понедељак, 15. новембар 2010.


Feljton


Jovan S.Mitrović


Kad pesnici plaču



ŽIVEO  ŽIVOT  MOMA DIMIĆ
                 feljton - 9



MOLITVA NA
 PUTU








Moji gradovi na železničkoj


Stanici ostaše A ostadoše mi prozorčići


Uz koje su jurili krajolici

Brda sa žaruljom sunčevom u čeljusti


Sa poljima po kojima isto
tako žurilo i


Svetlucanje


Moji gradovi su na mom čelu


Laki znoj


Vreva po sprudovima zašlih u more


Jasno ko na geografskoj karti


I gde ste vi prstima vukli


Po trunju duvana u dnu džepova


Ja sam podsticao narastanje plavetnila


Vitku stas njegovih lukova


Ja sam sačekivao krepku trošnu

Mladost varoši drevnih


Napušten od svih osim


Turista


I ostavljao sam ih kako bi se sretao


S neznancima


Što su se pomaljali iz bunara i prelazili


Granice u svakoj stopi ištući


Put pred sobom


Životinje su se razbežavale po šumama


Ja sam im pratio žive vesele damare


A okrvavljena gvoždja


Sećala su me na pesnike kojima vreme


Sastrzužje svitke stihova


Ponekad


Silazio sam s vozova


Tek da proverim, jesmo li na zemlji istoka


Je li se to pod točkovima sunce


Odmotava










NEBO NAD BOROM








,,U jesen 1978.godine,,Gradina,, je izdala prvu, i do sada najobimniju,knjigu mojih,,vidjenja i putovanja,,, ,,Pesnik i zemljotres,,, delo koje će jednu deceniju docnije Tvrtko Kulenović označiti,,kao već klasiku našeg putopisa,,. Likovno –tehničku opremu ove knjige potpisao je Dragan Momčilović,kao uostalom i svih tadašnjih,,Gradininih,, izdanja.


Budući da je knjiga zlazila u već ranije likovno formiranoj ediciji(,,Misao,,) nisam ni očekivao bilo kakvu,,saradnju,, s tehničkim urednikom na njenom konačnom uobličavanju.U Bor,gde se ,,Pesnik i zemljotres,, štampao,otputovao sam da bih,po savetu pisca pogovora Danila Kiša,sastavio i pridodao indeks ličnih imena.Tu,u Štampariji ,,Bakar,, sreo sam prvi put Momčilovića.Još uvek se kolebao u odbiru te jedne jedine boje koju će poneti tri markantne horizontalne linije što dele prednju stranu korica na četiri ravnomerna svetla polja,a istovremeno naglašavajući tako naslov,ime pisca i naziv izdavača.U svakom slučaju Momčilović je smatrao nužnim da porazgovara sa autorom i o tome,da ga onako izokola,,ispita,,. Upravo i jedino to,da porazgovara,a ne da traži konsultaciju.Naš dugi razgovor u štampariji produžio se i u šetnji kroz taj rudarski grad,do kasno u noć. Iako na brežuljcima,Bor se čini kao da je sav u grotlu džinovskih kopova i mrkocrvene jalovine. Iz moćnih fabričkih cevi suktala je užarena bakrena utroba zemlje razjedajući svojim plamenom i dimom svetlo ljubičasta nebesa..


Osećali smo se kao na kakvoj začaranoj pozornici na kojoj se upravo odigravala neka krajnje naturalistička drama,samo bez prisustva publike(koja je inače bila pod zemljom ili uveliko pozaspala).I pre no što ćemo se rastati Momčilović još jednom uperi pogled naviše i reče:,,Boja je gore,našli smo je ! Neka bude ljubičasta!,,Baš tako je kazao: Našli smo je!Iustog časa osetio sam kako se stavrnost,preobražava u znak i površina oblika zaodeva svojom nutrinom...,,
 Dobrota Zlota 1995.






------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------











        feljton- 8


POŠTO ŽIVOT



Četiri doba života: detinjstvo,mladalačko doba,
zrelost i staros kao četiri godišnja doba,uvek u žiži zbivanja.
Put,,kaljav,
kaldrmisan,asvaltiran od Mirijeva do Beograda,kratak,a putopis veliki.Junaci zaposleni i radni,samo onoliko koiliko je potrebno da zadovolje lične potrebe.Ljubav prava,trajna,bolna,a toliko ovlaš prisutna.Politika ulazi u sve,sručuje se od vrha do temelja,ona globalna povlači se prema rubu života. Najkraće,to je sadržaj zbirke pripovedaka Mome Dimića,,Pošto Beograd,,.


I u ovoj knjizi Moma Dimić piše kao što hoda.Na jednostavan,lak način govori o sebi i gotovo teškim stranama naše ljudske egzistencije..To su jednostavni zapisi koje bi mogao(tako se barem čini) svaki čitalac da zapiše bez mnogo mudrovanja.To su ustvari sopstvena osećanja kojim prodire u dušu naroda. Priče su mu u vlastitom koraku i dahu,a čini se kao da su i naše.Ostao je dosledan istini kojom se nadahnujuje čitavog života pretvarajući je u raznoliku igru suprotnosti života i imaginacija.


Pošto ljudi sreća,odnsosno Beograd : Bogat sam danas toliko da na reč mogu Beograd da kupim! Uzvikuje njegov junak..


Ovo je dnevnik izrastanja i sazrevanja.Putopis koji traje godinama od Mirijeva do Beograda.Hronika o selu.Pripovedačka dokumentarna proza o Beogradu,njegovim žiteljima i piščevim rodjacima,prijateljimna,slučajnim prolaznicima,o njegovim ljubavima.


Tako u priči ,,Osveta,, upoznajemo ded Jovu koji mrzi Beograd i pored toga što ima tezgu na glavnoj pijaci.Bio je Nadžak deda.Posvetio mu je celu priču,kao da mu je i sam kupio Beograd i time potvrdio njegovu ljubav prema dedi,odnosno prema tradiciji..Možda je dedine dosetke i mudrosti,preuzeo i nasledio sam pisac,jer i on kao injegovi prethodnici traže odgovor.


Zaista,pošto Beograd ?


Ovo je Dimićevo sklonište,za želje i snove.Ključeve nudi svima koji žele da saznaju istinu o životu.Razotkriva socijalnu mapu porodice.Pokazuje urbanistički plan sela i grada.Opisuje životopis mirijevca.Njegovo prošlo,ja,detinjstvo,traje u ovom odgonetanju života.Tu su još njegovi odgovori na mnoge dečje nepoznanice.On bira ključ razgonetanja.Prelazi put razrovan kao da bira strane i urvine.Ali,uvek je vezan za porodičnu tradiociju,koja ima burnu i sjajnu prošlost.


Tako i počinje svoju priču,,S Meseca,,: ,,Bila je majka i otac... Mi već znamo taj početak,kao i za mnoge druge priče iz detinjstva;,,Bio jednom jedan car i imao je ženu...,, znamo i raj.


Ovo nije ta priča,jer Dimić ima svoju: .....Bio i klinac golubar na periferiji i gumene čizme bile...ženske. Lakovane.Bilo i jedno selo u rupčagama...Bilo je pozorište i to Jugoslovensko,na domak Narodne knjige,Trećeg rejona i Cvetnog trga...,, Ovo je Dimićeva bajka o majci i pozorištu,ali i o ocu i porcelanskom posudju,o gramofonu sa trubom,radio aparatom marke ,,Kosmaj,,,opereti ,,Mala Florami,,.To je bajka o odrastanju jednog zelenog baksuza koji nije voleo fudbal.Ali, je znao sve tadašnje posleratne pozorišne i filmske predstave. Pa ih je redjao:,,Duboko plavo more,, , ,,Plug i zvezde,, , Mama Huanita,, ili ,,Jedan dan života,, , ,,Minut posle deset,, , ,,Progonjenik,,. A njegovi vršnjaci su tada redjali imena čuvenih fudbalera: Čajkovski,Crnković,Bobek,Zebec,Mitić,Beara...


Negde na istim padinama izmedju Beograda i Mirijeva,odvijao se drugi život,onako kako ga je u svom raskoraku videlo jedno dete,sa svim tadašnjim društvenim normama.Dete je ovde razapeto izmedju neba i zemlje,sela i grada,mogućeg i nemogućeg,željenog i stvarnog.dete je ovde vesnik novog i zato pristaje na svaku igru lažne poniznosti,kako bi,možda,jednoga dana ustalilo nove norme.


U priči ,,Pijaca na periferiji,, glavni junaci su mu pijačari ded Bula i praded Jova.Prisutna je i njegova želja da i on jednoga dana bude glavni pijačar,jer to i zaslužuje. Iz familaije je koja ima sve:,,.. hleb iz vurune i vodu bunarsku i domaće lubenice i kuićre ,,avlijske,, i pekmez,pa ko onda ne bi pitao : Pošto Beograd?,,


Dete želi samo da nasledi pijačara ded Bula.


Izmedju tradicije i modernog je telo i duša deteta tu je analogija žudnje za nešto treće za nekom neznanom kakvoćom,koja može samo da se nasluti i možda da se čuje preko radio aparata u emisiji ,,Želje slušalaca,,.To je ta budućnost-dečiji snovi.To je za njega prošlost i sdašnjost.Šta je želeo sada je tu,sada je to ono njegovo unutarnje i spoljašnje,ja..Ono uzvišeno i banalno koje traje i danas.To je povezivanje imaginarnog i preživljenog,uravnoteženje stvarnog i simboličnog,prožimanje čoveka i sveta sa žudnjama koje su večne.


,,Pesak vremena neumorno curi , a reklame čuje samo onaj , ko ima uši, ko razmišlja o životu.,,I dok hodaš ulaziš u sebe.Jedino kad se smeješ,ti izlaziš iz sebe ,, poručuje Dimić.


