Aleksandar Tijanić: REP AŽDAJE


Dramatičan tekst o Đinđiću i Koštunici, Bebi i
Čedi, novinarima i DB, koji je pisao iščekujući hapšenje i ostavio da se
objavi posle smrti.
Piše: Aleksandar Tijanić
Preporičio: Romano Bolković
Kad je zvonio, mahinalno sam pogledao broj i pomislio:
»Kako ovim drkadžijama ne dosadi!?». Očekivao sam još nekog ljubitelja
erotike, četvrte nedelje pošto je onaj kreten sa Pinka objavio moje
telefone u seksi-oglasima. Bilo je još zanimljivije. Sa broja 065
4000080 javio se muški glas, između 27 i 35 godina starosti, pravilnog
izgovora, tenor, školovan. Miran, kao svaki čovek koji svoj posao radi
dobro i zna da je dobro to što radi. Rekao je samo:» April je. Slavko te
zove». Slavko, to je moj prijatelj Ćuruvija; streljan 11. aprila pre
četiri godine. Ovaj poziv stiže prvog aprila 2003. Okrenuo sam broj;
glas je samo rekao «orao» i prekinuo vezu. Pozvao sam Peđu (gl.ur.
Nacionala) da se nađemo za jedan sat. Usred razgovora, sa istog broja,
stiže poruka – »Džaba se dogovarate. Nemate više gde da pišete. Ostaje
vam pisanje na toaletnom papiru ako šef zatvora dozvoli». Nas dvojica
krenemo u «Stelinu», javim promenu lokacije prijatelju i u kafić stižemo
istovremeno kad i sledeća poruka – «Vidimo se u Stelini». Pošaljem
uvredljivu poruku pušačkog tipa, pominjući trojicu aktuelnih moćnika,
stiže ekspresni odgovor – »Ja sam ih stvorio, a tebe ću odučiti od
navike da ih psuješ». Znao sam da ih je pravio neki kreten, uzvratim, a
za Gaju, Raju i Vlaju nadležan je Paja Patak a ne ja. Njegova poslednja –
» Paja Patak je mrtav!». Prekid komunikacije. Njemu je postalo jasno da
je meni jasno to što je hteo da mi objasni. Ili poruči. U svakom
slučaju više nisam oslovljavao Peđu, kao poslednjih dana, sa –
«Ćuruvija». Mada sam ubeđen da će svaki srpski režim, još dokle mogu da
vidim odavde, tražiti svog Ćuruviju (slobizam), ili svog Pantića
(postslobizam) nekako mi se čini previše simbolično da mi smrse konce
baš u aprilu. Jesu ludi, ali nisu glupi. Kad sam god opominjao Slavka
kakvoj se pogibiji izlažemo, uvek je ludi Likota odgovarao da smo
sigurniji što žešće budemo pisali protiv Slobe. To je tačno, upozoravao
sam ga, kad bismo imali posla sa ljudima normalnih reakcija. Ali,
nemamo. Bili smo tada kod Goce Suše u emisiji VIN, smejali su se na
račun mog pesimizma i mojih prognoza. Goca me na kraju pita – «Šta vidim
za sledeću godinu?». Sledeće godine, izgovorio sam to sa ubeđenjem,
jedan od nas koji sedimo u ovoj emisiji biće mrtav! Više sam mislio na
sebe nego na njega. Nešto ranije, usred redakcije Dnevnog telegrafa,
potpredsednik SPS (Matković) upozorio je Slavka da prestane sa
objavljivanjem moje kolumne. Ako ne, rekao je mirno – « moraćemo da
ubijemo Tijanića». Bilo je to usred bitke za Kosovo. Kad sam u kolumni
napisao da će neke novine biti zabranjene, neki novinari kažnjeni a neki
poznati ljudi ubijeni, streljali su Pavla Bulatovića, vojnog ministra, u
kafani. Te večeri, sa svojima mirno gledam dnevnik kad se pojavljuje
voditelj i čita kako je Aleksandar Tijanić znao da će Bulatović biti
ubijen, nije to prijavio pa shodno principima revolucionarne pravde, ima
status saučesnika u zločinu!? Sutradan optužbu objave sve novine, za
dva dana na Internetu pojavi se moj tekst – kojeg nikad nisam video – u
kojem preporučujem da se pobije cela familija Milošević. Tokom dana
pozove me jedan ambasador, dok smo ručali overi šengenske vize na mom
pasošu, i zamoli me da odem iz zemlje tokom večeri. Odem kod Koštunice
po savet. Isto. Svratim kod Dobrice po mišljenje. Isto. Odem i godinu
dana proživim po Bosni, Crnoj Gori, Italiji, Mađarskoj i Grčkoj kao
beduin bez kamile. Ono što je mene strašilo jeste fakat da od svih
ovovremenih diktatora jedino i samo Sloba nikada nije imao nijednog
disidenta iz svojih redova. Sve su to bili ljudi koje je sam izbacivao.
Znao sam i napisao sam hiljadu puta zašto: zato što su svojom glavom
garantovali lojalnost sistemu koji ih pravi bogatim, moćnim, bahatim.
Sistem ima samo jednu presudu za begunce a ugovor sa vlastodršcem smatra
se doživotnim. Taj sistem, ta kičma slobizma, mehanizam koji je
presuđivao i izvršavao egzekucije, nije dotaknut posle pada svog šefa.
Nijedan ovdašnji komentator, sadašnji prvoborci, nije u to doba smeo da
pomene eskadrone smrti.
Dva dana posle nestanka Stambolića napisao sam –
»Ako sam ja u pravu, Stambolić je mrtav. Ali, ako ja nisam u pravu,
Stambolić je takođe mrtav». Njegova Kaća, kažu mi prijatelji, čitala je
tekst i dok su je svi tešili otmicom Ivana kazala je «Saša ima pravo».
Oboje smo znali ko ga je oteo, ko ga je ubio i zašto je to učinio. Posle
svega, šta se promenilo: ubistva po Srbiji, otmice, strah, nijedno
rešeno streljanje, ritualni krvavi obredi (Buha, Pantić…) nastavljeni su
bez ikakvih posledica. Čitav sloj idealno-tipskih likova slobizma
nastavio je da živi tamo gde je živeo i onako kako je živeo. Lagano su
mračne likove preuzeli ljudi iz sadašnjeg režima; druženja, hipodromi,
intervjui, uzajamna čašćavanja, poljupci na ulici, tapšanje po ramenu,
pucanja po kampovima, letovanja i skijanja, noćni klubovi i koncerti,
pevačice i manekenke, pink i palma, poslovni prostori i košarkaški
klubovi, privatizacija i tranzicija, dvorci i letnjikovci, privatni
zatvori, bodigardovi, hekleri, droga, oružje, bankari, reketi,
jahte…..Komentatori ćute ili se bave trivijalnostima. Kako je to
policija za jedan dan znala da ode gde treba da nađe ono što joj nije
bilo dozvoljeno da traži dve godine? Ko je pustio nekog Šiptara iz
zatvora kad su ga nama poslali Francuzi pod optužbom da je oteo
Miškovića? Hoće li taj koji ga je pustio sada da odgovara? Ili onaj koji
ga je posećivao u istražnom zatvoru? Ili oni koji su ga posećivali u
Šilerovoj? Ili s njim slavili novu godinu? Vidim iz reakcija «udovica»
da su namerni da zabrane svako moguće postavljanje pitanja sopstvene
odgovornosti, svog oklevanja, svog straha. Kakva komična težnja da se
rasprava sa državne odgovornosti za streljanje premijera morfinguje u
debatu o medijima i njihovoj krivici. Ta atmosfera «saučesništva» svakog
koji je bio protiv politike srpske vlade ili pisao protiv premijera,
idiotizam je kojeg će se jednog dana stideti i autori genocida nad
slabašnim srpskim medijima. Ali se atmofera rata države protiv kriminala
prelila svojim posledicama na čitavo društvo. Grad je još u šoku; ulice
su poluprazne, kafane takođe, taksisti gotovo ne voze noću, niko ništa
ne kupuje u radnjama, svi su sleđeni ovim ubistvom. Umesto prave lekcije
o uzrocima i pravog naravoučenija o posledicama strašnog čina, nudi se
priprosta vertikala: ubice su čitale određene novine i onda su, kao
prilježni čitaoci, rešili da urade to što su uradili. Koješta. Nema
medija, glavni urednici postrojeni pred reinkarnacijom Bebe, bedni
šefovi medija sami traže strožije mere prema sebi, pristaju na sve,
škljocaju zubima u istom taktu netalentovani i zastrašeni, postoje samo
oficijelne istine a zaista velika podrška javnosti da se jednom
ratosiljamo ropskog bremena kriminala, tumači se kao politička podrška
jednoj grupi, jednoj opciji, jednom političkom maniru. Predlaže se
retroaktivna smrtna kazna kao da nikad nije postojalo rimsko pravo.
