субота, 17. март 2018.



                            
                               O POZIJI MOJIH PRIJATELJA

                                                    OBREN  RISTIĆ

 
 



                                       
                                                 SUTRAŠNJI  VARVARI

U   stihovima Obrena Ristića ništa nije slučajno, jer  njega ima uvek i kada kurjaci zavijaju i kada gospod  govori i kada vojskovodje i vitezovi marširaju i na železničkoj stanici u Nišu i na Staroj planini i pored Timoka i danju i noću, čita  sveta žitija i  Jesenjina, brodi Dunavom, vašari na   dan Svetog Ilije, na  nebeske vrteške bez  dnevnog reda. …Tako već  godinama   na poetskim  plećima Obren Ristić nosi sve muke  pradedovskog i njegovog života, a nama se čini i naše ovdašnje, i ne zna  kome   trojnom  carstvu da se preda!
Ali,  poezija je tu i on dilemu   otklanja  stihovima  u tri celine:  Livenje pesme, . Venac tvorcu, Sutrašnji varvari….
Tako kroz čitavu trodelnu  celinu, knjige poezije ,,SUTRAŠNJI VARVARI,, poetski  nam dočarava ono što smo nasledili,  i ono što nam je sveto, božje u zapovesti dato, i drugo što nam je vreme pružilo i što smo mi stvorili.

 U prvom delu, Livenje pesme, Obren Ristić, kao i u božjoj  zapovesti nas  vodi kroz  milenijumsko, ali pesničko vreme, koje je jednom za navek  saliveno u život naš ali u zavetni  tren  prepitomljen. I za navek pretvoren u slova i u reči..

Kao da Gospod govori!
 Gospodar vatre I vode!

 I sada je   Gospod veliki poeta
.Pisano je u knjizi istine.

A on je samo čovek koji je sebe pretvorio u poeziju da barem tako najavi vreme koje  je sada, ali se  još odavno zbilo i još se pominje i pominjaće se..

 Evo, već toliko leta
 otac i ja
 ćutke koračamo oko ognjišta
 pognute glave
I čekamo da se  izlegu
 orlovi mladi.

Tako, svako vreme pa i ovo, Ristić na svoj  način reinkarnira u slova u jezik da ga oko  i uho uhvate kako bi ga i mi u potpunosti doživeli i u srce smestili, dok  ne dolete  orlovi mladi., da nas zaštite.
Ako ga prolazeći pored nas ne primećujemo, on nas  doziva I opominje, da se vratimo na stih  koji je vremenom izbrušen. i da  smo tu pored njega, da smo  deo svega onoga što je  bilo i onoga što je sada i što će biti,  kao  zakletva , kao poklič!
………. 
,,Pastiri se učtivo klanjaju
 a stado stalo kao ukopano
sred lepote I tišišine svetačke.
Tu treba sagraditi crkvu!
Župane, vreme je za manastir!

I nisu to slučajna slova  pretvorena u reči i stih , to su naši  toponimi, zagonetke, to su zakletve naših predaka, to su i naša ogledala  budućnosti..To su prave  izbrušene vremenom reči koje  marširaju pored nas i dok ih izgovaramo,  prolaze, milenijumi, a mi ih  još ne primećujemo  I ne osećamo u  svojoj parvoj veličini bojeći  se od  budućih  varvara,  koji će  možda nekada doći iz nigdine… možda čak iz  svemira, jer  za nas kažu da smo  došli sa neba, misleći valjda na poeziju kojoj pripadamo.

Drugi deo Venac tvorcu, naslanja se na stihove P.P. Njegoša ,, Ah, krasotu nebeskog voinstva smrtni nikad postići ne može!,,
Tako, pesnik Ristić, stihovima osluškuje i ovo  naše, burno vreme, doživljavajući ga tako da mu pokaže pravi put prema prošlosti, a sve radi  budućnosti i onda  prava istina  cikne u daljine i reči  jauknu  u šume i raspršte se u vetrove života….
,, Dani  i samo prkos oko glave postojano kruži
A senke umilne posrću kao iz špalira
Čitav vek , dan I  noć predugih lektira.

Ovde je svaki stih sam za sebe celina, priča   jedne epohe je pesma za sebe. Kao što je korak jedan pokret, slovo jedan znak, tako je  ovde jedan  stih  poezija sam za sebe.
Kod Ristića,   jedna, pesnička poruka upućena, kao poklič, kao zov, kao jauk, šum ili cvrkut,  u davna vremnena i danas se pretvorila u oličene rečenice koje predstavljaju sklad kojim duboko doživljavamo kao vekovnu životnu istinu, naših predaka.
,, I objavi: Gospod je veliki u delima!
 Ispisuje se od najdonje do najviše vrline
 Zavetne knjige zbore a premalo je mastila.
Beleži  Ristić i ono strašno vreme što nas je  zateklo , pri kraju minulog veka, ali samo onako kako on to zna, poezijom,   to  dočarava:  

Otvorila se  drevna Knjiga-poletele strele
Sa Balkana majstorima da se oridruže

Pohodiše nas livci-mnogo neimara
Da svoje umeće  tvoračko u zbona izliju
I zvone sa Midžora, Rtnja i Hisara..

Treći deo Sutrašnji varvari, nije slučajan, to su  sumnje u sve ono što je do sada rečeno, u slova u  gradnju dvoce i u sve laži koje su do sada izrečene, u ono što smo znali i ono što smo vazda strepeli I poezijom    najavljivali.
 
,,Mladi orao nepoznati kosmos upijam i samo na
 Tren puštajući pogled na donji logor gde nužno
Borave sve moje brige ili sam ja zatočenik taj

 Koji se vraća  sa čarobne planete pesme kao što
Danas smenjuje  noć i što vazda čini oseka i plima
U dilemi da li je zaista potrebno pisati poeziju.

 Naravno, poeziju su  mnogi pisali I pisaće!  To nam je jedino što jew trajno ostalo od predaka i što će  mo mi ostaviti naše večne belege.. A za pesnika  Ristića, tako je svaka pesma njegova reinkarnacija u slova u reči koje je nasledio od predaka, naučio i sada, poezijom prenosi  i ovim  stihovima ostavlja svojim potomcima.
 Odavno je  znano, da se poezijom najbolje prenose poruke i upamte želje,  sve sa ciljem da  izaberemo najblje i ono što je najlepše, poučno, tradicinalno, ono što daje pravu sliku vremena i čoveka bilo kad i bilo gde da  je živeo…
Tako su nam preci ostavili samo  slova, a reči su tu oko nas samo ih treba dobro oslušnuti, i sve to, mi smo  od njih  uz  muku,suze i radost naučili, a to nam  sutrašnji  varvari neće moći oduzeti, jer dileme neće biti da li zaista treba pisati poeziju!!!!…..

Jovan S. Mitrović 
17,3,2018. Bor