уторак, 12. јануар 2010.

 ....Od  danas novi   nastavci  romana   
            POVRATAK U   ZAVIČAJ
Ovo  je prvi  deo  romana  i  glavni junak  je  profesor Dragoslav  Srejović,arheolog i akademik. 
Savaka sličnost sa mogućim intervijuom bilo kog novinara  sa   junakom  iz   romana je slučajna.
U  svojoj  dugogodišnjoj novinarskoj  karijeri, kao  urednik ‚‚Kulturne palete ‚‚ svoje  radio i tv kuće,  imao  sam dva puta prilike da razgovaram sa akademikom Srejovićem.
To će  vam samo  koristiti da  iz  ponudjenog teksta   steknete  utisak da piščeva imaginacija   može da preraste u autentičnost i originalnost  u vodjenju  razgovora sa    akademikom Srejovićem.









               J O V A N  S.     M I T R O V I Ć










                                                P O V R A T A K
                                           U


                                 Z A V I Č A J






                                                                ROMAN
























Istorija se živi, stvara , priča i svedoči.

Istorija se lično kazuje i piše.
Svaka reč je tvrda kao kamen i velika tajna.

Tajna je večiti izazov mogućnosti otkrivanja istine, koju krije život.

Iza svakog vremena ostaju tragovi, rastureni u vasioni ,
zakopani u zemlji i nagriženi vremenom.
Ovo je priča o životu nekadašnjeg izgubljenog sveta, od koga je ostao samo kamen,
koji još uvek svedoči istoriju !




Posvećeno : Danici, Nataliji i Konstantinu.






           ZAPISI IZ GAMZIGRADSKE BANJE *








I  nastavak      




Maja 1999. godine, dok je trajalo, uveliko, bombardovanje naše zemlje od strane Nato alijanse ** ,u Zavodu za prevencije i lečenje u Gamzigradskoj banji, sreo sam teško obolelog mladića, čije ime nisam znao.

Ovde su, uglavnom, imena bolesnika, brojevi soba i bolesničkih kartona sa terapijom i dijagnozom.

Bio je stalno umišljen i zabrinut, ali je uvek nešto pisao.

Mislio sam da je to u vezi bombardovanja, što smatram da je i razumljivo.

Ja sam u to vreme pisao ``Dnevnik iz skloništa 99``, pod nazivom

``Da je Platon živ``. .***



Na prvoj strani ostalo je zabeleženo:



Nikada nisam sišao u sklonište.

Ali, danas sam prvi put ušao sa porodicom.

Oglasila se sirena koja označava opasnost iz vazduha.

Nato je počeo da bombarduje moju domovinu.

Danas u 2o sati i 10 minuta, počeo je rat.


Mi još uvek ne verujemo da nas Amerikanci bombarduju.

Moja najveća radost, unuka Danica, ima samo 2 meseca i ona je u skloništu....

Moja zvezdo Danice, moja srpska Danice, selili smo se nekoliko puta, sada nemamo kud, zato smo sišli u sklonište, šapućem joj u oči, koje gledaju u njeno nebo.

24 . 3. 1999. god. Bor.



Na poslednjoj strani piše:

Upravo je dat znak o prestanku vazdušne opasnosti.

Vreme je da se vratite svojim redovnim aktivnostima.

Nebo nad Borom je mirno neka tako i ostane doveka.

Ta slova i te reči, još mi titraju, ni danas ih ne mogu pročitati bez straha.

U toku trajanja agresije Nato alijanse na našu zemlju, kao dežurni novinar u mojoj radio i televizijskoj stanici izgovorio sam ih blizu 9o puta.

Sve je već davna prošlost.

Vraćaju se vojnici iz rata, slika dobro znana, iz prošlosti, iz filmova, i literature, sada je naša surova istina.

15. 6.1999. god. Bor.



Živo me je interesovalo o čemu piše ovaj mladić.

Na moje pitanje:

Šta to piše ?

Nije želeo da mi direktno kaže, sledio je zagonetni odgovor :

Ovo je TV razgovor sa Dragoslavom Srejovićem, akademikom,o Feliks Romulijani.

To je moj diplomski rad.

Zbog situacije u zemlji, ali i zbog moje bolesti nisam ga objavio .

Sada ga tek sredjujem i jednoga dana ću ti poslati ovaj istorijski rukopis.

Ne znam da li da se nasmejem ili da zaplačem.

U oba slučaja, verovatno, bih se lažno ponašao, glumio, možda, kao i svaka druga osoba u ovoj situaciji.

Kome je stalo do arheologije i iskopina!?

Sadaašnja zemlja se razara bombama.

Postali smo sami buduće iskopine!

Prošle godine dobio sam rukopis, koji je bio pravi odgovor, ali i molba da pomognem pri njegovom objavljivanju .

To je bila želja autora. Adrese i ime nije bilo.

Samo je pisalo:

Uz poštovanje od Vašeg prijatelja iz Novog Sada.

Jedino sam uočio da je pismo stiglo iz Kladova.

Prelistao sam i beleške iz tog vremena boravka u banji, kada sam pisao pomenuti dnevnik i pravio skicu za roman o Gaju Valeriju Maksimijanu .

Našao sam tekst za koji mislim da se odnosi na mladića.

Zato sada ovaj zapis objvaljujem, bez i jedne ispravke:
















Iz improvizovanog studija RTV

Snimanje televizijske emisije povodom dodele medalje. ****

Gost emisije profesor Dragoslav Srejović*****, akademik i arheolog.






Novinar: Kamera, ton, idemo !



Ni zenicom da mrdne, strah ga je da se ovo ne zaturi negde kroz vekove.

Gleda oko sebe i sve mu se čini da je odavno deo ovih zidina.

Ovde je naslagana prošlost jedne civilizacije.

Svaki red je deo prošlosti, a svaki kamen svedok i beleg istorije.

Svaki kamen je deo njega.

Zna kako je postavljen i ko je ovaj grad zidao, a ko rušio .

Zna ko je ovde boravio i kako se živelo .

Mnogo mu je blizu prošlost pa je želi dodirnuti snovima.

Kuda god mrdne otvaraju mu se vrata grada, čuje kako mu neko govori:

To ste Vi, oče Imperije?


Samo napred, napred!

Vaša glava je u ovom kamenu, namignite, namignite.

Vi više ne možete u sadašnjost.

Vi ste istorija sadašnjosti.

Sadašnjost prilagodjavate prošlosti.

Udjite veliki oče arheologije !

Vi ste osvetlili civilizacijski mrak i rešili enigmu.

Da se ništa ne može izmisliti što nije postojalo.

Profesor Dragoslav Srejović prepoznaje davne likove i zna njihova imena.

Pregovarao je sa djavolima, vilama nagorkinjama,

i brodaricama, da mu otkriju tragove iščezlog vremena.

Da mu zaustave vrele munje koje su prošle kroz daleko vreme Sve očekuje da ga pozovu i da poleti zajedno sa njima širom razapetog carskog grada i razrušenih zidina, izmedju njegovih zenica, stisli se vekovi.

Da oživi priču o davno iščezlom narodu .

Za takav veliki rad, evo danas se uručuje priznanje.


To je medalja sa likom rimskog imperatora i boga Jupitera Gaja Galerija Valerija Maksimijana.

Taj veliki Rimski Imperator rodjen na ovim prostorima, stvoritelj je Feliks Romulijane.

Jedinstvene tvorevine koja se nalazi na listi Svetske kulturne baštine i pod zaštitom je Uneska.

Ova velika nagrada stiže u prave ruke dr Dragoslavu Srejoviću, akademiku, našem velikom arheologu ...



N: Kamera, ton, idemo dalje!

Profesore, da čujemo tu priču o Feliks Romulijani !******




Srejović: I tako bi, krajem trećeg veka, Galerije napravi ovde carski grad da pretekne Dioklecijana, posveti ga majci i po njoj palata dobi ime Felix Romulijana.

I tako na najbolji način potvrdi ono što mu je bio večni dečji san.

Njemu glava ostade sa trijumfalnom krunom, i okrnjenim nosom, a telo sa šakom leve ruke i kuglom što se u nebesa ustremila.

Na carskom dvoru jedan mladić, sin Galerijev, ostao je sakat u obe noge, želeo je da stigne oca koji je tu vojsku vodio.

Ostao je za navek u svom domu, u pokretu, u belom mermeru vajara Skapsa.

Najlepše muze Gornje Mezije presretale su ratnike rimskog carstva pored Timoka, da vide Gaja, da ga u dvor svrate.

Kupajući se u reci, dve najlepše Rimljanke, zaboravile su svoje halje na vrbaku i danas od belog mermera vise.

Danas su ovi predeli vinorodni.

Blagosilja ih bog vina Dionis.


Tamo gde je jednom zaseo više se ne pomera.

Desnom rukom drži zlatni pehar, pored njega je leopard i niko ne sme da mu dolije vino, a groždje rodilo.

Vinov list na mozaiku nikako da požuti.

Nema više Rimljana, Gornje Mezije, Huna, Dačana, Varvara.

Na to vreme, podsećaju samo zidine Feliks Romulijane.

Kada se mozaik vekovnih zbivanja smesti u svakodnevnu priču, prošlost Magure Svetog Brda izgleda tako mistična.

I sada meštani Gamzigrada ovde susreću Armentarijusa Gaja, njegovu majku Romulijanu i svoje svetinje.

Na zadušnice dolaze na Svetu Maguru da posete duše svojih predaka: Onesa Valha, Dagona, Mitrea, Baga...


Hvala! Hvala što ste me saslušali !

Sve ostalo imate priliku da vidite ili da pročitate u mojim knjgama!