Cerović iz Vremena vidi vanredno stanje ne kao nužno zlo potrebno da se
rešimo kriminala ili kao zakasnelu reakciju države već kao carstvo
slobode za građane. Preporučuje da vanredne mere traju u nedogled.
Srećem ga na jednom prijemu i kažem da će ga se odreći najpre brat, pa
onda ostali pismeni čitaoci. Na istom prijemu srećem Bećkovićku,
izljubila me srdačno, kazala prisutnima da Matija samo meni oprašta kad
pišem o njegovoj mezimici, zabrinuto pitala imam li problema i ako ih
bude da se pojavim kod nje u «Utisku nedelje» te kažem šta god hoću.
Bujošević galantno odbija mogućnost da imam bilo kakve probleme. Pitam,
hoće li, kao Čedin portparol, da mi to da napismeno. U takvoj atmosferi
svako isteruje svoje račune. Jedna komentatorka sa prasećim prstima
najdirektnije se čudi, ne pominjući me, što nisam u zatvoru?! Srpske
novine, koje su s one strane njenog ubeđenja, naziva «fašističkim». Kad
sam pre tri meseca u obimnom razgovoru baš za «Identitet» rekao – to je
štampano – da je mafija krenula u osvajanje medija, to sam ponovio u tri
televizijske emisije, praseći prsti to nisu komentarisali, ćutao je
Cerović, Politika me nije pitala na koga sam to mislio, RTS nije slao
reportera sa kamerom, B92 o tome nikada nije napravio nokaut. Sad se svi
zgražavaju i iščuđavaju odakle mafiji novina. Bedni licemeri. Šinteri
novinarstva. Uvek naknadno pametni i posle svega hrabri. No, posle
prasećeg teksta, kojeg uvek diktira neka svinja, očekujem nastavak
napada na mene. Da se kladimo; tipujem na «Nedeljni telegraf» ili
«Publiku», na «Pink» ili na «Politiku». Pogotovu sad pošto je propala
Lečićeva policijska komisija i avanzovanje mog prijatelja Lukovića u
načelnika MUP nadležnog za pisanje i čitanje. Zamišljam da Lečić živi u
Americi i da se preziva Makarti. Da osnuje neku komisiju i da mu šaka
padnu Mario Puzo i Kopola koji su snimili tri filma «Kum», kojim
nedvosmisleno veličaju mafiju. Onda da mu šaka padne Oliver Ston koji
svojim «DŽ.F.K» dovodi u sumnju pravne institucije, pa Hemfri Bogart
koji je s previše volje i entuzijazma igrao negativce, zatim Vudvord i
Bernstin koji su pisanjem srušili Niksona, pa hiljadu novinara koji o
Bušu govore da je detektor inteligencije približen njemu potpuno nem, pa
sve medije koji su digli hajku na Klintona jer je umakao cigaru usred
Oralnog kabineta, sve španske medije koji čereče Aznara zbog podrške
ratu. Ima još, koliko hoćeš. Ko je u medijima primao mito, taj ima ime i
prezime; koji je novinar opsluživao gangstere – i taj ima generalije.
Koji je vlasnik u ortakluku sa mafijom, neka se proceni njegova krivica.
Ali uopštena sumnja, državna anatema bačena na neki list bez ijednog
dokaza, optužba sunuta u lice svima koji u toj novini rade – mislim na
«Nacional» – privremena zabrana pretvorena u trajno ukidanje firme, pa
to je posao za advokatskog pripravnika – kad se i čim se u naš pravni
sistem uvedu advokati. Ne čudim se onda što mi svaka dva dana dolazi
neko od prijatelja koji poznaje nekog iz tužilaštva i kaže da će baš
večeras neki doći po mene.Traže to naslednici, zahtevajući od policije
bilo kakav link od svinjarija do Tijanića.. Kad pitam – zašto bi bilo ko
dolazio po mene? – ne znaju! Možda neko misli, ako nema ničega spornog,
nije loše da ne pišem jedno dva meseca. Veoma interesantno, toliko
traje sadašnji pritvor po diskrecionom pravu. Šta fali, provedeš dva
meseca u zatvoru, onda dobiješ izvinjenje. Uvek sam se divio Ademu
Demaćiju koji je odležao 27 godina u jugoslovenskom zatvoru.
Njemu je bilo lako; on je imao ideju o nezavisnom
Kosovu. Kako da idem u zatvor bez ideje, samo sa željom da slobodno
pišem. Malo je to, neću uz takvu pomoć izdržati ni sedmicu. Kako mi je
već deset godina poznata takva atmosfera, kako znam te poglede,
podgurkivanje u prolazu, šapat u kafani, bekstvo od mene na prijemu. Mir
mog telefona, ljudima se ne ostavlja otisak sopstvenog broja kao
vizit-karta za one koji prisluškuju ili skidaju sms poruke. Ne govori
držanje ljudi da sam kriv za bilo šta – oni samo pokazuju da sam «vruć»,
opasan, obeležen, naciljan. Sretnem advokata Danilovića koji me, kroz
smeh, pita – «Zar si još napolju»; školski drugovi zovu da vide radi li
moj telefon, tri redakcije poveravaju vest da sam uhapšen. Boža
Maljković, moj kum, najbolji evropski trener košarke, dolazi na tri dana
u Beograd iz Španije gde radi. Prijatelji nam kažu da su sredili moje
privođenje tek za sledeću sedmicu da se malo on i ja družimo. Njemu bar
nije prvina, nikad me nije ostavio na cedilu ni u vreme Miloševića i
nikad nije bilo da nismo otišli s porodicama u kafanu. Imam još takvih.
Noćas treba da dođu po mene, ponovo mi kažu. Tako se priča u gradu.
Nekad ugledna Politika to već najavljuje. U tekstu pod velikim naslovom –
»Policija steže obruča oko ubica» stoji da sam priveden. Zašto? To
treba ja da znam; kao u najstrašnijim sećanjima na Hazjajina, žrtva
sama, dobrovoljno i entuzijastički, mora da pronađe sopstvenu krivicu,
da je prizna, da sarađuje sa svojim dželatima, da se složi kako oni ne
čine zločin već ispunjavaju pravdu. Politika odbija da objavi moju
ispravku. Tek posle dva dana pojavljuje se taksena marka na dnu stranice
kojom se uzvinjavaju. Koštaće ih. Ja, dakle, smetam i ovima. Ovi,
dakle, kao i oni pre njih, misle da je vlast dobra samo ako ne
podrazumeva odgovornost, ako je večna i ničim ograničena. Ako je ovde
sve njihovo, sve što imamo, naše porodice, naša deca, naš mir. Miran si,
ako si naš. Nema mira za one druge, nema im života kad nisu naši. Za
mene je kasno da izaberem nešto drugo.
Prvo, nikad nisam imao hrabrosti
da budem kukavica a drugo, i kad bih hteo da budem mrčo i jado – Tijanić
mi ne bi dozvolio. j**o mu ja mater. Ona me moli da nikad ne oprostim
«Politici» u kojoj smo oboje radili po dvadeset godina. To ti je rešeno,
odgovaram. Znam da je neko naredio Mišiću i Ribnikaru da objave tu
svinjariju misleći da imam razloga da bežim, da se slomim, da ne spavam,
da po hiljaditi put prevrćem u glavi kako će ono što sam prebacivao
Njemu – oklevanje u obračunu sa mafijom – naslednici pretvoriti u
optužnicu protiv mene. Smrt je, međutim, jak argument za mnogo šta, ali
ne baš za sve. Na prijemu sam ispsovao Mišića. Rekao sam da će on i
njegova deca živeti onoliko mirno koliko žive moji od dana kad je
objavio da sam uhapšen. Bedno cvili i tvrdi da ga o mojoj ispravci nije
obavestila dežurna urednica.. Laže, kaže mi drugi urednik Politike.