U knjizi ,,Pošto Beograd,, Dimić je u stalnom pokretu i traženju.To je prava žudnja,da se pokaže,da registruje dogadjaj pojavu,da usmeri zapažanja. Bira teme i put.Vreme mu je uvek nemerljivo i on je glavni junak.Sve mu je slutnja i žudnja da se bolje pobuni,da jače protivureči,da snažnije udari.Kako god odrasta važno je da ga ima,da ga je bilo,da su ga svi videli. On ih je registrovao,upamtio.Pamti i Peku Maslinjaka,što mu je podmetnuo kopiju slike ,,Niti snova,,.Njega i danas bole šamari,kao najveća potvrda velike ljubavi. ,,Nikada muškarac i žena nisu tako bliski nego pri stvaranju novog života pa makar taj novi život bio i sama vest,, zaključuje u proči ,,Šamar,,,a u priči ,,Sve za čoveka,, je zagonetan i još jednom upitan: ,,Da li smo mi deca nesreće,kada se volim9o po šibljacima,utrinama, šumarcima i hausterima.,,


U ovoj knjizi Dimić u svakoj od 15 priča traži izvan sebe ono što nosi u sebi.Zato traži formu za sebe,traži prepoznatljiv znak o sebi,za drugoga,kako bi za sve bila i ostala samo žudnja. On hoda Balkanskom i piše.Susreće svoje prijatelje i ranije literarne junake,kao što je Babija Papuška. Ptrepoznaje lažne izbeglice sa Kosova na peronu u Krakovu.On je pored šetača samoubice na mostu.On je sa beogradskim taksistima,sa neminovnim prodavačicama ljubavi.On je sa svojom večitom levicom,da bi na kraju i sam rekaoo: ,,E pa, dobrodošla i ti starosti!,,


Tako je ppoznati putopisac,prokrstario svetom,ali i uliacama svoga grada pa sve do rodnog Mirijeva ui izgleda umorio se!?


Tako je u knjizi,,Pošto Beograd,, prošao kroz vreme,kroz datume,kroz dane i noći.,,Dan predjen i zapisan,prestaje dan ostaje priča,, , veli Dimić pravdajući se što dani tako proalaze.


Ostaje ova priča o životu koju je Dimić kao filozof ispričao. ,,Život ustavri,nije ni dobro ni zlo: u njemu dobro i zlo zauzimaju mesto koje mu mi odredjujemo.Ali,ako ste jedan dan preživeli,vi ste videli da je jedan dan kao svi drugi dani,nema druge svetlosti,niti druge tame,, -kaže Montenj.


Ovo je još jedan Dimićeva knjiga koja poseduje vlastito biće što je nastalo ispod istih zvezda za koje su se zanimali i njegovi preci i zanimaće se njegovi potomci.


To je njegova žudnja da preovlada vremenom prolaznosti i smrtnosti i da se pomoću alkemije reči vrati autentičnim vrednostima.Još jednom je potvrdio da čovek mora naučiti da podnosi i ono što ne može da izbegne. Da izbegne ili da zaboravi ono što mu se nije dopalo u životu. I evo ga sada gde to iskustvo krčmi šetajući i protsetujući protiv svega što je prošlo.Kaže:


,, Uživamo u privremenom režimskom strahu i zato šetamo pored TV bastilje i režimskih novina. Šetnja je za ljubavnike i za ogovaranja.,,


Tako Dimić od autentičnog dogadjaja čini estetsko iskustvo koje je u sprezi sa filozofijom njegovog života.


I sada vidim Dimića,kako Beogradom žurno hoda,ne šeta,krišom, dok prevrće oči tobož iz straha da ne sklizne sa uglačanih stepenica velegradskih,ne kaljavih mirijevskih,ili da mu tašnetina koja izgleda kao pokretna biblioteka,ne ispadne iz ruke,smišlja nove priče i putopise,tražeći večiti odgovor.Pošto ovaj život ? Tako Dimić ume da uživa u svom biću,i tako izlazi iz sebe da sazna kako je u nama.








Bačijaši,da se pogodimo!

Dimić,Lalić



































                                                       Crtež,Bogdan Kršić














Crtež, Milića od Mačve


















Crtež, Cvetko Lainović



Cretež,Branislav Dinić


----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
















                                                           Feljton -7



                       ŽIVI  DNEVNIK














‚‚E moj ratni dnevniče, juče si doživeo da su prethodne tvoje stranice, samo sat nakon njihovog nastanka, čitane, javno u Udruženju književnika Srbije, na protestinom skupu pisaca‚‚Beograd nije prag Vašingtona‚‚. Doživeo si,dnevniče, da se u mom liku
mom telu pojaviš i tokom
nekoliko proteklih
sekundi,u TV Dnevnik‚‚.


Dnevniku se Moma Dimiuć(1944 . - 2008.god.) pesnik,romanopisac i filozof obraća, kao živom biću.

Ana Frank,trinaestogodišnja Jevrejka iz Frankfurta na Majni,od 14.juna 1942.godine iz skrovišta u Prinseemgracht 263 u Amsterdamu,vodi dnevnik. Dnevniku se obraća kao živom biću.

Zlata Filipović,dvanaestogodišnja devojčica iz Sarajeva, tokom 1992.godfine piše dvnevnik.Dnevniku se obraća kao živom biću.



Slaviša Trifunović,vojnik,u toku vojevanja 1991.godine,kao formacijski oficir u predelu Gline i Petrinji 1991.godine,piše svoj ratni dnevnik pod nazivom ‚‚Žetva života‚‚.


Dnevmniku se obraća kao živom biću i članu porodice.



U Dnevniku pod nazivo. ‚‚Da je Platon živ‚‚ .(J.S.M. pisac ovih redova) vodi dijalog sa svojim dnevnikom:‚‚Nećeš da pišeš,a... Istina li je to,ili samo sanjaš,kao i pre,pesniče !?‚‚


Dnevniku se obraća kao živom biću.



I ko zna koliko još takvih živih dnevnika ima?


Izgleda da je svakom autoru tako najbolje i najsigurnije. Da ima svedoka vremena i dogadjaja,kome može i sme, sve da kaže.Tako će se najbolje uveriti da ima neko ko će sve što napiše verovati.Jer, ono što je napisano,kao da nije napisano, kao da nije istinito, već samo imaginacija,jednog darovitog pisca.


A dnevnik živi svoj život i u njega svi veruju.Svedoči vreme.


Pisac je ovde ,samo,privilegoavan svedok stvaronosti u kojoj živi,samo njegov senzibilitet omogućava da registruje signale i promene koje promiču običnom posmatraču.


Otuda toliko bola,hrabrosti,plemenitosti,blata, ekoloških katatrofa,bombi , suza i tiranije.Hiljade izbeglica lutaju bez cilja,sloboda je siromaštvo ,put ka masakru. U nijednom zabeleženom danu nema milosrdja,a milosrdje je vrlina,a ne mana ni slabost.Savaki zabeleženi dan ima svoje junake,svoje poruke i suze.

Poruke su izložene preko sudionika dogadjaja,nisu izmišljene,već doživljene i preživljene.Suze su naše,ljudske.Dogadjaji se nižu hronološki,logički povezuju,naglašavaju,često se izlažu samo činjenice sa mesta dogadjaja



Suze će same poteći,nećemo ih osetiti ni obrisati.Kreativnim postupkom i reprodukcijom stvarnosti osnažuju se autentičnosti dogadjaja.Mi smo jedini svedoci zbivanja.U slikanju te stvarnosti ne dolazi do izražaja samo lična impresija,nego senzibilitet, visok etički i umetnički doživljaj, te odnos autora prema dogadjaju,njegova nacionalna pripadnost,njegova prošlost i istorijska nabojenost.


Zato pisac postaje tumač stanja i potreba.Beležeći svaki dan on ustvari učestvuje u datim dogadjajima.Ali,jedno je isto:Težnja pisaca je da bude neposredni i verodostojni svedok stvarnosti.Ako se drže činjenica,dosežu visok estetski i umetnički sadržaj i kvalitet.Stavrnost je samo suza,odnosno dogadjaj,koji ima svoje ličnosti ,aktere, i ne treba ništa izmišljati.Ovde je stvaralačka mašta izostavljena,stvar je samo dožvljaja, koji ne sme povrediti stvarnost,odnosno istinu.Da ne postoje pomenuti svedoci pomislili bi smo da je ovo pomenuto i izrečeno,opisano pre mitski,nego stvarno. I jednom kada svcedoci dogadjaja nestanu,dnevnici će živeti kao jedini svedoci.Na ovaj način mi im sada dajemo dušu i srce i mi ih ovlašćujemo da budu svedoci minulog. Eto šta radimo mnogo godina ranije,nego što uistinu ožive.

Ali,izgleda da je najteže biti svedok svoje istine.Ili najteže je objasniti ono što je samo po sebi jasno,ono što je doživljeno.Ili objasniti,zapravo, ono pravo što se tog trenutka desilo,što se uzelo kao takvo,kako se pojmilo,shvatilo i doživelo.To je sudbina svakog dnevnika.



To je sudbina i dnevnika Mome Dimića‚‚Pod bombama‚‚ koji sadrži zabeležene dogadjaje u vremenu NATO bombardovanja tadašnje Jugoslavije od 24.marta do 9.juna 1999.godine.






Moma Dimić impresivno i emotivno,angažovano i radno na društvenom planu,opisuje dogadjaje i stradanja srpskog naroda,ali i mnoga razaranja nacionalnih i kulturnih objekata.Beleži mnoge dogadjaje u Udruženju književnika Srbije, u vreme bomnbardovanja.


Prenosi poruke,apele,putuje,recituje,telefonira. Oružje koga se prihvatio,pošto nije dobio ono pravo,zato što je trećepozivac,a iskreno je priželjkivao,je jedino njegovo pravo oružje,pisana reč.Ubojito je od bilo koje bombe,ulazi u srce,u mozak,u svaku kuću.Razara sve barijere.Probija se od jednog do drugog praga,putuje preko okeana,ostavlja tragove na licu,po koži,samo onima koji umeju da čitaju prošlost,sadašnjost i budućnost istorije našeg naroda.


