уторак, 26. фебруар 2013.



POVRATAK U ZAVIČAJ

11.SLIKA IV DEO
 

 Konstantina, nakon smrti svoga oca  Konstantija Hlora, opet  obuze onaj  nemiran san koji mu ne da  oko da sklopi. Čuje kako mu neko govori:

Konstantine, ne spavaj, opet kradu, zlatnu vaseljensku dušu!

Dok je  malobrojna vojska čekala ispred zidine Rima kod Milvijskog mosta, opet mu se pojavi ono snovidjenje i glas:

“Touto nika - Ovim pobedjuj!

Sada već nema od koga savet da traži,  da mu je otac živ sigurno bi mu  rekao  da juriša, ali čuje majku kako mu mirno šapuće:

“Ovo je božji zavet!”

Zato naredi  da se za svakog vojnika na štit izrezbari nebeski znak, stavivši Hristovo ime na  štitove 25ooo vojnika. Tako ispred sebe postavi labarum – sa imenom mladoga  Boga, koji ga odvede u pobedu.

 Od tada pa nadalje, Konstantin je uvek uz sebe imao mladoga Boga, a on je osećao kako pored njega jaše otac Hlor i  drži uzdignuti gladijus. Dok ga  majka  Helena stalno udara u čelo, po desno i levo rame u stomak. Tako svuda i na svakom mestu  ne oseća strah, niti misli na smrt, nego   sve ponavlja  uz majčiine reči.....



Te Konstantinove klevete, hrišćanske priče o  novom  zaštitniku i  brzo  vojno napredovanje  zabrinuše Gaja  i on, iz besa,  u toku noći sa svojom legijom krenu put Velike reke, da guši pobune i sveti se  hrišćanima. Dioklecijan se teško razbole i nije ni mogao pretpostaviti šta se to  dogodilo. Ostao je, umno poremećen, da gleda u ružine  latice koje počeše da lahore  u bašti njegove tek izgradjene   palate.  A Gaj  je bio  i dalje preokupiran gušenjem pobuna, ali i željom da se što pre vrati u zavičaj. Gde god kroči gvoždje se topi i zemllja puca. I kada bi  njegovi legionari imali još stotinu ruku ne bi mogli završiti sva mučenja Gaj ne bi moga da završi sve  za još dva svoja života.

Svi njegovi  zločini ostali su opisani samo  u dve rečenice:

“Kada bih imao stotinu usta i gvozdeni jezik, ni onda ne bih mogao nabrojati sva mučenja koja su hrišćani podnosili ... Gvožđe se tupilo i lomilo; ubice su se zamarale i radile na smenu, po redu...”

Petnaest godina kasnije i njega će stići  božja kazna - umreće od čudne  bolesti. Neće mu pomoći žrečeve gatare, ni lukave vračare. Njegove muke su bile velike i strašne, jer je ležao licem prema zemlji. Lagano je sekao delove svoga tela, kao kada seče parče po parče da pojede, i sporo umirao od gladi. Osušio se kao da je bio samo kostur, tako da mu se lice nije videlo, niti prepoznalo. Oslepeo je i nikada nije video  svoju  svetu Maguru i carsku, zlatnu, palatu Feliks Romulijanu. Zalud je  prizivao Konstantinovog Boga da ga vidi, da mu se cinički nasmeje u lice i da mu  kaže da se, ipak, uzdigao u besmrtnike.

 O sudbini učvršćivanja rimske države od strane Konstantina  Gaj neće  mnogo saznati, jer je  već bio teško bolestan. Sve će se obistiniti, samo dve godine kasnije. Umreće, na  putu za Svetu Maguru, vraćajući se iz Sardike, gde je gušio pobunu nevernika. Tako će se i sa`m uveriti u istinitost Hlorove poruke o bolesti, ali i o  Konstantinovom novom Bogu. Konstantina su rimski legioni u Britaniji proglasili za cara.

Posebnim ukazom, car Konstantin I proglasiće hrišćanstvo legalnom religijom. ne zabranjujući ostale religije Rimskog carstva. Od dva puta, koja su mu se u snu predskazala, izabrao je onaj što kroz tačku prolazi.

U nizu sukoba će se otarasiti svojih suparnika i sa`m će zavladati zapadnim Rimskim carstvom. Posle konačne pobede nad Licinijem, zavladaće Rimskim carstvom.