Znam, kažem, uvek je i lagao. Toliko toga sam pročitao na ovu temu,
toliko sam toga video i proživeo u ovoj srpskoj hapsani otvorenog tipa
da sam spreman. Slavko je već istrulio u grobu, Kopanja nema noge –
nemam prava da budem naivan! Upašće u kuću, kazaće ženi da se brzo
vraćam. Neće me biti, ako budem imao sreće, šest meseci. Ako ne budem
imao sreće, obesiću sebe u zatvoru. Moje poslednje reči biće – »Bebo,
pizdo, ne steži toliko, ne mogu da dišem». Pa to su hteli bar tri puta
za ove dve godine. Ili da me hapse, ili da pucaju, ili da me ubogalje
palicama za bezbol. Ona plače, ja se kurčim – »Dodaj još jedne gaće,
možda se tamo userem od straha». Zajedno krijemo torbu da deca ne pitaju
gde putujem. Ona pita da li je dozvoljeno nositi lekove u zatvor. Ništa
sem vazelina, odgovaram. Zove me Koštunica. Ništa konkretno; valjda je
čuo da mi prete pa me hrabri. Kod njega ne idem zbog Ljilje. Nas dvoje
imamo fer i do kraja iskren odnos: ona me mrzi a ja očima ne mogu da je
vidim. Borim se sa mišlju da sam ipak nešto kriv. Ne mogu da budem baš
toliko nevin koliko me Ovi svaka dva meseca uvlače u neke afere.
Gavrilović, Odalović, Delimustafić, pobuna Crvenih beretki, Pavković,
Tomić, Nacional, sada atentat…. Zašto se toliko boje mene? Ko sam ja?
Novinar bez stranke, bez družine, bez firme, sa repovima mojih trideset
godina u novinarstvu, sa malo prijatelja i nešto veštine u baratanju
rečima. Znam da su prevrnuli celu arhivu Vlade Srbije ne bi li našli
nešto kompromitujuće za mene. Mogu da zamislim njihov bes kad su videli
da sam odbio Slobinu platu, da nisam uzeo nijednu dnevnicu, kredit,
stan, auto, telohranitelja, da se za pet meseci ministrovanja nijednom
nisam pojavio na RTS-u ili u dnevnoj Politici, da sam odbio registraciju
TV Košave i da sam srušio odluku premijera Marjanovića da Vlada sudi
Pokojniku zbog afere sa žitom. Rekao sam, na sednici, da su me posle
Dejtona i mirenja sa Amerima zvali u Vladu da malo popravim imidž
Srbije. Pristao sam. Ali, nisam pristao da budem član «Vrhovnog suda»
koji donosi presudu opozicionom lideru koji je u javnost izneo optužbu
na račun premijera.
To je lična stvar Marjanovića. Presudio je glas
Sokolovića, tadašnjeg šefa policije. Rekao je: « podržavam Mirka, ali
glasam za Tijanićev predlog». To je bila poruka «odozgo» da Mirko
odustane. Kad su Onome ispričali šta sam uradio na Vladi, samo je
promrmljao :»Mira je Saši naredila da se suprotstavi Mirku»?! Ha. U
stvari, toliko je puta Onaj razgovarao sa bračnim parom da ih možda
poznaje bolje od mene. Hvatam sebe da reagujem na sirene onako kako mi
se ne sviđa. Šta ja imam s time. Za svaki slučaj, zatvaram vrata od
Stefanove sobe; ako upadnu, bolje da ga probudi buka nego kamuflirani
nindža sa metkom u cevi kalašnjikova. Onda sebi kažem –«j**ala te Ana
Frank». Pa ipak razmišljam, zašto ovo sve nisu uradili za dve godine
vladavine? On bi bio živ, ja bih bio miran, ne bih lutao kroz naknadna
čitanja mojih tekstova da vidim jesam li se negde očešao o krstaču.
Njegovu i moju. Ne mogu da shvatim Mihajlovića; lukav i oprezan siguran
sam da je znao koliko košta oklevanje u njegovom poslu. Možda bi, da su
ga ostavili na miru, isterao svoje. Možda da je smeo ono što je hteo.
Valjevac zna šta je Srbija, dokle je i kakva je. Kad su počeli da ga
razvlače, da mu vezuju noge i da ga pitaju – jel ne umeš da skočiš više,
bilo mi je jasno šta se sprema. Kao onom seljaku za vreme knjaza
Miloša; jadnik je potomstvu ostavio filozofsku sentencu – «čim su mi
skinuli čakšire i doneli batinu, znao sam šta mi se sprema». Gledam
poternice na televiziji; nikada nisam sreo nijednog, ali znam ko jeste.
Ceo grad zna kod koga su ulazili nogom otvarajući vrata, ko je koga
pustio iz zatvora kada je isporučen iz Pariza, ko se iz vlasti ljubio sa
njima, nazivao ih herojima petooktobarske revolucije, koji je mladi
funkcioner rekao da se on nikada ne stidi svojih drugova. Sad plače pred
kamerama i najavljuje strašne stvari za sve koji su pisali protiv Onoga
i time stvorili, citiram – «atmosferu linča»?! Kako je moguće linčovati
Onoga koji kontroliše sve medije sem jednog (Nacional), tajnu policiju,
uniformisanu policiju, parlament, DOS, novac, Hag, diplomatiju,
privredu, privatizaciju, tranziciju, zdravstvo, školstvo, Hram Sv.Save,
vladu, donacije, kredite, uvoz, izvoz, od nedavno i vojsku, poznavao je
one koje ja nisam i ponašao se kao da im nešto duguje. Onda se odrekao
dugovanja. Ovi njega. Ali i to je samo deo priče. Suština srpske drame
počiva na sudbini aždaje, gigantskog mesoždera, koji od svog stvaranja –
negde pred kraj Drugog svetskog rata – do dana današnjeg usmerava
Srbiju, kontroliše Srbiju, jede neposlušne, nagrađuje sluge, guta sve
što curi izvan aktuelnog rama (komunizam, patriotizam, reformizam….) i
bljuje vatru u ime viših ciljeva. Aždaju interesuje samo njena sudbina;
Srbija nije skupa kad su joj Srbi jevtini. Neman živi u podzemnom svetu,
pojavljuje se samo kad treba nekog zastrašiti i ritualno proždrati. To
je tajno bratstvo krljušti, to su vitezovi aždajinog repa, nevidljive
sudije i dželati, dileri neograničene moći bez ikakve odgovornosti. Sa
aždajom nema zajedničkog stanovanja, nema trajnog primirja. Ona traži
stalne žrtve, meso, krv i ko joj to uskraćuje mora da bude sv. Đorđe ili
pokojnik bez nade u beatifikaciju. Ona je potamnela od brige; kad sam
izvan kuće zove na pola sata. Misli da sam bezbedniji u stanu. Prvi put u
zajedničkom životu nema opomena zbog nereda u kupatilu. Boji se njih.
Ne zna koliko je u pravu. Da može, Beba bi me sam hapsio, lično stavljao
kesu na glavu i mučio onim kožnim SM priborom što nam ga je pokazivao u
«Spektri». Kad bolje razmislim, možda će baš tako i da bude. Ko bi to
bolje uradio od čoveka primoranog da ćuti dok smo Onaj i ja razgovarali
šta da radimo sa strankom i Srbijom. Beba nikad nije zaboravio da se tih
godina samo brinuo da nam olovke budu zašiljene a sendviči mekani? A
posle su brige postale veće: da li su cisterne sa naftom prešle granicu
sa Makedonijom. Deset procenata je deset procenata a međunarodne
sankcije nisu jedino njega napravile milionerom. Možda mu asistira moj
bivši novinar Čeda. Kao direktor TV Politika bio sam veoma strog prema
njemu. Samo zato što je imao talenta. Kad sam ga prvi put video pijanog
rekao sam mu: «Čedo, mislio sam da ćeš jednog dana biti Tijanić, ali ti
nikada nećeš odmaći dalje od Tirnanića»! Čeda izgleda najviše potresen;
sa razlogom. Bio je najbliži onima koji su pucali u Onoga. Ljubio se s
njima, družio se s njima, išao u Preševo da poseti legionara, viđali se
na Hipodromu, kampu. Kao svaki dečak divio se njegovoj veštini i snazi,
predatorskoj prirodi čoveka koji je ubijao i mogao da bude ubijen.
