четвртак, 14. јануар 2010.

III  nastavak   POVRATAK U ZAVIČAJ- GAMZIGRADSKI ZAPISI-RAZGOVOR SA SREJOVIĆEM

-Ovaj kraj je bio i  ostao pun mistike,
-vražje žensko kolo'rusaljke,
-ovo pismo donosi sreću ne bacajte ga!
-Za Srejovića,  jedinica  iz istorije!!!




N: Profesore Srejoviću, ovaj kraj je mističan i poznat po tim čudesima po vražjem ženskom kolu, pa i po vračaricama, recite nam i o tome nešto ?







S: Na kraju Gamzigrada živi Mira Čank proročica, vračara.


Svakome isto kaže .




Jednom sam je posetio :


Ajde kad si već doošaoo!


Ovoo što ti kažem, nemoo nikom da rekneš, to su mi tvoje vile rodjenice, sudjenice, one odozgoor rekle.


I ti si pobego od kuću, eto sekiraju ti se tvoji.


Pobegaoo s, jel su ti too one rekle, priznaj?


One imaju proročki dar, a ti misliš da si mnogo pametan, mudar i hrabar mušakrčina.


One znaju sve, ali su i opakee!


Znaju sva gorska vrela i pećine, sve trave, i jezik zveri.


Pomažu hrabrim junacima i dobrim ljudima.


Sestrime se i bratime sa njima, daju im posebnu moć i snagu .


Udaju se i podmeću mužjake, a da oni to i ne znaju .


Mnogo su ćutljive, to ti se samo čini .



Igraju to vražje žensko kolo i pevaju:


Koliko žena u kolu toliko mačeva na tebe koji nas gledaš i mrziš, a da ti to ne čuješ i vidiš.


Razgovaraju sa dušama mrtvih, eto kao ja sada s tobom.


Eto i tebe su opčarale, a da ti nisi svestan toga.


Zato se sada tako ponašaš, kao čudak si, jel si nagazio u njihovo kolo, a da to i nisi osetiooo!


Ušao si u to kolo, zato si živ i sada ti nema povratka.


Moraš da ih slušaš i da im ispunjavaš sve želje.


Jednostavno, moraš, to i to, pa šta ti kažu...!


To što je kod čoveka kao jedinku, tako je i u narodu, e to je takoo ovde kod nas !


Ali, ima da se narod spasi, a ti vratiš i to čitav i takoo slavan.


Samo, kad se skameniš, kamen je večan.


Kad budeš izašo iz ovog vrtloga, ima da budeš svoj čovek, e takoo!


Ima da pronadješ kamenu glavu, bićeš slobodan i slavan, slavannn!


Novine će pišu od teb, televizija da te slikuje .Ja znam da ti nisi odavder, ali ajde da ti reknem :


Sada ne mogu sve da ti reknem, samo ti ovoo reko što si čuo, za ove pare toliko, more !


Sve što želiš za sebe moraš sam da uradiš.


Izmisli nešto veliko, da i ti budeš veliki .


Ti si sada zavezan čovek ,e takoo, da znaš!


Reko ti, nije tvoj dan, dodji sutra.takoo !


Dan kasnije:


Ajd kad si već došaoo!


Nema ju tvoja zvezda sudjenica!


Al, ima ju neka ženska osoba i što te ona čekaa!


Al,te ne mog razvezujem,ne,ne!!


Reko ti, nije tvoj dan, dodji sutra.takoo !


Dan kasnije, to isto :


Ajd kad si već došaoo!



Nema ju tvoja zvezda sudjenica!


Al, ima ju neka ženska osoba i što te ona čekaa!


I , more, što ti ona šavrda, breee!


Čas je muško, pa žensko i tako breee stalno, neće da se smiri!


Ali tu tebe nemaaa!


Evoo i neka muška glava, jest muška, al se ne prepoznajee lik!


Nemoo da odustaneš od taj poso što ga radiš!


Neko će dodje da se ljuiti na teb, al ti ne mo da ništa to čuješ!


Ona će ti rekne sve pa i ovoo:


Sutra je tvoja večnost, ali voliš da šavrdaš!


Svaki se čovek u životu pretvori u nekog drugog koga on želi,


u sjenovnika.



Samo nemoo da si zmija, bolje da si ptica.


