jasne učestale Hlorove žalbe, da oseća malaksalost, neispavanost, a ne zna zašto i odakle to ?

I kada jašem konja osećam malaksalost da ću svakog časa iz sedla pasti

Zato me sada zovu i Hors Cezar, žalio mu se Hlor.

Na sve ove žalbe Gaj je svom polubratu Hloru slao sanduk pun drvenih tablica koje su bile ispisane garavim mastilom.

Slao mu je i keramičke amfore pune lekovitim melemima :

Pisao je Gaj:

Brate Hlore, ti boluješ voljim bogova, zato što ih lažeš kad god nešto kažeš.

Iili su to tvoje mojre bacile kletvu na tebe, zato što ih ne poštuješ.

Zato se spremi i dodji kod mene ovde imaš prirodne vrele lekovite izvore da se lečiš.

U izobilju imam meleme, neke ti i šaljem .

Umesto vode i vina, uzimaj sokove peskavaca ili slačice, koje ti šaljem .

Upotrebljabaj meleme od morača, alanta, žalfije, ruzmarina.

Svakodnevno da upotrebljavaš malo belog luka, obavezno !

Kozje mleko i sira, obavezno !

Ili, idi brate u tvoju melemnu banju Bat .

Obavezno se moli boginji Sulidi, da ti pomogne.

I na kraju, uz svaku pošiljku, kao verodostojnost pisma, Gaj je svom polubratu Hloru slao pečatni zlatni prsten na kome se nalazio njegov lik .

Da ga obavezno staviš na šesti prst tako će te štititi od bolesti, poručivao je Gaj.

Meleme koje ti šaljem obavezno da uzmeš, ako ih tamo nemaš poslaću ti još, brate !

U pisma koje je sve češće dobijao iz Trijera Hlor ga je molio,

Galerije brate:

Za sebe i tebe se svakodnevno molim ali imam najveću ovu brigu :

U Srednjoj Dakiji u Naissu imam sina Konstantina, ti si mu sada kao otac, pripazi na njega, on je blizu tebe.Napravio sam mu veliki dvor,kada iznemognem I ostarim eto I mene tamo, moj brate Galerije!


On je nemirnog duha, retko je u dvoru kod majke I njegove sestre. Otišao je od kuće, kao što sam ja pobegao u njegovim godinama. Dok ti proganjaš ove divljake on prikuplja ljude, da spasi Imperiju od propasti. Ako naidješ na njega, kaži mu se, kao otac da si mu,on će te poslušati.Možda prerušen sedi blizu tebe i kazaćeti se svojom istinom o ludačkom srcu njegovom,Rećiće ti da je on pogrešan čovek medju ovim svim ljudima i da se on tu samo dobro krije.

Brate Galerije, uzaludno ćeš paliti tvoju Maguru, on, samo on će spasiti imperiju..

Biće mudriji od našeg vremena.

To je budući rimski car, to mi je obećao naš otac Cezar Dioklecijan.

Taj mali ima ono što ti i ja nemamo, Boga koga vole svi što hodaju po zemlji !

Ima i nešto sveto u sebi, predosećam ja to, nešto nebesko.

Piše mi :

Da vetar ne ide na onu stranu gde duva, nego gde ti dah ide, gde mu ti daješ snagu.

A snaga je, samo tačka , tamo gde se dodiruju unutrašnji i spoljašni duh i kada se dodirnu nastave svojim putem,e to ti je krst, božji i ljudski duh!Tamo je njegov i naš put moj ,brate Gaju!

Strele ne idu na onu stranu gde ih hitaš nego tamo gde oči pomeraš, a pomeraš ih gde je svetlost,gde ti srce kaže !

Žalfija, ruzmarin, morač i alant su sveto lekovito bilje, znam ja to.

Onaj poslednji tvoj zlatni prsten sam poslao Konstantinu,i mač sam mu poslao, meni ne treba.

U banju Bat ne idem ona mi ne pomaže i to mi ne treba.


Ništa mi ne treba, samo on, samo mi on treba.

Piše još :

Neće proganjati Hrišćane, neće dirati ni ostale.

Poštuje vrhovnog boga Jupitera.

Veliča boginju pobede Viktoriju.

Voli boginju snage i veštine Izidu .

Imamo bogove za svaki vid života, ali nemamo za onog koji hoda po zemlji, a čovek je Bog.