Dvostruko izdan – onaj kojem se toliko divio ubio je, kažu, drugoga
kojem se takođe divio. Dečak sada rida. Neću da mu postavim nijedno
pitanje; neka sve raščisti sa sobom. No, neće biti dobro ako svoju tugu,
svoj žal i svoju grešku, hoće da spere tuđom krvlju, tuđom krivicom,
svirepošću ili spremnošću da sad puca sitnom sačmom na sve koji znaju ko
se s kim družio i zašto. Mali je ovo grad za «velike» ljude. Sad
istražuju kako je Beograd saznao s kim je Čeda išao na skijanje u
Francusku. Prvo, ne znam zašto je to državna tajna. On je samo vođa
jedne parlamentarne koalicije. Drugo, mediji objavljuju da je tajna
mogla biti provaljena samo prisluškivanjem njegovog telefona?! Ha! Sve
je mnogo komičnije; devojka ili žena bogatog privatnika u čijem
restoranu Čeda najviše voli da jede, gledajući zveri u Zoološkom vrtu,
pohvalila se drugaricama s kim njen dečko ide na skijanje. Isto je
uradio i jedan hirurg. Na sve to nadovezao se i jedan bivši arkanovac
koji sada drži noćni klub do tog restorana. I on čovek skija. Eto, tako
je došla do novinara ta strašna stvar. Ali, tako je do novinara došao i
sastav te skijaške reprezentacije Srbije. Taj sastav, to je Srbija, to
je sociologija, to je politika i to je psihijatrija. Ja sam sve čuo od
Dane Drašković. Nju bar ne mogu da optuže kako je sarađivala sa ubicama
svoga brata. Zar sam rekao – «ne mogu»? Kakva naivnost u mojim godinama.
Znam kakav je današnji odnos snaga na vrhu. Demokratska stranka
predstavlja za DOS ono što za običnu vojsku predstavlja vojna policija.
Čovek koji ima najveću moć jeste Beba, mada formalno nije član stranke
niti ima funkciju, ako ne računamo gebelsovski položaj u Birou za
komunikacije. Njegova moć proističe iz sistema sultanizma, kojeg je Onaj
napravio. Snaga na vrhu srpske piramide moći meri se – bez obzira na
formalni položaj – blizinom, dužinom i vrstom prijateljstva sa Onim
kojeg više nema. Kao porodični prijatelj, kao osoba koja veruje da je
bitno uticala na stvaranje Onoga, kao bogat čovek koji nije zavisio od
stranačke milostinje, osoba sa mnogobrojnim kontaktima u mafiji, gradska
faca koja ima širok krug poznanstava iz doba kad je radio kao konobar
na brodu Savski galeb, sada kadrovski komesar i kontrolor medija i
policije, Beba je zauzeo poziciju broja jedan. Niko se nije bunio – on
ima status izvršioca testamenta. Iza njega je Čeda, onda Živković, dva
prazna mesta pa Gordana. Na televiziji ovih dana gledam ministra kulture
Lečića. Bedan glumac, ali jak ministar. Kaže, citiram – «Ja sam zadužen
za svest nacije»?! Ne mogu da verujem. Ne želim da se prisećam kad je
to u Evropi poslednji put rečeno. Znam da ga je Onaj voleo kao što se
voli grip, ali Lečić priča kako su bili veliki prijatelji i kako je na
poslednjem susretu jurio do parkinga za njim i pitao – «Kad ćemo se
videti»? Onaj, ulazeći u kola i zatvarajući prozor, «setno» je rekao
–«Jednog dana». Vidite, kaže ministar, dugo sam razmišljao šta je time
hteo da kaže. Evo ja znam; hteo je da ti kaže, Lečiću, da mu se skineš s
kurca jer ima ozbiljnije probleme! Baš tako, poznavao sam ga bolje od
svih kojima je bio okružen i znam da je to bila njegova testamentarna
poruka tebi. U novinama, kolumnistkinja sa prasećim prstima pominje
slobistički termin «izdajice» a ne «kriminalci». Naime, u izdajnike
možeš da učlaniš koga hoćeš, čak i one po kojima se vidi šta sve ne znaš
u novinarstvu. U mafiju samo onoga koji to jeste. Na televiziji se
pojavljuje drugi omiljeni izraz Staneta Dolanca – «specijalni rat».
Cerović u «Vremenu» kaže, što se njega tiče, vanredno stanje i
postrojeni mediji mogu da traju deset godina. Njemu ništa ne fali. Žare,
njegov glavni urednik, uzalud pametno zbori – »Ne smemo pristati da se
debata o greškama države i propustima policije pretvori u debatu o
medijima». Kome priča?! Janjić, šef Bete, traži hapšenja novinara.
Predlažem ga za budućeg šefa Centralnog zatvora. Nikakav gubitak za
novinarstvo, veliki dobitak za stražarsku službu. Novinar koji je umešan
u kriminal ili u atentat nije više novinar već kriminalac, ali Janjić
voli da hapsi novine i novinare. Kaže da mu je tek sad jasno zašto je
Nacional zabranjen?! Nijedan novinar u Srbiji, sem njega, to ne zna. Sem
što Amerikanci sumnjaju da iza novine stoji Mandić a onda i snage koje
«podržavaju» Karadžića i Mladića. Jeste, svi znaju da smo se Popović
(glavni urednik) i ja najeli mesa na Palama. Još i da Dana piše kolumnu u
novini koja ima veze sa ubicama Veselina, Zvonka i ostale dvojice.
Leto pred Slobin pad proveo sam dva meseca u Crnoj
Gori. Uglavnom po Budvi, Podgorici, Pržnom, Herceg-Novom. Jednog dana
sretnem Zeku Božovića, čoveka od velikog poverenja Onoga i sa njim
Gorana Vesića koji se tamo sklonio od služenja vojske. Sa prijateljima
iz Beograda koji su bili na odmoru, pa smo se svakodnevno viđali,
uglavnom sam provodio vreme na terasi kafanice Kod Zaga. No, naš mir je
trajno narušen. Svakog je jutra dolazio Vesić, ostajao čitav dan, sedeo
za našim stolom, dosađivao i nikad nije platio nijednu rundu pića ili
jela. Nikome se nije dopao. Sutradan po viđenju Vesić, videlo se da želi
Onome da bude koristan i sa daljine, molio me je da predloge i analize
koje sam slao Koštunici, štampam u duplikatu i dajem njemu kako bi ih
slao u Beograd po specijalnom kuriru. Najpre sam ga ponižavao da piše
rukom dok ja glasno diktiram po dva sata usred kafane i pred očima
polunagih gostiju. Onda mi je dosadilo da budem duhovit, pa sam štampao
po dva primerka svojih predloga i analiza. Naravno da sam to rado učinio
i naravno da sam Koštunici rekao da dajem Onome preko Vesića gotovo sve
što pišem, sem stvari vezanih za samog Koštunicu. «Kod Zaga», omiljene
letnje terase Đukanovića, navraćala je docnija zamenica Bebe u Birou za
komunikaciju srpske Vlade – Katarina Spasić, tada na specijalnom zadatku
u Crnoj Gori, ali se držala podalje od mene. Kao da se nečega
ustručavala, mada smo oboje znali šta je u pitanju. Tačnije – ko je u
pitanju? Izgledalo je da smo Onaj i ja zakopali ratne sekire, jer je –
po rečima Vesića – Onaj pitao šta ja mislim o situaciji i kakvi su
izgledi da Sloba padne. Tako, posle zajedničkog rada na njegovom
preuzimanju stranke, zatim izbora 93. pa slogana Pošteno, medijske
kampanje za njegov lik i delo («Đinđić-Demokratska»), zatim akcije
protiv izbora 96. kada sam po Vuksanoviću, njegovom potpredsedniku,
poslao onaj lik iz crtaća (Elmer), sa magarećim ušima, koji kaže «I ja
verujem da će izbori biti pošteni», sada sam ponovo radio nešto za njega
mada već dugo nismo govorili. Moji prijatelji znaju da smo Onaj i ja u
«mimohodu» od časa kada me nije dovoljno podržao posle otpuštanja sa TV
Politike. Nekoliko godina docnije, za vreme protesta, stojimo nas
nekolicina na trotoaru a sredinom ulice Onaj i Velja iz Čačka predvode
sto hiljada ljudi. Moj bivši prijatelj, dve godine smo zajedno sa decom
letovali, vidi mene, njegovi znaju da ne govorimo, moji znaju da smo u
svađi, ali Onaj pređe ulicu dođe i pruži mi ruku. On kaže – «Zdravo,
Saša», ja uzvratim –«Zdravo, Zorane». Bilo je to, sad znam, naše
poslednje viđenje. Bio sam veoma zadovoljan njegovim gestom, mada ni
danas ne znam je li to bila neugoda da prođe kraj mene kao da me ne
vidi, nesnalaženje, trenutna slabost ili stav? Ne znam. Nikad više nije
dopustio da mu se to desi. Poslednji put kad sam sreo Ružicu srdačno smo
se, kao uvek, pozdravili. Rekla je – «Vaša svađa traje predugo. Ja ću
da pomirim vas dva jarca». Kaže mi njihov prijatelj da je probala.
