четвртак, 7. фебруар 2013.



Jovan S.Mitrović 

INTERVJU PLUS
 PRVI DEO ROMANA 
POVRATAK U ZAVIČAJ




 


Tada je na  carskom dvoru vladala upravo ona atmosfera koju je i Konstantin   od majke naučio :
“Obožavaj Boga oca i sve ljude voli svojim bićem. Prema  Bogu  svi smo okrenuti. Na istom smo putu, a svako korača svojom stranom‚ da Vaseljeni vratimo dušu. Sine moj, veruj u besmrtnost duše. Ona ne umire, no se  samo preseljava u večni život.
Posle povlačenja dva avgusta Dioklecijana i Maksimijana , ti putevi ga dovedoše na polaznu tačku iz snova. Tako će njegov milostivi otac Konstancije  Hlor i po krotosti najpoznatiji  rimski car  ispuniti svoj  davno usnuli san: da pre smrti zlatnim gladijusom postavi za svoga naslednika rodjenog sina Konstantina i  zlatnim prstenom ga venča za rimski presto. I od tada prestaše da se ruše i pale hrišćanske crkve,  a Konstantina vojska izvika za avgusta samodršca. Zajedno sa zetom Likinejom  on će u Milanu(Prilog IV). izdati ukaz u korist hrišćana.
 U tu čast, taj isti ukaz poslaće i Galeriju, da ga kaže zvanično  rimskom istočnom narodu, ali  Gaj  ih ne posluša. Nikom ne reče da je to ukaz Konstantinov, no  pred samu smrt najavi  da je jš pre godinu dana to bio njegov edikt. A Konstantina, nakon smrti svoga oca  Konstantija Hlora, opet  obuze onaj  nemiran san koji mu ne da  oko da sklopi. Čuje kako mu neko govori:
Konstantine, ne spavaj, opet kradu  vaseljensku dušu!
Dok je  malobrojna vojska čekala ispred zidine Rima kod Milvijskog mosta, opet mu se pojavi ono snovidjenje i glas:
“Touto nika - Ovim pobedjuj!
Sada već nema od koga savet da traži,  da mu je otac živ sigurno bi mu  rekao  da juriša, ali čuje majku kako mu mirno šapuće:
“Ovo je božji zavet!”



Prilog IV

MILANSKI EDIKT 313. GODINE Hrišćanima, ali i svima ostalima, bez izuzetka, daje se i potvrđuje sloboda izbora i sledovanja vere… iz ovog dokumenta se vidi kako je veliki značaj i važnost pred rimskim državnim zakonima imala uopšte vera i religija kao takva.


