субота, 17. март 2018.



                            
                               O POZIJI MOJIH PRIJATELJA

                                                    OBREN  RISTIĆ

 
 



                                       
                                                 SUTRAŠNJI  VARVARI

U   stihovima Obrena Ristića ništa nije slučajno, jer  njega ima uvek i kada kurjaci zavijaju i kada gospod  govori i kada vojskovodje i vitezovi marširaju i na železničkoj stanici u Nišu i na Staroj planini i pored Timoka i danju i noću, čita  sveta žitija i  Jesenjina, brodi Dunavom, vašari na   dan Svetog Ilije, na  nebeske vrteške bez  dnevnog reda. …Tako već  godinama   na poetskim  plećima Obren Ristić nosi sve muke  pradedovskog i njegovog života, a nama se čini i naše ovdašnje, i ne zna  kome   trojnom  carstvu da se preda!
Ali,  poezija je tu i on dilemu   otklanja  stihovima  u tri celine:  Livenje pesme, . Venac tvorcu, Sutrašnji varvari….
Tako kroz čitavu trodelnu  celinu, knjige poezije ,,SUTRAŠNJI VARVARI,, poetski  nam dočarava ono što smo nasledili,  i ono što nam je sveto, božje u zapovesti dato, i drugo što nam je vreme pružilo i što smo mi stvorili.

 U prvom delu, Livenje pesme, Obren Ristić, kao i u božjoj  zapovesti nas  vodi kroz  milenijumsko, ali pesničko vreme, koje je jednom za navek  saliveno u život naš ali u zavetni  tren  prepitomljen. I za navek pretvoren u slova i u reči..

Kao da Gospod govori!
 Gospodar vatre I vode!

 I sada je   Gospod veliki poeta
.Pisano je u knjizi istine.

A on je samo čovek koji je sebe pretvorio u poeziju da barem tako najavi vreme koje  je sada, ali se  još odavno zbilo i još se pominje i pominjaće se..

 Evo, već toliko leta
 otac i ja
 ćutke koračamo oko ognjišta
 pognute glave
I čekamo da se  izlegu
 orlovi mladi.

Tako, svako vreme pa i ovo, Ristić na svoj  način reinkarnira u slova u jezik da ga oko  i uho uhvate kako bi ga i mi u potpunosti doživeli i u srce smestili, dok  ne dolete  orlovi mladi., da nas zaštite.
Ako ga prolazeći pored nas ne primećujemo, on nas  doziva I opominje, da se vratimo na stih  koji je vremenom izbrušen. i da  smo tu pored njega, da smo  deo svega onoga što je  bilo i onoga što je sada i što će biti,  kao  zakletva , kao poklič!
………. 
,,Pastiri se učtivo klanjaju
 a stado stalo kao ukopano
sred lepote I tišišine svetačke.
Tu treba sagraditi crkvu!
Župane, vreme je za manastir!

I nisu to slučajna slova  pretvorena u reči i stih , to su naši  toponimi, zagonetke, to su zakletve naših predaka, to su i naša ogledala  budućnosti..To su prave  izbrušene vremenom reči koje  marširaju pored nas i dok ih izgovaramo,  prolaze, milenijumi, a mi ih  još ne primećujemo  I ne osećamo u  svojoj parvoj veličini bojeći  se od  budućih  varvara,  koji će  možda nekada doći iz nigdine… možda čak iz  svemira, jer  za nas kažu da smo  došli sa neba, misleći valjda na poeziju kojoj pripadamo.

Drugi deo Venac tvorcu, naslanja se na stihove P.P. Njegoša ,, Ah, krasotu nebeskog voinstva smrtni nikad postići ne može!,,
Tako, pesnik Ristić, stihovima osluškuje i ovo  naše, burno vreme, doživljavajući ga tako da mu pokaže pravi put prema prošlosti, a sve radi  budućnosti i onda  prava istina  cikne u daljine i reči  jauknu  u šume i raspršte se u vetrove života….
,, Dani  i samo prkos oko glave postojano kruži
A senke umilne posrću kao iz špalira
Čitav vek , dan I  noć predugih lektira.

Ovde je svaki stih sam za sebe celina, priča   jedne epohe je pesma za sebe. Kao što je korak jedan pokret, slovo jedan znak, tako je  ovde jedan  stih  poezija sam za sebe.
Kod Ristića,   jedna, pesnička poruka upućena, kao poklič, kao zov, kao jauk, šum ili cvrkut,  u davna vremnena i danas se pretvorila u oličene rečenice koje predstavljaju sklad kojim duboko doživljavamo kao vekovnu životnu istinu, naših predaka.
,, I objavi: Gospod je veliki u delima!
 Ispisuje se od najdonje do najviše vrline
 Zavetne knjige zbore a premalo je mastila.
Beleži  Ristić i ono strašno vreme što nas je  zateklo , pri kraju minulog veka, ali samo onako kako on to zna, poezijom,   to  dočarava:  

Otvorila se  drevna Knjiga-poletele strele
Sa Balkana majstorima da se oridruže

Pohodiše nas livci-mnogo neimara
Da svoje umeće  tvoračko u zbona izliju
I zvone sa Midžora, Rtnja i Hisara..