Odgovor je bio takav da nikada nije ponovila takvu grešku. Sloba je
vladao još četiri godine od tog dana. Po Vesiću sam slao predloge i
analize, najvredniji, sem marketinških, odnosili su se na metode
prodiranja DOS u vojsku i policiju te objašnjavanje svakom Slobinom
funkcioneru da će cena represije nad narodom, za svakoga od njih, biti
veća od cene puštanjaSlobe niz Dunav.
Idila sa Vesićem trajala je do
mog odlaska u Budimpeštu. Tamo sam mesec dana radio, kao analitičar
volonter, u press-centru stranih novinara kojima nije bio dozvoljen
ulazak u Jugoslaviju. Prvo lice u oslobođenom Beogradu koje sam video
bio je Žarko Korać. Znao sam da to nije dobar znak. Ovaj najgrđi izdanak
svog oca i strica voleo je da sa mnom šeta gradom, samo onda ga
prolaznici nisu psovali; voleo je da pije kafu sa mnom, nije bilo mnogo
mazohista za to. Skinuo sam osmeh s lica – godinu dana nisam bio u
Beogradu – kad je novopečeni lider hladno rekao: «Šta sad kažeš,
Tijaniću? Pisao si da smo mi iz srpske opozicije romski duvački orkestar
koji svira ispod svakog prozora sa kojeg bacaju sitniš i onda se tučemo
za pare»! Verujem i sad da je to tačno, rekao sam, mada sam zbog toga
žalostan. Docnije sam saznao da je tih dana, pred Onim, hvalio mene i
odmah dobio strogi ukor i uputstvo za pravo tumačenje Tijanića. Bilo je
to pretposlednje viđenje sa Žarkom. Poslednje, u istom kafiću,
razgovaram sa Erlangerom, zvezdom američkog novinarstva, nailazi Korać.
Stiv zna Žarka bolje od mene. Ja ponizno ustajem, klanjam se kao
japanski konobar i glasno velim- «Pozdravljam vlast». Erlanger se
zagrcnuo od smeha, dobro poznaje Srbe. Korać samo odmahne rukom i
korakom trudnog pacova uteče niz Jakšićevu. Već tada je ovaj profesor,
koji nikad u životu ništa nije radio sem predavanja, u srpskoj vladi
zadužen za zdravstvo, školstvo, medije i pitanja cigareta?! Moša Pijade
je imao manja zaduženja kod Tita. Kada i kako sam shvatio da Onaj nije
zaboravio našu svađu? Telefonom iz emigracije razgovarao sam sa Koraćem,
Čovićem, Mihajlovićem, Mićunovićem i ostalima. Tražili su od mene da
nekoliko puta intervenišem kod Koštunice zbog raznih problema. Verovali
su da se Voja i ja čujemo dnevno, što nije bilo tačno. Najkrupniji
incident je iskrsao kad su ovi Hegeli tražili da Koštunica ide na
unutrašnje DOS izbore protiv Vojislava Mihailovića iz SPO i da se
pobednik suprotstavi Slobi. Koštunica je, logično, to odbio i otklonio
svaku mogućnost dalje saradnje sa DOS. Celu noć su me zvali i
maltretirali uplašeni lideri da će ih Voja ostaviti na cedilu. Dodao sam
malo straha rekavši da bih i ja prekinuo saradnju sa njima da me teraju
na preliminarne izbore u DOS a veruju kako mogu da pobedim Slobu?!
Savetovao sam ipak da se u ranu zoru postroje, po visini, da sačekaju
Koštunicu na rampi u Bubanj-potoku, kuda se vraća iz vikendice,
pročitaju izvinjenje i saslušaju njegovu presudu. U međuvremenu,
probudili su Onoga i rekli da Voja, ljut, verovatno neće na izbore.
«Boli me k****», uzvratio je Onaj – «sutra predlažem Dinkića za nosioca
liste». Srećom, incident je izglađen. Noć posle izbora a pred
revoluciju, kad sam se spremao put Beograda, zove me Koštunica i pita za
mišljenje. Kratko sam rekao:» Brani svaki glas kao da ti od toga zavisi
život, jer ti od svakog glasa zavisi život». No, pomenuta grupa lidera –
trojicu sam jedva ubedio da podrže Koštunicu jer će ih, u suprotnom,
sopstveno članstvo ostaviti i napraviti od Voje transtranačkog lidera i
time izliti politiku izvan stranaka i institucija – uzimalo je kao
gotovu stvar da ću ja voditi kampanju DOS. Naravno da sam prihvatio, bez
obzira na opasnosti povratka u Beograd, još uvek je stajala optužba da
sam umešan u ubistvo Pavla Bulatovića. Neko od njih je to pomenuo na
sastanku DOS. Onaj je samo promrmljao da će docnije izneti svoj predlog.
Sutradan je predložio sebe i Čedu. Onda su lideri rekli Koštunici da će
njihovu kampanju voditi Onaj i Čeda, pa mogu taj posao slobodno da
radim za njega (o tome uopšte nisam razgovarao sa Vojom, mada sam takvu
ponudu smatrao logičnom). Koštunica je, međutim, već imao Ljilju, ona se
bojala mog angažmana i tako sam ostao po strani. Kad sam video
rezultat, nije mi bilo krivo. Kad sam video šta je ona uradila docnije
sa dva Vojina izbora za predsednika Srbije (nisam pozvan da učestvujem
ni u tome) jeste mi bilo krivo. Ljilja se vladala kao da je Voja
Ajnštajn, ali da je ona vlasnica licence za eksploataciju teorije
relativiteta. Sumnjam da će se to ikad promeniti. Čudesno samoubistvo
Voje ženskom rukom. Čim sam došao kući, potražio me Mihajlović i rekao
da su na DOS rešili da odem za generalnog direktora Politike, da je to i
Svilanovićev predlog (on je bio zadužen za medije). Prihvatio sam, pod
uslovom da je to predlog čitavog DOS. Dule kaže da jeste. Sutradan sam
video da greši. Naime, kad smo otišli kod Ljube Šiptara, koji je bio
predsednik Upravnog odbora Politike, i kada me Odbor izabrao za
direktora, videli smo da Onaj, Čeda, Beba i Vesić ne mogu to da
progutaju. Čeda je organizovao nekolicinu ljudi iz Sindikata, zatim pet
novinara, onog Ribnikara, čoveka bez imena, koji su me u listu Politika
proglasili «čovekom propalog režima»?! Uprkos protivljenju Duška i
Ljube, odmah sam potpisao svoju ostavku na taj posao videvši na šta su
spremni oni za koje sam verovao da stoje na istoj strani gde i ja. Bio
sam zvanični generalni direktor Politike jedan dan, bez da sam u nju
ušao pošto je na snazi bila zabrana mog ulaska još od vremena Žike
Minovića. Sutradan je revoltirani Svilanović podneo ostavku na mesto
koordinatora medija u DOS i time me zadužio
.
Nisam propustio priliku za
servu. Objavio sam tekst u kojem sam optužio Ribnikara i njegovu
nesposobnu bandu da su bili novinarska SS-divizija koja nikada nije
proizvela nijedan tekst protiv firera ali su sad oni pobednici a ja
gubitnik. E, to je teorija relativnosti. Uz to, naslednik prezimena
Ribnikar, podatak je tačan, svih godina slobizma koštao je Politiku
hiljadu maraka dnevno!? Puta trinaest godina. Ali, ono što sam te noći
shvatio nije bilo lako «za podneti»: posle godinu dana emigracije, posle
tri godine bez posla u Slobinoj Srbiji, za mene neće biti posla ni u
Srbiji kojom vlada Onaj. Docnije su mi rekli da je Koštunica predlog za
moje postavljenje podržao kao što podržava većinu stvari. Nisam mu to
uzeo za zlo. Ljilja je već radila svoje. Posle grkog saznanja da ću i
dalje živeti u vanrednom stanju, dogodila se još gora stvar. Novina koja
se otimala za moje tekstove u doba Slobe (Blic-njuz) nikada se više
nije javila da mi ponudi saradnju u strahu od Onoga. Tih sam dana
objavio proročki tekst kojim dokazujem da će različiti metodi između
Koštunice i Onoga, neminovno proizvesti političke razlike koje će
dovesti do njihovog sukoba. Tekst je objavljen u dnevniku « Danas».
