уторак, 5. јануар 2010.

XXXII  nastavak  POVRATAK U  ZAVIČAJ
-Otac me spremao  za gladijatora,
-baka  za cara,
-majka  za mudrog sina,
-ja sam jedino voleo da budem najbolji od svojih drugara,
-najviše sam voleo  moju Maguru,

- i bi sve onako kako su  predvidele vedogonje, lukave vračarice,  trosisate mojre, i žrečeve gatare...!



Tek sada razumem, zašto me je otac onako nemilosrdno tukao, pripremao me je za gladijatora.
Od takvih priča sam se uplašio.
To nije dobro, ovde nema gladijatora.
Ali zato sam skakao na, krave, koze, bikove, na jarce, obarao ih kao od šale.

Posle, kada sam ušao u Koloseum u gladijatosku arenu, drhtao sam od straha, kada sam video mrtve gladijatore.

Ostajala je njihova krv u pesku Koloseuma, po kojoj je car hodao.


Pomislio sam, čitava Magura je natopljena krvlju, ja nisam kriv.


Ali sam se obradovao kada je neko pomenuo da voli, dobru hranu , žene, cveće i raskoš .

E, to ću tek videti, obećao sam sebi !

Na kraju sam saznao da će graditi palatu.

Dok sam boravio na topoli, odozgo ,video sam kako mravi ispred vredno prave utvrdjenje, pravi grad.

Vidi, Armi, kažem sebi, pa i mravi imaju svoj grad.

Ovakvu skicu ću pokazati Dioklecijanu, ali onu bolju sam ostavio sebi i zarekao se :


Silni care, moj grad će biti bolji i to na mojoj Maguri !

Kada sam sišao na topoli sam našao zakovan neki zamotuljak od kože.

Bio je to poziv za buduće legionare i gladijatore.

Znači prva priča je bila istinita.

Zato sam želeo da proverim ostale i pošao sam.

Pored reke, gde su se i ostala deca igrala, rekao sam da sam lično dobio poziv od cara da idem u legionare, a možda i gladijatore.

Svi su mi se smejali, samo nije buljavi Strados Sredarijus.

Kada stigneš tamo, a ti pozovi i mene!

Molio je Strados, uz ridanje.

Udišući neke slatke i melemne mirise učini mu se da lebdi:

Eto bio si ono što si hteo, i ništa nisi izmenio!

Sada si ono što si u detinjstvu bio, samo Armi!

Svet nisi izmenio, došo si u tvoju Maguru i zato te oni neće!

Ha, haaa, haaa!

Začu se ponovo neki sada tupi smeh, koji je njemu poznat i zato reče:

Evo Strados došao sam po tebe, podji i ti, podji, ne plači više,ne slini!

Bravo majstori, klesači, sve je tako kako sam rekao !

Obećao sam vam da ćete biti živi, dok izgradite grad!

Njemu se učini da su oni to čuli.

Pa čini takve zadovoljne pokrete šakom kao da baca soliduse i govori im:

Ovo je za vino, de popijte, popijte, majstori, klesači!

Eno Dionis, vas čeka!


A ovo je za hanite, da se razveselite, majstori, klesači !


Samo se pazite da vam u pehare otrov ne stave!

Zatim otvori vrata, gde je mislio da će spavati sa Valerijom, pa uplašeno pogleda da možda zaista nije tu.


Razrogačio je oči u prazninu da je vidi u svoj svojoj telesnoj raskoši od glave do pete:

Kako si mi sada čista i lepa u duši, ostani ovde.

Tu ćemo prespavati jednu noć.

On se uvija i obema šakama prikriva svoju muškost.

Umesto Valerijinog iz Askalapija je izlazio piskavi glas:

Zar samo jednu noć gospodaru !

I ja sam sada slobodna!

Živela sam godinama sa vezanim rukama.

Pričala sam kao zec sa onim tvojim buljavim mišom.

Poče da se uvija, kao da zanosno igra.


Ali ja nisam zec, sada mi je i telo slobodno.

Učini takve pokrete kao da nešto privlači k sebi.

I priljubljuje se uz nešto nevidljivo, kao da ga tom blizinom želi da zadrži.

I to je trajalo sve dotle dok se njegov čudesni trazaji nisu lagano smirili.

Askalapijo ostade zbunjen jer oseti kako mu neko miluje ruku.

Trže se kada oseti i dalje kamenu glavu izmedju prstiju. Valjda si video ulaznu kapiju sa uklesanim imenom Feliks Romulijana, silni care!?


Rekoh ti, prsten tvoje majke je bio na mestu gde si zahtevao!

Sada ulazimo u veliku dvoranu, silni care.

Bolja je no ona Dioklecijanova.

Ovo je predvorje, tu je onaj mozaik sa Dionisom, gledaj kako ti pruža vino.

Samo pazi vino je otrovno, nisi valjda zaboravio!


Zar ne čuješ šta ti onaj njegov leopard kaže !?

Pozdravi ga silni care, nemoj se ljutiti , on je bog !

A kada je bio blizu triklenijuma,čini mu se da je osetio miris jela sa dugog stola.

Zamirisaše mu kolači začinjeni medom i voćem, sa žutim šafranima i lepljivim šlagom koji se cedio niz kolače.

Nemirnim pogledom tražio je nešto, a nije znao da to pokaže.

Mljackao je ustima kao da jede majčin raženi hleb.

Zastade, želi da čuje ponovo reči :

Jedi, Armi, sine, jedi hraana je lek, a lek je hraana!


Kada je samo pomislio na majčinu blizinu, osetio je neku toplinu koju nije mogao da objasni.

Pored ogromne sobe, bio je frigidarijum, sa toplom i hladnom vodom, i on poče već u hodu da se skida, sa željom da se okupa.