Će dobiješ dušu tog vedogonju ili zaduhića.


On je tu pored teb, luta u obliku ptice.


To će ti tovoje rodjenice i sudjenice kažu.


Kada će to da budne ne znam !


A kada budne ti ćeš da znaš i ti onda rekni da oćeš da budneš taj što ga ovdena tražiš po ove ruševine i buđžaci.


Ćuti, evo neće da se javi vedogonja, i ona šavrda!


Neećka se, kano hoeće, kano neeće da se pojavi!


I sutra ista priča:


Ajd kad si već došoo !


Neće da ti se javi tvoja sudjenica, rodjenica!


Samo oni najuporniji saznaju do kraja istu priču.


Sve priče se završavaju isto.


Čovek na zemlji je isto što i zvezda na nebu.


Ovde ne mož da bežiš od života, ko što ni zvezda ne može pobeći sa neba.


Ti si mnogo bolestan, al mož da trpiš i da boluješ.


Zato si došaooo u ovu banju, da se lečiš, aa!


Ko što je dolazio car, takoo !


Pa ova voda je božji daaarrr!


Za sebe što želiš moraš sam da uradiš.


Izmisli nešto veliko da budeš veliki.


Buljavi, dal me razumeš što ti reko, takoo !


Trpi ono što ti sudjenice odrede, to ti je .


Ovaj beleg niz reku da baciš, i to će od tebe daleko da ode.


Ako potone to ti je došooo kraj!


Al, da znaš ima neko da dodje kod tebe da te nešto kontroliše!


I što te taj mrziii!


Pamti što ti reko!


Sve ono što te je kroz život snašlo potireš samo ćutanjem, dok vreme prolazi.


Tako najbolje uživaš u seb, kakoo dete u igračke, koje mu još nisu dosadile.


I da ti kažem, oko teb su samo ljudi, ljudi, imaćeš brige, nikom ne mož da ugodiš.


Zbog njih ne mož da spavaš!


Svima ćeš da ugodiš, al niko nema da bude zadovoljan, niko bree!.


Jel, tako, jel nije, evo vidim brige imaš mnogeee!


Vidiš, mi smo igračke na onog ozgorr!


Ovaj čovek se tako igra, takoo!.


Pao je sa neba i ne mož da pobegne.


Ova lepa žena je njegova sudjenica.


To mu zvezde odredile ozgorr.


Možda će dodje i kod teb, sve će one da ti reknu !


Al, da gledaš kad je reka bistra, da si vidi put, jeste bistraaa!


Spremi se i gledaj u taj beleg, ne ispuštaj ga iz ruke dok ne dodješ do reke, i da budeš sam samcijat.


Važno je da je beleg tvoj od teb.


Najbolje sa neke ćuprije da ga baciš .


Možeš i tamo gde se sreću dve reke!


To ti sada reko i nikada više !


Al ! nemoo nikom da rekneš, takoo!


Ćuti i trpi !


Nikom ništa o tome nije pričao.


Nije ni zapazio šta je to niz Timok sa mosta pustio.


Radovao se što je beleg otplovio, a nije potonu.






N: I jeste li ćutali i trpeli profesore Srejoviću ?






S: Ćutim i trpim ja, ali vedogonja, zaduhić neće.


Stalno je pored mene,neki crv.


U kući u krevetu, radilištu, na putu, u kafani, gde god stanem on pored mene, u meni, rovari.


I opet ćutim i trpim ali i oni oko mene neće, a najviše moja žena.


Srejo, smiri se, nešto se dešava s tobom, idi kod doktora!


A u meni crv samo radi li radi !


Samo se nešto okrećem, očekujem nešto, gledam okolo, čudo jedno kako sam bio nemiran, i nestrpljiv.


Jednom sam pronašao pismo koje nisam pročitao .


Jednostavno sam ga samo sklonio kao da je bilo deo sobnog inventara Rehabilitacionog centra, gde sam odlazio, i skoro da sam na njega zaboravio.


Pročitao sam ga tek nedavno, kada je stiglo na moju kućnu adresu.


Morao sam da savladam neku vrstu užasavanja.


Zbog svega što mi se dešava i kada sam bio budan mislio sam da sanjam.


Jednom sam pomislio:


Eto to je to, došao je zaduhić moj vedogonja.