Piše i ovo moj Konstantin:

Učiće robove da se pokoravaju svojim gospodarima kao liku Božjem.

Da se robovi ne bune protiv robovlasnika, ni siromašni protiv bogatih, ni podanici protiv vladara.

Eto to mi kaže moj Konstantin.

On i ne zna da je predodredjen car da bude.

Kaže i :

Svaka je vlast od jednog Boga, pa je dužnost čoveka da joj se pokorava.

Tako će se vlast jačati i ujediniće razne narode u jaku imperiju !

Tri su sveta:Ima jedan viši na vrhu, jedan srednji propao i jedan uviše je naniže, a ne zna gde je, i kuda da krene !

Eto to mi kaže moj Konstantin.

To mu je njegov Bog rekao, njegov, a ne naš, veruj brate !

Gaju će Hlor ostati u sećanju, kao veliki lažov, i zato neće mnogo verovati u sva ova pisma, niti u sve priče koje je o njemu čuo pa i ovu :

Pred put u Galiju, Hlor je jedno vreme zastao u Srednjoj Dakiji u Naissu, da vojsku malo odmori i okrepi.

Naiss je tada bio veliki grad sa blizu 200.000 stanovnika, imao je luksuzne gradjevine, kupatila i terme .

Tamo je sreo prelepu Helenu stabulariju, koja mu je bila založnica i konkubina.

Iz te veze rodjen je Konstantin.

Pričalo se da je uzaludno Dioklecijan slao svoje glasnike da vrate Hlora u Rim, ili da ga na licu mesta ubiju.

Da ga kazne jer je prekršio zakletvu da vojnici nesmeju da se žene,niti da imaju poroda dok su legionari..

Ili da nastavi put sa svojom vojskom za Britaniju,jer su i tamo počeli neredi i bune.

Ali niko nije mogao da pridje Hloru, imao je verne pse čuvare.

Tek kada se Konstantin rodio Hlor je krenuo za Galiju.

Prelepoj Heleni, založnbici , sagradio je letnjikovac nedaleko od Naissa.

Sinu Konstantinu ostavio je zlatni prsten sa njegovim pečatom i likom.Pred njegovim dečjim licem se zakleo da će ga,jednog dana, svojim zlatnim mačem carem proglasiti.



Pošto mu polubrat Gaj nije uzvratio molbe da zaštiti Konstantina, pred kraj života Hlor je sam došao po sina Konstantina i spremio ga za Rim,da se javi ocu Dioklecijanu,da mu kaže ko je i zašto je došao.Da mu pokaže sve svoje vrline i da mu ispriča svoje snove,koje mu je davno kazivao:

‚‚Da će doći dan kada će ovim mačem što ga sada dobija od oca Dikolecijana i on jednoga dana staviti na čelo budućem rimskom caru``.

I još da mu pokaže kopiju zlatnog prstena koji je takodje dobio od oca Cara, imenujući ga za jednog od četiri tetraha. Posle toga Hlor mirne duše ode u Britaniju ,da odboluje svoje zadnje carske godine života.

A mladi Konstantin to i urade. Sa sobom povede i svoju mladu sestru Konstantiju.Dugo je bio na iskušenju,da li da posluša oca Hlora i javi se ocu Dioklecijanu ili da nastavi da posećuje konkubine,da proda zlatni mač i prsten i tako najlakše udomi svoju sestru.

Jednog jutra,posle burne noći probudi se sav u bunilu i čuje kako mu neko kaže:

Spremaj se, ide silna vojska...ti je jedini možeš zaustaviti!

Pomislio je da to svati dolaze po sestru, zato što se uveliko već pričalo da je mlada i lepa Konstantija zapala u oko duksu kesarske oblasti Likineju.

Ako ovaj san nekome kaže, neće mu niko poverovati, svi će misliti da je lud, a konkubine će pomisliti da im to priča samo što želi da bude što duže uz njih, a sestra će mu reći da je to najbrži način da je što pre otera od njega.

Zato nastavi da dremucka, isti glas ga sada usmeri na neki znak i reče mu :

Ovo je znak kojim ćeš pobediti !

Zato je odlučio da se poveri samo ocu Caru.


Ali kako da se poveri onome koji je smatrao da su: ``Hrišćani veliko zlo za rimsko carstvo, da su nečastivci i bezbožnici, da su to ljudi koji treba da budu hrana divljim zverima``.