Dimić,filoziof po vokaciji i ovde piše jednostavno,kao što živi:


O savom Mirijevu i Beogradu,o Srbiji i prijateljima po svetu rasutim na četiri strane.Knjiga ima dramaturški sadržaj.Šta će se sutra dogoditi,hoće li se još neko javiti,kada će se sve ovo završiti? Savakom se dogadjaju suprostavlja razumom,ljudski,kao univerzum i to ga uzdiže do životne filozofije, ali i do samoodbrane razuma.Ne koristi ratni rečnik , ni poklike, da bi opisao ratno stanje,već reči patnje zbog tog rata.Kako bi , u jednom dahu, bilo kog dana,Dimić zapisao ono što Desanka Maksimović u jednoj pesmi kaže:‚‚ Javite i kada se radosti gdegod dese‚‚.




Dnevnik ‚‚Pod bombama‚‚ razvija se hronoiloški.Smenjuju se dogadjaji i doživljaji kao u nekom filmu.


Već u prvom obeleženom ratnom danu 25.3. 1999.godine,kao još u nedoumici,Dimić konstatuje:‚‚Bombardovanje je tek signal da oni tamo na Kosovu zauzimaju svoje položaje. I kako stvari stoje zauzeli su.


U isto vreme iz daleke Švedske stiže poruka njegovog sina Emila(Mileta):‚‚da nam se ništa neće desiti,dobro je obavešten..‚‚ Iza te zabirnutosti filozofa i utešnog odgovora zabrinutog sina,zapravo, ispisani su svi dani kao mogući odgovori zašto ovaj dnevnik Dimić piše?


Tako dramatično prvo pisanje ,beleženje, je i u pomenutim dnevnicima:

‚‚Ana Frank:27.april 1942.godine: Jevreji moraju nositi žutu zvezdu.Hrana nam je bedna.‚‚

Zalata Filipović:‚‚15.april 1992.godine: Neprestano nas bombarduju..‚‚

Slaviša Truifunović:‚‚Od 13.maja do 18. oktobra 1991.godine,pošli smo nas 680,a vratili smo se 217.rat je ubrao svoju žetvu,naše živote.‚‚


J.S.M.‚‚24.aprila 1999.godine: Moja najveća radost unuka Danica,ima samo dva meseca i ona je u skloništu.‚‚


Moma Dimić: ‚‚9.aprila 1999.godine:‚‚Upravo se oglašavaju sirene s koje će strane uslediti napad!? To su prvi,očajnički, dani života dnevnuika.Neprebolno stradanje nedužnog naroda.Ali,to su dani naznačeni krvavim znakom.


Ni trunke ljubavi,čovečnosti,plemenitosti,milosrdja.


Dimićev dnevnik ‚‚Pod bombama‚‚ beleži,takozvane, velike i male stvari.Dogadjaje,poruke i vapaje,malih i velikih,poznatih i nepoznatih.Ali,prigušeno,
istinito i ljudski,toplo i nadahnuto,danju i noću,pred zoru i u mrklu noć, a tugom bliskosti , stalno se obraća savesti čovečanstva i svetskim piscima,svojim kolegama,prijateljima , poznanicima,traži od njih da se i njihgova reč čuje:‚‚Neka se i glas razuma čuje tamo gde živite‚‚ ,poručuje Dimić.


Svojim promišljanjima Dimić je došao do saznanja da ne može biti van istine koju preživljava zajedno sa svojim narodom i da se ne može držati van prožimanja istine,već mora izneti na videlo,kako je sam vidi,pa možda i ne bio dobro shvaćen. Odbolovaće svaki dan.U Kontinuitetu će se poistovećivati sa mnogim dogadjajima i ličnostima:‚‚Prestajem da razmišljam o smislu onoga što se meni dešava.Ipak je to previše egoističko‚‚. Zato nas podseća na našeg,velikog, Andrića:‚‚Nikada nije ponovio svoje plodne ratne godine (mislio je na svoj bogat književni rad).Ovim kao da potkrepljuje ćinjenicu da su najveća dela književnosti i umetnosti stvorene u bolu,žalosti,bedi,ogorčenju,vatri i razaranju.


‚‚Jači je u svakom slučaju onaj koji preživi.Svakom smo pobožnošću čitali tekst-poruke Miodraga Pavlovića.Ni M.Bećkoviću sirene nisu ‚‚upadale‚‚ u reč,da se uplaši, niti su mu je bombe oduzele.‚‚ Ovo su primeri ushićenosti poeziji i pesnicima.Koliko je samo željan autor vedrine,bezbrižnosti,sete i radosti. Dimić beleži i onu drugu stranu ljudskog razuma. Jednog trenutka beleži i dramatične trenutke običnih ljudi. Lepo doterana gospodja, u jednom trenutku kaže:


,‚Naše najveće bogatstvo je što su nam sada oba sina u inostranstvu.‚‚ Moma joj odgovara : ‚Moj sin Mile,dvadesetpetogodišnjak,u ovom


trenutku upravo dolazi iz inostranstva ovamo.‚‚ Ova dama me gleda zapanjeno. I stvarno Mile je došao na očev ručak sa mirisom baruta.


Tamo gde nije mogao da stigne,Moma je zvao telefonom.Uzaludan je i telefonski razgovor sa švedskim piscemPetrom Vestergom,da izrekne(napiše) izjavu solidarnosti.Tu molbu neće uslišiti ni izraelski slepi pesnik Erza Bitona,on će čak preko telefonske slušalice poručiti:


‚‚ Pa ovde svi loše govore o Srbijima‚‚. Kakva gadost.Ali,zato će drugi Dimićevi provereni, a i srpski prijatelji,poput Besona,reći: ‚‚Uništi će nas.‚‚ kaže Beson. ‚‚Koga to nas?‚‚ pitam Besona. ‚‚Nas Srbe‚‚.Prvi put osećam da se nimalo ne šali dok izgovara to ‚‚Nas Srbe‚‚.. To je prava Dimićeva angažovana slika odnosa prema životu .da mobiliše sve,da okupi oko sebe sve radi istine.


Stojeći uspravno na dohvatu sadašnjosti,ali na takav način da on poprima prkosno dolaženje u sadašnjost,bez mogućnosti da bude upitan da li to što se dogadja uistinu želi.


Ovo je dnevnik o kazivaču jedne istine i o veri u postojanje te istine: o smrti i razmišljanju,ljudskog duha i materijalnih dobara.To je dnevnik o krvavim pesničkim molbama i suzama,o drveću koje raste, o travi koja zeleni ćutke,o deci koja se ne plaše kada sirene zavijaju,o jednoj S.


Ovo je pesnička drama o životu i smrti ljudi jednoga vremena .


Ovo je dnevnik da je minuli dvadeseti vek,vek svetskih ratova,krematorijuma,atomskih bombi,smrtnih kazni,genocida,tragedija,jednog naroda,gde izbeglice lutaju bez cilja.


I u ovoj drami nije zaćutao njegov Tola,oživeo ga je ponovo Petar Kralj.


Iz daleke Švedske,da ponovim,došao mu je sin sa svim svojim imenima: Emil,Mile,Stanislav,Johan, Tomas,bilo koje ime,ipak je došao njegov potomak.Okupio je oko sebe mnoge srpske i jugoslovenske pisce.Posebnu težinu ima i pesnička suza koja ne govori,koja se ne piše,dok se mrtvi zbog živih dele i prebrojavaju.


Ovo je knjiga dokument i svedočanstvo o reagovanju mnogih naših prijatelja na odredjeni dogadjaj, koji pogadja nas kao individue, ali i čitav naš narod. I u tome se oseća ta veličina subjektivnosti i prisutnosti prema istini.‚‚Pisci nisu mnogo u ovoj borbi mogli‚‚,kaže Dimić.


Poziva i dalje svoje prijatelje:filozofe,pesnike,novinare: Šifera,Handkea,Besona,Volkova,prenosi njihove poruke, putuje


danima.On aktuelizira svoj dnevnik time što se zalaže za progres,za mir,za pesničku reč,ali i saoseća sve posledice i sve zablude,kolektivne ,nacionalne i lične.


Dimić odabira faktografske elemente i unosi lično vidjenje i doživljvanje i tako ostvaruje vrednost, objektivnost, u čemu se ogleda njegova pripovedačka nesebičnost,požrtvovanje,visokoetičnost i dramatičnost.


Ovo nije,niti može biti,konačna istina o dogadjajima u toku NATO agresije,na našu zemlju,jer bi to značilo i negiranje dogadjaja,kao istorijsku kategoriju.


Već samo početak kazivanja te istine,za sada samo početak,a kasnije umetničko vrednovanje,kada sve ode u prošlost i negiranje te prošlosti, jer mnogi neće u nju ni poverovati.


Ali,govoriće svedioci,kao što sada govore u svojim knjigama:


Ana Frank je pisala svoj dnevnik poslednji put 1.avgusta 1944.godine:


Gestapo je provalio u sklonište i uhapsio sve koji su se našli.Niko nije preživeo rat.Jedino dnevnik.Objavljen je posle rata i preveden na 52 jezika.


Zlata Filipović je još u Sarajevu.Delovi njenog dnevnika objavio je u avgustu 1993.godine ‚‚The Europeu‚‚.


Slaviša Trifunović je u knjizi ‚‚Žetva života‚‚ ostavio potresno svedočanstvo sa prve borbene linije.