          Originalni dokument koji su carevi Konstantin Veliki (+ 337) i Likinije (+ 324) izdali u februaru 313. godine u Milanu (Mediolanum), do danas nije sačuvan. Crkveni istoričar Jevsevije Kesarijski (+ oko 340) u svome delu Crkvena istorija, donosi nekoliko dokumenata koje je preveo sa latinskog jezika a kojima se reguliše odnos Države i hrišćanske Crkve. Ono što danas imamo kao Milanski edikt kod Jevsevija Kesarijskog i Liktancija je ustvari Likinijev reskript koji je on obnarodovao 13. juna 313. godine na Istoku, u Nikomidiji. U tom reskriptu on se poziva na prethodni dogovor dvojice careva koji se dogodio na Zapadu, u Milanu.
         Iz sadržaja teksta Milanskog edikta vidi se, pre svega da je i pre 313. godine na državnom nivou razmatrana mogućnost da Hrišćanstvo bude, pred rimskim državnim zakonima priznato za slobodnu i dozvoljenu veru. Čak su u tom pogledu bili i izdati određeni zakonski propisi. Međutim, nazire se činjenica da svi relevantni državni faktori nisu bili saglasni sa time da Hrišćanstvo dobije status slobodne i priznate vere. I posle donošenja tih zakona bilo je mnogo slučajeva „da su neki između njih (hrišćana) bili prognani i sprečavani da ispovedaju svoju veru“.
        S druge strane, iz ovog istog dokumenta se vidi kako je veliki značaj i važnost pred rimskim državnim zakonima imala vera i religija uopšte kao takva. Hrišćanima, ali i svima ostalima, bez izuzetka, daje se i potvrđuje sloboda izbora i sledovanja vere, jer je to, između ostalog korisno i za samu državu: „… na taj način nam Božanstvo (Bog) i nebeska moć mogu pomoći, nama i svima onima koji su pod našom vlašću“.
         Što se pak tiče samih hrišćana, zakonodavci u Milanu svojom odlukom istovremeno uviđaju da su hrišćani do tada bili nepravedno progonjeni i materijalno oštećeni samo zato što su ispovedali, po državnim propisima, nedozvoljenu veru. Zato zakonodavac sada nastoji da te greške ispravi. Po Milanskom ediktu, hrišćani su, ne samo postali ravnopravni kao i svi drugi verujući ljudi, već se prema njima sada ispravljaju ranije učinjene nepravde.
      Naime, konfiskovanu i oduzetu imovinu, materijalna dobra u posedu hrišćana i njihovih zajednica, po ovom zakonu treba sada bezuslovno vratiti. Pre svega ovde se imaju u vidu, „njihova mesta, na kojima su se oni (hrišćani) imali običaj da se ranije okupljaju (na molitvu)“. Reč je o bogoslužbenim mestima, hramovima, odnosno crkvama i drugim objektima i mestima koja su imala funkciju hrama ili crkve, a koja su bila oduzeta, prodata, poklonjena ili pak na neki drugi način otuđena. Sada se zahteva od trenutnih vlasnika takvih mesta i imovine hrišćana uopšte, da besplatno i bez ikakve nadoknade, tu imovinu i posede vrate hrišćanima. Trenutnim pak vlasnicima će sama državna vlast preko mesnih sudova (magistrata) nadoknaditi štetu. Dalje se jasno pominje hrišćanska zajednica kao korporacija, odnosno uređena asocijacija, telo ili sabor hrišćana.
Reč je dakle o postojanju Crkve kao organizovane institucije i zajednice, koja sem bogoslužbenih mesta crkava, poseduje u svom vlasništvu u imovinsko-pravnom pogledu, i druga materijalna dobra i nekretnine a koja su im, po ranije važećim zakonima oduzeta, odnosno bez ikakve nadoknade konfiskovana. Zakonodavac na kraju insistira da ovaj zakon bude do kraja ispoštovan i u delo sproveden, jer je, kako se dalje kaže, od opšteg interesa: „… da bi naše naređenje bilo što je brže moguće ispunjeno, da bi u tom poslu našom blagonaklonošću bio postignut opšti i javni mir.“ 
TEKST MILANSKOG EDIKTA :
      „Razmatrajući već odavno da ne treba odbacivati slobodu vere, već da treba svakome prepustiti da se, po moći svoga razuma i volje, posveti božanskim stvarima prema sklonosti svakoga. Obratili smo se i hrišćanima da i oni čuvaju svoju veru i pobožnost. Ali, pošto su očigledno mnoga i različita mišljenja bila dodata tom reskriptu, kojim se tim istim hrišćanima davala gore navedena mogućnost, dogodilo se da su neki od njih (hrišćana) bili ubrzo posle toga lišeni prava na zaštitu.
       Kada smo ja, Konstantin Avgust, i ja Likinije Avgust, srećno stigli u Milano, i kada smo uzeli u razmatranje sve što je blagopolučno za napredak i ticalo se društva, među ostalim stvarima koje su nam izgledale da mogu biti korisne za sve u svakom pogledu, mi smo odlučili, iznad svega i na prvom mestu, da izdamo pravila koja osiguravaju poštovanje i uvažavanje Božanstva.