Hrišćani su pred njegovim očima i usmrćivani kao nečastivi.

Kako da mu ispriča i kaže da taj tiranin treba da dozvoli da Hrišćani mogu da grade crkve i da imaju gradjanska prava.

I umesto priče o snu, ocu Caru reče:


``Oče, imate verne pse, poput Gaja, i lako proganjate i ubijate druge nevernike. Oče, zaludni su Vaši ratovi i prolivanje krvi sa našim Bogom i protivnicima , jer i oni su ljudi koji idu istim putem kao i mi, samo nam je jedna tačka zajednička``.

Tu zastade, očekuje da Diklecijan nešto doda protiv Hrišćana, ali nije čuo ništa, svako je nastavio svojim putem.

I on mu reče:

``Eto vidite to je to,ostali smo zajedno a prošli smo jedan pored drugoga``.

I tek mu posle kaza o snoviddjenju koje je usnio ovde u Nikomidiji: da će jednoga dana on sam braniti Rim,kaže:

``Dobio sam od Boga najčudesnije znamenje. Jednog popodneva, kada je sunce već počelo da se kloni zapadu, sopstvenim sam očima video znamenje krsta, načinjeno od svetlosti, koje je ležalo iznad sunca, sa nazivom ‚‚Ovim pobedjuj!‚‚

Ovo kazivanje je zaprepastilo cara Oca, i on mu reče :

O tome nikom ništa ne kazuj!

Tako se Konstantin potvrdi po svojim intelektualnim darovima i po vojničkim vrlinama.

Dobio je prvu bitku , a da rukom nije mrdnuo.Rešio je i svoju veliku brigu u Medilonu je proslavio svadbu Likinijevu i svoje sestre Konstantije.

Diolkecijan ga uze u Nikomidiju i on tu provede deset godina.Tamo ga pripremao za preuzimanje prestola zapadnih delova carstva .

Tada je na carskom dvoru vladala upravo ona atmosvera koju je i Konstantin zagovarao:

‚‚Na istom smo putu, a svako korača svojom stranom‚‚.

Posle povlačenja dva avgusta Dioklecijana i Maksimijana , ti putevi ga dovedoše na polaznu tačku iz snova.

Tako će,njegov milostivi otac Konstancije Hlor i po krotosti najpoznatiji rimski car, ispuniti svoj davno usnuli san, da, pre smrti, zlatnim mačem postavi za svoga naslednika rodjenog sina Konstantina i zlatnim prstenom ga venča za rimski presto.

I od tada prestaše da se ruše i pale hrišćanske crkve, a Konstantina vojska izvika za avgusta samodršca. Zajedno sa zetom Likinejom će izdati ukaz u korist Hrišćana.

U tu čast, taj isti ukaz poslaće i Galeriju,da ga kaže zvanično rimskom istočnom narodu, ali Gaj, ih ne posluša. Nikom ne reče da je to ukaz Konstantinov, no pred samu smrt reče da je njegov.

A Konstantina, nakon smrti svoga oca Konstantija Hlora, opet obuze onaj nemiran san.

Dok je malobrojna vojska čekala ispred zidine Rima kod Milvijskog mosta, opet mu se pojavi ono snovidjenje i glas... ‚‚ovim pobedjuj!‚‚.

Sada već nema od koga savet da traži, no sebi reče:

Ovo je božji zavet! Zato naredi da se za svakog vojnika na štit izrezbari nebeski znak.

Stavivši Hristovo ime na štitove 25ooo vojnika.Tako ispred sebe postavi novog Boga koji ga odvede u pobedu.




Te Konstantinove hrišćanske priče i brzo vojno napredovanje, zabrinuše Gaja i on, iz besa, u toku noći sa svojom vojskom krenu put Galije.

Dioklecijan se teško razbole i nije ni mogao pretpostaviti šta se to dogodilo, ostao je umno poremećen,da gleda u latice koje počeše da lahore u njegovoj tek izgradjenoj palati.

A Gaj je bio i dalje preokupiran gušenjem pobuna, ali i željom da se što pre vrati u zavičaj.

Petnaest godina kasnije i njega će stići božja kazna, umreće od čudne bolesti .Neće mu pomoći žrečeve gatare ni lukave vračare.