 A Gaj je imao samo jedan put, i to Dioklecijanov, onaj kojim je išao i sanjao celog života. Slepo je išao i iza sebe  se nije okretao. Gde god je krenuo, znao je da ga čeka Dioklecijan. Sada je bio daleko od cara Oca i nije ni znao koliko su ga Hrišćani mrzeli, a Rim ga slavio, kada je postao član Jupiterove porodice i sin vrhovnog boga. Uvek je strepeo da li će caru Ocu ispuniti obećanje, jer on ni jedan njegov zahtev nije ispunio, onako kako je i obećao.

 Ako mu to bude obaveza, reći će  da se car Otac ne brine, jer je uz njega sin Kandidijan, budući naslednik. Sada, kada je sebi obezbedio naslednika, tu u Grčkoj, na jugu Imperije, Gaj dobi titulu Cezara II i puno ime Galerijus Valerije Maksimijan. Raznesoše širom Imperije njegovo pravo ime, sa likom na koži divlje svinje.

 Tada u Grčkoj on prvi put formira i svoju legiju, koja dobi žig V Makedonska legija, a uz sebe ostavi  i dalje vatrenu  četu. Posla svoje izaslanike širom carstva da skupljaju porez i prenesu glasine o Avgustu Cezaru II Galeriju Valeriju Maksimijanu, koji će i do njih stići ako zatreba, ili kada pogreše prema caru, ili ako se predaju  hrišćanskoj  veri.

 Poče prvo da gradi  puteve, mostove, vodovode, pa cohorose i limase, a na periferiji su uvek sama nicala sirotinjska naselja. Pored velikih gradova, pravio je utvrdjenja sa više od 1.000 vojnika raznih rodova, koji su štitili gradove od upada varvarskih plemena.

Svi veliki gradovi nalazili su se pored značajnih puteva. Istovremeno, tu su gradjena mala vojna utvrdjenja, kao odmarališta, karaule. Oživela je i trgovina, poljoprivreda i zanatstvo. Svaki grad je imao svoje  sudije, činovnike, milose medike i proefectuse sastorume, glumce, a čak, je bilo i šakača. U većim mestima, za decu je gradio škole, kupovao abakuse i voštane tablice, angažovao umnije i bistrije učitelje. Gradio je hramove i postavljao kipove starih božanstava. Slavio je rimske imperatore. Iz Solina je tražio da mu šalju po 35 kilograma zlata dnevno, ni gram više ili manje.

Zahtevao je da se krči dalmatinska šuma i da se prave najveće liburne sa 500 članova posade. Izgradnjom velikih liburni, iskorenjeni su pirati i time je more bilo bezbedno za duge plovidbe. Tražio je da se grade ogromne teretne liburne za prevoz vina, i ulja, ali i svakojake druge robe., a potom da trgovački brodovi prevoze žito i ostale namirnice za potrebe stanovništva Rima. Kovao je novac sa svojim likom, kako bi plaćao vojnike, ali i lakše prikupljao porez.

 Pokazivao je skice da se izgrade široki drumovi kojima su sve provincije Rimskog carstva bile povezane. I najudaljenije mesto u Imperiji imalo je svoje kohorte. Uzduž i popreko carstva, bezbednije, sigurnije i sve češće su putovali trgovci, političari, zanatlije, glumci, medikusi. Gradio je hramove, kuće i veličanstvene javne zgrade od tesanog mermera.

Zidao je gradjevine i mostove od opeke, mešajući šljunak i jak vulkanski materijal. Akvaduktima  je dovodio vodu u najveće gradove. Trgove je ukrašavao statuama i fontanama. Širom Rimskog carstva organizovao je razna takmičenja. Ljudi su hrlili na trkališta, kako bi proveli slobodno vreme, kockajući  se i zabavljajući se. Oni najbogatiji plaćali su, suvim zlatom, da belom maramicom daju znak za početak trke.

 Pred iščekivanja starta, atmosfera je bila uzavrela. Publika je frenetično navijala, konji su udarali kopitama po pesku, a kola su škripala. Biti tu i sve to gledati - bio je neponovljiv dokaz prestiža. Tokom verskih praznika, za one koji su voleli pozorište, organizovao je predstave i proganjao je sve  neposlušne,a prestuponike ubijao, kuće im  spaljivao i rušio do temelja. Ženama  je branio da sede blizu pozornice, da ne bi došle u iskušenje da neka zaskoči ili pobegne sa nekim od glumaca.