Dnevnik Jovana S.Mitrovića ,,Da je Platon živ‚‚ dospeo je čak u Ameriku,o tome svedoči i pismo:


‚‚U svim teškoćama čovjeku se desi,ako je čovek i cvijet,srce i sunce i nešto lijepo.Tako se i meni desilo ovo.Tvoja divna knjiga došla je u moje ruke. Potekoše suze sretnice i radosnice,istodobno meni,mojoj ćeri Meri i supruzi Anki,kada se u skloništu pod bombama upoznasmo sa jednom zvezdom Danicom,kojoj behu samo 2 mjeseca.Moj sokole,sve smo ti mi to preživjeli i ovdje sa našim mališanima Sarom i Filipom.Srpske rane peku pa bilo gde da su dobivene.Hvala ti rod rodjeni ,za ovaj biser dnevnika,koji će posugurno biti čitan u svim našim ljudskim vremenima i prostorima. Djon Priaca i Marina Scharpe iz New Jorka‚‚

Moma Dimić: ‚‚9.6.1999.godine: ‚‚Ostaje kletva‚‚.Kapitulacija-to znači pogubiti sva prava.Možda čak i pravo na gorčinu.kapitulacija znači i prestanak vodjenja dnevnika.Jutro je i ja to činim. Sve drugo što bih zapisao,bilo bi njegovo iverje,dodaci,dodaci bez kraja i konc,traženje utehe‚‚.Ali,to nije kraj.

U decembarskom broju,proteklog milenijuma ‚‚Književnih novina‚‚ oglasio se i Moma Dimić,a povodom dogadjaja u Udruženju kniževnika Srbije. Živi dnevnik izmedju ostalog piše: ‚‚ Da živim u Švedskoj bio bih ,svakako,jedan od naj bogatijih pisaca, a da sam opet živeo u Sovjetskom Savezu(čiji se model
udruženja toliko satanizuje),barem jedanput-dvaput‚‚zakačio‚‚ bih letnjikovac na Crnom ili Baltičkom moru (‚‚mesto odiha
‚‚ tj odmora).Ipak ne žalim što sam kao 22-godišnjak,još uvek bez objavljene ( doduše,bila je u štampi,i to su u tadašnjoj
Upravi znali) bio primljen i
dakle potreban Udruženju
književnika Srbije,koje i vama
 želim...
 I to je bio živi dnevnik Mome Dimića.








---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------










                      feljton - 6


HILANDARCI









JEDNOSTAVNOST I VIŠEZNAČJE HILANDARA








Hilandar je ušao u deveti vek postojanja od doba
kada je blagorodni car Romeja Aleksej III Angel,tast gospodara srpske zemlje,juna 1198. zlatnopečatnom poveljom na kojoj piše ,,Da manastir Srbima bude na večan poklon,, odobrio
monahu Simeonu,
bivšem Županu Stefanu
Nemanji da podigne
srpski manastir U Svetoj gori,u oblasti zvanoj Mileji,na razvalinama zapustelog manastira Hilandara,koji pod ovim imenom potiče iz 985.godine.
O toj prrvoj Srpskoj carskoj larvi na Svetoj gori,o

toj neprekidnoj niti pravoslavlja,pisali su i piišu mnogi naši veliki istoričari,naučnici,državnici i pisci predstavnik srpske Sparte,crnogorski vladika Njegoš,te veliki srpski pesnik Jovan
Dučić i mnogi savremenici).Ali koliko god
da se o Hilandaru,a povodom osam
postojanja,pisalo i govorilo,sve nije,
niti će biti rečeno i napisano.


Takvo jedno literarno štivo o Hilandaru nalazi se u knjizi ,,Hilandarci,, Mome Dimića(1944, Mirijevo) koju je objavila izdavačka kuća iz Beograda,,Gutenbergova galaksija,,.To je knjiga modernih putopisa i razgovora koja potvrdjuje da autor ima izuzetno znanje iz gotovo svih društvenih nauka: istorije,filozofije,sociologije,etnografije,
psihologije,jer Dimić vešto razmiče
 granice stvarnosti i upoznaje nas s
 neobičnim Hilandarom i Hilandarcima
.Otkriva za nas nepoznato,ali i prilaže
vlastito znanje i doživljaj tog nepoznatog;
kako stići u Hilandar,kako se ponašati i vratiti s hododarjem.Knjiga je puna emotivnih i racionalnih uzleta,a ima i dokumentarnu vrednost..


Nastala je tokom,gotovo, dve deceniuje,pa je prirodno što su pojedina njena poglavlja,u celosti ili delovima,objavljeni u različitim publikacijama. O tome Dimić,na kraju knjige,daje iscrpne podatke,a tu su i fotografije sagovornika.


Na početku knjige,sbažnim ličnim impresijama,objašnjava potrebu za putovanjem.


Dok Dimićevi vršnjaci sanjare o Parizu i Holivudu,u carsku srpsku lavru i kolevku srpske pismenosti i duhovnosti krenuo je u zlatnu i vinorodnu jesen 1981.godinesa smederevskim protom Radomirom Miloševićem.Otisnu se u duhovno iskušenje kao i mnogi poklonici pre njega. Ali se samo on oseća tada posebno, uzvišeno.


,,Osećao sam u svojim grudima i duhovnim očima već čitavo desetljeća,još pre no što stadoh da hodočastim manastirima Žiča,Studenicsa,Dečani. I nikada se krepkije nisam osećao vozeći se niz Srbiju kao toga puta.,,


Na stotinu kilometara od e Beograda,pred Hilendarom imao je svog ličnog stražara-čuvara,deda Miloja,koji je mlad poginuo 1916.godine,na Solunskom frontu.


Taj zov predaka,taj nevidljivi duhovni poziv koji zrači molitvom,razlozi su da se,veliki iskušenik,hodočasnik i putopisac Dimić odluči na puzt za Hilandar.


Dnevničko i putopisno iskustvo,potvrdjeno kroz nekoliko knjiga,Dimić je u ,,Hilandarcima,, umešno primenio.Zato ova knjiga ima taj dokumentarni karakter.On putuje,razgovara,on se stalno vraća na odredjene ličnosti,koje služe samo jednoj stvari,a to je Hilandar.


Ovakve moderne reportaže pisali su i pisci velikog senzibiliteta: Hemingvej,Fokner,Beket,Adamov,a putopise Dostojevski,Nenadović,Dučić,Cvijić,Dositej...


Beleškom ne samo mesta idana,već i sata,te i minute,kada se šta uradilo,kupilo,pojelo,ili reklo,kakvo je bilo vreme,kakve su kelije i molitve,potvrdjuje da je autorovo čulo moglo da otkrije suštinu onoga što je osetio i dožive Saznajemo da Hilandar ima zaista najlepši položaj u Svetoj gori,na uvirupotoka i na blagoj visoravni.Manastir se otkriva namerniku tek kada mu se sasvim približi. Staze su mu šire, ravnije ,od biranog kamena. Arhiktetonske linije manastira su čiste,a graditelj njegov bio je Srbin Gligorije.Pored saborne,ovde ima još šest crkava. Saznajemo još da po nepisnom zakonu,,Abaton,, ženama nije dozvoljeno pristup na tlu Svete gore,pa čak ni ženskoj stoci.Medjutim,legenda kaže da je ovde bila Mara Branković(Kal Marija) pošla je da posetim manastir svetog Pavla.Ali,presedan je bio već napravljen.Jelena Dušanova,bila je na Svetoh gori.Kada se približila manastiru svetog Pavla,nasred puta,ona čuje glas:,,Maro,Maro dovde si došla,a odavde se vrati,, i ona je ostavila darove i vratila se natrag.


Saznajemo još da zvona u manastiru zvone retko..Pa i nekada u dalekoj prošlosti ona su bila retka.Ali su molitve za Srbiju Svakodnevne.I što na Svetoj gori više ulažeš u sebe,na nebu više dobićeš.Saznajemo i to da su ovde boravili pesnik Slobodan Marković,slikar Milić od Mačve,akademici Medović, Vojislav Djurić,Vladeta Jerotić i mnogi još...


Svaki čovek je na svoj način filozof,mučenik i svedok istorije i istine. Traganjem potvrdjujemo da smo još verni i da je baš zbog toga ne možemo osvojiti. Ta naša istina se proteže kroz osam vekova Hilandara.Dimić je traži i osvaja lepotom stila koji odlikuje ovu knjigu putopisa , eseja,reportaža i razgovora.


Kroz razgovore sa ocem Mitrofanom,Nikanorom,proigumanom Savićem slikovito nas i produhovljeno uvodi u dvore Hilandara i nudi odgovore,zašto on postoji i kome to služi:


,,Služi Bogu i Srbima.Pravo je svih da se sa Hilandarom nadju licem u lice.Najveća dobit i nas Svetogoraca je ta tvorska svetlost,ta blizina Hristu.Hilandar bi bio nešto drugo,a ne Hilandar,kada ne bi posetusvojih zemljaka osećao kao svoju životnu potrebu.Ono što smo mi monasi izgubili odricanjem od sveg,od potomstva pa do komfora i suviše je mala cena za ono što smo mi monasi izgubili odricanjem od svega,od potomstva pa do komfora i suviše je mala cena za ono što smo time dobili.Ima li,inače,što skupljei vrednije što se životom plaća.Atos je grana nebeska.Ovde nam je dobro biti,, .


Kroz razgovore sa Hilendarcima Dimić se poziva na istorijske činjenice,ali sve te činjenice prelama kroz lični doživljaj i saznanje.


Vidimo prošlost isadašnjost tako slikovito izraženu kao da ,,sada ovde,, postoji isposnička kelija,ili promiče istorija srpske državnosti,koju je započeo sveti Sava,kraj naših očiju kud god da se nalazim.


,,Treba živeti i za budući vek,jer ovo je sve prolazno,koje samo vidimo,uopšte da je to u stvari tako,, poručuje Nikonor Savić,koji u ispovedničkom razgovoru obrazlaže odlazak u Hilandar.


I ko god da dodje u ovu srpsku svetinju na grčkoj zemlji može se uveriti da je to bio pravi izbor mesta spasenja monaha Simona,bivšeg srpskog vladara samodršca,čekaće ga karejska posnica svetog Save,monaške kelije i naravno pravoslavni duh koji natkriljuje hodočasnike.