Treći deo Sutrašnji varvari, nije slučajan, to su  sumnje u sve ono što je do sada rečeno, u slova u  gradnju dvoce i u sve laži koje su do sada izrečene, u ono što smo znali i ono što smo vazda strepeli I poezijom    najavljivali.
  …
,,Mladi orao nepoznati kosmos upijam i samo na
 Tren puštajući pogled na donji logor gde nužno
Borave sve moje brige ili sam ja zatočenik taj

 Koji se vraća  sa čarobne planete pesme kao što
Danas smenjuje  noć i što vazda čini oseka i plima
U dilemi da li je zaista potrebno pisati poeziju.

 Naravno, poeziju su  mnogi pisali I pisaće!  To nam je jedino što jew trajno ostalo od predaka i što će  mo mi ostaviti naše večne belege.. A za pesnika  Ristića, tako je svaka pesma njegova reinkarnacija u slova u reči koje je nasledio od predaka, naučio i sada, poezijom prenosi  i ovim  stihovima ostavlja svojim potomcima.
 Odavno je  znano, da se poezijom najbolje prenose poruke i upamte želje,  sve sa ciljem da  izaberemo najblje i ono što je najlepše, poučno, tradicinalno, ono što daje pravu sliku vremena i čoveka bilo kad i bilo gde da  je živeo…
Tako su nam preci ostavili samo  slova, a reči su tu oko nas samo ih treba dobro oslušnuti, i sve to, mi smo  od njih  uz  muku,suze i radost naučili, a to nam  sutrašnji  varvari neće moći oduzeti, jer dileme neće biti da li zaista treba pisati poeziju!!!!…..

Jovan S. Mitrović 
17,3,2018. Bor

среда, 28. фебруар 2018.



ONO ŠTO NIJE UŠLO U   feljton  O MOMI DIMIĆU I 0 NEKIM   KNJIGAMA J.S.M.

Skok preko kože (roman i drama 1981-1996.) Književna omladina.Rivel ko. 










    
  Sanjam 93. pesme 1994.  Rad Beograd  
 








Sredjivanje dnevnika, zapisi, pesme, ogledi, 1997. Gradina.





Sredjivanje dnevnika-malo pojačaj radio, zapisi, eseji, kritike 1999. Rivel ko, Srpska Danica


.
Bakarna reka krvavo zlato, feljton 2004. Štamparija’‘Bakar’‘Bor, Srpska Danica


Da je platon živ, dnevnik iz skloništa 99, 1999. Rivel ko, Srpska Danica.


Isečci, 1999. Srpska Danica.





Otvoreni rudnik, izabrane pesme, Nolit, 2001.






 
Zajednički zbornici: Dobrota Zlota I, II, III 1995-2000. Šrif, So Bor, Zemljoradnička zadruga Zlot, Srpska Danica, Štamparija ‘‘Bakar’‘Bor.








O POEZIJI JOVANOVOJ
          (prva recenzija )


 Kao mlad stvaralacMitrović poezijom traži ne bekstvo, već suočavanje sa životom koji je oko nas..Time je životnost- jedna od bitnih komponenti ove poezije proizašla kao prirodna posledica uzajamnosti osećanja prožetosti života poezijom i poezije životom. Iz duboke vezanosti za život potiče i težnja pesnikova da njegove fenomene rudarskog života rastumači poiimanjem samih suština, traženjem odgovora na sva pitanja koja se mogu postaviti poezijom. Tako će Mitrovića opsedati misao o sopstvenom poreklu, dakle i o indetitetu njegovog i njegovih vršnjaka koji su ‘‘tako rano izašlio iz detinjstva’‘. I u pesmi’‘Poreklo’‘i u pesmi’‘Reč’‘Mitrović pokazuje sposobnost da se ispoveda unutarnjem svetu kao potreba sopstvenog bića.Njega će stalni napor proganjati da stihovima definiše istinu svoga bitisanja i postaviti ga pred dilemom, kako najbolje izricati ono do čega je unutrašnjim traganjem dospelo kao njegova prava reč..,  Ili se to Mitrović iz prvog reda života povinovaoi milozvučnom i za sluh podesnom romorenju poezije. Dilemu je pesnik veoma uspešno razrešio opredelujujući se za potrebu prepoznavanja suštastvenih istina. Tragajući za integralnim saznanjem o sebi, pesnik u isto vreme zna da će naći i saznanje o svetu koji ga okružuje i u kome živi.

