субота, 16. јануар 2010.

 V  nastavak  POVRATAK  U   ZAVIČAJ -  GAMZIGRADSKI  ZAPISI- RAZGOVOR   SA  SREJOVIĆEM

-Živeo  car, živeo!!!
-Čiko hajde da se  igramo!!-
Pa Srejoviću učini detetu volju,
-Kada  drveće  počne da hoda on će se pojaviti!!




U njegovom mozgu razleže se neka jeziva galama i vika, od koje on sam sastavi reči:
Živeo Cezar!

Živeo Cezar!

Ona dva mlada, razgolićena, stabla se dohvatiše i samo se čuje jeiziva škripa.

Dok su rukama mlatarali, grudi su im se nadimale kao da žele u jedno telo da se pretvore.

Za svaki udarac, čini takve pokrete kao da ih on dobija.

Glave su im bile uprte pravo u buljave Srejovićeve modre oči.

Na svaki pokret čula se škripa korena.

Iz svega toga on samo razaznaje kako neko viče:

Ubij Kandadijana, on je Rimljanin !

Kandadijan je mrtav, Rim je mrtav! !


Daja! Daja! Živeo !!Živela Magura!!

Nedaj se sine Kandi!!

Drž ga Dajo, drž se Maguranče!!!

Ne daj me majkooo..pomoziiii

Pa ovo nije drveće, ovo su ljudi.

Ovo nisu kipovio, kipovi ne hodaju.

Ovi kipovi su živi, oni će se pobiti!

Reče sebi Srejović, hvatajući se za glavu od prizora koji je pred njim!

Kao da ništa nije čuo spusti mirno ruke i podiže lagano glavu.

Opet nastade tajac.

Strese se, kao da ga, od užasa uhvati grč, ali prekori sebe što se tako neodlučno ponašao.

Mirno gleda u daljinu i vidi gomilu dece kako se udaljava.

Ovo su sigurno neka deca sa ekskurzije.

Treba im, nešto pametno reći!

Ova deca su, sigurno, nezadovoljna, što nisam ništa rekao, ili zbog prekinute igre, evo odlaze!

Pomisli Srejović , spustivši pogled u travu.

Samo takav miran pogled može ga spasiti od ove mase ljudi u njegovom mozgu.

Ako bilo šta kaže, otkriće se njegova nervoza.

Žena i sin će mu, kada se bude vratio kući, predložiti da hitno ide u bolnicu.

Pozvaće i prijatelje da ga ubede da se javi doktoru.

I dalje, sluša tišinu, a vidi ljude, ljude, u njegovoj glavi.

Jedan mališan sa krivim nogama, se izdvoji, uhvati ga za ruku i reče mu:

Čiko hajde da se igramo!

Nije to njegov sin, a liči na njega, zar bi on rekao čiko!?

On je sada odrastao čovek, pre bi mu tražio neki dinar.

U isto vreme dečak se pretvori u glas koji mu još kaže:

Podigni glavu slobodno, biće sve u redu!

Dižući ruke, kao da poče da mu naredjuje, reče:

Pa Srejoviću, učini detetu volju!

Htede da to učini, ali je znao da će ovo dete izrasti brzinom pokreta njegove glave i zato se na pola puta zaustavi.

Iz gomile se izdvoji i jedna žena, nije je video, ali mu se učini da je po mirisu i glasu prepoznaje .

Zna da ima tuniku od vune kao ogrtač, ispod dugu košulju od pamuka, koja je padala trepereći niz telo. Preko glave je imala dugački veo od svile, pridržavan desetinama ukosnica.

Kao umorna ili zaplašena sojka, skakutajući na jednu pa na drugu nogu, zna da će progovoriti, piskavim isprekidanim glasom:



To je, to je.. samo pretvaranje, gospodine, naučniče !

To je, to je... gluma, gospodine, naučniče!

Pretvaranje svemirske svetlosti u sadašnjost.

Ja ću vam reći istinu, a Vi je ispričajte narodu, neka zna.

Ja ću vam potvrditi da je u ove zidine ušao moj sin.

Samo mi dajte vreme, jer vreme može da odletii.

Dajte mi da vam to napišem, ako samo kažem nećete sebi verovati, da ste to čuli.

Reči lete, a napisano stoji, eto zato, da napišem !

Stani malo, kako to da ti sve dam, a ne znam ko si ?

Kako sada Armentova majka govori dobro, kada znam da je Romulijana teško pričala, bila je gluvonema.

Srejović, učini i takve pokrete kao da iz torbe vadi neku beležnicu i olovku te je, ipak, pruži onoj ženi .


Ili iz torbe hoće da izbaci beleške, kao iz mozga da istiska sve memorije o Gamzigradu ili Fetislamu .

