Promocija knjige ”Kako
će moja majka pričati o mojoj smrti – knjiga o Momi Dimiću” autora
Jovana S. Mitrovića, bila je 12.12. 2014. godine u mirijevskoj
biblioteci. Da, kako napominje autor, ”ne bude zaboravljen Moma Dimić” nastala je knjiga u izdanju izdavačke kuće
”Intelekta” iz Valjeva.
Književni klub ”Mala Ptica”
na novoformiranim ”Mominim danima” omogućio je poslednjeg dana ovih
susreta promociju upravo ove knjiga. Pred punom salom biblioteke u
Mirijevu autor knjige je sa poštovaocima lika i dela Mome Dimića podelio
svoje emocije, svoj stav da u publici nema nijednog novinara niti
kolega i sa setom zaključio da su došla neka nova vremena. Sa ovim
piscem zavičajnog ambijenta iz Bora, koji je do sada objavio 18 knjiga
razgovarali smo na samoj promociji:
Interesantan je naslov knjige, recite nam kako je knjiga dobila baš ovakav naslov?
Radni naslov knjige bio je ”Živi dnevnik ili živeo život Moma
Dimić” na Blogu ”Univerzumm” naslov je bio ”Kada pesnici plaču”. Izdavač
je, ipak, prelomio i naslovio knjigu po Mominoj pesmi koju je posvetio
majci. Obrazloženje izdavača bilo je da je Moma sam dao naslov ovoj
knjizi, otuda
”Kako će moja majka pričati o mojoj smrti”.
Knjiga predstavlja specifičan dokumentarni zapis iz njegovog književnog opusa.
Zabeležena su sećanja na Momine boravke u Timočkoj krajini i Boru,
učešća na ”Književnoj koloniji u Zlotu”, ”Balkanskim i oktobarskim
sretima pisaca” u Beogradu, Šapcu, Valjevu, Negotinu, Kladovu i Boru.
Ova knjiga je, rekao bih, moderan roman o Momi, o njegovom Mirijevu, mom
Boru, selu koje se zove Zlot nadomak Bora, Beogradu, Srbiji i svetu.
Pre svega ovo je istinit roman o jednom prijateljstvu koje će večito
trajati. Meni se i danas čini da su mnoge moje napisane rečenice,
ustvari Momine misli. Sve mi se čini da je naše prijateljstvo u
današnjim uslovima velika fikcija, koja zapravo, jedino može piščevom
imaginacijom da se izmislili, a mi smo ga našim srcima više od trideset
godina pa sve do pre šest godina uistinu živeli.
Nadam se da je ovo knjiga o kojoj će tek biti reči, na to nas je Moma zadužio, da ga nikada ne zaboravimio.
Moma Dimić je preminuo 8. juna 2008. godine u Beogradu. Sahranjen je 12.
juna 2008. godine na mirijevskom groblju u grobnici porodice Dimić,
pored svoje majke! Objavio je preko 40 knjiga. Još 1966. godine napisao
je roman ’’Živeo život Tola Manojlović’’, koji je pretočen u dramu koja
se u ”Ateljeu 212” igrala preko 400 puta.
Druge životne drame Mome Dimića tek će biti igrane, ovo je samo početak.
Ova moja knjiga o Momi je koncipirana kao feljton, a s obzirom da je
2010. godine u 35 nastavaka izašla na Blogpostu ”Univerzumm” i naišla na
odlične reakcije čitalaca, sled njenog štampanog izdanja bio je
neminovan. Ma kako se činilo da je Moma Dimić ’’zaboravljen brzinski’’
ipak postoje oni koji se sećaju njegovog lika a poštovaoci poput
Književnog kluba ’’Mala ptiica’’ i biblioteke iz Mirijeva koja nosi
njegovo ime, dalje podsećaju na ovog našeg romansijera, filozofa i
putopisca. Ova je knjiga nastala sa željom da Moma bude uvek sa nama, to
su prepoznali i ljudi iz izdavačke kuće ’’Intelekta’’ iz Valjeva i
matično preduzeće, gde sam radio, ŠRIF iz Bora, koje je pomoglo
štampanje knjige.
Šta ste sve, istakli i zabeležili u knjizi o Momi Dimiću?
Između ostalog u knjizi su i njegova putovanja po svetu, gde je
boravio i uvek navraćao do prijatelja u dijaspori. Deo toga sam već
pomenuo u pređašnjem odgovoru, ali evo recimo tu njegovu prisnost i
čovekoljubljivost, potvrdili su je i mnogi prijatelji čitajući pomenuti
Blog javljali su se iz Kanade, Australije, Nemačke, Francuske iz Zadra,
Šibenika, Knina, Skoplja i Rusije. Bilo je preko 10.000 čitalaca.
Zabeležio sam i sećanje na moj prvi susret sa Momom sedamdesetih i
poslednji u maju 2007. godine u Beogradu. Ja ovu knjigu doživljavam i
kao monodramu o vremenu koje je prohujalo i ostavilo tragove i životne
boje između korica ove knjige.