       Odlučili smo, drugim rečima, da dozvolimo i hrišćanima i svima drugima slobodu izbora i da sleduju veri koju bi oni želeli, kao i bilo kojoj božanskoj ili nebeskoj stvari, da bi mogli i mi i svi oni koji su pod našom vlašću dobar i miran život voditi. Tako dakle, zdravim i pravilnim rasuđivanjem, odlučili smo da ne treba apsolutno nikome odbijati pravo (slobodu) da sleduje i izabere pobožnost i veru hrišćana, i da svakom bude data mogućnost (sloboda) da promišljeno pristupa onoj veri, koju on sam smatra da mu je korisna, tako da bi Božanstvo moglo da nam ispuni u svemu svoju zaštitu i dobročinstvo.
       Ovo nam beše po volji (odgovaralo nam je) da izdamo ovaj reskript, da tako napišemo da bi posle potpunog ukidanja postojećih propisa u našim prethodnim pismima poslanim Tvojoj Odanosti povodom hrišćana, bili ukinuti i oni koji bi izgledali sasvim nepravični i strani našoj blagosti, i da sada slobodno i jednostavno, svako od onih koji su se slobodno opredelili da drže hrišćansku pobožnost, da je drže bez ikakvog uznemiravanja. Evo šta smo odlučili da objavimo u potpunosti tvojoj brižnosti, da bi ti znao da smo mi dali slobodnu mogućnost i bez prepreka malo pre pomenutim hrišćanima da praktikuju njihovu veru. Pošto tvoja odanost vidi da mi nudimo (hrišćanima) ovu slobodu bez ikakvih ograničenja, takođe vidi da i drugima, koji isto žele, slobodna je mogućnost da slede njihova ubeđenja i njihovu veru, što očigledno odgovara miru našeg vremena: prema tome, svako ima mogućnost da izabere i praktikuje veru koju hoće.
      To je od nas poteklo, jer nemamo nameru da ikome ograničimo (umanjimo) niti kult niti pobožnost. I, između ostalog, evo šta mi odlučujemo što se odnosi na hrišćane: njihova mesta na kojima su oni imali običaj da se ranije okupljaju, a povodom kojih je u jednom ranije poslanom pismu Tvojoj Odanosti bilo ustanovljeno jedno drugo pravilo koje je odgovaralo prethodnom vremenu da, ili da su ih (pomenuta mesta) kupili, bilo od nas, bilo od nekog drugog, neka ova mesta budu ustupljena pomenutim hrišćanima besplatno i bez zahtevanja bilo kakve nadoknade.
     A svaki nehat ili dvosmislica neka ostanu po strani. I ako su neki dobili ta mesta sada, neka ih vrate, što je brže moguće pomenutim hrišćanima. Tako ako su posednici takva njihova mesta kupili ili ih poklonom dobili u sadašnjosti i žale se našoj dobroti zbog nečega, neka se obrate sudu mesnog magistrata, kako bi im našom plemenitošću bila data nadoknada. Sva dobra moraju biti vraćena hrišćanskoj zajednici (telu hrišćana) tvojim staranjem bez ikakvog zakašnjenja i u potpunosti.

      I pošto ovi hrišćani nemaju samo ona mesta u kojima su imali običaj da se okupljaju, već imaju i druga mesta, što je poznato, a koja ne pripadaju njima pojedinačno, nego dostojanstvu njihove zajednice, što će reći hrišćanskom društvu, ti ćeš narediti da sva njihova dobra po zakonu koji smo prethodno naveli, budu apsolutno vraćena, bez ikakvog osporavanja pomenutim hrišćanima, to jest njihovom telu i (svakoj) zajednici (saboru).
     Gore navedene odredbe moraju biti javno poštovane, tako da oni koji ih sprovedu ne dobiju naknadu, kao što smo malo pre rekli, a oni mogu da se nadaju naknadi za sebe prema vrlini naše dobrote. U svemu tome, ti moraš posvetiti gore pomenutom telu hrišćana najveću moguću revnost, da bi naše naređenje bilo što je brže moguće ispunjeno, da bi u tom poslu našom blagonaklonošću bio postignut opšti i javni mir.
      Ovom odredbom, kako je napred rečeno, sigurno će Božansko staranje za nas, koje smo mi već u mnogim stvarima iskusili, ostati čvrsto za sva vremena. I da bi reči našeg izloženog zakona i naše dobrote mogle biti stavljene na znanje svima, uputno je da ono što smo mi napisali bude objavljeno tvojim naređenjem i da date do znanja svima, tako da se o ovaj zakon naše dobrote niko ne može ogrešiti.“ (Teološki rečnik)