,,Treba čovek da bude potpuno spreman da vidi Boga,onako.Ali,mi vidimo.Božje oko nas prati stalno.Vidi danju Sunce greje,noću tek se smirava Sunce,izlaze zvezde.Iz dela ruku božjih mi zamišljamo i jedan deo osećamo u duši svojoj.Ako hočeš činiti,ako upravo po slovenski hoćeš tvoriti volju Božju,onda ćeš polako ulaziti i u del Božja i saznanje Boga tako jeftino da se otkriva svima.,,


To je poruka mudrosti Hilandaraca koju kazuuje Nikonor Savić.


U ovakvim razgovorima Dimić obične činjenice ili pitanja obogaćuje ličnim iskustvom. ,vidjenejem ili preživljavanjemOn je dobro ušpućen,ima savršenu memoriju,tako da pričanja postaju slikovita i zanimljiva kao u najboljim književnim delima. Dimić u jednom pitanju Nikanoru Saviću konstatuje,zapaža i pita :


,, Kada sam vas maločas pitao šta Vas prvo navire u sećanju iz Hilandara,zanimala me je čudna strana Vašeg doživljaja,neki specifični miris davnine koji Hilandar sobom nosi,bosiok,tamnjan,toplina drveta,ili hlad fresaka.,,


Svi narodi imaju svoje velikane,koji čine temelje njihove nacionalne i kulturne samobitnosti. U srpskom narodu je medju njima,neosporno Rastko Nemanjić sveti Sava. On je po svojim delima najpoznatija ličnost u istoriji srpskog naroda. Dimić je želeo da se lično približi tim našim korenima.


Ne postoji ni jedna istorijska ličnost koja je kroz duge vekove srpske istorije,toliko slavljena i voljena,kao što je sveti sava.Slaveći dela Rastka Nemanjića najvećeg sina velikog župana i oca Srbije Stevana Nemanje,iskazujemo blagorosnost svih generacije za nasledjeno materijalno i duhovno dobro. To je i dokaz zdravih duhovnih snaga davnih predaka i dogadjaja koji su ih stvorili.


Tako je Dimić još jedan od autora koji je potražio odgovor zašto je Rastko Nemanjić-sveti Sava,ušao u poseban duhovni svet


,,po razvalinama,urvinama i pustinjama gradeći isposnice i kelije.A bradica mu beše zasenčila. Blagi lik i kosa sijaše se lučozorno.,, Možda mu se odgovor sam nametnuo: Kako je u svom veku sa sedam careva razgovarao i sa dva sultana još golobradi nadostojkatekj Huma prokrstario je,dakako, sav Hum.I zašto je, onda 1191.godine otišao u Svetu goru.I kako je u mestu Veliko Trnovo oboleo i tu se završava životni krug 14.januara 1235.godine,imao je samo 60 godina. Kao da se oseća jedinstven svet duše i radost življenja na carskoj lavri.Oseća se sva neposrednost iskazivanja onoga štoi zna 0o sveto Savi i Hilandaru i onoga što je video,čuo,doživeo,pa će se spontano čuti: ,,Hilandar jeste glava srpske pravoslavne crkve,ali u Srbiji je oduvek njeno telo.,, Ni danas,valjda niko bolje i uputnije od svetog Save nije mogao da sagleda šta sve srpskom narododu fali i kuda valja usmeriti naš put.


Čudesna ikona Presveta Bogorodica Trojeručica,igumanija Hilasndara,Savin je dar.Ova ikona zaštitnik srpskim ratnicima i naše,danas najveće znamenje.Ali,njegov najveći dar je Hilandar,osnova srpskog pravoslavlja.


,,Istok je mislio da smo na zapadu,a Zapad je mislio da smo na Istoku.A mi smo kažem ti Irineju,sudbinom predodredjeni da budemo Istok na Zapadu,a Zapad na Istoku.,,


Poetizovanje života se ogleda u književno obradjenim prizorima.Kod Dimića sve je dobilo sklad i smisao.Vidno je rafinovana piščeva opservacija i autentičan govor kojim se dočaravaju bistrina,duhovnost i mudrost sagovornika. Autorovo,,ja,, nije ugrozilo prisustvo drugih Brižno se odnosi prema jeziku.Traži sažete precizne i autentične izraze.Ovas knjiga je,dakle, iz stvarnog života.Ništa u njoj nije izmišljeno.Uglavnom,želi da što više saznamo o unutrašnjim preživljavanjima istorije. Zasnimljiva je priča koja podseća na boravak akademika Aleksandra Deroka na Svetoj gori. Rezultat Derokovih izučavanja Hilandara i Svete gore je nekoliko naučnih radova i knjiga.Objašnjavajući zašto ga je Hilandar interesovao. Deroka ističe:,, I sa rastkom(Petrovićem) sam se dugo dogovarao da podjemo,ali nismo tada imali novca.A obojici nas je privlačila mistika tog tajanstvenog kutka svekolike umetnosti i istorije.,,


Izgradnja Hilandara i izbor spasenja prvog srpskog monaha,bio je zaista blagodatan i danas ovim prostorom lebdi njegov duh,natkriljuje i prožima.Deroko će o tome nadahnuto reći:,,Muzej sa predmetima koji živi u svojoj životnoj sredini,a nisu sa fosilima ni mumije u naftalinu.,,.,,Kada čovek drži razmak vremena od skoro osam stotina godina odjednom nestaje i davna istorijska prošlost je tu odjednom bliska,skoro opipljava.,,


Knjiga je pisana dokumentarno,poetsko literarnim stilom. Ona i informiše na zanimljiv način o jednom vremenu i na literaran način budi duhovna osećanja. Zato je u tekstu ,,Povratak iz Hilandara,, napisao :,,Još uvek traje.Iz Hilandara povratak.Tačno je 17 godina od tog hodočašća,a ono se jednako upliće u skoro svaki razgovor,putešestvija i stihove o Hilandar.,, Ova knjiga pruža saznanje i uživanje istovremeno.Jer se Dimić na ovu temu potvrdjuje i pišući stihove pod nazivom ,,Hilandar,, i ,,Monah čeka svoju smrt,,


Ova knjiga,pre svega,ima duhovnu dimenziju i oplemenjuje skaog ko je pročita.U ovim teškim danima to nam je prkeo potrebno. Kako ne bi ostali bez novog veka svetosavlja. I nekih novh Hilandaraca. Osnivač Hilandara je ostavio trajno zaveštanje da ovo bude najpre dom molutve Gospodnje,u kome se proiznose hvale Gospodu za srpski narod.Ko to ne razume,onda za njega vreme od osam vekova ne postoji..


To su samo neke priče Hilandaraca,zabeležio ih je i predočio javnosti putopisac i hodočasnik Moma Dimić.Da hilandarske dveri još umeju da pričajhu čule bi se druge priče i to baš one iz naroda: o lozi svetog save,o Atosu i Kareji i Bogorodici Trojeručici.To su večne priče,priče za nove Hilandarce koji će imati svoje,ali će ove ostati da scedoče istinitost svega što je prošlo,a ipak je večno. Na južnoj strani saborne hilandarske crkve raste loza svetog Simeona.Po predanju,sveti sava je sedam godina nakon očeve smmrti doša iz svoje isposnice u Kareji da pripremi prenos moštiju sv Simeona u Srbiju,radi mirenja zavadjene braće.Hilandarski monasi su neutešno plakali žaleći što ih sveti učitelj napušta. Tada se sveti Simeon u snu javi igumanu Mnetofiju rekavši da je neophodno da se mošti prenesu u rodnu grudu,a za utehu iznićiće vinova loza koja će radjati dok blagoslov na Hilandaru njegov bude počivao. Loza se održala do naših dana,i svake godine bogato radja. Ona predstavlčja Božje čudo,moralnu utehu i duhovnu odbranu za Hilandarsko bratstvo.Ta loza nije samo po tome izuzetna. Od njenog ploda razrešuje se neplodnost supružnika. I danas leči neplodnost bezdetnih žena,prema posebnom uputstvu koje zajedno sa nekoliko bobica daje manastir.Ona se ne naplaćuje.jedina obaveza korisnika je da se javi manastiru i dostave fotografije rodjenog deteta.


Kroz osam vekova postojanja ove srpske carske lavre,mnogo je monaha koji su iza sebe ostavili velika književna i umetnička dela..Medjutim,svesni da su njihove sposobnosti Bogom dane, nisu ostavili nikakave podatke o sebi.Iako to ime nikada nije poneo,Hilandar možemo nazvati stvaralačkim i duhovnim univerzitetom Srbije.


Čuveni Hilandarci književnioci bili su Domentiojan,Sava,Teodosije,Danilo II arhiepiskop.


U hilandarskoj Sabornoj crkvi ,ispred oltara postavljena je čudotvornsa ikona Bogorodica Trojeručica.Predanje kaže da je sveti Jovan Damaskin,čuveni bogoslov,pesnik,oklevetan kod Arabljana. Surovo je kažnjen odsecanjem desne ruke.Osakaćeni pesnik pao je pred ikonu Presvete Bogorodice,moleći se. Iste noći mu se ruka vratila.Iz blagodarnosti prema isceliteljki Damaskin je dao da se u srebru izradi reljef njegove ruke koju priloži uz ikonu..Tada ona dobi ime Trojeručica.Nju je sveti Jovan Damaskin potom odneo u Jerusalim,u lavru prepodobnog Save Osvećenog.Tamo je bila do polovine osmog veka,kada je poklonjena arhiepiskopu Savi Nemanjiću.ne zna se koliko je ostala u Srbiji,ali predanje kaže da je na magaretu,bez ljudske pratnje,jednoga dana osvanula pred kapijom Hilandara.


Od tada do danas pred njom su se desila mnogobrojna čuda.Pre nepune dve decenije požar je izbio na Svetoj gori. I počeo ugrožavati i Hilandar. Nemoćni pred vatrenom stihijom monasi su izneli Ikonu i krenuli prema vatri.Ubro je dunuo vetar,nebo se smračilo i požar je bio ugašen.Ikona Bogorodice Trojeručice se,ako za to nema potrebe,ne iznosi sa svoga mesta,osim na Bogojavljenje.Nose je samo svetštenici.