‘‘Tražim neku reč približnu mom životu da kažem ono što ispunjava celog mene.’‘Ovi stihovi iz Mitrovićeve pesme’‘Reč ‘‘ mogli bi poslužiti kao moto života jer je u većini pesama primetan napor da se odgonetnu brojne zapitanosti bića, da se dospe do mnogih jasnih vidika i razrešenih dilema..Već njegova pesnička bujnost nosi u sebi hrabru radoznalost da se pesmom odslika integritet pojavnosti.Linija te sveobuhvatnosti od realnosti i kosmopolitizma, urbanog lika života, intimne lirske poetnosti, pa sve do egzistencionalnalnih problema iskazanih složenim poetskim postupkom, .lijnija je stvaralaštva ovog mladog pesnika.Jednostavno rečeno, angažovanost bi mogla da bude atribut njegove poezije.
O takvoj angažovanosti moglo bi se rerći da je Mitrović sposoban da se stihovima suoči sa realitetom životne stvarnosti, nekad kroz izoštrenu vizuru kritičke misli, a nekad uz egzaltiranu optimističku sliku života.
1973.

                              




PREPISKA SA TANJOM KRAGUJEVIĆ U VOZILU OD ZLOTA DO BORA
T.  Ja odlazim.
J. To tvoje telo korača,a ne ti.Poezija putuje,a ne ti.Tvoj dah ostaje.
T. Nema daha ni praha svuda je tišina,kamen je oko nas.Ja živim poeziju dah,izdah i glas. Ja odlazim.
J. Tvoja duša nije stena,to je dah nove pećine i lepota stalagmita i stalaktita.Ove pećine su ono što će doći.
T. Za budući Ruj pored pećina,čuj mi dušu,čuj,čuj .Ja odlazim.
J. Ostani,jedna kap u Lazarevoj pećini hoće da te vidi .
T. Put putujem,ali ovde ostajem.Jedno moram drugo hoću.
J. Pošla si al ti  duša ostala i tvoje su oči ostale na dnu jezera.Uradi što ti srce želi.
T. Neću, otiću kući gorka srca.Tu ću biti  dok  ne olista novi ruj.
J. Onda će doći neki drugi berači.
( I Tanja je otputovala iz kolonije tri dana ranije.)
Zlotske pećine,6.oktobra 1999.god.

Umesto ,reči prekora,koje sam očekivao od Mome ,što je pesnikinja napustila koloniju...Moma je uz blagi osmeh rekao,  Mitroveću  ovu prepiisku   valja objaviti u Četvrti  zbornik ,,DOBROTA  ZLOTA,,.