A ispred sobe bila je laterna sa nekoliko čučavaca, odakle se osetio nepodnošljiv smrad .

Od tog zadaha, poče da se prvo guši, a potom znoji.

Gospodaru, onaj uski puteljak vodi na Maguru, tamo su grobovi tvojih roditelja.

Treba prvo da im se javiš da si , najzad stgao!

Sve je onako kako si mi pričao.

Sa zapadne strane i dalje se okupljaju neki ljudi.

Askalapijo, zastade malo, zavrte glavom, kao da htede nešto da kaže, ali ponovo se zagleda u plave oči, koje mu dadoše znak da nastavi dalje.

Usput, je sluašao kako mu Gaj šapuće:


Pa neka ih, neka se raduju mom dolasku!

Ne tamo , podjimo ovim puteljkom, tu je bliže.

Ono tamo je vodeni put, ili reka, bez vode.

Ovde je pesak crvene boje.

Kada crvena voda nadodje, Magura će nestati, rekle su mojre.

Eto ovde je bila moja zemunica, kao da je u zemlju propala.

Baka Ogi je govorila da je to bio njen carski dvor, gde će živeti njen unuk Maksima, carić Armi i bila je u pravu.

Otac Armentarijus je govorio:

Moraš sine Armento, biti muškarčina!

Ako treba na nebo , na nebo, ima da skačeš I bio je u pravu.

Majka Romula, evo i sada mi kaže:


Budi ptica, golupčiću Armi , u svako drvo gnezdo da imaš i ona je u pravu.

Tako, ovde me sada ostavi, tako, tu!

Samo onaj buljavi Strados Srejulijus, zna za ovo mesto, on će me sigurno pronaći.

Bilo je to isto mesto ispod koga je mali Armento krio parče kože sa utisnutim crtežom Cezarove glave.

Znao je da se tu iza grma stalno krio njegov najbolji drug, buljavi Strados Sredarijus.

Čija je najveća želja bila da se domogne ove kožice i da on ode u legionare.

Tako , tu ispod tog šupljeg kamena!

Da li se odavde vidi Panteon, hram bogova.


Pridji bliže, tako, tako !

Udju unutra, tako!

Ima li tu neke svetleće kugle, što podseća na nebo, tako dobro!?

Tamo, ima li zakačen neki štit, sa zvezdama, koje padaju u jezero, dobro!?

Onda me tu ostavi, tako, dobro!


Sve je tu, još samo da me bogovi uzviše...!

I dok je Askalapijo slušao naredjenja, čuo se neki grohotni smeh, koji mu se učini da ga odavno prati, kada se umori.

To je bio znak za odmor.

Askalapijo, za trenutak stade da se odmori, a Gaj se poče ponovo vrpoljiti.

Okrenu se sa željom da bolje vidi Stradosa Sredarijus

Obećao mu je da će se ponovo igrati zajedno, kada se vratiti sa dalekog puta.

Učini mu se da tog trenutka iz one mase, neko migolji kao stari miš i nešto cijuče.

Sa zapadne kapije, neka žena viče :

Armiii, sine Maksimaa, dodji , dosta si se igrao , saće ti otac doći !

Dodji da pomogneš nešto majci!

A on tek što je započeo igru sa svojim najboljim drugom.

Armiii, sine Maksimaa, ostavi tog Sredaarijusaa!(Srejulijus)

Armento učini takve pokrete kao da ne čuje ništa, ali ponovo, sada samo sa Magure, čuje :

O ! Ooo! Armi! O sineee Maksimaaa! O Armentarijuseee !

Onda se zagleda u buljave Srejulijusove oči, želeći da mu tako da do znanja da više ne može da ostane sa njim.


Igru će nastaviti kasnije, kada završi neke majčine poslove.

A onda mu se učiuni da ga neko, ponovo zove :


Gospodaru , da li ste završili razgovor sa sobom !

Nije čuo odgovor, ali je čuo bojažljiv glas :

Gospodaru, više ne smemo da čekamo, mnogo smrdiš.

Sve je spremno, samo kažite šta da radimo.

Samo onaj buljavi Strados Serdarijus, stalno gleda ovamo.

Hoće da vidi gde ću te sakriti, hoće tvoju glavu silni care !

Evo čujem ga kako šapuće sebi:

Znači tu, dobro, dobro, ne možete vi prevariti Stradosa, doći ću ja kroz koji vek po njegovu glavu!

Tako , tako, sada si besmrtan silni Galerije!

Ne gledaj u njega, tako, tako !

Onda nastavi, ne mora taj buljavi sve da vidi!


Nastavi, tako, tako!

Pa, reko sam, ono tamo je pravi Panteon, pogledaj !

Baš onako kako mi je Dioklecijan rekao, pa ja ću sigurno kroz onaj krug u onu kupolu, pa pravo u nebo, medju bogove.


Pogledaj, koliko je to sati, ona velika senka koja na zlatni štit pada, e, da znaš toliko ima sada sati!

Askalapijo, pogleda u nebo, da vidi koje je doba dana, spusti glavu sa namerom da kaže vreme, zapazi prazne ruke i ne reče ništa.

Već se žurno uputi ka Maguri.

Bilo je dovoljno samo nekoliko sati da se pripreme lutke, a na brdu izgrade dve tumule gde će se spaliti lutke .

Kada je sve bilo završeno, on pridje pored lutke cara Rimske Imperija Gaja Galerija Valerija Maksimijana, spusti onaj zamotuljak, u urmu sa pepelom.

Učini 99 pokreta šakom i toliko puta pogleda u nebo, čime dade do znanja da je pored njega spustio toliko solidusa od 1oo što mu je car dao na samrti.

Jedan je sačuvao da podari Mladiću sa dečjim licem, što je bila carska naredba, a carsko se ne poriče.

Zatim, pogleda daleko preko Svetog brda, pomisli da je tamo Rim i da ga rimljani sada vide, pa naredi paljenje.

