уторак, 2. фебруар 2010.

Jovan S.Mitrović


                               DVA PESNIKA JEDNA POEMA




Moma   Milošević                                                                     









                                                                                   Avramović Živko
POSRĆU VETROVI CRVENI
Izdavač Bosanska riječ,Tuzla,2009.

Za poete kažu da imaju bujnu maštu, za one koji su sentimetalni da su liričari, za one koji su nerazumljivi da su avangardisti.za one koji se raskalošno i neobavezno odnose prema životu, kažu da su boemi.
Tu su još nadrealisi, futuristi, ekspresionisti, avangardisti...
Ima još pesničkih struktura, a sve imaju isti cilj, da pesničku misao, svako na svoj način, upotrebi za opisivanje individualnog stanja.
Za definisanje društvenih i ličnih odnosa prema sredini i životu.Jednostavno, za sve pesnike postoji po neka definicija, kako bi se lakše odredilo mesto,ili , kalup , njihove poezije.

Ali, ako dva pesnika u isto vreme o istom životnom trenutku razmišljaju isto i to pisanjem potvrdjuju, onda takvu definciju pesništva,treba nazvati dualističkom.
Da je još samo jedan pesnik više, potpisom uključen u stvaralaštvo, onda bi ovakvu poeziju svrstali u narodno pesničko epsko stvaralaštvo,jer njeni koreni dosežu do kolektivnog pesništva,i možda bi tu mogli tražiti odgovor, čemu ovakvo grupno stvaralaštvo? Tako, stihovi sa elementarno individualnog izraza, prerastaju u široko društveno nadahnuće, odnosno u narodno epsko stvaralaštvo.
Njihove zajedničke metafore opovrgavaju, individualna osećanja, sada su u službi nacionalnog indetiteta, proširujući tako njohov prostor življenja u tradicionalne nacionalne korene,da se pretvore u poklič.Poklič koji nije više samo ep, no oda o poemi uzvišenog epa..
Jer, kada poeta nije mogao sam, kao pesnički subjekt, potražio je svoje drugo ja i onda to njihovo ja pridružili masi, kako bi zajedničkim ridanjem nadjačali zlo koje naslućuju. .
U savremenoj književnosti, malo ima slučajeva,da jedno delo potpisuju dva autora, ako nije naučnog karaktera.Pomenemo samo Vesnu Parun(1922.) i Momu Dimića( Mirijevo 1944. – 2008) koji u isto vreme, razmišljaju i pišu kao jedan.Sedamdesetih godina prošloga veka, stvaraju knjigu razmišljanja ‚‚KAKO‚‚- autobiografska buncanja

2.

,koju,krajem 1994.godine, objavljuje veliki- mali izdavač Književna opština Vršac.
Dva pesnika Timočke krajine,nadasve dobra prijatelja,Momčilo Milošević-Moma (Boljevac 1949.-2007.) i Živko Avramović (Šarbanovac kod Bora 1952.), mogu stati u bilo koju pesničku definiciju,pa i u ovu koju nazivam dualistička poezija.
To potvrdjuju zajedničkom knjigom,poemom POSRĆU VETROVI CRVENI, koja je krajem prošle godine objavljena u izdavačkoj kući Bosanska riječ iz Tuzle.
U oba slučaja to je samo potvrda o indentičnom tumačenju vremena koje ostavlja iste pesničke tragove, ili ožiljke, čije su posledice dalekosežne, najavljujući tako, neko burno vreme ili društvenu krizu.
Šta je to važno kod pesnika što ih tera da zajedo misle kao jedan?..

U slučaju Parun – Dimić to je predočavanje stanja našeg življenja putem simbola, metafore..Autori,ili samo jedan autor to čine, saglasno, puna srca, bez uzajamnog unutrašnjeg ukrštanja. Tumače ono što osećaju i tako nas teraju na akciju duha.
Filozofska proza ‚‚Kako‚‚pulsira,narasta i jednako se usložnjava naplavinama novih priča ,dosetki,metafora i paradigmi iz životnog iskustva dva autora.Do kraja priča prati spoljni ali i unutrašnji tok autobiografskih dožiovljaja ne sučeljavajući autohtonu misao,naprotiv svoju misao nadodaju na razmišljanja baš čitalca,kojima se obraćaju.