PRVI DEO ROMANA 
POVRATAK U ZAVIČAJ
 
PRVI DEO ROMANA 
POVRATAK U ZAVIČAJ
 





INTERVJU PLUS
PRVI DEO ROMANA 
POVRATAK U ZAVIČAJ
 



                                     ‚‚Rekoste, snimanje je završeno, a ja se raspričao kao da smo tek počeli, pa tema je tako široka i zahvalna.

Važno je da se ovaj lokalitet, koji blista u svojoj usamljenosti, ne pretvori u zmijarnik, to obavezno da istaknete, kao i ono što sam rekao. Feliks Romulijana je Galerijev ideološki testament!

Može još da se priča,  arheologija je nepresušna priča o izgubljenim saznanjima koje treba izučavati na umetnički način. Da znate i ovo, ono što se po imenice pamti i uči, samo je mali odsečak ljudskog trajanja. Mladću, osećam se kao da sam se sada probudio iz nekog svemirskog sna i ovaj razgovor je neko moje opiranje od istine, kako ne bih vam priznao šta je prava istina. Ako mi verujete ovde sam našao isto cveće kao u mojim snovima. Sada mi se čini da sam ispred te Galerijeve kuće. Kada budem pri kraju života, tražiću da to cveće izlože pored mog odra, neka svi vide kako izgleda to cveće iz snova. Biće to moj život za pokazivanje.”

Srejović izdignu glavu, kao da želi ove reči da isparti pravo u nebo.Izrekao ih je tako jednostavno kao što je i živeo. Širokim pokretom ruke dade do znanja da je  odavno završio sa pričom i da mu je dobro.

“Trud obogaćuje svakog samo ne onog ko radi. Ja ću vam odgovoriti celim svojim životom.

Eto, ja toliko i bez kamera, a Vi ćete to znati da iskoristite! Hvala i vama, javite mi kada emisija bude na programu!” - reče kao za sebe Srejović, kao da je želeo da se sabere od dugotrajnog razgovora.



I tu treba da bude kraj !

Ali nije!


Prilog III






Šumska majka,  najmoćnija demonica u drevnoj  mitologiji, naroda ovog kraja, koja živi daleko u šumi. Veliki je zaštitnik žena i vanbračne dece.  Posvećena je svim bebama koje su ostavljene po, dubokim jamama i neprohodnim šumama. Šumska majka je vila  koja oličava izuzetnu dobrotu i neizmerno zlo zajedno, a ta dvojnost je, najverovatnije, preuzeta iz samog čoveka, koji svoje emocije i dela prilagođava situacijama. Po verovanju, ona je na hijerarhijskoj lestvici najviša po rangu u mitologiji.
          Šumska majka u svojim akcijama deluje po principu polova - štiti i posebno obožava žene i često je spremna da napakosti muškarcu, koji na bilo koji način kinji njene zaštitnice. Ova vila je, po verovanju, čisto oličenje ženstvenosti i podseća na Crni mesec, koju savremena astrologija vezuje za psihoanalizu..Takodje, biće ovog tipa ukazuje na jaku vezu sa šumom, koja je  za mnoge bilo sveto mesto. Kada nije bilo svetilište obredi su se činili u šumama, Majka je  bila gospodarica šuma i čuvar tog svetog mesta. Kada bi išla šumom  drveeće bi se savijalo do zemlje. Pretvarala se i u plast, naviljka sena, ćurku , konja ili  kozu ..