DULKAN, roman, 1990—Gradina
JEDAN OD BORSKIH KAMARATA

Književna dela o radnicima gotovo da su sasvimproredjena danas.Daleko više je njih o adolescentima, poluselčjacima-polugradjanima, pa čak i o politikantima, lokalnim vlastodršcima ili sunovratima estradnih zvezda nego li o onima čije su ruke, pa i hleb, opasani sa’‘sedam tvrdih kora’‘.
Rudara (ili ‘‘kamarata’‘kako se oni medju sobom zovu) setimo se jedino kada im se dogode velike nesreće i kada čitava zemlja zavapi nad njihovim udesom i kada se razni zvaničnici razgraje nad strahotnim uslovima u kojima su živeli i u kojima ostavljaju svoja potomstva..Ali i to se čini da bi se pravi krivac zataškao...
Odista nesreće rudara dublje su, crnje i ‘‘mističnije’‘jer su oni silaskom pod zemlju, pa čak i rijući pod njom, jednom nogom već bili u tom grobu.Trećinu svakog svog bogovetnog dana oni su pod zemljom!Dugo ćutanje o ovom svetu’‘nevidljivih’‘u našoj književnosti prekida, medjutim, mladi pisac Jovan S.Mitrović svojim romanom ‘‘Dulkan’‘(132 str.), romanom-svedočanstvom i hronikom o čoveku rudaru koji je ipak doživeo duboku starost(90 godina).A neko ko poživi toliko, pa još ako dolazi iz onog crnog podzemlja svakojakih nuždi, tegoba i ponornih strasti već tim za pasioniranog pisca postaje osobeni znak ne samo malenog okruženja nego i suštih iskustava.
Ime ‘‘Dulkan’‘na vlaškom, znači’‘slatko’‘i to je već prva ona oprečnost ovog romana o junaku čiji život nije ni lagodan niti sladak.A kako bi i bio takav kada i sam vazduh koji diše predskazuje povazdan njegov(njihov, kamaratski) kraj.A na kraju tog dugog usuda večno skrivenog-otkrivenog zlata, pisac Mitrović zatiče svog junaka(što je više nego simbolično) u Sanatorijumu.Onaj pravi Dulkan imao je da ispriča svojih nevolja i svakojakih dogodovština za hiljade stranica.Medjutim, pisac nije samo sakupljač, nego je onaj koji probira i ‘‘kopa’‘za onim najdragocenijim sastojkom koji će ugraditi u svoju priču. I Više od toga, ova priča nastoji da prati hronologiju mnoštva tih Dulkana, preplet više junaka i njihovih sudbina.Javljaju se tako ovde i neke znane istorijske ličnosti, značajne dakako za istoriju Borskog rudnika,
Kao što su  Šistek, Vajfert, Meždinović.Roman vremenski seže do samog nastanka rudnika, prateći potom otkrivanje novih okana, osvajanje novih horiszonata, prateći sudbinu rudnika za vreme ratova i pod raznim režimima. U ‘‘Dulkanu’‘je storija i o čuvenom zlosrećnom madjarskom pesniku Miklošu Radnotiju koji je ovde tokom Drugog svetskog rata’‘logorovao’‘kod nacista devet meseci da bi pri povratku kući, tako reći na samom pragu svoje domovine, i svog doma, bio zatučen i bačen, u neki šanac.Ono što se prethodno desilo snjegovom skrhanom pesničkom dušom ostalo je za sva vremena zapisano u njegovoj’‘Borskoj beležnici’‘.I navodima iz ove beležnice Mitrović potkrepljuje svoju dulkansku rudarsku fresku.
Mitrovićeve prethodne knjige’‘Reč približna životu’‘i ‘‘Skok preko kože’‘iz istog su tematskog kruga, iz vrela zavičaja pregršt istorodnih doživljaja što ga prate, proganjaju i koje on pomno posmatra, predano beleži, bilo kao novinar ili pak pesnik i romanopisac.
Budući da je ovaj pisac i sam ponikao tu iskraj rudarskog grotla, u ulici Kozarskoj, i da je zapamtio svekolike prozore iz života rudara još od najranijeg detinjstva, on je morao da nazre i pronikne u vek ovih podzemljaša i onih ranijih vremena.Zapravo, u životu rudara kao da se ništa i ne menja.Bez obzira koji bili naredbodavci i poslovodje, njihov položaj je vazda isti, čemeran.Postoji ta jama i jedna plata koja nekako brzo nalazi put do bircuza koji izgleda jedini je i kadar da spase suho grlo rudarske i njegove’‘najdonje’‘starosti. Zahvatajući jedan širi vremenski raspon u životu rudara, Mitrović se nije upuštao u detaljnije opisivanje atmosvere i svih socijalnih komponenti svakodnevice rudara.
Njegov metod je kompresivan, s čistim izvlačenjem vertikala i pogleda iskosa.Po strani ostavlja Mitrović predratna bludničenja rudara, pojedine represivne režime i ideologije, a u prvi plan izvlači ono što je kobno u sudbini pojedinca, u sudbini koja se empirijski umnožava i koja može da bude svačija, mitska. I tu dolazimo do središne ose ovog romana, do tog daje Dulkan za pisca jedna mitska pojava i figura kao što je i to mesto(Bor) jedno opšte i mitsko mesto-ono veliko ognjište(ognjilo) što svim svojim energijama skuplja iz zemlje i svojim ozračenjem okuplja toliko različite ljude..Sjateći se u mnoge nacije:Nemci, Francuzi, Bogari, Srbi, Vlasi, Crnogorci, Madjari i ko zna ko još sve ne... Svi su oni tu jer ih neodoljivo privlači jezik( i moć) zlata.
Te plemenite, žute ljuspe su magnet za svakojake zavojevače i grabljivca, one su snevana utopija i spas, zlatno runo koje svi mi podržavamo iznutra.
Ćitavu tu ludu i zanosnu spregu zlata i života Jovan S . Mitrović prati iskidanim flešovima sudbine junaka Dulkana, poslednnjeg ugarka genealoghije svoje familije sa brda zatvara se čitavih deset godina u Sanatrorijumu na Ozrenu, tu se taj život gasi, dostižući težinu deteta od trideset kilograma i konačno prelazeći u sen.Takvi izradjeni ljudi, radnici, prema kojima i sam gajim neizmerno mnogo simpatije, žive one sada poslednje životvorene kvrge života, ne predajući se još uvek sećajući se svega što ih je kroz
taj jedini njihov život gonilo.Tako jedan već zaborabvljen život kroz zapis i literaturu ulazi u javnost na velika vrata ali samo-samo svojom smrću! Mitrović je u ovaj roman uneo sva svoja znanja i spisateljske tehnike, počev od intervjua, opisa i zapisa, pa do hvatanja snovidjenja.Mitrović se savršeno saživljava s materijom koju obradjuje, predaje joj se, a kako i ne bi kada je u pitanju vatra, bilo da je to ona što bije iz toplih, ljudskih očiju ili pak pulpa iz kojih ključa i valja se ceo Mendeljejev sistem. I tu pisac iznedruje reska zapažanja tvari u kojoj se ljudska duša pretvara u grumen i kad se beslovesni grumen pretvara u samu dušu!I ovde već nema nikakve dalje komplikacije filosofije, metaforike ili matematike razlomaka-znak jednakosti izmedju zemlje, rudnika i onog čoveka koji tu dela je uspostavljen i sačinjavaju jedno neraskidivo bratstvo.Roman ‘‘Dulkan’‘Jovana S . Mitrovića čita se tako kao sam sama gorčina o ippak plemenitoj vezanosti čoveka za samo tle.
Moma Dimić, 2001.god.Razvitak, Zaječar.




