субота, 2. јануар 2010.

XXIX nastavak     POVRATAK  U ZAVIČAJ

-bolest,-Vrišti,sine vrišti,u vrišanju je lek,
-čiju kletvu sada ispaštam,
-pokloni su simbol sudbine..


20.


Te duge priče, svi su slušali sa pažnjom.

On bi se pretvorio u uho, zaboravljajući, tako, da se nalazi usred vrelog izvora, odakle izbija vodena para,čineći priču još mističnmijom


Kako bi sada voleo da ih sluša i da čuje kako mu baka Oga kaže:

Isti si ded divlji O Gan Karpa sa Sera, imaš snagu koju još sputavaš i ispišavaš, i snagu na zadnjicu izduvavaš !

Imaš, sine Armi, neku tajnovitost u izgledu ljudskog bića.

Šapuće mu gladeći ga po kosi, dok on bulji u nju neznajući šta mu to tajnovito priča.

Sada, kao posledicu tog vremena i takve tajanstvenosti, oseća ; vidljivi umor na očnim kapcima koje su mu sve teže, kao da drži dve kamene ploče .

Ne zbog toga što bi ga to vratilo u dane detinjstva koje je tu provodio, nego što je osećao bol, za koju nije znao kakva je, nego što je znao da za nju nema leka, hteo je da vrisne.

U vrisku je najbolji lek, šapuće mu baka Oga:


Vrišti sine, vrišti, neka te tvoje zvezde čuju da si još živ !

Vrišti neka bolne muke izadju iz tvoje duše!

Vrišti neka svi čuju da si tu !

Vrišti neka se zemlja zatrese!

Vrišti neka se svi uplaše od tebe!

Vrišti, sine, vrišti da te tvoje mojre,vadogonje i sudjenice čuju i i !!

I još uvek čuje, vrišti, vrišti, i i !

Ali se ne osvrće, odmiče sve dalje od sebe.

U isto vreme bio je nemoćan da pruži korak i nem da bilo šta kaže.

Ispred je bila gluva tmina i neman koja je gutala njegov korak i glas.

Setio se ovog mesta i dana, zbog toga što je tu prvi put čuo istinu, da želi da napravi carski grad, a to nikom nije rekao.

Nije rekao ni da će ga posvetiti majci Romuli.

Ko je to onda mogao da ovde kaže ?

Već se sve zna!

Reče začudjujuće Gaj.


Eto i majstori, zanatlije, zidari, počeli su odavno da se ovde okupljaju i pripremaju za veliku gradnju.

A još, početkom 306. godine doneo je odluku da u Moesi Superiori u Daci Ripensis, na svojoj rodnoj grudi Svetoj Maguri, na starim zidinama Aurelijanuma, izgradi carsku palatu

Gde će, kada proslavi 2o godišnjicu vicenalija, presto ustupi: Licenciju, severu, Maksimunu i Kandidijanu, ili Daji i da ostatak života provede u bezbednosti i miru pored reke koja je stalno tekla u njegovoj glavi.

Zato htede da pozove Gamzu, da ga pita:

Odakle on to zna da će se ovde graditi palata, ko mu je rekao ?

To sada učini, ali ga niko nije čuo.

O njemu više nikada nije saznao ništa, samo je zapazio da se pored njegove zemunice, nedaleko od izvora, načičkale još dvadesetak, malo veće i pokrivene kamenim pločama, a njegovu je obgrlila draka i kupina.

Teško da se raspoznaje i njegov kamen, beleg rodjenja.

Bilo je to mistično mesto za sve one koji su ovde dolazili.

Njemu tek sada beše jasno zašto je ovo bilo sudbinsko sklonište baka Oge i zašto se njen Plamičak ovde oporavio i izrastao u prelepu, ali nagluvelu i onemelu majku Romulu.

I možda je baš sa ovog izvora majka upila tu čudnu erergiju koju je kasnije prenela njemu.

Zato sada sa ovog puta po Istočnoj Imperiji i želi da se što pre vrati tamo, odakle je i ponikao.

Da tamo sretne onog Drugog !

Da se vrati baka Ogi i od nje potraži pomoć.

Zna, odavno, da nje nema, samo je u njegovoj glavi svakoga časa.

Ćuti, kao kamen, kloca, udara ga u mali mozak.

On oseća te udarce vremena, hladnoću i usamljenost.

Čiju kletvu, sada ispaštam Jupiteru !?

Upita se jedva izgovarajući reči .