Naslov «Zašto Koštunica neće preživeti Đinđića». Oštro je uzvratila
Vesna Pešić upozoravajući me da je dosta tih priča, da je ovo novo doba,
novi ljudi i da političkih sukoba unutar DOS nema niti će ih ikada
biti. Odgovorio sam Vesni kao da odgovaram na pisanje Vidovite Zorke. Od
tada, hrabri, pošteni urednik Grujica, drug sa faksa, nikada od mene
nije zatražio tekst i prelazi na drugu stranu ulice kada me sretne.
Obruč je bio savršen; nema pisanja, nema pojavljivanja, nema posla.
Tijanić ne postoji. Beba, Vesić i Čeda obavili su svoj zadatak
staljinističkog okruženja, objede, prljanja i pretnji urednicima na
savršen način. Sa kućom Politika sam u ratu – nema prolaza; sa Novostima
nikad nisam stajao dobro, Manja ima radar koji ga drži uz Onoga – nema
prolaza; u «Vremenu» bi više voleli da sam mrtav, nego da napišem nešto
za njih – nema prolaza; u NIN-u se plaše i kad prođem Cetinjskom (nisu
objavili ni red o lažnim optužbama protiv mene i emigraciji) – nema
prolaza; na RTS – ni govora; ostali mediji – ma kakvi. Rekao sam ženi –
»Voziću taksi, ali neću da imam posla sa onima». Odmah iza te afere zove
me Čović i pita:»Koji ti je k****?». Dobro, kad te tako pitaju znam šta
je u po sredi, mada ne znam o čemu se radi. On kaže da je većina lidera
DOS, zatim neki glavni urednici i uglednici, dobila poruku na mobilnim
telefonima – »Ako me ne podržiš za direktora RTS, zaklaću te» i potpis
«Tijanić». Pitam – da li je na displeju moj broj, kaže da nije. Onda
ustanovim da je poruka poslata preko kompjutera kojem se ne može ući u
trag. Znači, samo nedelju dana od dolaska na vlast Onaj ima ljude,
taktiku, opremu, spreman je da nekoga uništi zato što predviđa da u
nekoj sledećoj borbi neću biti na njegovoj strani. Ili prostije, neko od
njegovih zbog nečega želi da se osveti. Pišem tekst o tome za
banjalučke Nezavisne novine i pitam javno – jesmo li dobili novog
gospodara života i smrti, novog upravljača sudbinama ljudi? Dve godine
iza toga, isti um objavljuje telefone moje porodice u erotskim oglasima.
Čak i one kojih nema u imeniku. Kakva konzistentnost, kakav autoportret
jedne politike, jedne fele nedovršenih ljudi. U međuvremenu, dobio sam
desetine pretnji ubistvom, obećavan je masakr moje porodice. Kad sam
proverio jedan telefon sa kojeg su zvali (obično sa govornice) rečeno mi
je da je taj telefon zaštićen i ne mogu da mi kažu kome pripada. Onda
je štampan letak sa slikom mog automobila i svim podacima i podeljen po
srpskom parlamentu. A taj (polovni) automobil sam zaradio, niko mi ga
nije poklonio. Ni država, ni mafija. Pojavio se Bogoljub. Došao je kod
mene sa bratom Draganom. Pita: kako će ići stvari u Srbiji? Radiće
najpre svi zajedno, rekao sam, onda će Onome da porastu apetiti,
odvojiće se od Koštunice, sukobiće se na izborima i na kraju Onaj gubi.
Praktični Bogi kaže:»E, dođi ponovo da radiš i napravi od BK ono što
treba da bude». Tako sam kod Karića dobio posao kao one godine kad sam
zbog pomaganja Onome dobio otkaz sa TV Politike. No, kako je vreme
odmicalo i Onaj se širio, za BK je bilo sve manje pravog posla. Bogija
su najpre zvali, onda ucenjivali, pretili, svakodnevno se Beba i Vesić
obrušavaju na njega pričajući kako bi mu rado pomogli kod Onoga – ali ne
mogu, jer drži mene na BK.Vidim, Bogi mi pošteno govori kako stoje
stvari, kaže da će krenuti na njegovu banku i mobtel, da hoće potpuno da
ga unište i mora da primeni recept kojim se spasio kod Slobe. Otišao je
kod Onoga, zauzeo je pozu koju Lojola zove «poslušnost leša», ponudio
televiziju, banku, ljude, pomoć kod stranaka i medija koje drži i pakt
je sklopljen. Ojadiće ga, ali ga neće uništiti. «Odoše muda, Tijaniću»,
stalno mi je govorio Bogoljub objašnjavajući osnovnu razliku između
Onoga i Koštunice: «Kako ne shvataš, ovaj tvoj će mi oprostiti ako
pobedi, ali ako ja podržim Koštunicu a pobedi Onaj, glava je u pitanju».
Šta da dodam toj neobično tačnoj teoriji? Vesić sve češće zove glavnog
urednika BK, ovaj mi kaže da ga praktično vrbuje da proda mene i Bogija.
Vidim, neće tu biti još dugo posla za mene. Razgovaram sa Bogijem i nas
dvojica dogovaramo reprizu igrokaza: dobrovoljno idem, da ne privlačim
gromove i ljutnju Onoga na celu Kompaniju i time omogućim potpunu
predaju njihove televizije. Kao Nemačka 45. Rukujemo se i rastajemo. Bez
ljutnje, jer je prema meni uvek bio izuzetno fer. Kad nije bio fer,
nalazio je načina da mi se oduži. Uglavnom probajući čarobni trik sa
novcem. Ranije, nismo se videli jedno dve-tri godine i sretnemo se u
Crnoj Gori, obojica u emigraciji zbog Slobe. Kaže mi, sa ustručavanjem,
kako je pokajnički rekao Miloševiću da sam ga ja nagovorio da se
kandiduje za predsednika. Smejemo se, obojica znamo šta sam mu rekao: da
u kampanju uloži deset miliona maraka, meni da plati tri miliona za
vođenje kampanje i da garantujem TRI odsto glasova! Sada bih mu za iste
novce dao više. U međuvremenu sukob dva najjača centra moći postaje sve
izvesniji. Skupljaju se ekipe, trguje se savezništvima, zauzimaju se
pozicije. Jedan od retkih prijatelja Koštunice razgovara sa mnom i pita
me, još sam bio na BK, da li bih otišao kod predsednika da radim kao
savetnik za medije. Nikog sem Koštunice tamo nisam poznavao. Znajući
prirodu stranke i mentalitet njegovog okruženja, ne verujem da ginu od
želje da me vide na mestu centarfora ili golmana. Ali, odlazim sa BK,
nigde ne mogu da pišem, naći ću se usamljen kao Duško Dugouško na
brisanom prostoru između dve teške artiljerije; prihvatam ponudu.
Razgovaram sa Ljiljom, koja je – bez direktne formulacije – iznela
predlog: ako priznam da sam celog života sanjao da radim sa njom, mi smo
prijatelji i meni je u kabinetu život lak. j**i ga, izabrao sam teži
put. Sa Vojom sam imao samo jedan razgovor na temu šta radim. Kako sam
shvatio, praktično ništa – sve je radila Ljilja. No, ma šta da radim,
rekao je, ne smem da koristim Njihove metode. U tom slučaju neće stati
iza mene. Dva dana pred moj prelazak u kabinet, Koštunica i Onaj čekaju
Mila Đukanovića na stepeništu Palate Federacije. Sve mi to sutradan, ne
bez izvesnog zadovoljstva u glasu, prepričava Voja. Pošto se čekanje
odužilo na pet minuta a teme o kojima su pričali već su iscrpljene,
posle minut neugodnog ćutanja Onaj pita: «Da li je istina da uzimaš
Tijanića za savetnika?». Voja je nešto zlurado promrljao kao «ma da, ali
šta je to važno». Dopala mi se priča, ali me i zamrzla. Oni Drugi imaju
neku vrstu psiholoških portreta svih članova Kabineta i po tome
planiraju svoje akcije. Nešto im se u mojem portretu nije dopadalo i ja
sam uskoro otkrio da predstavljam objekat na kojem su Njegovi vežbali
surovost, staljinizam, veštinu u hajci, podmuklost i bezobzirnost,
budući da je meta postala čitava moja porodica. Nisam im ostajao dužan,
podsmevao sam im se, raskrinkavao njihovu bliskost sa mafijom, obećavao
da svako moje pojavljivanje košta DS jedan procenat glasača manje. Došlo
je dotle, kažu kolege, da više niko iz DS nije smeo da izađe sa mnom na
televizijski duel. Povremeno se Živković odvažio. Bolje za njega da
nije. Uskoro su zaređale afere. Ubiju Gavrilovića, ja sa porodicom na
odmoru u Sloveniji već danima. Telefonom razgovaram sa prijateljem i
namerno lažem da sam u Italiji. Vesić odmah izjavljuje da je Tijanić
preneo informaciju Blicu o Gavrilovićevoj poseti Kabinetu i da se odmah
moram vratiti sa odmora u Italiji. Odakle zna gde nisam?! Nikoga ne
interesuje ko je ubica, svi pitaju – šta je pokojnik doneo od
dokumenata? A ja, da se nasmešim, u Kabinetu ni svoj posao nisam radio.