U zajedničkoj poemi Milošević- Avramović nas vraćaju na sve ono što nas okružuje ,na tradiciju,i nacionalni indetitet, i više od toga, podsećaju nas na ono što je bilo, i nagoveštavaju šta će biti.
‚‚sakupljamo pepeo da iz njega iscedimo sagorelo sunce
da majušne nam ruke probiju oklope ozeblog neba‚‚.
Tako peoeziji daju ljudsku dušu i boju , teraju na razmišljanje, i kušaju nas sa porukom da se treba nadati i boriti.

U oba slučaja, možda je to pokušaj otvaranja novog pesničkog indetiteta u pokušaju suprostvaljanja društvenoj krizi, ili skretanje pažnje na moguće posledice zbog takvog načina razmišljanja, ako neko treba da bude kriv,onda to ,sigurno nisam ja nego poezija..
Tako društvena kriza nadvalda pesnikov indetitet, tako da pesnik nije više ono što je bio, nego ono što teba da bude,ono što je predodredjeno da bude,a već je definisano odredjenim društvenim faktorom.
To znači da pesnik kao pojedinac ima samo moralnu indetifikaciju kao deo društvene krize.
Ali, ako drušvena kriza nadvlada sopstven identit.,onda takvo stanje utiče na sveukupnu individualnost odnosa prema društvu.
Tako sami ,ali uz pomoć poezije, i ovakvih poeta, utičemo na sveukupno stanje, ne sluteći na moguće sopstvene i društvene posledice.
Ovde je poezija u funkciji revolucionarnog budjenja, na koje niko ne obraća pažnju.Medjutim, moguća tragičnost ostaje samo na papiru,a posledice se nagoveštavaju samo kao moguće tragedije . društvene i političke .
Ipak ovo je pojedinačno kazivanje, dva individualna najraskošnija liričara Timočke krajine Momčila Miloševića i Živka Avramovića, o jednom trenutku života kroz koji smo prošli. Kroz osam pevanja, nadahnuito,tako neprimetno,vode nas kroz nacionalni život i najavljuju poosledice koje će se tek mogo godina kasnije osetiti.

Kompopzicija poeme je jednostavana, mogli bi smo reći da je u pitanju pesnički feljton.. Uvod nagoveštava ,moguću, lirsko epsku

3.

tragičnost predodredjenu, sadašnjim stanjem prepoznatljivim iz prošlosti.

za rogove vučemo belutkom utovljene junce
i tražimo kćeri i sinove zaspale u srcu hleba
.......
setvama nas naučiše prosute kosti iz krvi
da nam orhideje u temenu omadjijane venu

U prvom i drugom delu imamo revolucionarnu genezu našeg roda, ko smo šta i odakle smo..Pesnički hod po mukama vodi nas kroz niz prizora revolucionarnih zbivanja, od kojih su neki već čvrsti temelji ,nacionalnog indetiteta.

poženismo se kćerima mrtvim obešenih na vrbe
a oči mrtvog zlopogledje pretočismo u krv i pesmu.
...
Zar nismo bili ludi kada smo balkan oteli
I mramorne palate sveli u pepeo groba
...
korov nas slavi u(svici se u tmini gase)
duše predaka u krila veštica se sele
naše kobi sa ratišta ne znaju da se spasu
a stene polja pretvaraju u lobanje bele

