среда, 9. децембар 2009.

IX nastavak POVRATAK U  ZAVIČAJ

6.
                        -Armentarijusovi neće u rupare




Baka Oga nije želela da bude rob, niti je pristala da iz porodice Armentarijusovih neko ode u rupare.

U ratnike da i to ako treba uz samog cara.

Uz samoga boga zemlje i neba, ali u rudare, rupare, ne!

Govorila je, lomeći i gazeći sve ispred sebe.

Zato je pored tako burnog i teškog života, bila držeća, iskonski lepa i ponosna žena.

Živela je sa najvećim porokom, odanosti čarima slatkog života.

Ali, kako je Maksima Armento Mladji rastao ona je nestajala.

Lepota je iščezla, koža se njena lepila za kosti, a one za vazduh.

Smanjila se kao prelomljena trska.

Danima je niko nije posećivao, kao da je polako zaboravljaju.

Ni kamena medjaša nema više ko da redja.

Neće ni komšinice više da je mrze.

Prvo se žalila kako je malaksala i čak ne može da priča.

Oslepela je i ogluvela, kosa joj je opala za noć.

Počela je i da se naduvava, a koža da plavi.

U kući je hodala kao da lebdi, iza nje je ostajao samo neprijatan, mrtvački zadah.

Ispred svoje rogoze stalno je crtala neki lavirint što je ličilo na životni mozaik.

Armento će dobro upamtiti ovu skicu, jer je to skica njihovog obora sa zemunicom, a na sredini kuće je bio veliki glineni vrč ispod koga je on krio svoje dečje igračke i stalno se prao od one ljigave mase koja ga često poplavljuje.

Postala je samo senka, koja se po kući kreće u pravcu sunca.

Ali, jednoga jutra, dok su se jutarnji zraci probijali kroz otvor, sa njene postelje sunce nije izašlo.

Umrla je, a da je niko nije čuo.

Pronadjena je naga, što je bio znak da je tako i sahrane.

Ali, niko nije razumeo tu poruku.

Jedino je Maksima Armento Mladji rekao:

Kako je došla na ovaj svet tako i odlazi.

Ne nosi ništa, ostavlja nas za navek, da o njoj pričamo.

Ostali su njeni medjaš belezi rodjenja.

Za svako dete po jedan kamen, onaj najveći u njihovom oboru, je Armentov.

U selu su imali posebno tumačenje ovog slučaja, ali on neće o tome da razmišlja, to su obične priče .

Svi Magurani su došli na njen put u večnost, što je samo potvrda da neke loše glasine nisu tačne.

Došla je i prva komšinica, Divlja žena.

Nije progovorila ni reč, a ljudi kažu da su čuli njeno šištanje, brundanje i to protumačili rečima:

Ma bacite tu kučku psima!

To isto šištanje i brundanje drugi su protumačili kao poruku, ili proricanje budućnosti :

Moja će unuka jednoga dana postati rimska carica.

Treći su pak razumeli i ovu poruku:

Kada Mons Soicera bude popaljena i porušena, vodom će se valjati krv i zlato, zajedno sa leševima domorodaca.

Oni još bistriji i slobodniji su to tumačili ovako:

Mezijsko Podunavlje će jednoga dana biti slobodno, zato se zlato krije.

Bilo je i mišljenja da će se sve srušiti, kada se zemlja zatrese i sunce potamni!

Samo godinu dana kasnije, lunjajući noću pored granice, obilazeći sve torove i kuće.

Divljakuša će upasti u zamku, gde će je rastrgnuti gladni psi.

Ljudi kažu da je zatečeno i nekoliko raskomadanih pasa.

Pošto se danju nije kretala, njen nestanak niko neće primetiti.

Samo će se cveće osušiti bez vode .

Njena unuka, tek po koji put, sićiće sa kamena i pitaće, često, svoju majku:

Gde je luda stara divlja ovca?

Njen muž, carski prokurator, Zlatni Mali Car, ruparski duks, danima će još lutati i tražiće poluoglodjale kosti, svoje Divlje žene, pored crne reke, ali se više nikada neće ovde pojaviti.

Nudiće pune šake suvog zlata samo da mu pronadju jednu njenu kost.

Jednom će prerušen doći da uzme neke stvari, ali niko ga neće prepoznati, niti dočekati.

Samo će ga Armentarijus neprimetno pratiti.

On će jedini znati gde je Zlatni Mali Car zakopao zlato.

Crni vojnici su mu zemunicu raskopali,ali zlato nisu našli.

Spalili su obor i zemunicu, dragocenosti uzeli, stoku poklali, a kćer odveli.

Njegova unuka, mala divljakuša, se toga dana nalazila na ogromnom kamenu iznad reke, brojala je talase na brzaku.

Nisu je našli jer je ona danima, kao opijena i omamljena tu sedela, i žvakala neku mirišljavu travu, tako da ona i ne zna šta se sve zbilo.

Sedela je na kamenu i čekala da nešto sa neba padne, ili da dodju vile sa zlatom ili car iz Rima, kako joj je Divlja baka rekla.

Tek kada je delovanje trave prestalo i kada je osetila glad, sišla je sa kamena, tražeći od majke da joj da kozje mleko i to će biti prvi put da joj se želja ne ispuni.

Medjutim, ostaće priče da je Zlatni Mali Car, rudar, poslednji put vidjen kod baka Oge .

Vuče zlatno ralo po brazdi iz koje izlazi zlato.

Tamo je pronadjena i jedna glinena posuda koja je ličila na jelena u skoku.

To je mogao biti samo žrtvenik, izradjen od gline svetlo –oker boje, pun zlatnih gromuljica.

Zato Romula i najviše brine o poludivljoj usamljenoj devojčici, Čuva je za svoga sina jedinca!

Govorili su ljudi i da je to možda njihova kćer!

Drugi su čuli da se Zlatni Mali Car zakopao zajedno sa zlatom koje je sa sobom nosio.

Zato i u brdima pored reke noću stalno nešto svetli, a kada je oblačno bvreme, tu munje sevaju i grmljavina odjekuje.

Treći su ga videli kako se šunja okolo, ali neće da se javi.

Skoro niko neće ni posumnjati da je Armentarijus glavni razlog ove mistike , da je on preuzeo malu zlatnu radionicui i prokuratorske carske obaveze.