Govorio sam sebi dok sam gledao u glatku belinu:


Ko ga je poslao i zašto, ni sam ne znam ?


Tek, podsetilo me je na ona mnoga pisma koja stižu od nepoznatih, ali uz preporuku:






Ovo pismo donosi sreću, ne bacajte ga.


Pošaljite ga prijateljima koje volite i ono će stići u prave ruke.


Zato ga sada i pominjem, da stigne do onoga kome je bilo namenjeno da donese sreću:


Dok ovo čitaš, ne pomeraj se i ne pričaj.


Ne vraćaj se na pročitane redove, oni će biti izbrisani, kao oblaci iznad tvoje glave.


Ne zovi prijatelje, kada nisu pored tebe nisu tvoji.


Sve ćeš saznati sam.


Ostao si veran dečjoj radoznalosti.


Onda ćeš sve i zaboraviti


Tvoja misao će postati munja vremena.


Uveliko ćeš putovati, a nećeš se odavde pomeriti .


Ti si odredjen da večno ostaneš ovde.


Ovaj sadržaj je poznat već godinama i još nije dospeo na pravu adresu.


Dao sam i ženi da pročita ovaj sadržaj, umesto toga ona je sa istog papira čitala:


Dragi moj,


Ne čujemo se i ne vidjamo vekovima.


Ako te to raduje.


Ako ti je to milo.


Srećno ti bilo!


Ali, znaj, ja sam uz tebe, dragi moj.


Danima te čekam i tražim iz ničega i vraćam iz vremena žestokog življenja sa tobom.


Iz daleka nosim tvoj smeh pod levom pazuhom.


Ako si živ, mislim da znaš sve ovo, bez potrebe ubedjivanja i preterivanja.


Ja se tom potrebom hranim.


Ja vrištim ćutnjom o tebi, ti to čuješ i osećaš moj dah.


U mom koraku osećaš prostranstvo.


U sumraku u oblaku i mom dahu prolazi vreme


Ja sam u bistroj vodi koju piješ.


U treptaju i koraku,čuješ moj vrisak.


Očekuješ da me sretneš, a ne znaš kako.


Nikako ljubavi nikako, znaš da sam od kamena.


Nadji me, nadji !


Zato sebi i zadajem bol da ti ovo pismo nikada ne stigne u ruke.


I ju, crni Srejo, dal se nije Joco poigro s tobom !


On voli da se šegači !


Šta će reći naš sin ?


Kaže mi žena, sva uznemirena. I


Ponovo sam pročitao isto pismo, sada je pisalo :


Dragi moj,


sećate li se onog momenta kada sam vam pričao, o svemu ovome?


Prostor i vreme se sjedine u trenutku koji vas izabere.


Momenat kada vam izgradi dalji put, do istine je večnost.


Možda je sve ovo što čitate moja izopačena uobrazilja, mašta ranjene strelom samoće, a možda je zaista sve plod mašte neke druge osobe.


Možda je to,samo, vaša uobrazilja da ja postojim.


Ko zna?


: Profesore, pa valjda znate, mi sve ovo snimamo!



Znam, i zato govorim, da Vi to zabeležite!


,,,,,,,,,,,,,,,,,, ovde je moguć rez..............





Dok je sve ovo izgovarao, dodirivao je čelo.


Misleći da je na njemu, možda, onaj beleg, pa nastavi:


Ne samo to pismo, nego i telefonski poziv je čudan.



Lepo čujem kako razgovaram sa nekim nepoznatim, znam da je to Gaj, i ugovaram sastanak sa njim.


Ej sastanak sa čovekom iz rimskog doba, šta kažete, a!


Želeo je Srejović da se još više čudi, ali pogleda da proveri da li je još tu.


Skloni šaku sa glave, kao da skida neki kamen.


Maše rukama da nešto baca ili pozdravlja svoje rodjenice, vedogonje i zaduhiće.


I kao da potvrdjuje njihove reči, šapuće:






S: Nije to Jovo, nije, on je gospodin, ozbiljan glumac !


Vidi, vidi, neko se vratio u zavučaj!



To ste Vi, to ste Vi Cezare !


Ne, ja sam samo prazna kamena ljuštura, koja govori ono što hoćete Vi!


Gospodine naučniče, ne odgovarate na telefonske pozive, a ? !


