субота, 26. децембар 2009.

XXIII  nastavak   POVRATAK U ZAVIČAJ

-priobalna Mezija je slobodna,-duks je  mrtav,
-Budući mali car batine dobija od oca ,
-Tajnu o begu od kuće kazuje samo baka Ogi
-dobro je kad dete plae,ali nije kada drhti.







  Šuma je u daljini postala tamna crma mrlja, koja ga sve više pritiska, ali mu se čini da u toj tami nešto daleko sija i zove ga.


Zar i šuma može da govori!?

Pomisli Askalapijo, a već vidi, kao da leti ogromna ptičurina pravo na njega.


Njezina velika krila hlade mu glavu, a šiljate kandže ga pridržavaju da ne padne.

Od tog trenutka mu postade lakše.

Jedan olinjali pas šmugnu ispred njega režeći u šipražje.

Ni sam ne zna kako, ali pored njega se otkotrlja neki kamen, valjda se neka grudva zemlje oblepljena balegom, odbila od temelja obližnje zemunice.

Ili se to njegova mora odvojila od misli, i izdahnuvši iščezla iz glave.

Došavši do zamišljenog kraja spusti noge niz strminu i stade kao ukopan.

Ispred njega je bila neka provalija ispunjena gustom tamom, nije znao na koju stranu da podje.

I stojeći čvrsto, bez posrtanja, odjednom, pruži nekoliko koraka, samo što nije još i zapevao mumlajući nešto:

Mmma mja! Mumma mjaaaa!


Majko moja evo sam ti o ja!

Odmeravajući svoj položaj gotovo da ne primeti da se nije ni pomerio i da se ništa nije značajno dogodilo.

Vrati gladius u korice, ne primetivši da nije bio krvav.

Ali je primetio da mu kožna kesa sa solidusima nedostaje.

Kao čigra se okrenu, da vidi ko je svedok ovog trena, ali ne zapazi nikog.

Čovek Miš više nije bio pored njega.

Samo je čuo neko šuštanje ili svoje pitanje :
Šta je to bilo ! ?

Zapanjen zbog svega što mu se dogodilo, nastavi da se okreće oko sebe i da nevešto maše rukama i priteže kožno ratno odelo.

Askalapijo, poluošamućen, pridje Gaju i ne gledavši ga u oči, to je uvek činio kada nije bio siguran u ono što misli, smireno saopšti pokazujući rukom, što je značilo:
Vodja pobunjenika je mrtav !

Priobalska Mezija je sada slobodna!

Gaj okrenu glavu kao da nije video ništa, nije ni tražio odgovor.

Udje u šator i stropošta se na mokru kožu .

Otvori usta, sa željom da nešto kaže, ali ne reče ništa, ili mu je reč ostala zarobljena u grlu.


Uhvati se za glavu, zaplaka, sav drhteći.

Učini mu se kao da čuje bakine reči koje je obično izgovarala dok je plakao, držeći se za njen skut :

Dobro je kad dete plače, ali nije kada drhti !

Gaj oseti da više ne drhti nego reči same izlaze.

Sada je Maksima Armento Mladji, koji se uvija uz bakin skut:

Ali, otac me je tukao, a ne znam zašto ? !

Ima da odem od kuće ! Idem, idem !

Sve ću ovo da porušim, da popalim, sve, svee!

Hoću da odem u legionare !


Odgovarao je srdito Armento, sve ustežući usta od plača, slinaveći preko brade, nabijajući glavu uz bakina kolena.

Dobro, dobro, neće više da te pipne!.

Saću ja njega da bijem !

Polako, polako sve će ti se želje ispuniti!

Bićeš ti prvi bakin legionar, prviii !

Slušaj ti samo meneee!

Tešila ga je baka Oga i milovala po glavi uzimajući ga u ruke.

On je sve tako ridao, dok nije počeo da se bolje gnezdi u njen skut, kao da će početi sa dremanjem.

Čuje kao kroz san kako se baka Oga iskašljava, a to je bio znak da će tek početi da priča, istu priču, po ko zna koji put kazanu.

Na početku priča se nije čula od njegovog jecaja, šmrkanja, ustezanja.

Ona je birala reči bez žurbe, kao da ih je merila samo za njega.