FOTOGRAFIJE ŽIVEO SKJ, pesme 1992. –Rivel ko, Politika
SLIKE KOJE GOVORE

Posle nekoliko zbirki poezije, knjige lirskih zapisa’‘Reč približna životu’‘, te dva romana’‘Skok preko kože’‘i ‘‘Dulkan’‘, daroviti borski književnik osvedočeni lirsko-dokumentarističke fakture Jovan S. Mitrović iznosi pred čitaoce još jednu autohtonu knjigu.
‘‘fotografije’‘naslov ove najnovije Mitrovićeve knjige je krajnje jednostavan, ali istovremeno dovoljno višesmislen kada se prisetimo aamo koliko i kakav značaj poseduje pojava fotografije u ljudskoj civilizaciji i našem svakidašnjem i, naročito, intimnom životu.
Fotografija je medij univerzalnog jezika, neshvatljiv jedino slepima(mada nisam siguran da i za njih ne poseduju svojstveno značenje-ako ništa drugo, oni, slepi, mogu barem drugima pokazivati svoje i tudje slike!).

Fotografije su neka vrsta čarolija’‘međ javom i međ snom’‘one su zaledjeni snovi jave, baš kao i java naših snova.
Poezija i fotografija predstavljaju svojevrsne doditrne trenutke, one su povezane nekim’‘tajnim vremenom’‘.Setimo se samo koliko je stihova ispisano na poledjini fotografija od strane zaljubljenih, roditelja svojoj deci, vojnika svojoj rodbini i prijateljima, zatvorenika i sl. Poeziju nadahnjuu trenuci zanosa, prenošenja u neku ‘‘drugu ravan’‘odista retkitrenuci inspiracije, otkrića. Kod fotografije je takodje presudan trenutak, zapis poze, delić sekunde za ekspoziciju, jedne tehničke aparature usresredjivanja na momentalno usrkivanje   svetlosti i senki, likova i predmeta, pa i one krajnje nematerijalnosti(Mitroviće će je nazvati mišlju: ‘‘Čudni izraz lica to je govor misli’‘) što se nahodi u odredjenom, slobodno se može reći, zadatom pravougaoniku slike.
Najvećim, dogadjajima koji su zapatili njegovo’‘uslikano telo i duša’‘.
Fotografija odista povazdan ptredstavlja prošlost.Poniranje u budućnost moguće je jedino kroz viziju.Medjutim, i ta vizija je (kao fotografija) vizija prošlosti.
Dete Kozarske ulice i rudarskog naselja Bora, gde čovek i ‘‘u noktima ima smrdljivi vazduh’‘,  književnik Jovan S. Mitrović sa smirenošću koju poseduje jedino ljudska i stvaralačka zrelost dodiruje i na trenutak obasjava epifanijama fotografskom slikm zabeležene proizore iz detinjstva..Putovanja u Soko Banju, letovanja na moru, sa radnih akcija, znamenja, ljubavi. U pesničkim zapisima koji su sažeti, baš kao što je i fotografija trenutak naše definisanosti, oslikava se i svet rudarskih smena, jama brda jalovine, oca i majke, kao stubove i tog rudnika i pesnikovog detinjstva. I kao što kopač traži naj užareni kamen pod zemljom tako i Mitrović u ovim slikama ište, izgubljeni, a ipak sačuvani, suštastveni smisao bilog. Njegov jak sentiment ide za time da oživi i sve ono što se na ovim slikama ‘‘ne vidi, ne čuje, ne oseća’‘. Mirović sluša korak što odjekuje sa fotografije. To je svojevrsna – foto drama, drama slike, drama onog ko je na slici, jer moć slike je da nas ona zadržava dokmi nestajemo zaboravljamo (se) hlapimo. Fotografije kao beleške trenutka nepovratno su deo nas samih, našeg pada, ali i onog tugaljivog ponosa kada smo nekada nešto nedokučivo značili, kako sebi tako i drugima..Poput fotografija bez ramova, i Mitrovićeve pesme su bez naslova, s jasno izvučenim asocijativnim naznakama,  s projašnjavanjem vidnog (samo za njega, autora), dramatizovani lirski komntar. Posedujući tematsko jedinstvo, Mitrovićevi zapisi se pretaču jedan u drugi, delujući tako svojom skupnošću, množinom, zadobijajući karakter poeme, hronike, lirskog romana ponajvećma o njemu samom. Pritom ovaj pesnik uključuje i druge koji bi nešto’‘da kažu o sebi’‘, kao onaj Haralampije iz Morače, Andjeo iz Kalenića, ili ćitavi grozdovi načičkanih lica koja opet poseduju onu neizbežnu istos, tj. Izjednačenost u vremenu.
Do sada su se naši pesnici uglavnom klonili fotografija kao pesničkog predloška. One, fotografije, bivale su doduše neizbežni dokument, ili akter romana, ali ovde su one snažni podstrek novih susretanja u vremenu i preispitivanja smisla bivstvovanja. Nešto slično pronalazimo kod savremenog švedskog pesnika Transtrimera, u njegovoj čuvenoj poemi
‘‘Baltik’‘: ‘‘A na narednoj braonkastoj fotografiji/ nepoznat muškarac/ u odelu iz sredine prošlog veka./ Oko trideset mu je: obrve jake, / lice što me gleda pravo u oči/ i šapće: Tu sam ja’‘, Ali ko je oo’‘ja’‘/ niko se više ne seća.Baš niko’‘.
Vrednost najnovijih Mitrovićevih lirskih zapisa(poema, roman) je upravo u snažno postavljenom tom istom pitanju:’‘Ko sam ja?’‘Odgovor je pružen i uzvraćen tom istom ogledalu vremena, što nas je zgrabilo zauvek da nas ukrade i baci negde drugde.   
M.Dimić 1992.godine, Beograd.