Njegove muke su bile velike i strašne, ležao je licem prema zemlji.Lagano je sekao delove svoga tela, kao kada seče parče da pojede, i sporo umirao od gladi.Osušio se kao da je bio samo kostur,tako da mu se lice nije videlo, niti prepoznalo.Oslepeo je, i uzalud prizivao Konstantinovog Boga da ga vidi, da mu se cinički nasmeje u lice.

O sudbini učvršćivanja rimske države od strane Konstantina, Gaj neće mnogo saznati jer je već bio teško bolestan.Sve će se obistiniti, samo dve godine kasnije. Umreće, na putu za Svetu Maguru, vraćajući se iz Sardike, gde je gušio pobunu, nevernika.Tako će se i sam uveriti u istinitos Hlorove poruke o bolesti ,ali i o Konstantinovom novom Bogu.


Konstantina su rimski legioni u Britaniji proglasili za cara.U nizu sukoba će se otarasiti svojih suparnika i sam će zavladati Zapadnim Rimskim carstvom.

Posle konačne pobede nad Licinijem zavladaće Rimskim carstvom.Posebnim ukazom car Konstantin I proglasiće hrišćanstvo legalnom religijom ne zabranjujući ostale religije Rimskog carstva.

Od dva puta koja su mu se u snu predskazala,izabrao je onaj što kroz tačku prolazi.

A Gaj je imao samo jedan put i to Dioklecijanov onaj kojim je išao i sanjao celog života.Slepo je išao i iza sebe se nije okretao.Gde god krene, znao je da ga čeka Dioklecijan. Sada je bio daleko od cara Oca i nije ni znao koliko su ga Hrišćani mrzeli,a Rim ga slavio, kada je postao član Jupiterove porodice i sin vrhovnog boga.

Uvek je strepeo da li će caru Ocu ispuniti obećanje, jer on ni jedan njegov zahtev nije ispunio, onako kako je i obećao.

Ako mu to bude obaveza, rećiće, da se car Otac ne brine jer je uz njega sin Kandidijan, budući naslednik .

Sada kada je sebi obezbedio naslednika, tu u Grčkoj, na jugu Imperije, Gaj dobi titulu Cezara II i puno ime Galerijus Valerije Maksimijan.

Raznesoše širom Imperije njegovo pravo ime sa likom na koži divlje svinje.

Tada u Grčkoj po prvi put formira i svoju legiju, koja dobi žig V Makedonska legija.


Posla svoje izaslanike širom carstva da skupljaju porez i prenesu glasine o Avgustu Cezaru II Galeriju Valeriju Maksimijanu, koji će i do njih stići ako zatreba, ili kada pogreše prema caru,ili kada se prdaju hrišćanskoj veri.

Poče prvo da gradi, puteve, mostove, vodovode, pa cohorose, i limase, a na periferiji su uvek sama nicala sirotinjska naselja.

Pored velikih gradova, pravio je utvrdjenja sa preko 1000 vojnika raznih rodova, koji su štitili gradove od upada varvarskih plemena.

Svi veliki gradovi nalazili su se pored značajnih puteva.

Istovremeno tu su gradjena mala vojna utvrdjenja, kao odmarališta, karaule.

Oživela je i trgovina, poljoprivreda i zanatstvo.

Svaki grad je imao svoje, sudije,činovnike, milose medike i proefectuse sastorume, glumce,čak je bilo i šakača.

U veća mesta, za decu, je gradio škole, kupovao abakuse i voštane tablice, angažovao umnije i bistije učitelje.

Gradio je hramove i postavljao kipove starih božanstava.

Slavio je rimske imperatore.

Iz Solina je tražio da mu šalju po 35 kilograma zlata dnevno, ni gram više ni manje.

Zahtevao je da se krči dalmatinska šuma i da se prave najveće liburne sa 500 članova posade.

Izgradnjom velikih liburni iskorenjeni su pirati i time je more bilo bezbedno za duge plovidbe.

Tražio je da se grade ogromne teretne liburne za prevoz vina, i ulja, svakojake druge robe.

Da trgovački brodovi prevoze žito, i ostale namirnice za potrebe stanovništva Rima.

Kovao je novac sa svojim likom, kako bi plaćao vojnike, ali i lakše prikupljao porez.

Pokazivao je skice da se izgrade široki drumova kojima su sve provincije Rimskog carstva bile povezane.

I najudaljenije mesto u Imperiji imalo je svoje kohorte.

Uzduž i popreko carstva, bezbednije, sigurnije i sve češće su putovali, trgovci, političari, zanatlije, glumci, medikusi .