Čini te pokrete, a i dalje posmatra ljude koji se kreću unutar oka, kao nekog da traže.

Hoće da se ubaci u tu imaginarnu gužvu, da bude deo nje i da tako čuje šta se priča.

Sve mu se čini da ipak hoće da zadrema.

Trže se od iznenadjenja da je još budan i da su oko njega ljudi.

Ali mu se učini da ništa nije iluzija, već je sve stvarnost.

Koga god pogleda sve ih zna.

Ljudi su isti na javi i u snu.

Samo vreme protiče i tamo i ovde.
I da vas zamolim, kada sve kažem istinu, da pustite moga sina.

Neka izadje odatle, iz te vaše glavudže, da čuje kako govorim.


I ovaj prsten da mu date, zaboravio ga je ispod jednog kamena, kada je pobego od kuće.

To je njegovo, eto to !

I da mu kažete da je mesec stvarno blizu i da ga je čovek dodirnuo!

Posle toliko vekova i lutanja po svetu konačno je stigao kući, moj sin Maksima Armento !


Neka ga majka obraduje svojim glasom.

Znam da se mučio, mučio, ali se vratio kući !

On je tu, podignite glavu da ga vidite, prepoznaćete ga.

Ili pročitajte ovo što sam napisala, slobodno, slobodno !

Začu se piskav ženski glas .

Dok je govorila osmehivala se zanosno Srejoviću .

Gledala je negde daleko da vidi kamenu glavu.

Bila je srednjeg rasta i vitka, imala je kratku crnu kosu, namazanu nekim čudnim mirišljavim uljem.

Glava joj je bila prekrivena belim šalom od svile.

Lice joj je bledo, kao da je sunce nije ogrejalo,namazano smrvljenom kredom ili belim olovom

Usne tanke i narumenjene bojom cigle.
Gospodine, naučniče, to nije nikakav Imperator.

Vi ga lažno predstavljate, jer vas je on na to naterao.

On je samo moj sin i sin govedara Armentarijusa, moga muža.

Nisam smela majci Ogi da kažem, nisam za njega rekla ništa, samo sam ga donela u sobu, i eto tako je došo Maksima.

Imali smo veliko imanje i kuću pored reke.

Imali smo sina i ćerku i posle tri unučeta.

Maksima je sve od malena radio majci oko imanja, sve.

A voleo je da mašta, da bude car, pa samo car!

Jednom ga je otac tako perebio, a on mu je rekao.

Pa zar ti znaš da tučeš silnog cara!

Kada je on otišao, sve je nestalo.

Došla je neka vatra i sve je izgorelo, sve !


Sada su tamo samo ruševine, reka i ta zemlja.

Tu se sada ,samo legu guje i zmije.

Vidim, dolaze neki čudni ljudi, gledaju, neki se dive neki čude.

Nekima je tu smetilište, ljubilište, govnilište, strelište!

Neki se ljube, neki , ajde sada da ne pričam baš sve!

Uglavnom svi zapišuju one zidine.

Dobro sam ga osmotrila i siguram da je to moj sin.

Neka vam pokaže ruke, i njegovu muškost de vidite.

Sami ćete se uveriti da je to on.

Kažem vam, pobego je odavno od kuće, odavnoo !

Brinem se za njega, evo i sada, kakva je to glava, ma snaga!

Pričao je da će čovek po mesecu hodati, ej , kakv um je to bio!

I Vi kažete imperator Rima, ej, kakva izmišljotina!

Ma pričo je on to da voli da bude, o tome je mnogo pričo!

Znao je ovce da prebroji na brdu, odjedared.

Rvo se s bikovima, trko se s vetrom, pa kako je plivo.

Vero se uz topole, skakao na vrbe, zmije vatao.

Preko Timoka u jedan korak preskako.

Kažem, bio je i vredan, sve je po kući radio majci, sve.

Ni sama ne znam kako se ovo sve dogodilo, da ode .

Možda sam lagala samu sebe, da će se vratiti, dok sam gledala u svoju senku, ako shvatate šta želim da kažem.

Njemu je uvek bilo suviše lako da bude bolji od svih .

Ta svetlost je dobijala moju krv, moje meso.

Rastao je brzo, svakakvim jezikom je pričo, nisam mogla da ga zatvorim u svoju dušu.

Kažem, sa ocem se nije slagao, samo je ćutao, ćutao, dok ga je po neki put tukao tojagom.

Posle mi muž kaže:

Treba da poštuje starije, ej , on ništa!

Ma hoću da ga naviknem, da ume da trpi, trpi kao konj!

Htela sam da izgorim, a on da živi .

Bio je suviše veliki da bude samo moj .

Neko ga je natero, sigurno i prevario .

Zato je otišao, od nas, sa Magure.


Želeo je da bude sunce cele Vaseljene.