NE ZAVRŠENA RECENZIJA
POVRATAK U  ZAVIČAJ
Već deset godina pišem roman sa radnim naslovom POPVRATAK U ZAVIČAJ, nekoiliko puta pisanje ostavljam po stranu.
Moma Dimić, kao moj veliki prijatelji i profesionalac, podstiče me da nastavim sa pisanjem romana , traži da mu tekst dostavim...
Čekam sa nestrpljenjem, prvu recenzuiju na dosadašnji rukopis, ali ujedno mu uzvraćam i mojom recenzijom na njegovu knjigu, dnevnik ‚‚Pod bombama‚‚ tekstom ‚‚Živi dnevnik‚‚ .
Naš poslednji susret bio je maja 2008. godine, kada je već kobna bolest najavljivala tragičan kraj života. Uz žaljenje da nije mogao detaljnije da se bavi ovom tematikom, zato što ga sada interesuje crna magija u Timočkoj krajini i traži da mu donesem knjigu koja je sa ovom tematikom, dao mi je ovaj tekst:
Rudnik je neotkriveni prostor ljudskog tragalaštva i stvaralaštva, to je večiti izazov za čoveka. Jamski hodnici su poput ljudskog mozga, nedokučiva tajna, to je tvrdjava koja se teško osvaja. Naslagani milenijumi koji su sakriveni danima se skrnave za rad života, a oni traže žrtvovanje.
Saša Hadži Tančić, o Mitroviću kaže:‚‚Očigledno dobro poznaje i voli rudare koje opisuje, čije sudbine veristički interpretira‚‚
J. Aćin, kaže: ‚‚ Mitrović je gotovo jedini od savremenih srpskih pisaca koji portretritiše rudare svoga vremena, danas i ovde‚‚
M.Lazić potvrdjuje da ‚‚Mitrović, svojim lirskim zapisima o životu je svedok rudarskog dostojanstva‚‚
 S.Ignjatović: ‚‚Mitrović, nostalgično i upitno veruje u vrednost podzemljaša‚‚
A.Puslojić: ‚‚Mitrovićeve knjige su egzistecijalno obračunavanje sa našom dramatičnošću koja boravi unutar i oko rudnika, ali i u celoj zemlji‚‚ .
Uz mišljenja savremenika i Mitrovićevih vršnjaka, prijatelja i sabraće po peru, samo dodajem:
Koje god vreme i kakvog god junaka da opisuje Jovan S. Mitrović smešta u rudnik i o njemu piše. Stvaralaštvo mu se odlikuje lirskim i verističkim iskazima, a preokupacija mu je rudarski život.
Njegovo celokupno stvaralaštvo je sumiranje pogleda na milenijumsko vreme i njegove protagoniste.
Tako već 3o godina, koliko intenzivno pratim njegovo stvaralaštvo i zato smo toliko , inače, već po peru braća.
U svih do sada objavljenih 17 knjiga, jedan deo je, prošao kroz moj recenzijski uvid, glavna tema je težak život podzemljaša kamarata. Svoj najnoviji roman POVRATAK U ZAVIČAJ Jovan S.Mitrović je posvetio graditelju Felks Romulijane Gaju, rimskom Imperatoru, koji je rodjen na ovim prostorima, reklo bi se istorijskoj temi.
Ustvari i ovo je priča iz rudarskog života i tu Mitrović sebe nije izneverio. Zar je Galerije bio rudar?- pitanje je na početku romana. Bićete u nedoumici do karaja ovog zanimljivog i nadahnutog rukopisa koji već dugo nastaje.
Ovo je priča o Rimljanima s kraja 3.veka, ali i priča o nama, o našem večitom izazovu da budemo uzvišeni. To je priča o našim , željama, maštanjima, manama i vrlinama, htenjima, pohlepama, prevarama, obmanama, pljačkama, ubistvima .
Pisac se bavi odnosima u porodici i to ličnostima iz rimskog doba, a moglo bi da se kaže i sadašnjim. S mnoštvo portreta nas uvodi u minuli svet, a mogli bi smo da kežemo i u naš svet.
Kroz čitavu priču, koja ima dva dela, o Srejoviću i o Galeriju, mešaće se fantastika, mitologija i realnost.Njegov junak sretaće  ljude iz svoga detinjstva, niko ga neće prepoznati. Proplancima pored Timoka, šetaće uporedo sa drvećem, razgovarati sa životinjama, plivati kao riba i leteti kao ptica.To je roman o večitim dečjim snovima da budu carevi i prinčevi.Skoro da se ništa nije promenilo, od Rimljana do danas, u načinu razmišljanja o životu.
Kada završite sa čitanjem ove knjige ne sklapajte korice, ne okrećite ledja, ne zaustavljajte snove, neka vam ne suze oči, neka vas ništa ne boli, ne zaustavljajte svoj hod ka zvezdama.
Okrenite se oko sebe junaci iz ove knjige su tu pored vas, čekaju da im ključ predate sa ovog zgarišta, jer je i naš nebeski grumen izgoretina svemirska.Čovek je sazdan od mistike i večita je tajna.......
 M. Dimić, Mirijevo