A onda zajedno kao jedan, Milošević i Avramović, nižu,ono što je već odavno prepoznatljivo,za naš rod, mitološke prizore najavljene u prvom i drugom pevanju ,opravdavajući tako sve ono što će tek doći. istoriojskim prizorima .
Tako poema postaje ličnost u prvom licu, što joj daje značanje bića sa lirskim osobinama oba pesnika.Sada se poezija,kao biće, sama obračunava sa prošlim vremenom.Zato što čovek nije mogao sam,nego je stvorio reč da se suprostavi onome što je oko njega.
Ako ta reč nije mogla sama,onda je pesnik stvorio metaforu i dao joj osobine doživljenog,da poezija agituje i poziva na poklič.Tako ovde poema postaje novi epski subjekt koji znatno utiče na pesnike i čitaoice..


madjije su nam utvare na kojoj se utvare legu...
hrast veka iz naših vena muziku predaka siše
....
pod bedemom kule odavno leži seme krvavog roda
(mi varvari pekli smo se ognjem drugih osvajača)

Njihovi mitološki stihovi uzaludno se odupiru, kao moguće rešenje nasledjenih nerešenih problema iz prošlosti.
Poema nagoveštava novo vreme,kakvo?Odgovor tek predstoji iz pogleda na prošlost.Ali, pesnici Milošević i Avramović ne posustaju od svoje prošlosti, svako hoće da ima primat kjoji izvršava subjektivni zadatak,po kome se prepoznaju kod onih koji znaju njihovo stvaralaštvo..Sada uzvišena pesnička novostvorena misao preuzima svoju ulogu i izjednačuje sa sa izgovorenim rečima pesnika,tako pozija uspeva da nadvlada pesnike i sama postaje subjekt.Sada neki novi duh progovora u ime poezije koja u potpunosti izvršava svoju mobilističku ulogu ljudskog duha.To više nije prepoznatljiva poezija pesnika Miloševića i Avramovića,no njihov novi pesnički duh koji priziva u ime poezije,prizivajući tako i same pesnike,koji su je stvorili.


4.

Ovo vreme zna koliko je teško budjenje naše

(severnjaci besni čupaju svele sede kose)
na ognjištima miruju devojke zmajevi i snaše
i ovce plodnice o vratu plandišta i zvono nose

Pustivši tako da poema govori, i u narednim pevanjima, sve do osmog,Milošević i Avramović, se nje ne odriču,ne odriču se ni svog prepoznatljivog pesničkog maksimalizma,jer su po njemu oba pesnika prepoznatljiva.Jedan po baba Joni,a drugi po crnom Timoku...
Ali ostavljaju da poema do kraja iskaže sve što ima reći:

O svim našim očajanjima i zapaljenim svećama,o kletvama i zavadjenim srećama,o hajdučkim ljubavima i našim neverama,o busijama i zasedama,o gujama i nevernim ljubama,o veštim zidarima, neimarima, vidarima, zapaljenim tragovima, kišnim okućnicama, o gujama za koje se molimo da same sebe pojedu,,o vremenu nekom čeznuće za balkan,o sakatim stopaama od kojih ni zveri nemaju mira,o poljupcima i kandilima,o crnim maramama,i simbolima na pola koplja, i o onom najcrnjem, kada pesama sama kaže:

mi nismo za slavlja gde muzika svira
srećni smo samo dok slušamo pesme u spisima zakopane ,
tako u venama nosimo otrove vampira kamena i bilja
pod jastukom krijemo novac hajduka
naše su duše smonice i zvezdana okrilja a propevali smo jaukom od najlepših muka. Srećni

Tu nadošlu poeziju duha,trpe oba pesnika. Trepe do kraja poeme,kada izgleda jedva čekaju da je se oslobode, jer ne mogu sa njom niti bez nje:

našli smo se pred sročenjem ove pesme
ona je zapis o vremenu naših uzglavlja
pevanja su ova našeg govornog klasja seme
jer do zenita mnogo je zla malo slavlja...

