среда, 13. фебруар 2013.



Jovan S. Mitrović
  iz romana
POVRATAK U   ZAVIČAJ


L  A  P  O  T




“Valjda si video ulaznu kapiju sa uklesanim imenom Feliks Romulijana, silni care!? Rekoh ti, prsten tvoje majke je bio na mestu gde si zahtevao! Sada ulazimo u veliku dvoranu, silni care. Bolja je no ona Dioklecijanova!
Ovo je predvorje, tu je onaj mozaik sa Dionisom, gledaj kako ti pruža vino. Samo pazi, vino je otrovno, nisi valjda zaboravio! Zar ne čuješ šta ti onaj njegov leopard kaže!?
Pozdravi ga,  silni care, nemoj se ljutiti, on je bog!”
A kada je bio blizu triklenijuma činilo mu se da je osetio miris jela sa dugog stola. Zamirisaše mu kolači začinjeni medom i voćem, sa žutim šafranima i lepljivim šlagom koji se cedio niz kolače. Nemirnim pogledom tražio je nešto, a nije znao da to pokaže. Mljackao je ustima kao da jede majčin raženi hleb.
Zastade, kao da želi da čuje ponovo  reči:
“Jedi, Armi, sine, jedi hrana je lek, a lek je hrana, jedi carče moje!”
Kada je  makar, samo pomislio na majčinu blizinu, osetio je neku toplinu koju nije mogao da objasni. Pored ogromne sobe, bio je frigidarijum, sa toplom i hladnom vodom, i on poče već u hodu da se skida, sa željom da se okupa.
A ispred sobe bila je laterna sa nekoliko čučavaca, odakle se osetio  nepodnošljiv smrad. Od tog zadaha, poče da se  prvo guši, a potom znoji.
“Gospodaru, onaj uski puteljak vodi na Maguru, tamo su grobovi tvojih roditelja. Treba prvo da im se javiš da si, najzad stigao! Sve je onako kako si mi pričao. Sa zapadne strane i dalje se okupljaju neki ljudi.”
Askalapijo zastade malo, zavrte glavom, kao da htede nešto da kaže, ali ponovo se zagleda u plave oči, koje mu dadoše znak da nastavi dalje. Usput je slušao kako mu Gaj šapuće:
“Pa neka ih, neka se raduju mom dolasku! Ne tamo, podjimo ovim puteljkom, tu je bliže. Ono tamo je vodeni put, ili reka, bez vode.

 Ovde je pesak crvene boje. Kada crvena voda nadodje, Magura će nestati” - rekle su mojre. “Eto, ovde je bila moja zemunica, kao da je u zemlju propala.
Baka Ogi je govorila da je to bio njen carski dvor, gde će živeti njen unuk Maksima, carić Armi, i bila je u pravu. Otac Armentarijus je govorio:
Moraš,  sine Armento, biti muškarčina! Ako treba na nebo, na nebo ima da skačeš.  I bio je u pravu. Majka Romula, evo i sada mi kaže:
Budi ptica, golupčiću Armi, u svako drvo gnezdo da imaš  i ona je  bila u pravu. Gde god da dodjem, uvek sam rarazmišljao o tom  gnezdu, kako bi bilo da je to  gnezdo, baš, ovde. Budi sunce svima da sijaš i zvezda da te i noću gledam.
Tako, ovde me sada ostavi, tako, tu  i to je moje gnezdo! Samo onaj buljavi Strados Srejulijus zna za ovo mesto, on će me sigurno pronaći, on će me  toljagom dokrajčiti, zato me i traži,  celog života je pored mene! Samao  čeka, kao  zverka. Da me ščepa, a sam čovek je zver, samo to ime sebi nije nadenuo.
 To je  moja sudbina lapotiranje, da me čovek zver dokrajči.
 Takoo tu, to je moj  zavičajj, moje  gneeezzdooo, ohh koliko je lepoo! A baka Oga je kazivala da je moj ded čuveni O Gan Karpa, za večnu postelju  sam izabrao evilske  planine. Nije imao ko da ga  isprati na Lapot . (Prilog  IX.).
 







 Lapot  za najstarije stanovnike ovoga kraja, starce, nevoljne  i bolesnike, izričito se tvrdi, da su ubijani. Onemogle i godinama shrvane roditelje, njihova su rođena deca ubijali, čak su njihove lešine svi jeli i tada pirovali. I sami roditelji, kad dođu u godine, rado su pristajali da ih ubiju. Birov zađe od kuće do kuće vičući: Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje! Pred skupljenim svetom familija bi premlatila starca ili babu, i to najčešće batinom, rjeđe kamenjem ili sekirom.

        Koga su god vodili na lapot, išao je bez ikakvog straha, nadajući se boljem životu na onom svetu, i što je tako običaj propisivao.  Ovaj običaj  je prestao tek onda kada su starci počeli da dele imanje  sinovima za života pod uslovom da ih ovi hrane i odevaju do smrti.


Svi njegovi su otišli u bolji život. Sam je legao, kao u majčino klrilo, gledao je u kamen, kao u  majčine oči, koje  će se jednog dana napuniti  suzama i stropoštati na njegovu glavu. Baka Oga ga je  čekala i čeka ga u večno  prebivalište, kao što mene sada čeka majka  Romula. Takoooo tuuuu, oh,  kako je lepooo u zavičajuuu! Pa neka mi i Lapot čine! Neka se mojim  telom  goste gliste, a dušom mojom  da se demoni plaše!”