Kareja se nalazi na prvoj planini izmnedju dve strane pouostrva Atos.U Kareji,hodočasnici dobijaju dozvolu za boravak na Svetoj gori.Svi manastiri imaju u kareji svoj konqak.Velika znamenitos Kareje je Prataton,crkva posvečena Uspenju Presvete Bogorodice.To je najstarioja sačuvana crkva..Svoj današnji izgled dobila je prilokom gradnje 962.godine. Ukrašena je freskama koje je čine jednom od najlepših spomenika vizantijske umetnosti.U Kareji se naklazi Svetoandrejski skit koji pripada manastiru Vatopadu.To je najveći pravoslavni hram na Balkanskom poluostrvu..


Dimićeva knjiga je, dakle iz stvarnog života.Ništa u njoj nije izmišljeno.Knjiga Hilandarci pisna je dokumentarno,poetsko-literarnim stilom.Ona informiše na zanimljiv način o jednom vremenu i na literaran način budi duhovno osećanmje.Ona pruža saznanja i uživanja isto vremeno,ali i opominje,kao i jedan od Mominih sagovornika iz Hilendara:


Imaš osećaj da iz ovih praznina vekova, čuješ kako neko dovikuje- ostani malo kod nas,da ti pričamo naše tajne-koje ako ih ne shvatiš i sa njima živiš,ti nećeš ni umreti,jer si već mrtav,,!






Tako mudre reči čine usku stazu koja nas vraća pod snažno živo krilo Hilandara sa kazaljkama zelenih kiparisa u večnost-u svetlost znanih nam očiju i molitvi koje ne prestaju.


U isto vreme ,kada piše o Hilandaru, Moma u magazinu Nova revija 1995.godine, citira još jednu iskazanu mudrost našeg akademika Matiju Bećkovića:


Narodi koji imaju takvo mesto znaju ko su i odakle su i ne mogu se izgubiti,a šta god se sa njima zbiva iz te semenke mogu se obnoviti.


Hilandar je stariji od naših razdora i niko nije toliko osio da polaže pravo da bude samo njegov.Hilandar je tamo gde nema strana.Tako je ostao izvan naših raspri,razmedjica i medjusobica.Možda je zato i ozidan izvan naše otadžbine.Hilandar je ostao nerazoriv temelj i zenit duhovnosti i živi izvor čiji nas oganj obasjava...


Put do Hilandara je samo jedno od putovanje,koje je pretočeno u putopis,a Moma je putovao šrom sveta:


U Španiju,Madjarsku,Rusiju,Kinu,Australiju,Švedsku...Putovao je i tamo gde su pre oesamdeset i više godina pre njega išli mladi Rastko Petrović i Aleksandar Deroko- na Kosovo i Metohiju,kuda je često krstario Grigorije Božović,ali sada pod sasvim drugim okolnostima.


Na pitanje novinara Cvijića za ,,Politiku,, : Zašto putuje i šta će učiniti prvo kada dodje u drugi grad? Moma Dimić Kaže:


Prvo što ću učiniti u nekom tudjem gradu nije da se javim ,,svojim ljudima,već izazovima drugih. Zapravo,nema ni putovanja ni plovidbe bez nepoznanica i čari tih nekih drugačijih boja,ukusa,pokreta,samoća.Jedino drugi mogu biti meri našeg putovanja,nemira,mera te naše odbačenosti u svet.Drugi ne ovdašnji. Prva moja putovanja u svet bila su kranje samotna bez ikakvih drugih obaveza osim da se putuje i nešto vidi, a onda se u putopise polako upliću i drugi saputnici.,domaćini,možda radoznalci i ukletiji no što sam bio ja,a bilo ih je svuda.


-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


                        feljton - 5



AUTOR ILI AUTORI










Traženje najprobitačnijeg odgovora samo na jedno pitanje,već kao da je početak svih nesoporatzuma.Ništa nam medjutim,nije neophodnije od ispravnog odgovora na bilo koje pitanje kao i zasnivanje najbolje teoretske svere.Ćitavi životi zidaju se na ovome.Nauka je upravo posvećena toj dihtomnoj shemi pitanje-odgovor.Odgovor se vazda traži na tragu neke ranije zasnovane spoznaje...Takodje,svaki odgovor je na stalnoj proveri skala¸¸bolje¸¸ , ¸¸lošije¸¸...Jednu takvu vrstu provere nudi nam,evo dvoje združenih autora u jednoj knjizi¸¸Kako ili autobiografska buncanja¸¸, objavljenoj krajem 1994.godine


Parun-Dimić,taj dvojni autor iza kog stoje,dakako,i puna imena pisaca-Vesna Parun(1922) i Moma Dimić (1944), tvore pred nama(ili za nas) nisku od kojih tridesetak pitanja-odgovora u formi priča filozofskih reminiscencija ili autobiografskih izilva(buncanja): Kako tragati za izgubljenim devičanstvom,kako plakati,kako doživeti nedelju,kako spavati,kako,kako... Nekih pet-šest¸¸kako¸¸,pomenutih u sadržaju knjige,ostalo je bez odgovora,koliko inače čikali našu ljubopitljivost.Jer, ko ne bi
voleo da zna odgovor(ma kakav) na pitanja kao što su :
Kako reći nekome da ga voliš,

 ili: Kako izbeći svojim crnim
mislima?!Doduše, na početku
knjige autori nas upozoravaju
da je reč o pukoj fikciji,to jest
da se¸¸Kako,, ne bavi savetom kakav jest,već doslućuje svet mogućeg i nestvarnog.Tumače ono što osećaju i time nas usmeravaju ka akcijama duha.Svemu što nas okružuje daje ljudsku dušu i boju,a ako hoćemo više od toga što nude,poručuju da se treba boriti,podupreti svim silama i ako je od koristi objaviti drugome: ¸¸Ne zaboravljaj druge i ne obilazi željne nikada života,kao što i mi to nismo.¸¸Filozofska proza¸¸Kako¸¸ pulsira,narasta i jednako se usložnjava naplavinama novih priča,dosetki,rešenja,metafora i paradigmi. Pred sobom imamo knjigu u kojoj su bili kadri da ispišu pisci velikog životnog iskustva(iako pripadaju veoma različitim generacijama,pa čak i različitim duhovnim
sredinama),pisci
 velike stvaralačke energije
 i imaginacije,nežnost,
ironija,pisci sa smislom za igru i poigravanje,drznovano samouvereno.Nije ovde reč o nekom otkrivanju tajni i eleksira.Paun-Dimić ne nudi neku maglovitu-zadimljenu magiju,mistični abrakadabra spas ili doslovna uputstva za preživljavanje ili pak bogaćenje bilo koje vrste.Oni nam predočavaju pročišćene pojmove i stanja našeg življenja putem simbola,metafora i poente. Njhovi odgovori ni u kom slučaju nisu banalno gomilanje žalosno oveštalih fraza,poslovica i aforizama,već ironijsko poetsko-pripovedačko čaranje,neprestano oslobadjanje svoje( a i naše)unutrašnje duhovne energije.Oni jednostavno tumače to što osećaju i time nas upućuju u vlastite akcije duha.Listajući po zamišljenom štivu ove knjige pratimo onaj spoljni ali i unutrašnji tok autobiografskih doživljaja,njihovo ispredanje iz života kao i nedokučive tajne.Autori(ili samo jedan autor)! Parun-Dimić to čine saglasno,puna srca,bez uzajamnog dijaloškog ukrštanja.Oni ne nalaze,takodje,potrebu da svoju autohtonu misao sučeljavaju ili nadodaju na razmišljanja drugih filozofa (budući da su oboje i sami to).Vlastitom, dakle, filozofskom energijom rastavljaju ono što se zove slučaj i nepredvidljivost svakog pojedinog damara i terapija,svoj u suštini bezazleni i nezlobni stav prema životu i njegovom naličju (snu), vešto zaobilazeći šablon i kakon ustaljenog mišljenja.


Nesputanost tela(u napr.¸¸Kako tragati za izgubljenim devičanstvom¸¸,¸¸Kako spavati udvoje¸¸,¸¸Kako biznismeni spavaju¸¸ idr.) prepoznatljivi su u celoj ovoj knjizi kao jedinstvena rasprostiruća misao,kao potreba traganja,kao odgovor na pitanje ili pretnju,opasnost,nelagodu,ljubav.


Jedna od osnovnih filosofija ,,smrt,,ovde kao da je marginalizovana.Na pitanje kako umreti autori odgovaraju resko,tek jednom rečju¸¸nikako¸¸ i ogromnim ćutanjem(nepristajanjem na nj) koje sledi iz toga). Ali,su zato u knjizi¸¸Kako ili autobiografska buncanje¸¸ prisutni voda, suze,knjige,red-nered,nedelja,pazuha, vile, snovi-svi ti elementi od kojih su sazdani životi žene i muškarca,dva bića¸¸osudjena¸¸ na večito zbližavanje i jedinstvo. Kao najuspelije priče u ovoj knjizi izdvojićemo naslove¸¸ Kap ili lubenica¸¸,¸¸ Kako ne štedeti majku¸¸ i ¸¸Kako štampati prvu knjigu¸¸. Ljubitelji mitova i svega što je drevno,baš kao i pouzdani graditelji sopstvenog moralnog profila, s uživanjem će pročitati ovu knjigu budući da ona neprestano ište angažovanje čitaoca. Kao na kakvoj zanosnoj ljuljašci,svaki njen odgovor približi nas ¸¸zaboravu bića¸¸ baš kao što nas od njega udaljava i opet vraća...