Samo šum reke pored brzaka, nadjačava tišinu umesto odgvora.

Askalapijo ćuti, kao i do sada, zna da može da govori, a nem je, kao i svaka žena kada obeća, da će ćutati !

Može sada da progovori, a ne sme, ne zna šta da kaže, zašto je ćutao skoro dvadeset godina!

Obećenje je dato Dioklecijanu, a njega odavno nema.


Možda nebo zna sve odgovore, pomisli Gaj i htede da podigne glavu visoko, da pozove cara, oca.

Samo poče da klizi niz konja, kao vreća.

Belac, bez naredbe, stade kao ukopan.

Više nije jahao, ne zato što nije mogao da se drži na konju, nego zato što je osećao tako strašne bolove, izmedju nogu dok je sedeo.

Zna, da ga konj Belac čuva, jer ga već dugo kraičkom oka gleda dok se u hodu danima ljulja.

Već satima ispred očiju mu je najranija slika detinjstva i nikako da je završi, sa ovim danom.

Više nije siguran da mu oči imaju plavu boju, da su mu trepavice velike kao nokti, a obrve duge kao tanki brkovi.

Nema ni snagu da ih dodirne i zato se, u mislima, vraća unazad proveravajući da nešto nije zavboravio ili namerno izostavio.

Ubedjujući tako sebe, da je još tada, njegova sudbina bila odredjena, pokolonima koje je dobio od Magurana.

Tim poklonima oni su se radovali njegovom dolasku na svet, ili možda odredjivali dalju njegovu sudbinu.

Druga slika je, saznanje ko mu je šta poklonio :

Ovaj solidus je od majke Romule, da bude bogat .

On to sada i jeste.

Ova zlatna fibula je od baka Oge, da se njome večito veže za Svetu Maguru.

Celog života je tom zlatnom kopčom bio vezan za sveto brdo, kao za majčin pupak.

Ovaj drveni mač je od oca Armentarijusa, da bude dobar ratnik.

I jeste u dosadašnjim bojevima to bio.

Ovaj, žrtvenik, glineni jelen, sa raširenim nogama, napućenim ustama i poluiskrivljenim rogovima, je od Divlje žene Divljakuše, komšinice, da mu večito svetli, na putu kojim hodi.

I jeste nešto je svetlelo na tom njegovom životnom putu.

Ovaj krzneni ogrtač je od komšije Zlatnog Malog cara, rudara, da njime bolje ustavi zlato.

I jeste ima zlata koliko mu volja.

Ovo je darovano od....

Više nije mogao da razaznaje i prebira poklone koje je majka pronašla pored kapije njihovog obora, koji je bio sav u svetlu, od vatre tada upaljene.

Sve te poklone nosio je sa sobom, gde god je boravio .

Sada, te iste poklone, želi ponovo da opipa, i da ih stavi pored glave, ali to ne može, niti sada može to nekom da kaže.

Zakašlja se kao da želi da pročisti grlo, ili da nešto izusti.

Zagnjuri glavu izmedju šaka, sa namerom da zaustavi kašalj, ali se štrecnu kada ugleda i crvene i vlažne šake.

Poče da mlatara njima, kao da nešto stresa sa sebe ili da se odbrani od onoga što ga danima napada.

Zaustaviše mu se i misli koje su mu nadolazile kao mutna voda.

Kroz prsten koji mu je majka Romula poklonila za prvi rodjendan, nizali su se svi dragi likovi.

Redjao je te likove i izgovarao njihova imena, ponavljao neke rečenice koje je upamtio od njih.

Prsten se okretao sve brže i brže, tako da nije mogao da prati.

Sve se pretvori samo u jedan nerazgovetan lik.

Ali mu se ipak učini za tren da u njegove oči ostade zlatni lik, koji ga je podsećao na Krezubu trosisatu najlepšu zlatnu ženu.

I on htede da je dohvati


Odjedamput zastade, jer nije mogao da razazna i drugu glavu koja neprestano bulji u njega i nešto govori .

Ni sada ne može da odgonetne rečenicu koju je upamtio još kao dečak, a čuo je pored same reke:

Ovo dete i ne zna da će car biti i da će stradati, zbog svoje nemoćne muškosti !

Preplaši se od ovog glasa, jer u njemu još odjekuje .

U blizini nije bilo nikog, a one glave još uvek bulji u njega.

Video je kako baulja mutna voda pravo iz Mitreovog potoka.