Poslednje osmo pevanje,vraća nas na početnu sintagmu autorstva dva pesnika istog duha. Oni sami odredjuju svoj životni put upravo neizostavnom pesničkom tvorevinom da se bore svim sredstvima,a njihov je način jedino životnim rvanjem,a to je poezija i zato zajedno poručuju:

Trnokopima ćemo ustati na protegnute medje
Da ponornicu poezije navedemo u našu pesmu
Gromkosti ovoj dali smo oči zlopogledje
Nastavljajući da čamimo i bolujemo u našiem ne snu.

Poema kao pesnički duh je rekla svoje. Svedoci smo svega onoga što se kasnije desilo: nestala je jedna zajednica u kojoj je živelo blizu 20.000 ljudi.Tih sedamdesetrih godina mladi ljudi su na pesničkom Mladoim maju,snevali o lepoti života,zajedništvu i ljubavi,a u isto vreme pevali i strahoval...
To su činili, sigurno znam, Milošević i Avramović.U isto vreme, krajem dvadesetog veka, svedoci smo i bombardovanja te iste zemlje u kojoj se snevalo.
Samo pre dvadeset godina poema je, nagoveštavala kraj, ridala je o tom kraju. Ima još,ali i to je dovoljno da se pesnička prividjenja o jednom kraju potvrde. Da su mogli pesnici bi sve to sprečili, streljali bi ubojitije,samo da je moglo streljati tu reč.

5.

Znam,kada nisu mogli pesnici su se povukli do tačke usamljenosti, pevanjem o nekim ljubavima,potocima,i nekim alama.
Ali,sve to nije moglo biti ispaljeno ubojitim pesničkim oružjem kao što je to bio pokušaj ovom poemom.
Tako je poezija izgubila svog pravog autora, poetsku reč koja ubuja. Poema je bila samo žrtva, ali pesnici se nisu odrekli svoga duha, oni sada ponavljaju sami sebe.
Ne daju poemi da više govori u ime njihovo, sumnjaju da novotvorevine duha mogu bolje da iskažu no sami pesnici.

I na kraju da li bi ovakva stihotvorevina mogla biti nastavljena,i kakav bi sadržaj bio? Da li bi,naime,autori imali kao nekada onoliko volje i energije da krenu i novim prostorima svakodnevice,prema svemu što je nepoznato i neispitano,jedva prisno,a toliko blizu,kao nedotecivom ammbisu.
Sa ovim autorima sigurno ne!
U primeru Vesne Parun i Mome Dimića,zato što su krajem prošloga veka, živeli u dvema državama,a jedan od autora, Moma Dimić je 2007.godine umro..
Takav je slčučaj i u pesničkom duetu Momčilo Milošević Moma Živko Avramović, gde je Milošević umro 2007.godine.


Jedini je ostao Živko Avramović,pred životnim ambisom,koji je u poemi opevan, a svuda oko nas je.
Znam Živka,sada, ne sme da se pomeri.Sutra, možda, o tome će sigurno pevati u narednim stihovima. kao i do sada, oplemenjujući pesnički život koji ga stalno nadahnjuje.
Avramović je poeta koji opaža,koji se kreće duhom i telom,doseže do svojih i nacionalnih visina.
Njegovi stihovi, jure, galopiraju da pesnik stigne svoje pretke, ili da ih pretekne.Oni mu mirno uzvraćaju svojom lepotom, mudrošću i mirnoćom.Poručujući mu hrabri preci da kroti sebe i druge,da pamti i ostavlja belege uz svoje staze života, kao što su to oni činili, a on ih opevao.Avramović ume da iskoristi tu oštrinu, lepotu i visinu mudrosti predaka i sve pretoči u poeziju. Tako za njega poezija postaje junak, kome je neizdrživo tesno u životu koji ga okružuje i tera pesnika da izadje iz svoga u nacionalni stih.. Avramović iz knjige u knjigu to uspešno i čini.

j.s.m* (  može se objavljivati)
januar 2010.Bor


Sa  promocije knjige u Narodnoj biblioteci u Boru,3.2.2010.
Živko Avramović,Milen Milivojevi,Šimo Ešić  i Jovan S.Mitrović