Gradio je hramove, kuće i veličanstvene javne zgrade od tesanog mermera.

Zidao je gradjevine i mostove od opeke, mešajući šljunak i jak vulkanski materijal.

Akvaduktima dovodio vodu u najveće gradove.

Trgove ukrašavao statuama i fontanama.

Širom Rimskog carstva organizovao je razna takmičenja.

Ljudi su hrlili na trkališta kako bi proveli slobodno vreme, kockajući i zabavljajući se.

Oni najbogatiji, plaćali su, suvim zlatom, da belom maramicom daju znak za početak trke.

Pred iščekivanja, starta, atmosvera, je bila uzavrela:

Publika je frenetično navijala; konji su udarali kopitama po pesku, kola su škripala.

Biti tu i sve to gledati bio je neponvljiv dokaz prestiža

Tokom verskih praznika, za one koji su voleli pozorište, organizovao je predstave i proganjao je sve neposlune,a prestuponike ubijao i kuće ima spaljivao i rušio do temelja.

Ženama branio da sede blizu pozornice da ne bi došle u iskušenje da neka zaskoči ili pobegne sa nekim od glumaca.

Činio je sve da preporodi Rimsko carstvo, da što pre pridobije Rimljane i stekne nijihovu naklonost.

Želeo je da ga se plaše i da ga vole.

Poče da otpušta islužene vojnike, veterane je ostavljao da gladuju.

Proganjao jejoš žešće bezbožnike, založnice i žene nasladuše.

Nemilosrdno je ubijao, nevernike, neverne robove i sluge.

Regrututovao je mlade i jake borce, od domorodačkog stanovništva.

Štitio je mlade ,žensko i muško,i pored njih uvek bio.

Sam ih je isprobavao .

I niko ga ne nadjača, ne preskoči dalje i više, ne zapeva bolje od njega.

Niko ne primeti da mu je pogled uvek ka istoku .

Da mu dah izlazi na čelo, i da luk drži naopačke, a strela ide paravo u metu.

Poče zemlju da daje zaslužnim legionarima i gradjanima, da seju žito, gaje vinovu lozu i masline .

Propisa im obavezu caru da odvajaju letinu, i ako treba mača da se late.

Sve što može da se kreće:žene, muškarce, decu, strace, i robove, upošljavao je da rade od jutra do mraka.

Nastavi da ubija neverne i guši pobune, da ratuje i učvrtšćuje rimsko carstvo.

Zato je krenuo sa juga Imperije .

Samo za godinu dana ubijajući sve one koji su se bunili stigao je do zlatne Moesie Superiore.

Divlje horde i varvari ugrožavali su Imperiju .

Znao je da neće biti toliko veliki ako ne uguši pobune.

Neće biti ni srećan, ako se ne vrati u svoju Svetu Maguru i ne vidi decu i roditelje.

Zato je sve učestalije ratovao, učvršćivao i širio svoju Imperiju.

A pretili su mu da je to sve uzaludno i da će Imperiju podeliti dva Avgusta i dva Cezara, koji će biti surevnjivi jedan na drugoga, pa će se klati izmedju sebe.

Evo pa sada ti odluči, sine !!

Bubanjale su mu te reči cara Oca, kada je odgovarao na provokacije državnih činovnika:

Neka, opet će doći neki Gaj sa neba i ujediniće Imperiju, govorio je car otac.

Baš onako kako mu je i pisao polu brat Hlor Konstancija tek će 313. godine jedan od Avgusta, njegov sin Konstantin, rodjen u Naissu, u Srednjoj Dakiji, ujediniti državu pod svojom vlašću i postati prvi car koji je bio hrišćanin .

Gaj nikada nije saznao, da su se obistinile želje Dioklecijanove i molbe Hlorove, ili predskazanja mojri.

Ali je znao da se njegove želje nikada nisu ispunile, da za života ponovo vidi svoje najdraže .


Zašto, su svi okrutni prema njemu!?

Sada ga niko ne voli,niti želi!

Nikada nije mislio na smrt, već na moć Imperije i povratak u zavičaj, u Mons Soiceru, kao na povratak u večni grad, gde su ga čekali oduševljeni Rimljani, da stane na Panteon i da čuje kako Rimom odjekuje :

Augustus ! Gaj ! Augustus ! Gajj !













.

.



,








.