Uglavnom sam iz medija saznavao kad su predsednikove konferencije za
štampu; kamoli da radim još i policijski posao. Kad sam se vratio sa
odmora, kažem Koštunici da je mafija osnovni problem Srbije, da je mreža
ubica i nalogodavaca netaknuta, da je otkrivanje ubica Stambolića i
Ćuruvije startna tačka Nove Srbije. Istovremeno, kažem da Oni ne
priznaju postojanje mafije, da se ne usuđuju da krenu na nju i da je to
najslabija tačka Onoga. Kao da im nešto duguju. Zato problem ubica
Stambolića, Ćuruvije i novinara Pantića treba staviti u prvi plan. Onda
dođe smena na BK i Onaj postavi Marića kao žiranta da će sve što Beba
zamisli to biti ispunjeno. I malo više. Morao sam da to prokomentarišem,
jer je pufnasti Marić nešto lajavo rekao o programu i ljudima sa BK.
Tada sam pomislio – kako Onaj može da trpi u kući tandem Marića, kako mu
od njih ne pripadne muka? Zapisao sam: on ima prava na svoje
prijatelje, a ja na svoje gađenje. Ali, zaključujem da se Onaj
nepovratno promenio; u vremenu dok smo bili prijatelji, nikada Mariće ne
bi pustio u kuću. Zašto Joca i Luka da misle kako tako izgledaju ljudi.
Onda je, ne pišem baš hronološki, došla afera sa
Delimustafićem. Sreo sam čoveka u prepunom kafiću, nisam ga poznao,
prijatelj je rekao ko je, rukovao sam se s Alijom, platio turu pića i
otišao. Još pre ratova se pričalo da je dobar sa našom vojnom
obaveštajnom službom i našom policijom. Uopšte nisam bio iznenađen da je
ovde potražio utočište pred problemima u Bosni. E, onda sam shvatio šta
znači mašina za mlevenje mesa. Najpre je neko (Vesić) napisao tekst o
ekonomskom poduhvatu Delimustafića i Tijanića koji nameravaju da osnuju
muslimansku televiziju usred Beograda, koji je kao što znamo posle Meke i
Medine veoma jak islamski centar (ha), onda da spremamo rušenje srpskih
medija uvođenjem monopola na novinsku hartiju – koja je na slobodnoj
listi za uvoz. Pokušavaju da uvuku i Drakulića, isprobanog prijatelja
Koštunice. Ali, kome su važne činjenice, kome je važna istina? Onaj koji
namerno ide u sukob sa Koštunicom smatra kako jedan od ljudi koji umeju
da govore i pišu – to sam ja – mora biti javno linčovan, provučen kroz
katran i perje ne bi li njegove reči Srbima manje značile. Ako im uopšte
nešto znače. Tekst je objavila podgorička Publika i neki listić iz
Novog Sada, mada je Vesić nudio svinjariju svim redakcijama. Onda se
javila Međunarodna krizna grupa koju plaćaju ovdašnje gazde. Sutradan je
Živković na preskonferenciji rekao da je veoma opasna stvar za državu
što savetnik nije prijavio zlikovca koji je na poternici Interpola i
koji je ubijao naše vojnike po Bosni?! Kraj znate, (siroti Živković),
naš sud je gonio Delimustafića samo za lažnu ličnu kartu. Onda se javio
Vesić, pa Korać i na kraju Onaj. Rekao je da hitno zakazuje sastanak
Saveta za nacionalnu bezbednost, da je država ugrožena i da se krivica
savetnika mora izmeriti. Ljudi moji, kad je ubijen general Buha nije
zakazana sednica tog Saveta. Ceo grad priča da sam uhapšen; televizija
Pink, Politika i BK po dvadeset puta dnevno čitaju o meni i mojoj
krivici. Shvatam da me žele šest meseci u istražnom zatvoru, zatim da
kažu –«Izvini, ništa nismo našli». Skotovi. Ali, sistem pokazuje šta
može. Moju majku pred televizorom pogađa moždani udar. Sve što mogu tada
jeste zakletva, ako umre, da ću Mitrovića sa Pinka ispeći na ražnju.
Godinu dana docnije Mitrović objavljuje broj te 82-godišnje starice u
erotskim oglasima, da bi se osvetio meni. Pečen je, samo još ne zna.
Afera traje dvadeset dana. Čujem da su Mihajlović i Čović hladili Onoga
na Savetu rekavši da za mene ne postoji osnova ni za privođenje a kamoli
za suđenje. Pritisak postaje užasan; isključujem televizor u kućama
svih Tijanića odmah kad primetim da noćima ostajem budan, da tek posle
pola litre vina idem pred zoru da se sit naspavam. Od pet do pet i
petnaest?! Sinu, koji obožava da upali auto, ne dozvoljavam da se
približi kolima niti da negde ide sa mnom. Ljudi koji su me, posle
Slavkove smrti, mesecima začuđeno gledali na ulici i pitali – «Zar si
još živ» – učtivija forma: «Zar si još ovde?», sad me pitaju «Zar nisi
uhapšen?». Dobri, tradicionalni, srpski humor. Sedim samo sa
prijateljima koji su me svojevremeno, u vreme diktature, preveli u Bosnu
bez obzira šta je Sloba mogao da im uradi. A mogao je šta hoće. Neki
drugovi izbegavaju da popiju piće sa mnom, žene ih mole da se klone
opasnosti. Drugi sedaju, prekrste se i kažu –«Valjda će biti precizni
kad si toliko glavat». Treći pitaju gde su mi telohranitelji. Njegovi
pronose glas da me čuvaju vojne «kobre». Smejem se tome sa prijateljima i
zovem ih «zmijama». Kakva repriza atmosfere pred Slavkovu smrt?! Kakva
upotreba istog mehanizma, istih medija, istih autora, sve za račun novih
gospodara. Kakva druga repriza danas? Do mene dolazi vest kako DB tuče
uhapšene prijatelje Delimustafića postavljajući samo dva pitanja:»Da li
je Tijanić vodio Delimustafića kod Koštunice» i «U slučaju sukoba u
Bosni da li bi Koštunica intervenisao vojskom». j**ala ih pitanja. Jedan
od mojih dobrih poznanika dolazi kod mene, kaže da tokom noći beži iz
Beograda, da je te večeri imao strašan razgovor sa Bebom koji od njega
traži da napiše izjavu kako je prisustvovao razgovoru Delimustafića i
Tijanića na temu kako ukinuti četiri godišnja doba iznad Srbije. Taj
prijatelj još ne dolazi ovde. Bolje. Možda ga Beba, u funkciji
gubernatora Srbije, danas lakše slomi. Pišem i objavljujem tekst –«Mogu
li da budem protiv Đinđića a da ostanem zdrav, živ i na slobodi?». Ništa
mi se nije desilo. Na vrata dolaze policajci i traže da u MUP odnesem
svoje pištolje za koje imam dozvolu i plaćam porez. Iz aviona, iznad
Atlantika, zove me Koštunica, koji je krenuo u Vašington i traži da ne
idem u MUP. Šaljem tamo advokata; vraća se, kaže da nisam napravio
nijedan prekršaj ali je načelniku naređeno «odozgo», da me razoružaju.