Skoro da je na ovom mestu buknuo isti plamen, kao i kada se pre 61 godinu rodio .

Najsrećniji ljudi bili su majka Romula, otac Armento i baka Oga.

Njih odavno nema.

Ovakvom kraju ne bi se ni radovali.

Za mojre, vidogonje, zaduhiće, rodjice i sudjenice ne bi se smelo sigurati da nisu prisutne.

Jer, sve što se dešavalo bila je njihova volja, pa je možda i ovo, da ih ovde nema, ili da se ne vide kao njegovi preci Valhon i Dagon.

Dok je dim huljao u nebo svi Magurani su kružili oko vatre i pevali tužbalice u spomen rimskog imperatora i njihovog Maksima Armenta Mladjeg.

Askalapijo, uze vruć žarasti pepeo baci ga uz dim i reče:

Život počinje iz vatre i tamo mora da se završi!

Nebo je gospodar i tu je život nezavisan!

Obavio si posao sada idi odakle si došao !

O bogovi !

Vraća vam se vaš,veliki sluga i vodi svoju majku Romulu !


Primite ih da budu večni i uzvišeni u besmrtnike zajedno s vama!

Srećan put !

Onaj vruć pepeo se raspršta i učini se kao da svetluca i svaki plamičak ide u hiljadu zvezdica pravo u nebo, radujući se povratku u zavičaj !

понедељак, 4. јануар 2010.

XXXI nastavak   POVRATAK U  ZAVIČAJ

U 61.godini Gaj završi život,
-presten je tu,evo vratio si se u zavičaj care!,
-Gajova glava se otkotrlja do ivice oka,
-obećao si da ćeš se vratiti i evo vrtatio si se!!



21.




Tako 4.maja 311. godine, vraćajući se iz Sirdike u rodno Monsi Sdoicero, Maksima Armento Mladji, rimski Imperator Cezar II Gaj Valerije Maksimijan u 61. godini završi svoj život.


Askalapijo, sa pola V makedonske legije, i pepelom u kamenom sarkofagu podje da traži Novu Maguru Monsi Soicero .

Stalno je sebi ponavljao Gajove reči:

Kada se budeš vraćao idi samo noću, drži se istoka i neka ti pravac bude samo jedna tačka.

Jednog trenutka tačka će zasvetleti i već si tu.


Sačekaj jutro i udji u prvu palatu !

I zaista, samo za jednu noć brzog jahanja, pojavi se tačka koja svetli i on stade da sačeka jutro.

U daljini se već nazirao ozidani carski grad .

Iznad severne kapije stajao je natpis, okićen kamenim lovorovim listom :

Feliks Romulijana.


Bez i jedne reči okupljeni Magurani kleknuše i počeše da se krste da pozdrave mrtvog čoveka.

Askalapijo diže ruku bez gladiusa i vojska ponovo stade.

On se skinu s konja, kleknu i poljubi vrata, koja se polako otvoriše.

Diže ruku i pokaza četiri prsta.


Ispred njegovih nogu pored vratiju naredjaše se četiri ogromna legionara i sačiniše žive stepenice.

Stade na prvi i već je desnom nogom kročio na četvrti živi stepenik.

Levom rukom dohvati se za ledeni , kameni lovorov list i tankim prstima iza prvog kamena džarajući, dodirnu nešto, ili to njega neko miluje i opominje.

Učini mu se da čuje Gajove reči :

Kada dodješ u moju novu Maguru Feliks Romulijanu, da iznad natpisa, okićenog kamenim lovorovim listom, pogledaš da li stoji prsten.

Eto to je ta svetla tačka, to je majčin prsten.


Ona mi ga je dala na rodjenju, ja joj ga za navek vraćam na samrti.

Majstorima, klesačima iz Soluna, sam rekao da ga ostave pored njenog imena, kada završe izgradnju palate.

Da se palata na daleko vidi.


Ako ga nema, sve da uništiš, ako treba i nebo iznad i zemlju ispod, sve, sve, sve !

Da satreš poganike, da im seme nikada ne proklija!

Da crtače i zidare pronadješ i da im daš da popiju, ono što je u kamenom peharu, znaju oni šta sam im obećao!

Novu Maguru da razoriš i popališ, sve, sve, sve !


Da im pronadješ novog duksa Armentobatona i da odu iz ove proklete zemlje, svi! Neka se samo divlje zveri kote i guje tu legu !

Neka naši bogovi vide da se i iza kamena, gde se ljudska duša krije, mora i ognjem zaviriti !

Askalapijo još čuje, neke reči koje su udarale o zidove kao da su proveravale čvrstinu gradjevine .

Ali se trže, kada reči počeše da drhte i on oseti da cela Magura sada podrhtava i da će se raspasti .

Htede da izvuče ruku, ali je ona bila teška kao olovo.

Bio je bespomoćan sve dok nije osetio kako mu iz glave slobodno izleću misli, kao iz kalupa vrela tekućina :

Biće kako ti kažeš care !

Tek sada, kada ovo reče, oseti da mu je ruka laka kao perce.

Ispod prstiju napipa nešto okruglo i glatko, pomisli na majčine grudi.

Neka čudna toplina i radost ga obli celim telom .

Trže prste, kada oseti da to nisu majčine grudi, već da je to prsten koji hoće da se sam navuče,

I on pomisli kako će se ceo naći u ovom obruču, koji će ga otkotrljati daleko u prošlost.

Setiće se na dane kada mu je otac govorio da je muško.

A on mu je uzvraćao da će jednoga dana pobeći od kuće pravo u legionare, ako ne može lećiće u bure pa niz vodu, stićiće do mora.

Umesto batina i prekora sledila je mračna kazna.