To što je knjiga ¸¸Kako¸¸ nastala još početkom sedamdesetih godina i što njeni autori Vesna Parun i Moma Dimić žive sada u dvema državama,pokreće,izmedju ostalog i pitanje da li bi ona mogla da nastane danas i kakv bi ona zapravo,sadržaj imala? Da li bi,naime,imali autori kao nekada onoliko volje i energije da krenu i novim prostorima svakodnevice prema svemu što je nepoznato i neispitano,jedva prisno,a toliko blizu,kao nedotecivom ambisu?...¸¸

A ambis je,o tome ova knjiga
bunca toliko oplemenjeno,tu
svuda oko nas.
Govoreći o knjizi,,Kako,, 2004.godine za ,,Politiku,, Moma Dimić je rekao :


Sa Vesnom Parum, zagrebačkom spisateljicom ovu knjigu smo pisali dve godine i ona je bila idealan saradnik u ovom eksperimentu-kojim se pokušalo pronaći novi književni pravac,ili žanr(buncanje).Hteli smo da razbijemo i koncept nacionalnih književnocsti,naime stvorili smo delo koje pripada istovremeno i jednoj(hrvatskoj) i drugoj (srpskoj) književnosti..Tako se nastaje ,,kolektivni pisac.Vesna Parun je tako postala srpska spisateljica(ona je takodje član uks),a ja sam u statusu,izmedju ostalog i prećutni član njihovog udruženja.






---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




Jovan S.Mitrović


Feljton -4 





OD STVARNOSTI DO KNJIŽEVNOG LIKA






Roman Mome Dimića,,Živeo život Tola Manojlović,, nastao je kada je piscu bilo svega osamnaest godina.
Zaigravši te već daleke 1962.godine na kartu autentičnog,ispovednog jezika i živog dokumenta,mladi pisac je u tadašnju srpsku prozu medju prvima uneo novinu pripovedanja lišen subjektivne autorske naderedjenosti. Svojim ličnim slučajem glavni junak romana,Tola Manojlović,zemljoradnik i
zanatlija iz sela Nemanikuća
uklapa se i sam,u odvajkada 
verovatno,objektivnu stvarnost
najopštijih odrednica čovekovog življenja označenih eksplicitno već samim naslovima pojedinih poglavlja knjige:Bolesti,Ljubavi,Poslovi,
Prevare,Opklade,Oružja iz kojih je pucao,Šta jeste,a šta nije...Čitalac Toline ispovesti
ponajpre se sučeljava s 
evociranjem
bolesti. Bol uistinu i jeste prva
potvrda,prvi dokument našeg
života,a već bolest, trpljenje i
svakojaka muka gotovo neizbežni 
su pratioci svakog bića od samog 
sudnjeg dana.

Stvarnost života Tole Manojlovića jednako,,presreće svojim nužnostima,sudarima i zahtevima,preteći mu da ga onako slabašnog skrše,ali pri tom duh njegov ostaje nedirnut. I taj duh( u nas kršten češće kao duhovnost) ostaje kao ona 
oprugica što mu omogućuje da utekne prirodnom zulumu i
ograničenostima;ta moć duha,odredjivanja i suprostavljanja
jeste prostor nekakve njegove sreće,tajni slikar spasenja u 
kom učestvuje,evo,i sam Dimićev roman nepatvorene autentičnosti.Ponovo iščitavanjem(povodom tridesetogodišnjice prvog izdanja) dela kao što je,,Živeo život Tola Manojlović,slobodno se može reći jednog
od rodonačelnika stvarnosne proze, potvrdjuje ono stanovište
da pojedine ostvarene književne forme i obrasce možemo poistovetiti s ukupnim stanjem duha jednog vremena,jedne sredine.,,Svi dogadjaji i reči izlaze na moja usta i ja sam svedok XIX veka,govorio je niko drugi do Viktor Igo.
I uistinu,delo kao što je,,Legenda vekova,, ostajekao svedoočanstvo istorije i duhovne slike njegovog doba.


U ,,Dnevniku kovača lažnog novca,, Žid beleži i ovo:
,,Nije mnogo zanimljivo to što se piše,nego što se zaista dogodilo.Znam to,svedok sam toga,pa ipak pišem da svedočim.,,


Da bi Ana Karenjina bila onako dražesno,živopisno odevena.Tolstoj je mesecima izučavao pariske modne žurnale.Od pisaca koji su se takodje služilo dokumentarnom gradjom pomenimo E.Zolu,Čehova,Dostojevskog,Solženjicina.Od našh Andrića,Kiša.U duhu,,pop-arta,, kojki jevlada u svetu šezdesetih Dimoić je za svoj Dokument odabraoživog čoveka. Dovodeći u žižu svoje neinstrumentalizovane pismenosti tek jednu ličnost,
jednog jedinog,,vlastitog svdoka,
Šumadinca Tolu,pisac odslikava
stvarnost i vreme putem 
junakovog nasušnog jezika 
prepuštenog svim uslovljenim
gramatičnim rogobatnostima.
Greške u jeziku Tolinom su još 
jedna osvedočena neiskazanost
njegova.Od najranijeg detinjstva
pa do starosti Tola sizifovski prenosi breme seljačkog,kovačkog-kamenorezačkog,nadničarskog življenja.Obišao je,kako Dimićev,,popis,, potvrdjuje,37 gradova(od Sopota pa sve do Lapova),kao i 92 sela(od Batajnice do Natalinaca). I ma gde se zadesio,osećao se nezdrav,teškimboleščinama pritisnut.Žudeo je za tim da iz sebe istisne sav jed i čemer.Način i put da to ppostigne nije irao.Jer kod njega je sve na očigled gnjilo,osipalo se..Jedva se koliko toliko živ sastavljao,otimao onoj poslednjoj trulini života.Njegovo telo bi pokazatelj koliko raspadanje moža da zaokupi čoveka na jednom jedinom mestu,koliko sreeće može biti razoreno...


Dva put u naslovu romana upotrbljena reč,,živeo,,navodi nas ipak da je ovo priča o životnim dobicima, o nadgornjavanju duha nad telom,koje i onako prahu zemlje pripada.I odista Tola sa svim navedenim nedaćama suprostavlja snagom života.Za njega je tek pokret nekakvo trajanje.S takvom jednom nezaustavljenošću on ulazi u svaku avanturu.U pitanju su male,šumadijske dosetke i kalaburme. Iako je na jedno oko ćorav,na jednu nogu ćopav i na mnogo drugih svojih strana truležan,on je bukvalno-svuda. Naravno,je omaloj šumadijskoj,srbijanskoj posvudašnosti. Gladovanje i žudnje,java pri kojoj samo božje dugme nije opsovano) i snovi(kad pritom jedno nebo nije sanjao).bolesti i snovi(kad pritom jedno nebo nije sanjao),bolesti i prizdravljenje,nemare porazi,opklade i samo opklade,sitne računice, i sitne osvete,podvale i šale,filozofiranja i seoska nadmudrivanja zatvoreni krug su njegovog životnog zbitija. Tolina sreća je u tome što je ipak u svojim Nemanikućama(kakav simboličan naziv za jedno selo),baš kao što je onaj vitez¸tužnog lika¸¸ u svojoj La Manči.


Tolina sreća je upravo ta raznovrsnost,bolestan, a ipak svuda-kao da bi da bolest zavara,od sebe odseče, ne bi li ona volšebno prešla na sabesednika.Tola nije sanjao o mitskom zdravlju.Znao je on dobro da niko nije sasvim zdrav,ali opet i to da od bolesnog postoji čovek zdraviji.I stoga pričanja njegova  pronose nekakve vatrene gestove,u njima je mnogo tih prkošenje jačih od tragike ¸¸Ma kažem ti¸¸, veli Tola nekakvom lekaru u Beogradu,¸¸ sve me boli,:i kosa,i ovo odelo,i kapa,i štap.Sve me boli,a ti gledaj sa kojega ćeš kraja da me lečiš..I kosa me boli da je ne šišam i onabi me još bolela!¸¸


Zar je takav morao biti Tolin život?


Izgleda da je morao,ma koliko se on sam s tim ne saglašavao. Uostalom,krivica je uvek-implicite poručuje ovaj roman- u nama samima.


Drugi mogu biti jedino manje ili više zainteresovani svedoci,prisutnici.Na drugoj strani,očito je da ovako prenapregnuti život(kao što je Tolin bio) ne može ostati sam svoj.Osvrnemo li se oko sebe,lakoćemo u nekom prvom bližnjem kraj nas prepoznati Dimićevog Tolu ili nekog neverovatno sličnog njemu...Da nije Tola naš komšija?Da nije onaj naš dalji rodjak? Da nije... I sveto da nije ustvari jeste.Tola iz ove knjige,on je tu sa nama.


ANARHISTA


Tola je i u istoj knjizi,ali pod drugim naslovom¸¸Anarhisti¸¸ glavni junak.Ovu priču Dimić započinje jednom porodičnom idilom, koja se saopštava preko radio talasa,uz pomoć male kutije u kojoj žive mali ljudi,i ti mali ljudi,deca se bude uz lepu dečju muziku,što je samo kontrast u odnosu na detinjstvo Tolino.Tola je u sanatorijumu,sluša radio i čuju se njegove reči:¸¸Ja ću lipsati.Lipsaću.Jel?Opt ću ja.A zapalim jedan¸¸filter 100¸¸.Tako počinje nova Tolina priča u istoj knjizi.Priča o životu,smrti,besmislu,boljkama i čemerima,o prolaznosti i večnosti o bogu i bezbožju.Cela ta priča ide uporedo sa radiofoničnom pričom koja je protkana ozbiljnom muzikom.Sve je to grafički priredjeno da se mogu pratiti uporedne priče.Tako je pisac još jednom stavio na probu svog junaka da posvedoči sve ono što je ranije rekao ili da zaćuti. I ovde sada sudeluju,zajedno profesor i učenik. Profesor postavlja pitanja i vodi postupak,učenik potvrdjuje ili poriče ono što mu profesorova pitanja sugerišu putem radio talasa.Najčešće svako priča svoju priču. Zajedno su, ali jedan drugom ne smetaju.Jedino,Tola kašlje i pokrene skalu na radio aparatu udesno preko stanica: Firenca-Prag-Sarajevo-Beč-Budimpešta i tako do kraja skale,dok se kašalj ponovo ne smiri,a iz radio aparata čuju se razgovetne reči:¸¸Napred,braćo! Zabuna! Braćo! Nismo znali ko smo?¸¸


Zagonetna pitanja koja i danas traže odgovor.


