среда, 23. мај 2012.


POZAJMLJENO

..,,SRBI SU NAJVEĆI NEPRIJATELJI SRPSKOG NARODA

GDE SU NEKADAŠNJ PRVI LJUDI BASENA BOR

NIKOLA ŠAINOVIĆ, jedno vreme čovek br. 2 u Srbiji, ne samo da je mogao unapred da zna za sukob sa NATO-om, već je, u Račku, imao uticaj na početak. Zato je i pre i sve vreme sankcija forsirao proizvodnju u RTB i nastavio raniju preradu nuklearnog otpada, da bi obezbedili milijarde dolara “crnih” fondova za kupovinu ljudi iz pojedinih stranaka, otvaranje privatnih banaka na Kipru, u Moskvi, Atini, Solunu, Klagenfurtu, Trstu, Cirihu i Srbiji i otkup preduzeća. Tokom sankcija RTB je proizvodio mnogo bakra, a oktobra 2000. DOS je zatekao skoro uništen RTB i rudarstvo. Što se nuklearnog otpada tiče, da li je slučajno Šainović postao predsednik Savezne komisije za radiološku zaštitu? I po izručenju Hagu, i dalje je zvanično ostao na toj funkciji. Manje problema bilo je sa izručenjem Miloševića nego Šainovića, koje se odužilo preko godinu dana. Naša vlast nije pomišljala da ga uhapsi zbog privrednog kriminala i organizovane inflacije, a srpski ministri davali su garancije Tribunalu da se vrati kući do početka suđenja.

Krajem 1988. Jugotehna i Jugometal ponudili su RTB-u 10.000 tona koncentrata bakra, u kome je bilo preko 500 kilograma otrovne žive i direktori RTB odbili su da ga kupe. Firma “Mark Rič” ponudila je kasnije, preko Geneksa, RTB-u taj isti koncentrat. Direktor komercijalnih poslova RTB, Milija Grujičić, odbio je da potpiše nalog, pa je sredinom 1989. ugovor sklopio Ninoslav Cvetanović. Nakon ovog posla firma Mark Rič, do tada pred bankrotom, otvara nove filijale: Vest Point, Rivieru i Glenkor u Njujorku, Ist Point u Londonu, filijale Glenkora u Londonu i Švajcarskoj, filijale Ist Pointa na Kipru i Jugoslaviji, Ju-Point u Beogradu itd.


Što se RTB-ovih direktora i ostalih učesnika tiče:

- Jova Milošević, generalni direktor, otišao je za predstavnika RTB u Bukurešt;

- Ninoslav Cvetanović ga je zamenio (u vreme DOS bio je savetnik generalnog direktora);

- Nikola Šainović je meteorskom brzinom napredovao do čoveka br. 2 u Srbiji;

- Tomica Raičević je promenio nekoliko funkcija, od privremenog direktora Politike do ministra vera u Vladi Srbije;

- Kosta Prstić (kum prof. Kneževića i Šainovića) postao je pomoćnik ministra za energetiku i rudarstvo u Vladi SR Srbije (i ostao do početka 2001);

- Mihailo Kilibarda je postao predstavnik RTB-a u firmi Mark Rič u Londonu;

- Prof. dr Rade Čolić dobio je mesto šefa predstavništva RTB-a u Londonu;

- Zoran Mladenović (u Boru poznat pod nadimkom “Zoki Munđa”) postao je direktor marketinga RTB, a kasnije predstavnik RTB u Londonu i Cirihu;

- Prof. dr Čeda Knežević je postao prvi DOS-ov predsednik Upravnog odbora RTB. Njegov rođeni brat Raka Knežević (tast bivšeg ministra zdravlja, Obrena Joksimovića), svojevremeno je bio načelnik SUP-a u Boru;

- Dr Filimonović iz Zaječara, koji je javno opravdavao kupovinu takvog koncentrata, postao je ministar zdravlja u Vladi SR Srbije;

- mr Miroslav Jakovljević, tadašnji direktor Jugoinspekta u Beogradu, zadržao se na toj funkciji. Bivši rektor, prof. dr Rajko Vračar, i bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije, Radmilo Bogdanović, ostvarivali su visoka primanja kao članovi Upravnog odbora Jugoinspekta (bez odluke Skupštine Jugoinspekta). Kada su se zbog toga pobunili neki njihovi radnici iz Bora (članovi Sindikata Nezavisnost) dobili su otkaz.