U mraku će ostati nemoćan, zato što ga je otac zatvarao u tamne podrumske prostorije, a on se osećao kao da je oko njega sijao obruč.

Iz rupe bez čepa stisnulo se sunce, kao jedini zračak nade da će se dečja želja, jednoga dana ispuniti.

Eto, tako!


Sada imaš vremena da o svemu razmišljaš!

Govorio je, a da ga nije gledao.

Otac je bio malen, ali uvek u pokretu, trzav.

Poslednju rečenicu je potvrdjivao lupajući šakama uz reči, kao da potvrdjuje to što kaže;

Eto, tako !

Imao je smešno lice, s prćastim nosom i prevelikim ustima.

Imao je oči boje peska, koje se kada ih dugo gledate zamute u prašinu i kao da se raspršte u pogledu.

Trepavice su onda prerastale u peščanu boju.

Pa se ima utisak da mu se ceo pogled gubi negde u pustinji.

Lice mu je izgledalo bez crta, i bez očnog vida, kao lice izvajanog boga od peska.

Bio je strog, mrzovoljan , vrlo oštrouman i inteligentan. Bio je dobar majstor za kamen i vulkanski malter.

Samo je on znao da od svežih jaja i sasitnjene vulkanske mase napravi dobar malter, gust kao olovo.

I iskleše kamen, tako da ga napravi kao kockasto zlato.

Često je, onako za sebe govorio:

Ajde, Aska podigni ovaj kamen i stavi ga ovde!

Pa kada je video da je sam, mrzovoljno bi ga sam pomerio, govoreći:

Koga nema gubi sve.

Ovaj kamen će stići tamo gde mu je pravo mesto !

Zato, nikada nije preboleo što to svoje umeće i veštinu nije imao kome da prenese, i da ga neko zameni u poslu.

Ali, se računa da je on bio tvorac i majstor Galerijevog trijumfalnog luka u Solunu.


Ovaj retki tetrapilon razapeo se na sve četiri strane sveta da pokaže svima silinu i moć Imperije, ali i Galerijevu želju da Solun bude središte Imperije.

Ovaj tren sećanja ga vrati, na najaranije dane detinjstva, kada je više bio pored majke.

Kada je majci mogao sve u mraku da pronadje zaturene stvari, koje je znala satima da traži.

Uvek je sebe pravdao, na učestale njene prekore, da više po kući ne pretura.

A iza toga sledio je odgovor da vidi neki žižak koji ga vodi tamo gde on želi.

Ponekad se, kao slučajno, ova tačka zaustavi na sakrivene slatkiše, i on se danima sladi njima, a da majka to ne zna.

Znao je da kroz celu sobu prodje, ne dodirnuvši nikog, i legne uz njene grudi, da se još malo nasisa majčinog mleka, a njene skute iskoristi da se pokrije ili sakrije od stida.

Pravdao je sebe i da može slučajno u mraku zapovedati ljudskim dušama, a sada je nemoćan .

Nemoćan je isto onako, kao kada je u detinjstvu ružio svoje lepo lice i kada je oblačio muške halje, sa željom da potraži tu svetlu tačku.

Jednom u njegov Kantakuzinus dodjoše legionari da pokupe mlade buduće legionare.

On se kaza da je muško Askaplapijos se zove !

Tako mu je otac naredio, muško si, muško !

Cele noći je čupao tek izrasle stidne dlačice izmedju nogu i nije ni osetio bol, samo je ujutru opipao kako mu je bela koža izmedju butina nabubrela i pocrvenela.

I kada su ga skinuli uzalud je skrivao svoju zakržljalu muškost, i opuštene, zgužvane grudi.

Zbog toga ga baciše u kažnjenike koji će ići u gladijatore.

U jednoj legonarskoj prozivci javi se prvi za daleki put u Koloseum, misleći da je to veliki rimski cirkus.

I da će tamo naći sve ono o čemu sanja celog života.

Uzalud je tražio godinama taj žižak života, a bilo mu je samo deset godina.

I tu stade jer bi morao još reći da je ova slučajnost njegov paralelni svet, a njega tu nikgde nema.

Tihim i prozračnim glasom, reče:

Prsten je tu udji care, ovo je tvoj povratak u zavičaj !

Belac, paradnim korakom, kao da je na njemu car, udje u zlatnu palatu u novu Monsi Soicero, kao da ulazi u Rim.Udišući neke slatke i melemne mirise Askalapiju se učini da lebdi.

Zamišlja kako Gaj odiše dušom i pliva u njegovim očima tiho i spokojno.

Učini mu se da vide, pored njega kamenu Gajovu, a tamo daleko živu Armentovu glavu.

Oseća, prva pluta, a druga diše u očima, to ga suzama ispraćaju.

Neki prozračni, topli vazduh mu probija uši i ulazi u oči.

Odmara se kao posle dugog i napornog puta.

Oseća njegovu sreću što se vratio u zavičaj.

Ostade da stoji nepomično na kamenom pragu, nekoliko trenutaka, uspravno, uzdigunte glave.

Osetio je kako mu se, izmedju prstiju, ljulja glava.


Lagano nečujno, kao kada se ljuljaju brezini srebrni listići , dok se prelivaju na sunčevim zracima, glava poče da se leluja.

Zatim se na njegovom licu prosu neko zadovoljstvo i divljenje, da mu i oči zasvetleše.

Odjednom, kao da ga nešto gurnu pravo u srce posrnu i htede da padne, ali je još uvek držao šake kao da nešto nosi.

Gajova, glava se otkotrlja do ivice oka, ali on ga zatvori, kao da namiguje.

Kao ustukli konj, noge upre u zemlju, da kamena glava ne ispadne iz oka.

Zavirujući u samog sebe pogleda u gospodara, da proveri da li je još uvek tu, dok su mu šake ostale prazne.