Svaku novu reč kao da hvata iglicama koje naleću i udaraju je.

Isprva kao slučajne reči koje se pevuše, ninanana, ninanana, a potom reči iglice.

Izgovorena reč postaje hladna, bolna i oštra.

Svaka izmišljena reč iglica zadire joj ispod tkiva, pa mora da se brani, ali ne zna čime, pa i dalje priča umorna i zabrinuta, tresući glavu i kolena.

Osećajući kako se postepeno približava otkriću prave priče koju će on razumeti i lako zaspati, često je gledala u njegove teške, kao olovo, trepavice, zaustavljala je drmusanje glave i kolena.

Iako se nije čula reč, ona mu je govorila da je ne prekita, da se ne vrpolji i da se pretvori u reč koju ona izgovara.

Mali Maksima Armento Mladji je znao njen početak .

Piskavi, drhtavi glas, kao da i sada čuje :

Aaa! Da li sam ti kazala onu priču:

Tamo negde, u jednoj zemlji, rodio se budući Mali Veliki Car, a niko to nije znao.

Tako toliki kao ti sada, e baš toliki.

Ni baka, ni otac, ni majka, niko, nikoo nije znao da je on budući car!

Evo samo ti i ja!

Ispričaj ti i svojim vršnjacima, neka se malo vesele, što i oni znaju .

Dobro upamti !

To je bilo jedno vižljasto, ali snažno dete, prćastog čuljavog nosića, s velikom glavom na kratkom vratiću i vragolastim okicaama.

Voleo je da se igra sa svojim vršnjacima, stalno se tukao i vikao na njih, dok su čuvali stokuu !

Taj budući Mali Veliki Car zavoleo je i jednu zlatarevu kćer.

Ona je bila malena, krastava, tanka, slabašna, a njena glavica s crnim čupercima je bila lepa, lepaa!!

Ona je imala Divlju majku, pa su i devojčicu tako zvali.

Iako se pričalo da to nije njena prava majka,već da je pronadjena, negde u šumi, ta devočica je mnogo volela svoju Divlju majku.

Ona je volela svoju majku i stalno je slušala, slušala.

I bila je dobra, poslušna, kao što si ti dobar, dobaar !

Pročulo se da će njena kćer biti carica, jeste, jeste, carica, caricaa!

Ta devojčica je brzo rasla, raslaa, da to što pre postanee! !

I ta devojčica je samo sedela pored reke i čekala da dodje car!

Ta Divlja majka sa nikim nije razgovarala, sporazumevala se rukama i znakovima, kažem ti i bila je opaka, opaka žena!

Ona nije baš mnogo volela nestašnu svoju kćeer!

Moram priznati, bila je vredna, vrednaa!

Jednoga dana ta Divlja žena je nestala, a devojčica je ostala samaaa!

Ali, tu smo bili ti ja, i...

Njena usta počeše da drhte, nije više mogla da priča, nešto je ostalo u grlu.

Armento je svojim plavim tužnim očima gledao pravo u vidrave iskolačene duboke oči i pažljivo slušao svaku reč, spreman da na prvu tišinu, sklopi oči.

Baka Oga sa pričom zastade kao da se uplaši, a iz očiju same od sebe kapale su suze, na dečju glavu .

Poče da se nervozno pomera, sa željom da se otrgne od Armenta.

Podigla je glavu, iznenadjena, shvati da već dugo priča uzaludno.

Da bi ovim rečima i priči dala što veći značaj, završnicu govorila je lagano sebi :

Ima istine koju ne volimo da čujemo iz tudjih usta, pogotovo kada se tiče nas samih !

Tu istinu najbolje zna Armentarijus, koji se često noću vraćao od Divljakuše!?

Pridržavajući skut odnese zaspalog Maksima Armenta u drugi kraj sobe, gde beše uvek mirno .

Iz tog ugla sobe se nije moglo ništa videti, osim ono nešto svetlosti koja je kapala iz malog otvora.

Ej, ej, epša jarrra šjaaaa! Slušaj, slušaaj!
Pa ti ćeš zaspati, legionarčiću moj !
Ej, ej, epša jarrra šjaaa!
Nuni, nuni, paji, pajii
Du, duuurmi du,!!