Dimić je, zapravo, neizmerno voleo svoje Mirijevo i mirijevske
brežuljke, kao ja svoju kozarsku ulicu u Boru i o tome sam pisao u ovoj
knjizi. I po ko zna koji put čujem kako Moma govori onaj početni
monolog iz priče ’’Osveta’’ ,,Kad u proleće Mirijevo zamiriše na
ljubičice i obavezno trešnjin cvet, ozelene leje po baštama…’’ ja se
setim moje Kozarske rudarske kolonije u Boru, koja je puna prašine i
kaldrma, ali sam je voleo i zato je ima svuda.
Dimić je bio pre svega čovek magnet, prihvatala ga je svaka sredina.
Umeo je svakog septembra i oktobra da na ”Međunarodnim susretima
pisaca” okupi 40 do 50 pisaca, Španaca, Italijana, Šveđana, Francuza,
Austrijanaca…
I gde god da je bio, on se vraćao zavičaju, to je jedna potpuna
autentičnost, bar za mene. Gde god da je bio držao se svoje doslednosti,
bio je van politike. Najradosniji je bio kada govori o Srbiji i poseti
Srpskoj carskoj larvi na Svetoj gori, kao da se tamo rodio i živeo.
Nadahnuto je kazivao priče o Hilandaru i uvek završavao ,,Koliko god da
se o Hilandaru, a povodom osam vekova postojanja, pisalo i govorilo,
sve nije niti će biti rečeno i napisano,,. Još putovati je moguće i
živeti javno, pisao je Moma u svojim knjigama ,,Hilandarci ,, i
,,Mesta’’.
Ima još puno toga što je u knjizi, a ovde nije rečeno. O haiku poeziji,
avangardnim piscima, o Momi kao scenaristi, o recenzijama, o rođendanima
i tortama, o onome šta je radio i voleo njegov Tola to je i Moma i o
onome šta nije Tola Manojlović nije ni Moma Dimić, o prvoj objavljenoj
priči u
Ninu, o oružju. Posebna priča je o njegovom čuvenom
ledenom humoru , o njegovoj reči koja se poštovala o njegovoj
pesničkoj zaostavštini i da ne nabrajam.
Pisac
o kome ste pisali je očigledno za Vas po mnogo čemu specifičan, sem
Vašeg prijateljstva sa njim šta biste izdvojili za ovaj kratak intervju,
a deo je temperamenta Mome Dimića?
Dimić je voleo ljude, pisao je o njima kao da neposredno
razgovara sa čitaocima i svojim junacima. Ta prisnost sa ljudima
otvorila mu je vrata književnosti zajedno sa njegovim Tolom
Manbojlovićem. Pripremajući seminarski rad pod nazivom ,,Dokumentarnost
u književnosti,, od njega sam naučio da je tačka najbolji dokument, a
da je čovek najverodostoji dokumet svoga vremena. Ponovnim iščitavanjem
knjige ,,Čitulja,, shvatio sam da svaki pisac u svom delu nešto
zavešta, stavlja na kraju tačku života. Tako je Moma u ovoj knjizi
naznačio tačku kao svoj pesnički testament između korica oranž boje.
Dok su mnogi pljuvali po Srbiji, svojim tekstovima, dobijali nagrade,
ambasadorska mesta po partijskoj pripadnosti i umetničke penzije,
dobijali skupocene bunde za razna žiriranja Moma je putovao i pisao. I
upravo takvog Momu Dimića sam pokušao da predstavim u ovoj knjizi.
Šta biste izdvojili kao najzanimljivije iz čitave knjige na kraju?
Pisac o kome sam pisao je poznavao ljude, jednostavno osećao njihove
potrebe, razgovarajući sa njima učio je o životu, možda bih to za kraj
naglasio još jedanput. Osećaj za ljude, današnjem čoveku nedostaje, Moma
ga je imao. Da ni jedan dan ne prođe da nešto ne naučiš, ili ne uradiš,
to mu je bila uzrečica kada je želeo nešto da pokrene. Jednostavno
rečeno on je bio živi dnevnik našeg vremena. Njegova bogata karijera
filozofa, pesnika, pisca i plemenitog čoveka uvek je bila zapažena u
čitavom regionu. Ali, izgleda vremena se menjaju, opet to naglašavom.
Danas, sve mi se čini jesu takve vrednosti zapostavljene i da je Moma
zbog toga nezasluženo zaboravljen. I da završim, o ovoj knjizi njegovom
rečenicom:
,,Život ustvari, nije ni dobro ni zlo, u njemu dobro i zlo zauzimaju
mesto koje mu mi određujemo’’,,Prijatelj je onaj ko je pozadi tebe,
pored tebe i ispred tebe. Ko je s tobom u dobru i zlu i kome možeš uvek
ostaviti otvorena vrata i glavu na čuvanje’’.
Ivana Mitrović Cvetanović