Gotovo u isti čas njegov glas nadjača šum vetra:

Gospodaru, ovde možeš ostati koliko god hoćeš , tu ti je najbolje, to je tvoje rodno mesto !

Obećao si da ćeš se vratiti!

I evo vratio si se!

Reče Askalapijo, pružajući ruke, prema kamenom gradu.

Do sada si bio u tamnici, istorije .

Sada si na slobodi u svojoj Maguri.


Sada imaš kamenu glavu i ruke su ti slobodne !

Moj gospodaru, silni care !

Htede da se izmigolji da nešto uzme iza ugla velike dvorane, ali ču neki oštar smeh, koji je mogao da znači samo pitanje:

Da li je to moja Magura!?

Liči mi na sveti brežuljak Kapitol.

Ono je tamo pozorište, ali se ne čuje ništa.

Ma to nisu moji Magurani, to su Rimljani !


Čudni su ovi ljudi što ih sretosmo ?.

Mogli su se pokloniti Caru, kada im se on, eto, klanja!

Uzdignu glavu i namrgodjene vedje se skameniše.

Jeste, čudni i ne pričaju ništa.

Pričaju, pričaju, ali ih ti ne razumeš.

Pa šta to , onda kažu ?

Kažu :

Neki govedarov sin Maksima pobegao od kuće, otišao u legionare i evo vratio se .

Strados Sredarijus kaže, nisu hteli da ga prime u vojsku.

Drugi, pak, kažu da se uplašio ,popbegao od žene!

Nije baš tako, taj dečak liči na dedu, koji je bio hrabar čovek.

Žene, pričaju da nije znao da pronadje put.

On je malouman , ali je lep na majku.

Buljavi Strados Serdarijus kaže, ma žene ga izdale i tu izgubio glavu!

Ja ću ga jednoga dana pronaći i vratiću ga!

Ima i priča da se krio iznad topola pored reke.

Ili da je pošo uz Veliku reku i da se tu izgubio.

Da su ga legionari bacili u reku.

Možda, je upao u neku jamu, pošto je otišao sa ruparima zlato da traži .

Ima, priča da je otišao i postao veliki gospodar .

Tu priču je izmislio njegov drug Strados Sredarijus, koji ga je dugo na putu do prvog rimskog limasa pratio.

Pričaju i to da je sada došla cela Magura da pozdravi samozvanog cara Magure Maksima i da vide Armenta.

Sva deca iz sela nagrnula su da ga vide.

Teraće ga da se skine i da vide njegovu muškost , kako bi se uverili da je to njihov Maksima Armento Mladji.

Hoće da mu pokažu koliko mogu da oni zapišuju reku i skaču u dalj.

Koliko najteži kamen mogu da podignu.

Koji najširi brzak da preskoče.

Hoće prvi da pomiluju nekakvog rimskog cara govedara.

Svako ima svoju priču, a jedna je istina.

Sve priče počinju tako:

Bio jednom jedan car, koji je imao veliko carstvo.

Veće od Magure, beše to carstvo!

Kažu već ima jedan klempavi, šepavko, koji je od njih najbolji.

Eto, to pričaju, silni care.

Ma, ko zna kakav je to Maguranin bio !

Ali ja tu istu priču čujem ovako:

Onaj tamo, pokazuju, valjda, na teba, ne zna se ko je ni odakle je došo sa ovim, jadnim, obolelim legionarima.

Mora da je zalutao ili je neka skitnica, prevarant.

Hoće da preuzme ovaj kameni grad i da uzme zlato.

Evo oni pričaju , i ovo:

Kako si se hvalio da je ovo sve tvoje da znaš gde je zakopano carevo zlato.

Kako si u reku ušao da se kupaš, kao muško, a izašao si kao žensko.

Kada si obukao ratničke halje, počeo si da zavijaš kao vuk.

Kako si pevao, tako je iz tvog glasa poletela ptica.

Eto to ja čujem !

Znam, samo izmišljaju i prestani da ih više slušaš !

Kada je bio blizu ogromne sobe, poče da se trese.

Nije mu bilo potreno objašnjenje, gde se to nalaze.

I nije ni pitao šta još pričaju Magurani.

Pogledom je skakao od stuba do stuba, prebrojavajući ih ili im premeravao visinu.

Sve je očekivao iza koga stuba će krenuti napadač, sa isukanim pugiom.

A sa koje će strane izleteti Askalapijo da poseče napadače.


I gledao je na koju će stranu pobeći

I pobegao je od kuće iz svoje Magure.

Tek sada je sebi priznao , da je pobegao od kuće :

Jednom u zimu, kada su naišli rimski konjanici , popeo sam se na topolu koja je bila ispred onog stuba, da se sakrijem .

Video sam da se tu motao i buljavi Strados Sredarijus, ali mu se ne kazah, a nije mogao da se popne do mene.

Bio je dobar, radoznao, ali plašljiv kao miš

Posle ga nisam video, ali sam ga uvek osećao da je pored mene.

Tada sam od legionara čuo da će car Imperator za zeta uzeti samo onog koji bude imao mnogo zlata.

Za naslednika, ko mu donese njegov kožni znak.

Zato sam jedne noći kod Zlatnog Malog Cara, kada je bio kod baka Oge, uzeo pun džak zlata.

Znaju Magurani da sam ja uzeo zlato !


Kožicu sa Cezarovim likom sam već našao i sakrio ispod ćupa.

Znaju Magurani, da je to bilo pripremljeno samo za Armenta.

Od drugih sam čuo da je car Imperator , još govorio :

Kod muškaraca najveće bogatstvo je najduža muškost !

Dobro, je pomislim, znala je to moja baka Oga, što me je stalno vukla za muškost kada me je kupala.

Oni koji su malo pričali, potvrdjivali su da car Imperator najviše ceni one koji znaju nemušte jezike životinja.