Sapavaj, spavajjj, lepotančiću moj!

Ne gledajući u njega,već onako, u zanosu ponavljala mu je nekoliko puta, uz pitanje:A dal sam ti pričala onu ? !

Kada sam ja bila mala, kao ti, možda mladja malo od tebe, ali kao ti sada, e tako tolika!

Maštala sam da budem carica, eee, carica!

Želela sam da pobegnem od kuće.
I jednom sam to učinila.

Pobegla sam iz one divljine sa Sera!

Lutala sam lutala tražeći tu zemlju iz snova i našla tvoga dedu, ludog O Gana Karpu .

I njegovi su snovi bili isti, veliki car da bude ! .

Eto vidiš gde sam sada, uz tebe, a to mi je bila želja, to je moje i dedino carstvo .

Da imamo našeg unuka, koji će živeti u dedinom i bakinom carstvu!

Da imam takvog jednog unuka i da spava u mom skutu kao u svom carstvu !!

Nuni, paji, nuni, paji, nuni, nuni pajiii, legionarčiću moj ! !!

Ne gledajući da li je zaspao, baka Oga je ushićeno pričala dalje, samo za sebe :

O dalekoj bogatoj zemlji, i strašnom imperatoru, velikim i dalekim gradovima.

O legionarima i neustrašivim gladijatorima, trgovcima, prevarantima, stočarima i siromašnim ljudima.

O zlim vilama i ženama trovačicama, koje razgovaraju sa biljem i životinjama.

O mesecu, koji se zakačio na vrh jedne planine, kao da čeka da ga neko otkači.

O zastrašujućim konjima koji ne jure, no lete, samo noću.

O vračarama, kukotama i trosisatim ženama, koje dolazile samo noću, i imaju plavo mleko.

I kada ga probaš, učiniti se da je dan kada je noć.

Pa da ti se učini da je slatko kada je otrovno.

Da je žensko kada je muško.

Da letiš kada puziš.

Činiti se da dobro vidiš i slušaš, ali ništa ne razumeš.

Pa možeš sve, a telo ti bude razapeto i meko kao testo.

U sebi hodaš bez cilja, a ne pomeraš se, daljine ostaju.

Ali, da znaš za sve to ima leka, rećiće ti ga tvoje čuvarice,vadogonje i rusaljke, one znaju sve!

Pričala bi ona još ali se bojala da završi priču.

U isto vreme se i radovala zamišljenoj krasoti i svojoj dobroj priči, koja će Maksimu Armentu Mladjem sigurno nekada pomoći.

Uz svaku reč, oči bi joj poskočile, a usta podrhtavala, kao da je udarala u svoju nabreklu žilicu.

Grudi su joj se nadimale, kao da je sve to preživljavala celog života u snovima i na javi.

Završavajući priču, baka Oga ga je njihala samo nekoliko minuta, a onda vezavši skut, stavila na ledja i nosala sa sobom, obavljajući neke kućevne poslove.

I kada se probudio lice mu je bilo rumeno, oči vesele i vedre, kao da se ništa nije dogodilo, kao da je u carstvu .

Na priču je skoro i zaboravio, kao da je nije čuo, jer će je još koji put čuti.

O svemu onome što je čuo razmišlja i kada je budan.

Teško uzdišući, gotovo šapatom baka Oga mu osmehnuviši se reče:

Sada je, za ručak sve gotovo.

Sve, da, da hrana je lek, moj silni maagurski care !

Dajući mu zalogaj po zalogaj, baka Oga je uz njegovo halapljivo mljackanje čula, teške i bolne dečje uzdahe, koje ona protumači :

Znaš šta bakice ? Ajdemo odavde !

Znala je dalji tok razgovora, i ona je postavljlala ista pitanja, i tražila odgovore od svoje bake Hekete sa Sera, koja joj je govorila veselim glasom:

U snovima se sve može .

Ustaj idemo, da papimo pa da pajimo, mila moja lepotice !

Mila moja Ogicee!

Ja ću tebi, ti ćeš njemu, a on će opet svome i jedan će gospodar biti.

Nuni, paji, nuni paji!

Kada i kuda to se ne zna!