Jovan S.Mitrović 



  romansiran razgovor sa  Srejovićem

          - više o plasmanu  na teelefon 0643066837 
         -ili,   jonmirt@ptt.rs

  INTERVJU PLUS
PRVI DEO ROMANA 
POVRATAK U ZAVIČAJ








romansiran razgovor sa Srejovićem


***********************************************************************************


Carska palata Feliks Romulijana započe buran žiovot, bez svog stvoritelja.



 Predskazanje mojri se ovim obistinilo, mada niko  ne veruje, priči koja   traje vekovima. Ima i danas onih koji pripovedaju o Lesniku, Lapotu,  o Armentu, Rusaljama i Mojrama, Rodjenicama, Vedogonjama i drugim vlasnicima  vradžbina i karakondžula, u mnogim pričama srećemo, šumsku decu i  majke, čume, talasone, zmije čuvar kuće, divove  i čovekolike ribe... 

Ja i sada čujem  Srejovića dok mi  šapuće na uvce, da niko ne čuje:…

“Veruj mi! Kip je bio živ, jeste živ. Oči kao pesnice, ramena kao odvaljene stene, a muškost do kolena. Kažem ti, bila  je samo glava, a ja sam video torzo kipa. Pa život nije samo u  mesu i krvi. Život je u pogledu, u pokretu u  zvom I mom oku

Da, ogromnog kipa sam video! Samo što nije pošao ka meni. Samo taj kip je imao čudne, oštre crte koje teraju na jezu i zato nisam želeo da ga dotaknem. Nemoj da se smeješ!



 A onda onaj prodorni smeh, koji me je pratio, pretvara se u pravi unjkavi glas. Sve se to pretvorilo u muziku, veličanstvenu muziku. Taj zvuk sam mogao opipati, kroz prozorsko staklo, niz kojeg se slivaju kapi kada padne kiša pa ispružiš ruke, da ih dohvatiš, a one te  miluju dok migolje niz prstiju, ili zineš da ti kap padne u usta i dok se strmoglavljuje u tvoju utrobu, ti zauvek osetiš taj zvuk kako treperi u  mozgu. Onako mokar  na  svojoj koži osetiš prepoznatljiv ljudski miris i vidiš kako u vazduhu neko pored tebe stoji, a onaj ljudski  znoj pretvara se  čas u  plavu, čas u žuto - zelenu i crveno -  belu boju. Onda  vidiš kako sanjiv čovek leluja pored tebe, kao da je pijan, ili kao da se  dete tek radja i prvi put prohoda. Netremice gledam Galerijeve kamene, užarene oči i očekujem da on prvi trepne. Gledam u lice sa čuljavim nosom, kratkom kosom oko koje je kamena kruna.


    Jeste to je  Galerije, i  'ajde ti  Srejoviću, ako smeš, kaži to  svima, pa smejaće ti se!!

Kažem ti, veruj, Galerije mi svojim prisustvom ostavio  testament za Romulijanu!  Veruj mi!

 Još samo ovo da ti kažem, tebi mogu sve... ”

Ja sam počeo da se  znojim, ovu  Srejovićevu  priču  slušam već odavno,  gde  god stanem  i opustim se malo, on je pored mene.

Kao, nije mi rekao  sve,  ja onda  nervozno klimam  glavom, kao, da  mu sve odobravam,  prevrćem očima,  što jedino može da znači:

 Ma, čoveče, ne  davi me više, znam sve! Vreme je da   završim, ovu priču i da se lepo odmorim od tebe, tvojih  Rimljana, imperije i minulih vekova što se u kamen pretvoriše!”

Ali, on ne odustaje, ili me ne čuje. Sve mi se čini da je i on nervozan, krši prste kao ja, maše trepavicama, zamuckuje, ali ne odustje od priče;

Pazi ovo, na  samom ulasku, znaš tu u Gamzigradu, mogla bi da  se  stavi ploča sa  savremenom transkripcijom, što će nam  večno  kazivati ko je bio Galerije; 

Pokraj lekovitih, termalnih voda Timoka, podiže sebi i majci za života odani sluga, imperator, avgust, Heraklov brat nepobedivi Ceazar, Galerije.” - šapuće mi i dalje  Srejović. Sada još žešće, udarajući  desnom rukom o levi dlan kao da udara pečate, ili kao da mene  vraća iz nekog  bunila,  koje mi ne da da se vratim  u    realnost, u moj  zavičaj. U tom bunilu i dalje čujem  Srejovića, koji ne odustaje da završi svoju priču, od tamo odakle je i započeo;..