Dobro , je što me je majka Romula tome naučila.


Ne umeju samo ljudi da govore, no i životinje, bilje, vetar..

Car Imperator voli one hrabre, potvrdjivali su svi legionari .

Dobro, je što me otac Armentarijus onako učio ratnim veštinama i borbama.

Tukao me je nemilosrdno, za svaku moju grešku.

Skako sam na konja u galopu, u letu razapinjao luk.

Kroz vatru bos hodao.

Preko reke iz jednog skoka prelazio.

Uz topolu puzao kao zmija.

Živi sam otrov pio da bi se caru dodvorio, ali sam znao i protivotrov da spravljam.

Posebno je cenio one koji su rodjeni pored vatre:

To je dar sa neba, govorio je car.

Dobro , je svi Magurani znaju da je brdo gorelo kada sam se ja rodio.

To ga moj otac Armentarijus zapalio.

Svi legionari su kazivali da voli i gladijatorske borbe.

недеља, 3. јануар 2010.

XXX nastavak            POVRATAK U ZAVIČAJ

-Gaj  još uvek samo diše,-nečije oči stalno bulje!!!
- zar ću ja,silni car,ovako završiti,kao kuče?
-propadanje u provaliju to je bolest!
Jaoooo!!!majkoooo! Romulooooo!
Car je mrtav!!!
Živeo  car!!!




Nebo se već tamnilo, ali je dobro zapazio da sa Šiljate planine zvezda polako nestaje.



Iz otvorenih pećina izlazili su uplašeni, davno zarobljeni, ljudi i podivljale zveri .


Odavno su se smirile planine koje se kreću.

Letele su preplašene ptice, jer su najavljivale nevreme.


Njemu se učini da je, ipak, iz nekog gliba odjurila preplašena divljač, putem koji je tek napravljen.

Na kraju prihvati, mogućnost, da je samo za trenutak zaspao pored reke i on jurnu uz obalu kroz šiblje, da se u sve uveri.

Padao je, dizao se uplašen i dok su ga oštre grane grebale po licu već je stigao do obora.

Njegovi ukućani su užurbano završavali poslove pred nevreme koje samo što nije počelo.

Ko je to sa ljudskim glasom mogao biti pored njega, a da ga nije video?

I čije to oči stalno bulji u njega ?


Ko ga to usmerava pravim putem da hodi ?

Nikada to nije saznao, jer su ga svi odavno napustili.

Onaj Drugi Armento je odavno nestao, ovaj Gaj još uvek samo diše.

Tražeći odgovor oči su mu bile uprte u nebo i od jačine sunčevih zraka, ništa nije mogao da vidi i odgonetne.

Sve se obistinilo, a ništa nije verovao.I danas ga ova tajna muči, da li je živeo ili će tek živeti !?

Umorio se slušajući pažljivo sve oko sebe ne bi li raspoznao govornika.

Umesto odgovora,čuje svoje pitanje:

Zar ću ja, silni car, zaista tako da završim !?

Smrti se ne bojim, sada joj ne mogu uteći !

Ne plašim se smrti, jer je ne mogu drugom zadati !

Koliko li sam je puta samo video u svom životu !

Proveo sam ga ubijajući, jer kada gladius nosiš treba ubijati nevernike.

Iznenada iz sebe izbaci svu vruću i smrdljivu tekućinu .

To je uvek činio kada se uplaši i kada je želeo da se olakša.

Onda zagazi u prvi vir i sve ode niz vodu.

Htede to i sada da učini, ali je bio nemoćan.

Želeo je još jednom da oseti ukus tečnosti koju je izvlačio iz trosisatih Krezubih žena i zato je usta pokretao teško i sporo, a trepavice tromo sklapao da mu one same dodju u zenice .

Bespomoćno je pokuša da sklopi oči i tako da dočeka sutrašnji dan koji ga sigurno čeka, ali ostadoše teške i zauvek ukočene.

Jedino je prsten iznad njegovih očiju i dalje landarao sve sporije levo desno, gore dole.


Učini mu se da se smirio i strovalio u neki bezdan.

Samo je čuo kako u daljinu odjeknu:

Pljasss, pljasss!

I sada čuje carsku naredbu:

Da oni koji ništa ne rade, neka ne troše slobodno vreme, ni našta drugo osim ako nešto novo čuju da caru saopšte .

To što saznaju, u što kraćem roku, neka svakog dana izadju na prometna mesta i tamo kažu akta diurma.

Pri prvom susretu caru, ocu je pričao o ratovanju i nemirima u Gornjoj Meziji, o nepoštovanju carskih ukaza, o zlatu koje neprestano potocima teče.

Stoji još ispred cara oca i kao putujući pripovedač, ili kao putujući car, ne otvara usta, i želi nešto da mu kaže, ali ne zna kako .

Misli su ga još plavile i oči su mu se sve više smanjivale.

Nadolazi mutna reka, a vreme se oblači.

Još samo da vidi Mons Soicero i prebroji sve okolne brežuljke, gde počivaju njegovi najmiliji.

Da mu dodje i onaj Drugi, i objasni zašto ga je zaboravio.

Da vidi zlatni grad i čuje kako ga majka Romula zove.

Da iz Mitreovog potoka kletva iscuri.Da baka Oga dobije novu halju.

Da majka Romula progovori:Jesi li mi bolestan Armi, sine ?

Da se otac Armentarijus javi .


Da se Divljakuša još jednom zalepi za njega kao čičak.

Da zakačena zvezda nestane sa Šiljate planine

Da kameni brod u veliku reku Danubius otplovi .

Samo da još razgonetne ono mrmljanje, šuštanje i čuje onaj mio baršunast glas .

Da crnom rekom Timokus vidi kako zlatne ribice šepure svoja kićena peraja.

Da iz žbuna šmugne divljač.