Sve to je veština dobrog filozofa.Veština dobrog dijaloga.Mnoga Tolina pitanja su i naša,njegove dileme su univerzalne:¸¸Uvek čim umre,oni nabacaju na njega cveće.Misle da će on mrtav da miriše.Nema od toga ništa.¸¸


Sve su to njegova razmišljnja,puna reminiscencija iz već poznatih teoretskih saznanja o zemlji,o mesecu,suncu:¸¸Suncu¸¸Šta je to? A najviše me interesovalo:Šta je tamo,a šta je ovamo?Mnoge sam pitao da mi objasne.Nisu mogli da mi objasne.Pitao sam školovane ljude,profesore,doktore,kladio se sa njima.On to nije znao...¸¸


Ta večita tajna,taj kosmos.Ta filozofska veština dolaženja do pojmovnog saznanja,eto i kod Tole je bez odgovora.Šta je starije,koka ili jaje?Umesto odgovora u 7,18 č preko radio talasa Tola sluša oficijelnog spikera koji kaže:


¸¸Uznesnele vodene sile stišava jedino čuvena,duboka izvorna Sentina balada.¸¸ on je možda najbolji filozofski odgovor koji se nudi kao mogućnost,ili pak i dalje,kao Tola,sluša Riharda Vagnera preko radio aparata zu svojoj autobiografiji pod nazivom ¸¸Moj život¸¸.Tako i za Tolu tog ¸¸Antihrista¸¸ kao i za sve filozofe tajna ostaje tajna i ¸¸to putovanje¸¸ označeno imeno ¸¸dijalektika¸¸ traje još uvek,a započeli su je sa otkrivanjem još helenski filozofi.


Hronologija,Istorije bolesti, ili Anatominja knjige o Toli počinje od 1962.godine,izmedju 6. i 9. oktobra i završava se ovih dana 1996.godine jubilarnim izdanjem.


To je prvi primer pedantnog vodjenja dnevnika o nastajanju i životu,ali i o odjeku jednog dela. Pored Tolinog pominju se još mnoga imena književnika,vajara,slikara,glumca,novinara,reoportera domaćih i stranih.Sve to potvtrdjuje univerzalnost .Tolikog života,odnosno srpskog seljaka.Moma Dimić i sam kaže,priznaje:¸¸ i Posle romana ,,Živeo život Tola Manojlovi游 ovaj lik me i dalje prati u mojim knjigama.I pošto on sam ne beše kadar da pribeleži doživljaje svoga života(ili je,pak,malo mario za to),koje je tako¸¸apsolutno¸¸ preživeo i vedo kazivao umesto njega ispisao saam njegove nevelike memoare i moje romane.¸¸


¸¸A ko je, zapravo, on-moj Tola. Tola je pre svega čovek-priča¸¸ najkraći je piščev odgovor u delu knjige pod naslovom Tola i ¸¸Tola¸¸.


U istom tekstu,pak, za Tolu, žene kažu: ¸¸Čim zineš lažeš¸¸Znači li to da je sve ovo što je u romanu laž.Kao moguć odgovor,ne da ga brani,nego da ga samo potvrdjuje,Moma Dimić kao odgovor nudi i ovo:¸¸Ako je laž izmišljanje...onda priče i ne bi bilo.¸¸ Tako Tolina priča ostaje za neke samo mistifikacija života,koja započinje jednom zapisanom Tolinom rukom rečenica ¸¸Dakle bio sam..¸¸ umesto daljeg teksta stoje krivudave recke sa tablića. I sada već može biti opravdan razlog,koji je već pomenut,piščevog beleženja svega onoga što će junak reći.U knjizi ima dosta fotografija koje su verodostojne kao i pisima Tolina.Verodostojno je sve ono što se oko njega posle dešava,a to ustvari potvrdjuje i sam pisac,što onako detaljno i nadahnuto kao što je pričao i njegov junak,dalji rodjak.Tamo gde je Tola tu je i priča o njemu,sve do današnjih dana,kada je nastavlja njegov sin Arandjel,savremenom dogodopštinom pri kupovini cigareta.Pisac na kraju svog teksta sam kaže:¸¸ Ono što je uistinu jedino važno jeste da su te priče njihove,komšijske šumadijske.,,


Iako sam pisac objavšnjava zašto su izostali propratni tekstovi pod nazivom¸¸Vampir i dva groba¸¸,¸¸¸Pisma¸¸ i ¸¸O Toli ( i bez njega) baš ovo jubilarno izdanje¸¸Prometeja¸¸ iz Novog Sada nije trebalo da izostavi ove tekstove koji samo potvrdjuju kakav je univerzum Tola Manojlović.


U knjizi su objavljeni tekstovi književnih kritičara Radomira Konstantinovića,Muharema Pervića, Bože Vukadinovića,Miloša Bandića,Milosava Markovića,Slobodana Selenića,Aleksandra Ilića,Dragana Stojanovića,Srbe Ignjatovića,Boška Ivkova, Jovice Aćina,Aleksandra Jerkova,Predraga Stepanovića i na kraju tu su još dva najsvežija teksta Petra Kralja i pesnika Branka V.Radičevića.Tu su i crteži:Tikveše,Deroka,Dragulja,Reljića,Lubarde,Ivaljicki,Iljovskog, Milića od Mačve,Džumhura.Tu je i skulptira u kamenu Radoja Jovanovića,plakati i fotosi za monodramu.


Pišući roman ¸¸Živeo život Tola Manojlović još pre 30 godina,Moma Dimić stupio je na prag novog humaniteta,prodro je u jedan neiskazani unutrašnji monolog


.


P.Kralj,kao Tola


U ime Tole Manojlovića godinama ga je kazivao glumac Petar Kralj.Po njegovom kazivanju:¸¸Tolu sam igrao svaki dan.Gde god odem igram igram ga bar dva puta dnevno... Ali,svakako preko hiljadu predstava.¸¸Toliko je puta Tola živeo.Tako je progovorila tada neupotrebljavana slika o životu koja se u ovoj knjizi još uvek nadahnuto kazuje...


Okrenimo se ,možda je Tola medju nama.Zagledajmo se u oči;ako zaiskre.Tola je to ponovo progovorio.












 --------------------------------------------------------------------------------------





9 коментара:

Slavko Slavković iz Zaječara је рекао...

Čitao sam ovu knjigu..Mnogo je dobra i poučns..Iuzgleda da i sada čovek ,a pogotovu srpski seljak teško živi i boluje od neke boleščine...
To bi moglo da se kaže ŽIVEO ŽIVOT SRPSKI SELJAK!!!
sLAVOMIR,PENZIONER IZ ZAGRADJA KOD ZAJEČARA

Du[ka је рекао...

Jovo,a dal yna[ da je Vesna Parun umrla,sada je ponovo zajedno sa Momom!!!

jelena је рекао...

-Baš su dobri ovi tekstovi o Momi Dimiću...Mnoge stvari nisam znala za Momo. A zašto ovaj pisac ne ponudi tekst Petru Kralju,pa neka sada priča monodramu ŽIVEO ŽIVOT MOMA DIMIĆ---Ili još bolje neka idu uporedno dve priče o Momi i o Toli...Kako bi to bio eksperiment...Ako se to dogodi ja sam ga prva predložila.....


Jelena iz Bgd.

jonmirt је рекао...

-U pravu ste Selimire, Moma je narodski čovek,seljačko dete,veliki intelektualac..Jednom rečju,pravi primer Univerzuma i zato zauzima ovoliko mesta u mom Blogu UNIVERZUMM.

-Draga Duška,prvo , zahvaljujem što čitate feljton..To je moj dug ptprema Momi..Znam da je Vesna umrla i duboko saučešće porodici,ali ovaj tekst je pisan pre nekoliko godina.
I on je ovde autorski...

-Jelena,sigurno ste znali Momu iz drugih okolnosti.Ali,bio je zaista dobar prijatelj,i drug...
Nisi samo ti predložila za monodramu ŽIVEO ŽIVOT MOMA DIMIĆ...Treba prvo knjiga da izadje..A to su već posebne muke,da se sredstva obezbede...Svi hoće da štampaju knjigu,ali prvo da se obezbede pare..e to je sada problem... Hvala Jelena,što pratite feljton.
-Poštovani prijatelji....Bilo bi dobro da i vi nešto napišete o Momi,to će biti sigurno objavljeno

Aleksa iz Nemačke је рекао...

Moma još živi sa ovakvim tekstovima o njemu..Treba još pisati o njegovoj dobroti!!! Pisati i ono što je radio za nas iz dijaspore...Kada su nas svi odbacivali,on nas je usvajao,da smo njegovi,,,Eto takav je bio Moma!!!!

jovan је рекао...

Aleksa,samo potvrdjjuješ sve ono što je u tekstu rečeno,hvala ti na tome...Voleo bih da pročitam i neke konkretne ,autentične priče...Etvo vam prilike,ako treba i nešto iskritikujte Momu, znao on to sve ,umeo je on da bude i prek,i plah i iii e to da čujemmmm

JOVAN је рекао...

Čekam vaše tekstove o Momi,za konačni sadržaj knjige ŽIVEO ŽIVOT MOMA DIMIĆ

Jovan S.Mitrović - jon mirt је рекао...

Blog je do sada otvoren 1.380 puta,zna;i li to da toliko i citan?

Jovan S.Mitrović - jon mirt је рекао...

To su ravna tri izdanja od po 500 primeraka ,znači li to da je toliko čitan? odgovorite ovde!!!