Ovih dana, zove me kum sa  Dunava, gde peca ribe,  šalje mi poruke, ja nikako da mu se javim; kaže, radosnu vest da mi saopšti! Rekla mu je čovekolika riblja kamena glava na Lepenskom Viru, onu  koju sam ja pronašao, pa su joj  ovi savremenici  stavili  sunčane naočare na oči, kao neki jubilarni plakat za  savremenu araheologiju,  kaže da je ovih dana  postao Bela pčela,  a ja  Beli orao, ubedjuje me. Evo računaj: Otac, deda, pradeda, čukundeda, navrdeda, kurdjel, orskudjel, kurdjup, kurlebalo, sukurdov, surdepać, pardjupan, ožmikur, kurajber,   sajkatov i  beli orao!  Taman toliko, sa novorodjenim, to je   sedamnaeseto koleno  u rodoslovu našem, baš toliko koliko je  vekova prošlo! Ma ne smej se!  Neću više da te ubedjujem, znaš da volim neobične stvari; pozorište i reflektore! Ali, ne znam ko bi  mogao od ovih naših da glumi  Galerija!”

Ja nastavljam da se smejem, ali usput na prste  prebrojavam, pa  sve iznova, nikako da  utvrdim do kog su stabla  u porodičnom korenu moji unuci  sada stigli..

Ne mogu da budem siguran, jer sam izmedju   rečiju stalno gledao u njegove ruke, koje su  i dalje mlatarale oko mene. Ali, znam sigurno  i ovo  mi je  Srejović još šapnuo:

“Upamti ovo što mi  Galerije rekao, a njemu je to  Dioklecijan dojavio, a ti ćeš  nekom drugom,  ili opiši  sve ovo što ti rekoh:

         Ne treba ti ono što već imaš, to je od Boga dato. Tvoje je da nešto učiniš u  sebi samom, zato si i stvoren. Uživaj u društvu onih   koji  te vole, poštuju i radi za njih. Brini se o prošlosti i o budućmosti. Čini  što možeš i sebi i drugima, kako bi učinio da budućnost bude dobra za svakoga. Osećaj se dobro u odnosu prema samom sebi, da  učiniš nešto sveto!” –  šaputao je  Srejović.

        I kada  mi se učinilo da ću moći i dalje da ga  pažljivo slušam, odjednom je, iznenada, zauvek  zaćutao. Tek sada vidim  koliko mi ta ćutnja  smeta, nedostaje mi njegovo šaputanje. Sve mislim da ima još nešto što mi je hteo reći, a ja nisam imao strpljenja   ili osećaj  za njegov trajni povratak u zavičaj. Tu svoju nedorečenost  ostavio je da je mi   izreknemno, kako nam je volja.



      

        Sada  više ne mislim o tome, ali  svaku reč sam upamtio, znojem sam je  dotakao, zalepio na mozak i, eto, što tada čuh, ja, evo, prenosim ovako svi da znaju. Ako u sve ovo ne verujete, poštovani, kada uzmognete, razmislite o svemu ovome, ili posetite Lepenski Vir,  Feliks Romulijanu i Šarkamen. Kada se umorite od  jeke istorije,  zastanite; čućete lepo kako   čovekolika riblja  kamena glava cijuče, kao da nešto priča.