Da sve to vidi i čuje pa će i on da, bez straha, podje prema istoku.

Možda ga tamo čekaju:

Baka Oga, prababa Heka ili majka Romula, surovi otac Armentarijus, ili divlji praded O Gan Karpa!

Više nije birao, sada mu je sve jedno kuda ide i ko će ga dočekati.

Sve je više poprimao skamenjen izraz lica, dok su mu samo oči sporo treperile tražeći neku tačku koja treba da se ovekoveči .

Samo što nije došao tren kada će kao poslednji dašak u znak pozdrava zatreperiti.

I tek kada je počeo da gubi prisebnost, skliznu niz vlažne konjske sapi, kao da klizi u ambis pun neke smrdljive tekućine.


Još uvek je bio budan i pri svesti, pa mu se činilo da je sve ovo samo neki ružan san, koji ga obuzima.

Ispred očiju mu promiču slova i zapazi samo S, p,Q, R.


Znao je šta ova čuvena skraćenica znači Senatus populus gue Romanus .

Gaj poverova sebi da je već stigao pored rimskog senata i sada samo očekuje ovacije naroda.

Napraviše mu nosiljku, koju ogradiše platnom, i nastaviše put.

Ali, ni to nije pomoglo, svaki korak je po jedan kameni udarac i ubod u njegovo srce.

Nije hteo da stane, jer bi sve stalo, a san o propadanju u neki ambis bi se prekinuo.

Bolje da se dosanja propadanje.

Čuje, kako kaže baka Oga, dok rida sva u suzama, i dodaje:

Propadanje u provaliju, to je bolest !

Ako te neko gurne, snaćiće te neka teška nevolja!

Ako skočiš u provaliju, sam ćeš doći u smrtnu opasnost !

Ako vidiš druge da skaču u provaliju, imaćeš neprijatnost !

Eto to ti san kaže, sine Armi, pa ti izaberi, sine moj!

Odavno više nije imao lekovit napitak koji mu je davno dala Valerija.

Kada je bio u ovakvim bolovima, ispijao je taj čarobni napitak, i bolovi su prestajali.

Pa je posle toga, umesto u ambis, na Belcu jurio s jednog na drugi kraj kolone V makedonske legije, sve dok konj ne bi sam stao od umora.


A Valerija, bi ga gledala sva srećna, misleći da on sve to čini zbog nje.

Iako je Valerija bila sa druge strane kolone, na nju nije smeo, sada, ni da pomsli.

Sve što ima da joj kaže ona već to odavno zna.

Jedino je mogao samo da trpi bolove.

Onaj Drugi ga je odavno napustio i sada je morao sve sam da odlučuje i radi.

Napustili su ga i njegiovi Liktori, odneli su uvezane svoje fasce i nema kome da sudi no sebi.

Ima još dosta da se putuje do Mons Soicero, a teško da će toliko udaraca i uboda da istrpi.

Ali, vredi trpeti toliko da samo vidi svoju carsku palatu Feliks Romulijanu .

Kada nije više mogao da izdrži, samo jednim dugim:

Jaoooj ! Majkooo ! Romulijanoooo!!

Askalapiju dade znak da nosači stanu i on povuče zavesu da ga više ne gledaju, kako se od bolova prevrće.

Nesvesno, kao da je u onom ambisu, odlučuje kom snu da se privoli, i dalje viče :

Jaooojj! Majkooo! Romulijanooo!


Trza se, kao da se otima od nekog, koji želi da mu prekine san, da ne odluči za provaliju.

Sada mu se ceo život strmoglavio kroz provaliju, a on misli da je došao u veliku plamteću magursku prostoriju, koja se uzdigla sve do neba.

Pa mu kroz glavu preleteše misli kao da se nekome žali.

Za treptaj oka ostadoše mu samo slike, koje mu kroz život najavljivaše ovakav kraj.

Već od šake deteta izbegao je vatri, ni sam ne zna kako? Ne zna ni kada i kako je odrastao.

Kako, je samo opstao, ovako dugo, da sačeka smrt.

Iz nabujalog Timokusa izalazio, a da se nije ni ukvasio. Celog života, evo sve do sada, oseća neku blatnjavu smrdljivu masu koja ga steže.

U Serdarijusov bunar upadao, kao u neku životinjsku jazbinu.

Ali, je uvek izlazio , ne znajući kako, tek, kao mladi ptić bi uzleteo iz bunara.

Izmeštali crnu reku da poplavi njegov dom.

Nebrojano puta izmakao od crnih legionara, ali od njegove ruke niko nije utekao.

Znao je, a pio otrovano vino, uz najveću slast mu se sladio, na opšte razočarenje onih koji su ga trovali.

Ujedale su ga zmije otrovnice, samo je on znao kako da im naredi da otrov ne puste u njegovo meso.

Rastrzali su ga lavovi u Koloseumu, a on sa njima besedio kao najbolji prijatelj.


Na mlado drveće ga rastezali i kao kameno djule bacali.

Iz potaje na njega bacali otrovne strele i zlatna pugia.

Ima još, ali nema vremena da izredja sve slike smrti koje mu prirediše njegovi bogovi, kojima je sve, pa i sebe žrtvovao.

Evo, tek sada, ali kasno misli, na onog magurskog boga, koga čeka u snovima.

Dok je stigao u ovu plamteću magursku prostoriju, kroz ceo život je, kao crv, udarao sa jednog na dugi kraj provalije života.

Sve našta je nailazio bilo je mutno, blatnjavo i krvavo.

Nije znao za šta da se prihvati zdravo.

Nije imao kome da se požali i od koga pomoć da potraži.

Tek mu se sada razbistriše Dioklecijanove reči:

Sine moj, kada budeš prvi niko te neće voleti!

Kada budeš imao sve, bićeš sam, nemoćan i siromašan!