Nuni, pajiiii!

Gospodar sa neba sve zna, njega pitaj !

Nuni, pajiiii!

Putovala je putovala, gledala, ali nije dobila odogovor i ona je zaspala uz blage Hekine reči u toplom skutu i sada reče :

Kudaaa ? Kudaaa, dete moje ?

Nuni, pajiii, nunii, pajiii !

U tu carevinu u tu zemlju snova, da vidimo tog malog cara.

To niko nije rekao, ali je znala da jedino to pitanje može sada da sledi i ona sama reče :

To je daleko, tamo ne možemo stići, zarobiće nas legionari, cohorosiI limitenti, a car možeš i ovde biti !

Nuni, pajii, nuni, nuun, pajiii!

Ima vukova, medveda, divljači, mnogo, mnogo, rastrgnuće nas, ajde, nuni paji!!.

Nemamo šta da jedemo.

Rukama ću divljač daviti.

Jagode i travu ćemo jesti.

I ribe ćemo loviti, školjke, zmije, rakove, sve, sve ćemo jesti.

Da bi smo došli tamo morali bi smo ići godinama, i godinama, preko reka, visoravni.

Morali bismo preći gradove i gradove, pa bi smo naišli na reke i reke, mora i mora, pa na liburne velike i ne bi smo znali u koju da se popnemo, a odatle sve dalje i dalje..!


Nuni, paji ! Nuni pajiii, kako si mi pametan legionarčiću moj!

Gaju se učini da i sada pored njega sedi baka Oga, prstom ga doziva, iskolačivši svoje plave oči, i čuje te molećive reči:
Nuni, paji, nuni , paji !
Sada je vreme da papimooo !
Hrana je leek, golupčiću moj !
I kao po nekom redosledu, oči mu spaziše široki horizont i trepavice mu se same spojiše, da smanji tu daljinu.
Poče polako da vuče talase snova prema sebi.
Tako brzo je vukao i već udari u reku koja mu beše pod okom.

Polako poče da vuče i druge talase hvatajući svoje želje koje su okolo plivale po njima.

Do Malog Velikog Cara nikako da stigne.

A tamo daleko još se plavilo nebo što ga je stalno vuklo.

Učini mu se, da po onom plavetnilu plovi nešto tako veliko, da ga on ne može odgonetnuti.

I to prozračno svetlo zračilo je toplotom, ali treba da se nebo otvori.

On se podiže od zemlje k njemu u beskrajnu visinu, u modri topli sjaj, sa željom da ga otvori.

I srce mu zaigra od toplote, spokoja i radosti što sve to vidi, dodiruje.

Okolo neba rasprostrle se livade i reke .
Ista njegova Magura.

Odozgo vidi stare zidine i naredjane Ogine kamene belege.

Kud god se okrene samo belezi, belezi.

Oni ga podsećaju na detinjstvo, na rodni kraj, na prošlost , ali i sadašnjost.

Kao da vidi oca i majku, kućni prag, skrivene darove i dečje igračke, na široko polje koje preseca Timokus.

Sa istočne strane štrči njihova malena zemunica, kao da je iznikla iz zemlje, ili iz njegovog srca.

Stajao je, dugo, toliko dugo, da je dovoljno za praštanje.

Hteo je da otvori dušu svoju i predaka.

Da složi njihove i svoje želje.

Da izbaci sve reči kletve i mržnje, da ostanu samo one kojima će se radovati kao dete.Ali Magurane nije video.
Još više će se postidi zbog svoje žestine života.Možda su se naljutili?
Možda su čekali da im dodje na vrata za parče hleba?
Ali , on je sam otišao sa željom da donese svima sreću i želeo je da im se vrati.

Sve je to nedovoljno da se izbriše strepnja koja je u očima, što netrimice gledaju u Maguru.
Samo promukli dah, nagoveštava njegovo prisustvo.
Stogovi sena stoje nakićeni kao vrhovi zemunica.
Vazduh je čist, i njegova bistrina udara u nos.
Glava mu je bila zarivena u krzno, i nije hteo da je podigne, da proveri da li je sve ovo možda samo san.
Stiskajući oči ne veruje im da je još uvek budan.
I tako budan uroni u dubok san.