Ako do podne ne odnesem pištolje, po mene dolazi interventna jedinica sa
kalašnjikovima. Dobro smišljeno. Uprkos Koštunici, neću da mi pucaju u
vrata dok je on u Vašingtonu, pakujem pištolje, nosim u MUP Novi
Beograd. Tamo glasno i strašno vređam generala Lukića, zatim šefa DB
Savića, Bebu, Janjuševića i Milića, predajem oružje. Šaljem poruku
Mihajloviću pitajući ga – da li se ovo radi uz njegovu saglasnost kako
bi me neko lakše ubio? Sutradan dolazi na vrata drugi policajac i
uručuje mi poziv da podignem oružje iz MUP. Šta je, bre, to? Kakav sam
ja jebeni savetnik predsednika države ako mi na vrata svakog dana zvone
policajci tipa uzimala-davala? Prvo sam pomislio, paranoja je zabava za
celu porodicu – skoro kao incest – da su uzeli moje oružje, ubili nekog
tokom noći, vraćaju mi sutradan, nalaze žrtvu, upoređuju balistički
izveštaj i smeštaju me u zatvor. Tražio sam od MUP da potpišu kako iz
privremeno oduzetog oružja nije pucano. Koliko sam shvatio Onaj je
tražio da me razoružaju, a Mihajlović – bio na putu – čim je došao,
vratio mi je sve. No, kad su dve bombe eksplodirale na vratima DSS, pred
Koštunicom sam celokupno rukovodstvo policije maltretirao ne više od
par sati. Malo malo pa sam podizao čašu i nazdravljao:E, pa kad kod vas
ovako eksplodira, opet da se vidimo u zdravlju i veselju! Prepričavao
sam oduzimanje oružja i uživao što se znoje pred Koštunicom. Nisi trebao
da me psuješ u policiji, kaže sa smeškom punim razumevanja general
Lukić. Pa nisam samo tebe, psovao sam i Duška, kažem. Moj
petnaestogodišnji sin tih dana dolazi iz škole, pita majku zašto hoće da
me hapse, traži Nacional kojeg smo sakrili od njega, uzima, gleda
naslovnu stranu sa ogromnim slovima – «Đinđić hapsi Tijanića», ide u
svoju sobu i zatvara vrata. Šta da mu kažem? Otac, kojem je drago što se
kurčim u svim režimima, sad drhtavim glasom pita da li bih možda mogao
konačno da se malo smirim i pustim ih da na miru umru? Ovako, ne mogu da
izdahnu i da me ostave u problemima. Imaju po 82 godine a dočekaće
stotu. Sami su krivi kad sam im jedne davne noći baš ovakav pao na
pamet. Ne trebaju mi istraživanja, analize, ankete, piplmetri; svedok
sam kakvi su Njegovi ljudi, kakav je sistem kojeg prave, kakvi su metodi
kojima se služe. Koliki je raskorak između onoga šta pričaju i šta
rade? Kako vešto skrivaju moral koji primenjuju a ne propovedaju i kako
se zaklinju u moral koji propovedaju, ali ga se ne pridržavaju. Ja sam
primer šta su i ko su Njegovi, kakvi su i šta je njihov cilj? Njih ne
interesuje Srbija, smeju se na reč demokratija, zacene se kad potržeš
slobodu medija. Umiru od legalizma. Oni hoće VLAST! Ničim ograničenu,
punu vlast, bez odgovornosti, vlast nad državom, privredom, sudbinama
ljudi, vlast nad porodicama, nad zakonom. Oni su napravili mrežu,
maskiranu lozinkom o reformi, piramidu od medija, tajne policije,
njihovih prijatelja iz mafije, ucene bankara, krupnih kapitalista i taj
sistem može da slomi svakog čoveka koji odbije njihovu istinu, njihovu
verziju Srbije, njihov vrednosni sistem, njihove laži o vojnom puču
Koštunice, nameštaju u avionu za Kinu, njihovu religiju da u Srbiji
postoji samo jedan čovek, samo jedna stranka, samo jedna ekipa koja može
da vlada. Napravili su stranku kao vojnu organizaciju sa činovima,
dnevnim raportima, izviđačima, artiljerijskom pripremom, čarkarima,
jurišem, osvajanjem tvrđava, pljačkom, silovanjem, odvođenjem u roblje.
Svoje mlade janičare vode u svoju političku školu, smeštenu u bivšoj
galeriji Nede Arnerić, dovode profesore za dikciju, držanje, hod,
pisanje, analizu, oblačenje, jezike, bezbednost, kompjutere i posle šest
meseci šalju ih da upravljaju Srbijom. To im je prvi, pripravnički
posao. Jadna zemlja. Generalno, pravac nije loš – Evropa! Ali ne samo da
postoji naličje tog puta koje je mračno i prepuno manipulacija, već taj
put ne može da bude ničije vlasništvo. Ni stranke, ni pojedinca.
Rasturen je parlament, Maršićanin oteran uz javno razapinjanje na krst
(sramotno slabašna reakcija DSS, kao da je neko iznutra bio srećan zbog
njegove smene), mediji postrojeni, DB predstavlja samo odbor DS,
Mihajloviću postavljaju prinudne upravnike, kreće privatizacija i
tranzicija, parajlije se žale da ih obilaze Vesić i Beba i uzimaju
koliko treba, džipovi lutaju po gradu, nijedno ubistvo nije rasvetljeno.
Ali, Onaj uporno tvrdi da mafija ne postoji, da mi preterujemo, da
postoje drugi prioriteti a ne sukob sa mafijom koje nema. Ako je to
tačno – zašto onda toliko telohranitelja oko njih? Korupcija doseže
enormne razmere, ljudi se boje, mrtvi padaju po ulicama, tajanstveni sud
smrti i dalje zaseda. General Buha, komandant policije Beograda, pet
dana posle svoje smene kaže da postoji mafija, ubijen je kao pas na
parkingu (lekarka drži generalovu glavu dok umire i pita ga pred
kamerama :»Da li vas boli?»). Nikom ništa. Onda kreću pljačke, pa
otmice. Nestaju najbogatiji i vraćaju se osiromašeni. Ali, ćute. Ćuti i
vlast. Onda otimaju decu. Vode žensko roblje u Albaniju. Imaju svoje
sudije, policajce, debejce, kompanije, dvorce, kafane, svoj soj i svoj
sloj, naturaju idealno-tipski model razbojnika kao društveno poželjnog
modela za celu mladu generaciju. Ko radi i uči taj je budala; ko veruje u
zakon taj je lud. Pretvaraju Pink u svoj duhovni hram, folk u svoju
himnu, evro u svoju zastavu. Niko nije dovoljno dobar: jednom strada
Labus, pa Velja, onda Dinkić, pa Čović, zatim Mihajlović, pa Isakov,
zatim Mićunović, Koštunica redovno. Ja kako se zalomi. Neko, valjda
znate ko, štampa letak sa mojom slikom, slikama mog automobila i ženine
mazde stare 12 godina, sve to deli medijima i u Parlamentu. Kad god
izađem iz kuće držim se za pištolj kao za mantru. Kako živeti u zemlji
koja nije demontirala sistem kidnapovanja, ubijanja i imuniteta ubica?
Dajem intervju «Identitetu», svaki novinar u Beogradu zna da su ga
kupili Zemunci, i namerno kažem da mafija već ulazi u medije. Niko ne
reaguje. Ponavljam to na televiziji. Svi ćute. Amerikanci daju srpskoj
policiji adresu za fabriku ekstazija. Sramota, a u medijima oduševljenje
akcijom. Govorim o sudaru struktura od kojih se stare bore da prežive,
nove da ih dokinu i da to dobija formu građanskog rata koji se vodi u
zatvorenom krugu gde već padaju glave. Mislio sam na generala Buhu,
inspektora Batočanina, novinara Pantića… Ovako je zamišljena reformisana
Srbija: informativni program Pinka, stranačka policija, koegzistencija
mafije i vlasti, približavanje stila života vladajuće elite, mafije i
stare slobističke elite. Politika, kriminal, korupcija i kontrola medija
i dalje dolaze iz iste korpe, samo rade za drugačije gazde. Da kažem to
direktno: onaj koji je imao smelosti i snage da Koštunicu obori sa
vlasti, da ga otera iz parlamenta, da ga odvoji od svih medija,
parlamentarnih odbora, da uzme vlast u svim gradovima, policiju, DB,
spoljnju politiku, privatizaciju, upravne odbore, da sebe liši kišobrana
ubedljive većine Srba koju vodi DSS – taj je imao snage da se obračuna
sa kriminalom. Samo da je hteo! Bio je to izbor između života i smrti.
Tako banalno, toliko tačno….
Izvor: https://facebookreportermonitor.wordpress.com/2013/12/20/dramatican-tekst-o-dindicu-i-kostunici-bebi-i-cedi-koji-je-tijanic-ostavio-da-se-objavi-posle-smrti/