 Na Feliks Romulijani  pored  zapadne kapije  čućete kako  Srejović šapuće istu priču, kako se nekada zidalo i zidalo, ratovalo i ratovalo. Ako na Maguri, neka žiška zasvetli, ne plašite se to Vas  Galerije pozdravlja, pali sve ispred sebe! Ako čujete umilni glas, to  Romulijana peva. Ako sretnete Mojru -  gataru, to  Baka Oga proriče vradžbine, o životu teškom koji  Vas tek čeka. Ako pored Vas protutnji konj, to Vas  plaši besani ženskaroš i pustahija Armentarijus, a pored njega osilni, neobrazovan i brutalan mu  sestrić Daja. Ispred niih  uspravno kao kakav kip  korača prvi medju zidarima Dioklecijan i svih  sedamnaest rimskih  careva iz   ovog kraja. Ispred njih cupka Zlatni  Mali Car i sipa žuiti prah. A tamo negde  pokraj  Velike  reke, sve ih pomno nadgleda O Gan Karpa i  čuva im korene da se ne izvuku iz zemlje, da se trag ne zatre.

           Ovu čudnu povorku prati  odrpana  svetina koja viče Adoratiooo! Adoratiooo!!

           Ta neobična životna drama, još uvek traje, neće se nikada završiti, reflektori su  još upaljeni, danju sunce, noću mesec i zvezde, za nove  pozorišne milenijumske kamene   glumce!

           Sve izgleda samo kao izmišljena priča, koja počinje,  kao i sve naše priče iz detinjstva, zar ne:

“Bio jednom jedan klinac, vako  kao ti..maštao  je  da bude car..!”

Jednoga dana, neko dete koje sada  sanja, pojaviće se kao odrasli  čovek, koji će sve ponovo ispričati, kao što sam ja sada ovo kazivao!

        Možda će to biti nova priča?! Pomenuće sve ovo i dodati  silne nove junake, ljude, robote, kompjutere, koji će minuti  pozorištem života.  Samo on će moći da potvrdi da je to istinita priča o ljudima što se u kamen pretvoriše, a duša im je sada negde u vaseljeni, tu pored nas.

Ovo je priča o rimskoj imperiji i zidarima Vaseljene, kopačima zlatnog, ali otrovnog i krvavog praha. Priča o večitim dečjim snovima, koji se nikada ne završavaju i nikome ne kazuju, a uvek  počinje isto...

Ovo je priča o našoj prošlosti, o svim našim ratovima,  kroz koje smo u minulim vekovima prolazili, branivši  svoje otečestvo i da^li  četiri miliona života, isto toliko se rastiikali po belome svetu. Ili i  priča  o  našoj deci, koja mora ponovo da dokazuju,  ko su, šta su i kuda su krenula!

Ovo je priča o pomeranju  granica realnog uma i logike, o promeni teorije; istorije, novinarstva, arheologije i rudarstva.

 Znam, u sve ovo mnogi neće verovati! Ove priče će  se kazivati dok kamen  opasuje zidine. A ko zna koliko će tek nova priča trajati!

Ti, koji ovo čitaš, valjda si nešto  novo saznao, naučio iz prošlosti, radi  budućnosti.

 Ne dozvoli da se zaboravi ovo što se sada dogodilo. Smrvi sve ove sadašnje skotove!

 Dragi moj, oni to vole, uplašiće se. Vidiš kako puze, kao pacovi. Izmišljaju, lažu u ime  prošlosti. Mole za milost, nude neku bolju budućnost. Čiju i za koga?

 Pokaži se, dragi moj, ali ne daj se nikom. Ne isplati se verovati istoriji. Vaseljena je naš zavičaj! Pokaži im, dragi moj, da nisu bili na tom času poštenja. Slobodno, ne daj im da se snadju. Samo pričaj, dok ima vremena.

Pominji smrt i život, ali nemoj da se uplašiš i predaš! Nikome! Čuješ li? Kod ljudi se ništa ne može verovati, jer zaborave brzo sve. Dobri su samo dok ne dobiju ono što žele. Samo da su hteli, zapamtili bi sve što je bilo jednom i nikada se ne bi ovo ponovilo. Pa sve su oni to naučili, znaju oni to dobro, za šta se bore! Za koga, za prokleto zlato, kako je to smešno, dragi moj!

Ne veruj ni tom leptiriću što visi na posteru iznad tvoje glave. Prevariće te, odleteće, to mu oči  kazuju. Ne veruj ni onom buljavom, znam ja šta on hoće.