- Geneks su ubrzo napustili Stanoje Barlov (kum prof. Čede Kneževića iz RTB-a), Miloš Perović i Zoran Drakulić i sva trojica su dobili posao u filijalama Mark Rič.

Tadašnji generalni direktor Geneksa Miki Savićević (koji je sredinom 80-tih ugovorio izvoz Juga u Ameriku) u vreme DOS-a, kao potpredsednik DHSS, postao je predsednik Upravnog odbora Zastave. Ponovo se obraća starom partneru, Birklinu, iz Amerike, da se obnovi izvoz automobila i da ta firma otkupi Zastavu. Njegov šef partije, Vladan Batić, ministar pravde, nije se pitao kako je Zoran Drakulić za samo deset godina postao jedan od najbogatijih Srba i sponzor nekoliko stranaka u Srbiji i Crnoj Gori (iz tih razloga je savezni ministar zdravlja izvršio samoubistvo u Madridu).

- Srbi su prošle decenije kupili rudnike i flotaciju bakra u Kazahastanu (u kojoj radi bivši upravnik borske flotacije). Ta firma dala je ponudu da otkupi ceo RTB, ili bar pogone za preradu bakra. Kao njeni vlasnici, spominju se Bora i Marko Milošević, Šainović, Miki Manzalović (do penzije, predstavnik RTB u Moskvi). Verovatno je Marko slučajno našao utočište baš u Kazahastanu. Ti isti ljudi, Borka Vučić i direktori Jugobanke (među kojima i generalni direktor RTB posle oktobarskih promena Bora Stojadinović) odigrali su odlučujuću ulogu u osnivanju Veksim banke u Moskvi, preko koje su u vreme sankcija prošle stotine miliona dolara RTB-ovih para.

- Seka Manzalović, supruga Mikija Manzalovića, ima banku na Kipru, koja je u vreme DOS-a vreme dala bankarske garancije Mitilineosu iz Grčke u trgovini sa RTB. Ona je predložila da otkupi veliki hotel na Borskom jezeru (koji je svojevremeno projektovala). Mitilineos je odjednom “procvetao” i postao većinski vlasnik Trepče. Mitilineos i Glenkor postali su vlasnici rudnika olova i cinka i flotacije u Zajači i Srebrenici i koncentrat šalju u “Zorku” iz Šapca na preradu. Oni zarađuju, a “Zorka” raubuje opremu i truje grad.

Osnovana je filijala Drakulićevog Ist Pointa u Beogradu, pod imenom Ju Point.

RTB duguje Ju Pointu 26 miliona dolara (do danas se ne zna po kojoj osnovi)?!

RTB duguje Glenkoru iz Švajcarske 4.000 tona bakra (oko 6,5 miliona dolara)?!

RTB duguje Mitilineosu bakar, srebro i zlato za više od 8 miliona dolara?!

Mitilineos, Ist Point i Glenkor pregovarali su da uzmu rudnike bakra RTB pod koncesiju, zakupe bar jednu liniju u Topionici i kupe neke pogone prerade.

Debis (lažno predstavljen kao deo koncerna Mercedes-Krajsler), u vreme Milana Beka i Nemanje Kolesara, bio je u završnoj fazi pregovora da zakupi borsku Topionicu i obezbedi preko 100 miliona dolara kredita za novu tehnologiju. Do tada je davao RTB-u koncentrat bakra na preradu, kao “treća ruka”, posle Glenkor i Ist Point.

Zoran Drakulić stavlja “šapu” na obojenu metalurgiju, od Đevđelije do Banja Luke. Firma Mark Rič je vlasnik još nekoliko velikih firmi u Americi, Engleskoj, Švajcarskoj, na Kipru, u Makedoniji, Republici Srpskoj i SRJ. Vlasnik firme (Mark Rič) je poznat kao trgovac prljavim koncentratima i oružjem. Sve ovo. samo je deo posledica kupovine koncentrata sa živom u toku 1989. godine. Očigledno nije bila u pitanju samo živa. Deset hiljada tona tog koncentrata vredelo je oko tri miliona dolara. Čak i da su taj koncentrat dobili na poklon od pravih vlasnika i prodali ga nama, tri miliona dolara su male pare da se toliko poslova ostvari, pogotovo u firmi koja je pre toga bila pred bankrotom. Za ostale milijarde dolara niko ih iz Srbije ne proziva. “Srbi su najveći neprijatelji srpskog naroda”.