Činio je sve da preporodi Rimsko carstvo, da što pre pridobije Rimljane i stekne nijihovu naklonost. Želeo je da ga se plaše i da ga vole. Počeo je da otpušta islužene vojnike, veterane je ostavljao da gladuju.

Proganjao je još žešće bezbožnike, založnice i žene nasladuše. Nemilosrdno je ubijao nevernike, neverne robove i sluge. Regrutovao je mlade i jake borce - od domorodačkog stanovništva.

Štitio je mlade - žensko i muško i pored njih uvek bio. Sa`m ih je isprobavao, one slabe je ubijao na prečac. Oni  jači, nisu smeli ruku da mu pomere, sami su srljali na njegove  čelične pesnice. I niko ga ne nadjača, ne preskoči dalje i više, ne zapeva bolje od njega. Niko ne primeti da mu je pogled kao u zver koja  gleda daleko,  ka istoku, da mu dah izlazi na čelo i da luk drži naopačke, a strela ide pravo u metu.

Poče zemlju da daje zaslužnim legionarima i gradjanima - da seju žito, gaje vinovu lozu i masline. Propisa im obavezu; caru da odvajaju letinu i,  ako treba,  mača da se late.

Sve što može da se kreće: žene, muškarce, decu, strace i robove, upošljavao je da rade od jutra do mraka.

Nastavio je da ubija neverne i guši pobune, da ratuje i učvrtšćuje Rimsko carstvo. Zato je krenuo sa juga Imperije. Samo za godinu dana, ubijajući sve one koji su se bunili, stigao je do zlatne Moesie Superiore, stigao je baš tamo gde  divlje horde i varvari ugrožavali  Imperiju.

Znao je da neće biti toliko veliki ako ne uguši pobune. Neće biti ni srećan ako se ne vrati u svoju Svetu Maguru i ne vidi decu i roditelje. Zato je sve učestalije ratovao, učvršćivao i širio svoju Imperiju. A pretili su mu da je to sve uzaludno i da će Imperiju podeliti dva Avgusta i dva Cezara, koji će biti surevnjivi jedan na drugoga, pa će se klati izmedju sebe.

“Evo, pa sada ti odluči, sine!” -  bubnjale su mu te reči  cara Oca, kada je odgovarao na provokacije državnih činovnika.

“Neka, opet će doći neki Gaj sa neba i ujediniće Imperiju!” - govorio je car Otac.

Baš onako, kako mu je i pisao polubrat Hlor Konstancija, tek će 313. godine jedan od Avgusta, njegov sin Konstantin, rodjen u Naissu, u Srednjoj Dakiji, ujediniti državu pod svojom vlašću i postati prvi car koji je bio Hrišćanin. Gaj nikada nije saznao da su se obistinile želje Dioklecijanove i molbe Hlorove, ili predskazanja mojri. Ali, znao je da se njegove želje nikada nisu ispunile da za života ponovo vidi svoje najdraže.

 Zašto su svi okrutni,  protiv njega? Sada ga niko ne voli, niti želi! Nikada nije mislio na smrt, već na moć Imperije i povratak u zavičaj, u Mons Soiceru, kao na povratak u večni grad, gde su ga čekali oduševljeni Rimljani, da stane na Panteon i da čuje kako Rimom odjekuje :

“Augustus! Gaj! Augustus! Gajj!

A njemu u  glavi odjekuju Dioklecijanove reči:

“Slušaj, Galerije, sine moj: U životu si samo jednom Imperator! Na zemlji nema drugog boga osim tebe! Čuvaj se onih koji su ti bliski, koji ti laskaju, koji ti nude sebe! Uništi svakog ko ti se suprotstavi na tvome putu!”

Te strašne reči  udaraju čas na jednu, pa na drugu stranu i  svaka reč ga toliko boli da  je počeo da posrće , zato stade sa  željom da  više ne misli na to, a okupljena  masa misli da je  Car  Galerije oduševljen i oni još zanosnije uzvikuju:

 “Avgust! Galerije! Galerije!!”Gaaj!!!