KNJIGE KOJE MI JE POKLONIO MOMA DIMIĆ

PESNIK I ZEMLJOTRES, Jovanu S.Mitroviću, M.D. 1978.
ŽIVEO ŽIVOT TOLA MANOJLOVIĆ, Kolegi Jovanu S. Mitroviću s.poštovanjem, M.D. 6.VI 89. Bor.
KAKO , Otkri sam kako, 1994.
MESTA, Književnom rudaru.Da se smesti tu negde u ovoj knjizi ili kraj nje, najsrdačnije M.D. BGD 12.X 1994.
BUKET ŽENA , Dragom Jovanu S.Mitroviću, doživotnom optimisti i levičaru, za poznanstvo s još jednim pesnikom iz švedskog bratstva.’‘Prijateljski ‘‘. M.D. Bor, 15.III 1995.
DESANKA MAKSIMOVIĆ, izabrane pesme, priredio moma dimić,
Dragim mladencima Marjani i nebojši(moja kćer i zet) originalni svadbeni dar, od Mome, Beograd 24.X 1998.
POD BOMBAMA, Dragom Jovanu S.Mitroviću, kome takodje bombe dovršiše neke rukopise, prijateljski 1.11..2000.M.D.
ČITULJA, Dragom Jovanu, da ne žuri prema ovom naslovu, Moma Dimić, Beograd 26.IX 2001..
OSTACI SVETLOSTI,
Mitrovićima od Bora, od Mome Dimića iz Bgda, 30X 2003.
IZABRANE PESME,
Jovanu S.Mitroviću, pesniku sabratu, M.D. Beograd (sajam) 25.X 2003.
ODLAZAK U NEMANIKUĆE,
Dragom uvek mladom Jovanu S.Mitroviću, borskom poeti, srdačno, prijateljski.M.D.25.X 2003.
PIESMENI UNEPISMENOM TELU-KRITIČARI O TOLI MOME DIMIĆA,
Dragom Jovanu S.Mitroviću, s kojim me povezuje ljubav i poštovanje za rudare, kovače i kamenoresce.(pogledaj mu samo ogradu koju je iskovao!) kao što je tola..Prijateljski Moma Dimić, u Boru 16, VII 2004.) uz knjigu i pozivnica za proslavu jubileja od izdavanja knjige ŽIVEO ŽIVOT TOLA MANOJLOVIĆ, trideset godina od prvog izdanja.
5 ŠVEDSKIH PESNIKA-PREVODILAC MOMA DIMIĆ
FORMULE PUTOVANJA-TOMAS TRANSTRIMER
SINE MOJA – MILKA PETROVIĆ
VLADIMIR VOJNOVIČ-ZAMISAO.
NAJLEPŠE PRIČE.
ŠESTA RUKOVET-VASA MIHAJLOVIĆ,
SIDRA-SLAVICA LALIĆ
KALEM PLAČA-VOJISLAV DERIĆ
PRIČE IZ TUDJINE
CIGANSKI KREVET
KNJIŽEVNOST I NASILJE
MEKSIČKA KNJIŽEVNOST
LEPO JE BITI LASTA-HAIKU POEZIJA
BEOGRADSKI SUSRETIPISACA 1964. 1993.
BEOGRADSKI SUSRETI PISACA 19996.
SRPSKA PREVEDENA LITERATURA
SAKURA-DRUŠTVO PRIJATELHJSTVA JUGOSLAVIJA –JAPAN
OBREDNA PŠENICA –SLAVICA LALIĆ.