Od dečačkih snova nije ostalo ništa.


Samo je,još jednom,potvrdio očeve reči:

Snovi stvaraju prijatelje, sine moj,a njihovo ispunjenje neprijatelje.

Koliko imaš snova, toliko neprijatelja, sine moj!

Prebira snove i računa, da li ima nešto što mu se nije ostvarilo i koji su to mogli biti njegovi protivnici, a da ih nije uklonio.

Kao da se zbunio, opet iznova počne sa nabrajanjem.

I kada stigne do Magure, tu zastane ponovo, kao da nije ništa ni poželeo, niti negde bio, nego vazda samo na njegovoj Maguri ovozemaljski život prosanjao.

Okolo sebe vidi i dalje samo ogromnu plamteću kuglu.

U sebi oseća da više nije on i da to nisu njegovi dečji , bezazleni snovi.

Nožne prste zabada u sasušenu zemlju, kao da se sprema za dalek neki put, ili da se tako naglo zaustavlja sa silnoga puta.

Oseća kako ne može da zaustavi svoje misli i sve mu se pretvara u nemoć i jad, u nepravdu i prevare, u otimanja i smrt.

Iz glave mu još odjekuje:

Qualis vita, finis ita!.

Koga bogovi vole, umire na mukama!

Provalije više nema

Kao u nekom bunilu života uze zlatni pugio i preseče svoju muškost.


Učinio je to tako hitro, želeći da pretekne sebe ako se predomisli, kao da seče vrh nekog konopca o koga visi i baci ga kroz otvor nosiljke .

Tek kada krv poče da šiklja, trže se kada umesto ambisa vide belinu .

Kao da se budi iz nekog besvesnog stanja i ispušta neku toplu tekućinu.

On shvati da to nije njegova mokraća, jer u mnogim prilikama jašući, osećao je kako vruća mokrina curi niz noge, nego crvena i lepljiva, sada ga prepade.

Dok je krv bojila belo platno iz nosiljke se čulo njegovo nesvesno jecanje:

Jojjj ! Majkooo ! Romulooo!

Askalapijo, iznenadjen, htede da vrisne, ali prvo baci peškir na ono parče mesa koje poskakuje, te ga uze, ne shvatajući još šta je uzeo, otvori nosiljku.

Gaj se spusti, sav krvav niz njegovo rame, prvi put posle dvadeset godina, da ga dodirne.

On se trže, ne od straha i njegovog prvog dodira, od koga oseti jezu, nego htede da pozove medikuse.

Nije čekao dugo i oni mu zaustaviše krv koja je sada samo curila, kap po kap.

Askalapijo dade znak da medikusi odu i pripreme meleme.

On se približi Gaju, koji je još uvek bio pri čistoj svesti, i već je počeo da mu mrmlja tihim isprekidanim glasom:



Do Monsi Soicero !


Do mog Svetog brda i toplog izvora, neću stići živ ni čitav, raspašću se na pola puta.

Tako moji bogovi žele!

To znaju moji preci Valhon i Dagon koji me već čekaju.

Askalapijo ga gleda pravo u oči koje su bile pune suza, želeo je da mu da do znanja da će ipak stići, on mu obećava, samo neka sada preživi, kao i u mnogim prilikama ranije.

Njegove Mojre će mu pomoći !


Ali, Gaj skloni poluprazne oči, koje se sve više punile suzama i nastavi da mrmlja.

Askalapijo je dobro razumeo:

Celog života tražim, ovo više nije to Sveto brdo, samo sam ja u njemu.

Kada budem umro, spali me ovde, spali me, razumeš!

Pepeo prebaci na Monsi Soicero, a tamo uz majku Romulu učinite čin preseljenja u večnost, u pravo Sveto brdo Maguru.

Odatle ću videti sve brežuljke okolo.

Moji bogovi će me tu najbolje videti.

Feliks Romulijana je sigurno već odavno spremna na sve ovo, učini to, razumeš !

Mrmljao je još nešto, Asakalapijo ga nije čuo, ali je razumeo:

Pozvaće plastičare, napraviće dve lutke, jedna će biti on Galerije, a druga njegova majka Romula, i biće kako ti kažeš silni care !

Založićemo veliku vatru na Monsi Soicero, sada samo manju no kada si se rodio .

Da će sve one poklone koje je dobio na rodjenju, i koje godinama vuče sa sobom, staviti pored njegove lutke :

zlatni novčić, dar očev, prsten majčin, zlatnu kopču, fibulu.

Jeste, zna da je poklon od bake Oge!

Zna i da je dajući majci Romuli govorila:

Neka ga ova fibula čuva i vezuje za ovaj kraj ma gde bio i što god radio.


Htede još da mu priča kako će ipak sa toplog izvora svakog dana donositi vodu u carsku palatu, da će jednu dvorsku sobu pretvoriti u veliki vrt, da će...

Već je bilo suvišno misli pretvarati u reči, te reči više nemaju pravo značenje,niti su više razumne.

Možda on uopšte nije ni postojao, već samo ova priča.

Ali tu je ova prelepa glava, koja će biti jedini svedok.

Galerijeva glava klonu, kao da je zaspala na Askalapijevo rame.

Samo o tom jednom pokretu i o jednoj glavi mogla bi da se ispriča nova priča.

On je prvi put, pogladi, tako nežno i blaženo, kao da će se ipak podići i reći mu šta dalje valja uraditi.

I činio je takve spore pokrete samo da ga ne probudi.

Askalapijo se pomeri i telo ispruži na nosila.

Pridje, pored njega, baci svoj ogrtač i diže ruku, bez gladiusa.

Vojska stade i brdo se smiri.

Samo se čuje neko nerazumno šuštanje, mrmljanje i zujanje.

Niko da progovori neku reč, ili da kaže istinu.

Car je mrtav !

Žioveo car !