Da ćutim,ćutim! Evo, ćutaću. Neću reći ko je i zašto bombardovao moju domovinu 78 dana i noći. Neću reći, da je od 24.marta 1999.godine, tokom 78 dana i noći vazdušnog  udara, poginulo   oko  3.500 ljudi od čega  2.000 civila, dok je 12.500 ranjeno uglavnom žena i dece. Neću reći da je oštećeno ili uništena infrastruktura, privreni objekti, škole,  zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture! Ništa neću reći sve se zna, ali se ne zna  zašto  je  uništena  jedna domovina! I opet da, samo, pomenem   Srejovića:

“Sve više nam omanjuju kuće i ognjišta, plodno zemljište:  broj živih duša je svake godine manji za  dvesta hiljada. Polako se i mi u kamen pretvaramo za  novi milenijum! Kamen ne zna da priča, samo je nemi svedok prošlog vremena. Jedini! Mi, što sve to preživesmo, jedini smo svedoci sadašnje svetlosti našeg zavičaja,  čuvajmo je za one koji će tek doći u zavičaj!!!”

 I na kraju, ako ste zaboravili,  da Vas podsetim: Volite našu zemlju, ona je velika okrugla, u  Univerzumu nema  drugog svog nego nas!

Volite sve ljude, oni su svuda raštrkani po zemlji, u Vaseljeni, ni oni nemaju drugog sem nas! Obožavajte Boga i oca svoga i oni nemaju  drugog sem nas, ostalo  već sve drugo znate!!!!” 






Priilog I



Rusаljkе su mitskа bićа  ljudima. Rusalje su  večno mlade i lepe. Ako bi neko  čuo pesmu ili ako bi ih ugledao pri igri, namah bi oneme i oslepeo





koja su imala  isključivo ljudska obličja i osobine, predskazivala su budućnost, nesreću, smrt. Оkuplјаlе su sе nа šumskim prоplаncimа ili pоkrај rеkе gdе је trаvа buјniје rаslа. Smatra su da   su rusаljе vеоmа оpаsnа bićа kоја uvеk nаstоје dа nаnеsu zlо, naročito mladim  žеnаmа i muškarcima.

     Теžilе su dа nаmаmе žrtvu dо vоdе i zаtim је udаvе.  Rusaljke su  crvenokose lepotice koje su imale samo sedam dana u godini da se pokažu, tada su  mogle da  igraju, pevaju i razgovaraju sa dušama mrtvih predaka



 i za to vreme su činila svoja  čudesa.



















Prilog II

Lesnik-Šumski  duh, zaštitnik je ljudi koji pretežno žive  sami u šumi. Svoje prisustvo oglašava drekom, bukom i pesmom. Lesnik je šumski demon, gospodar šume koji se stara da krug života nikada ne bude prekinut. On vlada životom i može učiniti da na skeletu davno umrle životinje ili čoveka nikne novo meso i tako  oživi. Ima i brojne magične moći, od kojih je  najpoznatija da se može privremeno i pretvoriti u drvo ili životinju.

     Ovaj demon podseća na kentaura iz grčke mitologije. Lesnik  nema senku. Krv mu je plave  boje, pa su mu  zato i obrazi  plave boje. Na zemlji se održava  svojom muškošću  koja  izgleda kao velika žila..Oči su mu obično zelene, kao i čupave obrve, a telo mu je  prilično dlakavo. Lesnik je  naklonjen pastirima i čuva im stoku. Zaštitnik je divljih  i pitomih životinja, zadužen je za upravljanjem odnosima izmedju njih. Po nekim verovanjima  Lesnik  je ceo obrastao u runo.Medveed mu je ljubimac i često su zajedno. Lesnik  spada u najstarijea vilinska bića.Od njih su stariji samo  vodeni demoni i duhovi.
***********************************


  romansiran razgovor sa  Srejovićem

          - više o plasmanu  na teelefon 0643066837 
         -ili,   jonmirt@ptt.rs