                                     

четвртак, 8. фебруар 2018.

feljton
            REKLA-KAZALA
14..... .. KOMENTARI NA FELJTON..

                           DRUGI PIŠU


........1...PIŠČE, I OVO MOŽE DA BUDE  REKLA- KAZALA,ALI JE SVE ISTINITO  I ONDA  STAVI POD ONO  DRUGI PIŠU..I EVO AKO NISI ZNAO  I OVO PIŠU:


KADA JE  ARHEOLOG SREJOVIĆ PRONAŠO JEDINSTVENI I MONUMENTALNI MOZAIK,,DIONISA,, I JOŠ,,LAVIRINT,, ON JE ISEKAO I POSLAO  VRHOVNIM VLASTIMA U ZNAK PAŽNJE, ONI SU MU ODMA  UZVRATILI TAKO ŠTO SU   POKLONE  NAZVALI
,, DRAGOSLAVLJEV DIONIS,, I  ,,SREJOVIĆEV LAVIRINT,, I ČAK SU   GALERIJEVU GLAVU NADENULI IMENOM,, SREJOVIĆEVA GLAVA,,!. TEK  TOLIKO  DA  ZNAŠ DA NIJE SVE  REKLA-KAZALA.. TVOJ REDOVNI ČITALAC.


 







Galerije (Gaj Galerije Valeriji Maksimijan Avgust)

Rođen u Feliks Romulijani (Gamzigrad) oko 260. godine. Vladao je od 305. do 311. godine uz Konstancija, Severa, Konstantina i Likinija. Podigao je Feliks Romulijanu u blizini današnjeg Zaječara.











    

 DRUGI PIŠU .
2......

,,ako nisi znao sve o srejoviću,književniče, evo i ovo da znaš, i molim te objavi to... reci drugi pišu...to ti je tekst iz portala vodič kroz ge.. srbiju i time će biti otklonjena sva dilema, oko njegove životne tajne... tvoj redovni čitalac..za sada samo anonimni,izvini.............
...
Kao dečak, kako je i sam kasnije priznavao, bio je socijalno neprilagođen, više se isticala „opredeljenost za neobične stvari, za rituale okrenut nečemu što ne predstavlja stvarni život“. Sa 16 godina spoznao je svoju „drugu stranu“. Između njega i njegovog prijatelja rođena je platonska ljubav koje se kasnije rado sećao kao prave mladalačke posvećenosti.
Odlazak na studije bio je prekretnica u njegovom životu. Odlazak iz provincije u veliki grad otvarao je mnoge mogućnosti, kako na emotivnom tako i na planu njegove buduće karijere. Tu je upoznao nove prijatelje, uglavnom prijateljice, za koje se zauvek vezao. Tu doživljava i svoju veliku ljubav i pošto je u idiličnoj vezi proveo skoro dve godine, odlazi na kraći studijski boravak u Atinu dok je njegov partner u istom periodu otišao u Pariz. Sam priča kako su pisali jedan drugom i po tri-četiri ljubavna pisma dnevno, koja su jedina ostala sačuvana u njegovoj nevelikoj zaostavštini. Ali kada su se ponovo našli u Beogradu, ali stvari su zbog nečeg krenule nizbrdo, izbio je skandal i to je razbilo i njegov unutrašnji mir i krug ljudi među kojima se kretao. Bila je to druga i poslednja njegova emotivna veza.