Nisam mu se ni izradovala, a već je izrastao i mi ga oženismo za jednu našu zaulanu komšiku.

Deca mu se još ne izradjaše, a on pobego,nije video svoje blizance.

Ni sestru nije video .

Niko nije hteo da ga traži, nisu smeli da idu odavde.

Tada, samo što počeše ovi crni legionari da vladaju ovde.

Otac mu prvi govedar bio, poludeo čovek, skroz.

Baka Oga, moja majka, danima plakala za njega, što pobego.

Nestao joj i pun džak zlata, presvisla.

Ona misli da joj to ukrali crni legionari.

Posle, žena mu otišla i decu odvela, ne znamo kuda.

Otac mu otišao u planine da ga traži.

Sestra mu se udala za prvog čuvara limasa.

Posle dobila sina Daju, sve liči na na ujaka Maksima Armenta Mladjeg.

Ja sam ostala ovde da ga čekam.

I evo, crna ja, dočekala sam ga!

Pa, reko, da mu se malo radujem, radujem za sve njih, ej crna ja!

Da ga pomilujem, halje i hranu da mu dam, sigurno je gladan i go .

Kako je on voleo kozje mlkeko, vrelo ga guto.

Pusti me da ga se nagledam.

Dete moje, sine Ar...!

Poče da se zacenjuje i ime se ne ču do kraja.

Progovori, de majci nešto, progovorii !

Sine, kad majka ode na nebo i ti da dodješ tamo !

Možda ne smeš od ovih što te traže vekovima.

Pitaj ti nešto mene, de, pitaj, sine moj !

Znam ja da ti ništa nisi kriv, ništa.

Sve to samo izmišljaju, zar ne sine !?


Armi, de pogledi majku svoju Romulu !

Ma ja ne verujem u to što pričaju, ljudi svašta lažu.

Od laži imaju najviše koristi, eto zato lažu!

Hoće da zaskoče svako muško!

Lažu i one krezube vračare, lažu čim zinu.

Baka Oga zaboravila gde je ostavila džak pa kaže:

Armento zna, on ga uzeo, da ga da za svaku profuknjaču!

A neko pa kaže da ga Oga dala crnim legioinarima da te puste kod cara da ideš!

Kažu, da si nas se prvo odreko, pa car da budeš .

Da si postao veliki car i da si imo caricu, ali ne i decu .

Zar si sine moj mogo da zaboraviš tvoju kćer Maksimilu i sina Maksimana.

Kažu, imao si drugu ženu Valeriju, pravu profuknjaču, pa drugog sina Kandidijana.

Vidiš kako sve znam, sine!

Ništa se od majke ne može sakriti, ništa!

Kažu, da si sa sobom vodio neku Grkinju, ni ženu ni muškarca.

Da si izgradio carski grad.

Da si posle sve živo pobio i zapalio Maguru.

Druga deca mogu da budu tako zla.

Moj sin to nikad ne bi uradio, nikad !

To je neko drugi, znam ja moga sina.

Znam da je bila velika nesreća, zemlja se tresla, sve se porušilo i izgorelo.

A oni kažu ti si zapalio, lažu, lažu sine, moj!

A tek što je proleće došlo, sve je ozelenelo i procvetalo .

Kažu, drveće počelo da hoda, e baš to lažu!

Timok promenio tok, pošao naopačke i bio sve crven, pa posle žut, žut i to baš lažu.

Ma to se jedno brdo pomerilo, i reka se izmestila.

Videla sam svojim očima, udario grom i sve se upalilo, gorelo je nedelju dana, iznad Magure .

Sanjala sam ja i da su mu pretili, eto i nos mu povredili.

Evo uzmite moju ruku, vidite imam šest prstiju.

Vidi i njegovu, isto i on ima.

To je samo nesrećan slučaj iz detinjstva, kada se ovaj domali udvojio, sam od sebe, čukalj izraso.

A to što pričaju da ima veliku muškost.

To je izmislila njegova baka, moja majka Oga.


Kad bio mali ona ga stalno vukla, vukla dok ga kupala, eto, to je istina.

Lažu i za ono sa kozama i to baš mnogo lažu .

Da Oga sada može da ti dodje sve bi ti rekla

Ona otišla preko Velike reke, u svoj zavičaj!
Profesor malo zbunjeno zaćuta, podiže znojno čelo i poče da koluta očima, kao nekog da pogledom pozdravlja.

Ili, kao da onaj napisani beleg gleda gde da sakrije od sebe.


N: Profesore Srejoviću, profesore, dal vam je zlo, dal niste umorni?

Kao da ste malo zadremali? !

Profesore, da li ste završili razgovor sami sa sobom?!
Da nastavmo snimanje?!
S: Svakako, svakako, samo sam malo umoran !