Ja hoću da to budete Vi, car Imperije !


I sada hoćete da ispričate bajku, za decu ili za odrasle o meni, a samo radi vas:


Bio jednom jedan car i rodio se, evo, ovde ..!


Imao je oca koji je čitavog života čuvao goveda i borio se protiv nekih nasilnika koji su nosili crno odelo.


Imao je majku koja je bila lepa i pametna, ali povučena i tiha žena, uvek je volela sina i slušala majku.


Svom sinu je stalno govorila :


De jedi, golupčiću, uzmi Armi sine, zlatiću moj, da porasteš majci carčić da budeš !


Činilo se da će već sutra porodica biti srećna i vesela.


Ali, sin nije bio srećan.


Bio je, nestašan, tvrdoglav i hrabar dečko, kao i svi njegovi vršnjaci.


I jednoga dana je pobegao od kućeeee!


Ili onu urbaniju priču za decu:


Ovde u ovom drevnom gradu živeo je jedan carski službenik, sa lepom gospom Romulom.


Imali su nestašnog sina, kome su zabranili da izlazi izvan kapije ovog grada, jer okolo prolaze crni legionari.


Dečak je bio nestašan i izašao iz carskog grada kada roditelji nisu bili pored njega.


Uzaludno su ga roditelji čekali da se vrati.


Kažu, jednoga dana neko je došao , kao car i tu večito ostao kao kamen...


Ali u oba slučaj, jednoga dana, taj dečak je pobegao od kuće, rekavši:


Doćiću sutra!


To sutra roditelji nikada nisu dočekali.


Izgleda, to sutra je došlo danas i to baš ovde.


Kao da je sada svanula zora i to blistava sa sjajem svih zora minulih vekova.


Tu su negde i njegovi roditelji, okrenite se .


Odrpani od vremena i čekanja, nepomično stoje .


Kao dva oštra kamena, štrče kloce na vetrometini istorije.


Odakle Vi u televizijsku emisiju dodjoste, silni care?


Ja hoću da izadjem iz vaše glave, a ne da udjem u emisiju!



Otkuda vam ideja da sam to baš ja!


To je samo svetlost u koju gledate i koja vas tera da razmišljate.


Uzeli ste bolju i ozbiljniju priču za odrasle, pa ste mene u cara imenovali.


Publika će poverovati, ako dobro izmislite priču, o bivšem govedaru Armentarijusu koji je rodjen u Gornjoj Meziji.


Neće vam poverovati da sam izgradio palatu na svom imanju, kako bih pretekao Dioklecijana.


Okružio je bedemima, da se branim, od Varvara i Huna.



Neće vam poverovati da sam ja Cezar Gaj Galerije, Rimski Imperator,Dioklecijanov poslušmik i bezbožnik, najveći progonitelju hrišćanstva.


Koji se odrekao žene, sina i kćeri, radi slave i bogatstva.


Tu pohlepost I surovost niste smeli da mi prišijete.


U te vaše izmišljene zločine i to zlato, prokleto, nikada vam neće niko verovati.


Verovaće vam samo oni koji su željni takve slave koju mi pripisaste!


Zašto niste pričali o maminom sinu što na Maguri prožive najlepše detinjstvo.


O ženomršcu koji ima najveću muškost.


I šta ima ja da vam pričam kada ste Vi sve bolje izmislili.


Ni reč neću progovoriti, ali ću vam pomoći.


Sve ću potvrditi što kažete o meni, sve!


To nije slučajno, ja sam se ponovo rodio.


Ušao i u ovaj vaš svet u novi lavirint života.


To se više ne zove Rimska Imperija, nego Evropska imperija, a Vi to ne razumete.


To je isto, ali baš Vi to ne razumete .


Mnogo je tamno i miriše na zardjalo gvoždje, ustajalu prašinu i duhovnu memlu.


Ovo je isto sunce, a drugo svetlo.


Isto je vreme, a drugi ljudi.


Ista je zemlja, ali nije vaša imperija!


Isto je to vreme i isti ljudi, samo Vi to ne razumete.


Svaka Imperija vam zadaje brige, ali i druge probleme.


A zaboravili ste da ste iz istorije dobili jedinicu.

Niste znali o meni da kažete ni reč, nego cmizdrite: