субота, 4. децембар 2010.



Feljton

JOVAN S. MITROVIĆ
kad pesnici plaču



ŽIVEO ŽIVOT

MOMA DIMIĆ

feljton - 28


O poeziji Jovanovoj
(prva recenzija )






Kao mlad stvaralacMitrović poezijom traži ne bekstvo,već suočavanje sa životom koji je oko nas..Time je životnost- jedna od bitnih komponenti ove poezije proizašla kao prirodna posledica uzajamnosti osećanja prožetosti života poezijom i poezije životom. Iz duboke vezanosti za život potiče i težnja pesnikova da njegove fenomene rudarskog života rastumači poimanjem samih suština,traženjem odgovora na sva pitanja koja se mogu postaviti poezijom. Tako će Mitrovića opsedati misao o sopstvenom poreklu,dakle i o indetitetu njegovog i njegovih vršnjaka koji su ,,tako rano izašlio iz detinjstva,,. I u pesmi,,Poreklo,, i u pesmi,,Reč,, Mitrović pokazuje sposobnost da se ispoveda unutarnjem svetu kao potreba sopstvenog bića.Njega će stalni napor proganjati da stihovima definiše istinu svoga bitisanja i postaviti ga pred dilemom,kako najbolje izricati ono do čega je unutrašnjim traganjem dospelo kao njegova prava reč.., Ili se to Mitrović iz prvog reda života povinovaoi milozvučnom i za sluh podesnom romorenju poezije. Dilemu je pesnik veoma uspešno razrešio opredelujujući se za potrebu prepoznavanja suštastvenih istina. Tragajući za integralnim saznanjem o sebi,pesnik u isto vreme zna da će naći i saznanje o svetu koji ga okružuje i u kome živi.

,,Tražim neku reč približnu mom životu da kažem ono što ispunjava celog mene.,,Ovi stihovi iz Mitrovićeve pesme,,Reč ,, mogli bi poslužiti kao moto života jer je u većini pesama primetan napor da se odgonetnu brojne zapitanosti bića,da se dospe do mnogih jasnih vidika i razrešenih dilema..Već njegova pesnička bujnost nosi u sebi hrabru radoznalost da se pesmom odslika integritet pojavnosti.Linija te sveobuhvatnosti od realnosti i kosmopolitizma,urbanog lika života,intimne lirske poetnosti,pa sve do egzistencionalnalnih problema iskazanih složenim poetskim postupkom,.lijnija je stvaralaštva ovog mladog pesnika.Jednostavno rečeno,angažovanost bi mogla da bude atribut njegove poezije.O takvoj angažovanosti moglo bi se rerći da je Mitrović sposoban da se stihovima suoči sa realitetom životne stvarnosti,nekad kroz izoštrenu vizuru kritičke misli,a nekad uz egzaltiranu optimističku sliku životau .


1973.




Šta jeste Tola Manojlović to jeste i Moma Dimić


Bio akčija,pio,odlazio kod druge žene,jeo konjsko meso,u crkvu išo, u Skupštini bio,državi pod kuluk radio,ljude razvodio kada se biju,video Tita,u Kosmaju kao dete i čovek plakao, bos po snegu išao,pušio ,,Drinu,, i,,Moravu,, ,10 flaša piva pio odjednom,magarca jašio,jeo travu kiseljak,telebviziju gledao,jeo leb ražen,vozio se liftom,davao milostinju,limun jeo,merio 80 kile i u svirajku svirao.


Šta nije Tola Manojlović to nije ni Moma Dimić


Ubio čoveka,tukao ženu,bob jeo,na sud svedok bio,kopao nekim grobnicu,zaklao kravu,u ratu bio,lisicu ubio,vaške imao,popa prevario,šargarepu sejao,padao u nesvest,nebo sanjao,otrovao kuče,dugme božje opsovao ,prodao odelo svoje, u baru upao,bombu razmontirao.










-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

feljton -27



O poeziji jedne S.

..Gotovo obredno i stoički,s uverenjem da će biti pravedno svedena i zasvagda preseljena u pamćenje.Pesnikinja S. Je bez sumnje,doglasnik skromni letopisac neumitnih ličnih imena i intimnih suočavanja(poput onog ,, s crnom golubicom smrti,, u odrazu ogledala,ali još više ona progovsara o tajnama i tajnim vezama sveta podalje od vlastitog kućevnog praga,u sveopštem dobu lova i besramnja.Bilo da se kreće u prostorima mitoloških bića,nižih vrsta koje predstavljaju insekti i gmizavci,zaraćenih i razbraćenih bojovnika krivaca i žrtava,svesti ili podsvesti ona je povazdan na strani svega što je u svom,,prirodnom položaju,, iskonsko,izvan trenutnog zlog udesa uzajamnoi suprostavljenih sila i veličina.,,





O fotografijama

Fotografija je medij univerzalnog jezika,neshvatljhiv jedino slepima.Fotografije su jedna vrsta čarolije,,međ javom i međ snom,,,one su zaleđeni snovi jave,baš kao i jave naših snova...


Na ovaj deo teksta recenzije na stihove iz knjige,,Fotografije –živeo SKJ,, iz 1992.godine, setio sam se ovih dana kada sam od stotinu fotografija u akciji, sa raznih manifestacija i skupova, tražio jednu zajedničku sa Momom. Začudo, od toliko fotografija, nisam našao ni jednu.Ali,kako je Moma rekao:


U podsvesti svakog čoveka postoji jedna fotografija.Ostala je jedna jedina zaledjena kao java mojih snova.



--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




feljton-26



















MOMA O POSLEDNJOJ  KNJIZI
 ,,NEOVDAŠNJI PISCI I SUSRETI,,






Putujući po svetu celog životaMoma je pisao o svemu što je video i osećao,ali je uvek imao i taj osećaj da i neko drugi ,kome je on blizak,a to su čitaoci i prijatelji,treba o tome nešto više da znaju,to je i sadržaj njegove zadnje knjige,,Neovdašnji pisci i susreti,, u jednom od poslednjih intervjua,novinaru Sunajko Moma je o knjizi,izmedju ostalog rekao;
,,Ova knjiga je nastala u susretima sa stranim piscima tokom poslednjih 15 ili 20 godina, što u našoj zemlji, što na mojim putešestvijama po Evropi, Australiji, Aziji, Africi, Latinskoj Americi. Ona sadrži portrete pisaca, koji su na mene ostavili najznačajniji utisak, bilo da su bili povezani sa našom zemljom u ovim nesrećnim godinama, bilo da je njihovo delo ostavilo na mene dubok utisak, bilo da su mi kao prijatelji mnogo značili. Ima oko pedeset tih razgovora i susreta. Sve je to jedan mešani žanr, ali moglo bi se reći da su to portreti za jedno duže vreme, jer kod nas su pisci veoma cenjeni, kao što su, na primer, cenjeni u Rusiji i u nekim drugim zemljama. Uostalom, najznačajnija Nobelova nagrada uvek je za književnost, i uvek se ona najviše pamti i vrednuje. Ova knjiga je moj mali dug uzorima, uticajima, radostima koje su mi priređivali ne samo domaći pisci, o kojima sam dosta pisao, već strani. Ovoga puta govorim o stranim piscima, koji su se ustalili u našim duhovnim razmeđima i doprineli da neke od njihovih knjiga ostanu kao pečat i svedočanstvo našeg trajanja, našeg življenja. Mi bez te svetske književnosti, to je još Gete zacrtao, ne možemo da se oslobodimo lokalnih pogleda, lokalnih zavičaja, lokalnih književnih sintagmi koje se, ipak, naslanjaju na svet i na širinu koju svet pruža.


U vreme kada smo imali one moćne pasoše, ostajali smo u inostranstvu i po mesec dana, družeći se sa običnIm svetom, ali i sa tim ljudima od duha, književnicima. Sećam se razgovora sa jednom američkom pesnikinjom, kada mi je rekla: "Posmatram Vas, Vi kao da ste tu odrastali, toliko toga znate o našem svetu, kao da ste na susednom ćošku odrasli." I, vidim da smo u to vreme kada smo pripadali malo više svetu nego danas, uvek izazivali čuđenje, kao npr. naš pisac Danilo Kiš, koji je mnogo više znao o francuskim piscima, nego sami francuski pisci, jer ih je ne samo proučavao, nego i usvajao. To je način na koji se kulture malih naroda naslanjaju na veće, što je i prirodno, jer je tamo izbor i odabir mnogostrukiji i širi i na neki način kod njih postoji ta tradicija "velike književnosti". I naša književnost je velika i kako kaže pisac Bora Stanković: "Otići ću u Pariz, zadržaću se vrlo kratko i vratiću se u svoj jezik i svoju književnost bez ikakvih kompleksa da pripadam nekoj manjoj književnosti". To osećanje "bez kompleksa" pokazali su Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Desanka Maksimović i mnogi takvi ljudi kosmopoliti, da ne govorim o Dučiću, Crnjanskom i ostalim našim veličinama.,,

Moma kao scenarista


Svoju umetničku, kreativnu radoznalost i izazov Moma je potvrdio i kao scenarista. Autor je je scenarija za film ,,Kako sam sistematski uništavan od idiota,, ,koji je radio zajedno sa Slobodanom Šijanom..Za ovaj film je korišćen tekst iz njegove knjige,,Šumski gradjanin,,


Pogibija legendarnog Če Gevare,snažno je inspirisala Momu i stvorio je književni lik iz stvarnog života Babija Papušku,istinskog beskućnika,sa socijaslne i kulturne margine,ali po Momi,zakletog ortodoksnog idealiste koji veruje u progres. I upravo sudbina njegovog stvarnog junaka se prepliće sa studentskim dogadjajima 68.,pa i studentskim nemirima..Ulogu Babija Papušku igrao je takodje legendarni Bata Stojković.,a režiser je bio Slobodan Šijan.


Pored toga Momina 4 romana su pretočena u dramska dela: ,,Puter,, ,,,Najveći filosof u mom selu,, , ,,Živeo život Tola Manojlović,, i već pomenuti ,,Šumski gradjanin,,.



Torta...


Kada je negde osamdesetih godina pošao da pre književne večeri ipak bude moj gost, nije mogao znati da će ga u mom domu dočekati dečurlija moje dve devojčice,kćeri od sedam i osam godina. I da će mu se mnogo obradovati kćeri Marjana i Ivana.On je kao ukopan stao ,rekao šoferu da stane i da vozi do prve poslastičare...Taj gest me nije mnogo iznenadio,ali kada smo stigli u stan i kada je posle sat vremena na vrata neko zazvonio,svi smo bili iznenadjeni..Ispred vratiju virila je ogromna torta sa šlagom...Moma se slatko nasmejao i rekao:


To je poklon za preslatke devojčice Marjanu i Ivanu od čika Mome.


Moja supruga Nadežda je dodala.:


Bože, zar još postoje ovako pažljivi ljudi !




O snovima


Sanjao sam nedavno upokojenog brata od strica M. On je za mene bio živ(mada sam bio svestan da je već pokojani)Za sve vreme toga sna u meni je svrdalo ono možda najbolnije pitanje-šta možemo svimi da učinimo da se ona,istina nevidljiva granica što deli žive i mrtve izbriše.Eto,tih je trenutaka držim,čudo poradilo na sebi svim svojim silama..Kao što skrito i dalje pulsira u plavim nebeskim dubinama,u tolikim titrajima prirode oko nas,u dnu naših zenica.


2002



O recenzijama


Mnogim mladim stvaroacima Moma je pisao recenzije.Pišući svaku recenziju ponaosob,gopvorio je : Svakom piscu o kome sam pisao pristupao sam drugačije,nastojeći da što dublje zadjem u odaje i tajne njegovog stvaralaštva.Želeo sam da odredim boju njegovog stvaralaštva i da proniknem u dušu pesnika,onome ko mi odghovara kao čovek i stavralac ja mu se posvetim punim srcem.






Dokumentarnost u književnosti..


Dokumentarna proza isključuje kritičara.Mašta kritičareva ne podudara se niti ukršta s dokumentom.Ma koliko,,siromašan kao umetnost,,,dokument,ipak,ostaje neizvesna,neizmenjena monada kazivanja,rečnik dogadjaja.


Ova Momina beleška o Dokumentarnosti u književnosti,pala mi je na msisao ,kada sam listao neke već davno zaboravljene fascikle.Od prelistanih pedesetak strana,sa raznim beleškama, citatima,razmišljanjima, odvojio sam samo dve rečenice.. Prva da je najveći dokument tačkač.Druga da je najverodostojniji dokument čovek,odnosno,živa reč.


Sa tačkom se počinje i završava život. Odredjuje vreme dolaska na svet,i pravac kretanja, gore,dole, levo desno i na kraju života stavlja se tačka. Za drugu rečenicu setio sam se davnih osamdesetih godina. Pripremajući seminarski rad na temu, Dokumentarnost u književnosti, za primer sam uzeo Momu Dimića koji je za svoj Dokument odabrao živog čoveka Tolu Manojlovića.Tek mi je ,sada jasna ,ovo njegovo razmišljanje o Dokumentu u književnosti. On je tako branio sebe,i sve druge junake poput Tole... Braneći tako svoj živi dokument ,jednog jedinog, vlastitog svedoka,Šumadinca Tolu,pisac odslikava stvarnost i vreme putem junakovog nasušnog jezika prepuštenog svim uslovljenim gramatičnim rogobatnostima. Prikazujući tako najverodostojniji dokument svoga vremena.



O razglednicama...


Bilo gde da je boravio,a boravio je u više od 250 gradova širom sveta, uvek me je iznenadio razglednicom,i zaključkom da će me jednog dana povesti na jedno

takvo pesničko putovanje.

Ovaj deo ostaje bez teksta iz razglednica.


Moji unuci : Danica ,Natalija i Kolja su priznali da su razglednice razmenili sa drugovima i drugarima,za njih su dobili preko 30 naših,kada su podelili,svakom je pripalo po 10 i to zahvaljujući deda Momi,ubedjuju me ,tražeći oproštaj za grešku.









-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


feljton 25



Završavajući ovo sećanje na Momu Dimića,sve mi se čini da ima još nešto što nisam rekao,sada dodajem još i ovo,ali sam siguran da ću se vremenom setiti još mnogo toga...

O bolesti...
Već sam rekao o tome nije želeo da priča,ali je o tome pisao:
Sve me boli! Uzvikuje Tola Manojlović u Mominoj kultnoj knjizi ,,Živeo život Tola Manojlovič,, .A kao  da čujem Momine reči nekakvom lekaru  u Beogradu:
,,Ma kažem ti,sve me boli: i  kosa,i ovo odelo,i kapa,i štap.Sve me boli,a ti gledaj sa kojeg ćeš kraja da me lečiš!.. Čujem kako te reči izgovara sada ,pored mene,Moma,pa Petar Kralj,pa i londonski glumac Tute Lemkov  ... A Tola, i Moma i dalje bolani,bolni!!


Rodjendan
Moma je često podsećao novinare na razne književne jubileje,pozivao ih da pišu o  velikim književnicima,a često se i sam latio pera i pisao o tome.Potvrdjujući tako da je   čitavim svojim bićem vezan za  književnost i čoveka .Svojim prijateljima piscima,pamtio i rodjendane.  Tako mi je 24.avgusta, 1994.godine,pred štamanje knjige  ,,Dobrota Zlota,,, koju smo zajedno priredili, javio:
Sutra u Bor iz Beograda,autobusom, dolaze Momir  Lazić   i Zlatka  Dundjerski ,doneće ti rukopis.
Istoga dana u 20 sati ispred autobuske stanice u Boru,pristiže autobus. Pomoz bog,brate Jovane! Dobro došao, Momire! Ovo je..(široki  osmeh) nemoj da se smeješ.Znači..to je Zlatka.Poštovanje, Verka Dundjerski Zlatka..Dobro nam došli.
Pružiše mi rukopis,i odoše.
Sa prve govornice javljam Momi Dimiću da  je rukopis  stigao i da je sve  u redu,tako da će rukpis već sutra ući u štampu.
Sa druge strane  Moma mi viče:
A jel¸ si čestitao rodjendan Momiru Laziću i njihovo venčanje?
Jovane,to im sigurno čestitaj,i to  sada  dok su tu..ili ma kuda bili!

O prevodilaštvu
U isto vreme Moma  pomno  prati  prevodilačku produkciju i gde god je stigao o tome  javno  pričao i apelovao. Tako je na  Tribini o Jugoslovenskim pesnicim,oktobra 1990.godine,rekao:
Jugoslovenski pisci stavljeni su u stanje mirovanja, u najmanji rezervat.Prevodimo se daleko manje,izdavačka preduzeća koja su nekada prednjačila,sada tavore, tavore svje poslednje dane.Časopisi i književne revije čekaju samilost.
Moma Dimić objavio je   4o knjiga,od kojih su  mnoge prevedene na10 jezika..Sa švedskog preveo je  10,a prevodio je i sa engleskog jezika.

Nagrade
Za svoj književni i prevodilački rad Moma Dimić je dobitnik mnogih nagrada:
-Oktobarsjka nagrada Beogra.
,,Jakov Ignjatović,,  za životno delo ,Budimpešta 2006.
Donne e poesio –Italija

Poziv  balkanskim pesnicima
Takv je bio Moma,dobričina,visoki profesionalac ,čovek od  akcije i sav u pokretu i od reči  sazdan.
Za 50 godina od kako ovaj grad postoji,u mnogim prilikama bio sam svedok boravka, mnogih pesnika i stvaralaca, prvo kao djak,a potom kao kulturni poslanik,ili organizator i novinar.Onako tek da nastavimo razgovor, podsetim  Momu na mnoge pesnike i sve one manifestcije o kojima smo već govorili:
Borski balkanski susreti književnika,Oktobarski susreti,Književna kolonija,Tribija Četvrtkom u šest,Knjiga godine  borskog autora...Svaki taj susret ima svoje čari,dokumenta i upečatljivosti....
Pred samo bombardovanje naše zemlje,obavezao me je ,da ,kao  urednik književnog ,,Biltena,, Balkanskih susreta  pisaaca,uputim  pismo svim učesnicima,i tako  pozovem sve  pisce  da se oglase.
Pismo je na engleskom francuskom i ruskom jeziku otišlo na  blizu 60 adresa pisaca Balkana.
Misleći na Mominu  poruku,da pisac mora  biti  stalno u pokretu,sa  svojim narodom,na Mitingu ,,Target,, u Boru,9.aprila 1999.godine,ponovio sam poziv  piscima Balkana koji su nekada boravili u Boru.:
-Bombarduju onu istu zemlju koja  vam je bila domaćin u mnogim prilikama.Borska bakarna reka je palila vaše pesničke duše na Balkanskim susretima pisaca,na Medjunarodnim oktobarskim susretima,na književnoj i vajarskoj koloniji.Bili ste nam gosti jer smo želeli  da tradicionalna radnička sredina,kakva je borska,podeli sa vama svu lepotu života radi boljeg sutra. Toga sutra danas nema za srpske i umetnike moje domovine.Zato vas molim da u ime onoga što ste ovde videli i doživeli,podignete glas umesto bombardera.Podsećam vas gospodine Agoli da ste ovde rekli: ,,Balkan  ne treba da bude bure    baruta no bure poezije,, .Ako ne kažete sve to i tamo gde ste sada,vaše poruke će nestati zajedno sa nama. I pored toga,mi ne priznajemo takvu silu. Mi priznajemo govor srca.                  
Ostale su  i sve Momine knjige koje mi je poklonio, posvetio, i njegove  recenzije na moje rukopise.Poklonjene knjige  bili su dragoceni darovi,ali ja sam osećao  neku  profesionalnu književnu obavezu,da o istim  knjigama  napišem recenzije.Mnoge recenzije je i sam inicirao i objavljivao,u časopisima i novinama.


O oružju
O oružju sam  već pisao,kada sam pomenuo kninskog pesnika,ali o ovome nisam:
Pri povratku iz Švedske,na aerodromu,dok samo išli taksijem  do njegove kuće, sa aerodroma,pružio mi je kao poklon,čudesni perorez,koji  ima korice nalik na  brod Vikiga,a korice su sa njihovim motivima.Obradovah se  poklonu i zahvalih ,ali mi usput reče:da mu dam jedan dinar!
.Očekivao je moje žučnije iznenadjenje,ali iznenadila  ga je moja ćutnja i ja mu pružih jedan dinar..Tako,reče Moma, sada smo kvit...I da znaš oružje se ne poklanja,ili se  osvaja,ili se kupuje,ti si ga sada kupio!!.To je isto kao kada se ruža ne daje svakome, neko se na trnu zustavi njenom,kaže Moma.

O ženama...
Kada sam pre tridesetak godina, u Mirijevu preko plota  tražio  Momu Dimića,jedna  mlada ženska osoba rekla mi je jedva razgovetno ,izgovarajući  polako,srpskim jezikom:
Moma nije tu,a ja evo berem višnje pa ću  napraviti slatko,a                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     pored ded igraju  se deca!
Bila je to njegova  Švedjanka sa sinovima. O toj ženi nikada nismo  razgovarali,ali je često  govorio da  ide u Švedsku kod  žene Kristine odnosno Ninuške, i sinovaMileta i Tome,a na leto  vodi ih  sve na more i to u Budvu,na trg pesnika.
Zato  o  ženama nismo mnogo pričali,i kada jesmo  to je  uvek u diskreciji.Ali,se sećam jednog dogadjaja,sa  Bačija Fnta roš u Zlotu.
Jedna  osrednja lepa mlada žena motala se oko  Mome satima,opčaravala ga svojom lepotom i gracioznošću...Samo  što ga nije ,,smotala,, Njegova lirska i poetična duša,može da  popusti na prvi ženski  pokret i uzdah...
Znajući takvog Momu od    ranije i ovu  žensku  osobu,diskretnim pogledom dao sam mu do znanja da želim nešto da mu kažem i odvojio sam ga za trenutak...Momo,ovo nije tvoj nivo,skloni se od nje!
Bez reči,otišao je od mene i od nje...Te večeri  nije ni prilazio pored mene,bio je  samo pored  Slavice,njegove odane i velike prijateljice iz najranije mladalačke dane.Ja sam bio srećan što je uvažio moje mišljenje.
Posle nekoliko dana Slavica mi je rekla:
Hvala ti Mitroviću što si mi pomogao da ga smirim!


O haiku poeziji ...
Božji dar prilagodjavanja ljudima i sredinama gde se kretao i sa kojima je razgovarao,Dimić je upotpunio osećanjima za jezik.Čestoje  romima govorio kume,čoveku koga  prvi put vidi brate.Nosio je sa sobom taj psihološki i isocijalni talenat osećajnosti.To radi zato što zna da se poezija stvara u jeziku i da iz njega proizilaze prava osećanja iz narodnog kazivanja.Tako njegov književni rad predstavlja kolektivni glas jedne  sredine,ističući  sve univerzalne  vrednosti ima u književnosti...
 Za haiku poeziju  saznao sam preko Momine definicije:Haiku je još jedna čarobna igra,stvaranje drugog sveta,manje tajnovitog,u kom se ogleda ovaj,najtajnovitiji,najstvarniji naš život.Pod njegovim toliko protegljivim lukom,sazdanim od zlatnog taloga nekoliko reči,nahodi se čitavo trajanje,sva prostranstva i predeli,micaj malenih bića,suze u detinjstvu,kao i ono neprestano otkotrljavanje planeta..
Prvom priliko ,kada sam  imao osećaj da to mogu...napisao sam nekoliko ,i  stavio u  ciklus
BOLESNIČKI RAZGOVORI
Ledja imaju skrivene žice,koje popuste kad zardjaju..
Onaj ko je pružio ruku  daje do znanja koliko su mu potrebni prijatelji ili štake.I ćutnjom pokjazujem koliko me sve boli,a tišina se uzdže uza me.:......
Dao sam Momi da to pročita,ali nikada nisam dobio odgovor.....


Moma -kao avangardni pisac...
Kada su ga novinari pitali kom  žanru u književnosti pripada,Moma Dimić je izmedju ostalog rekao:
Nikada nisam verovao da pisci postoje zbog žanrova,već obrnuto.Priznajem da sam pisac izvan žanrova.Eto vi kažete da pripadam različitim žanrovima,a ja dodajem da je to moja umetnička radoznalost,a vi dodajete da je sve to samo uspešan  spoj.Mogu reći da je nadrealizam  uticao dobrim delom na ono što sam pisao u početku,tamo šezdesetih godina.Na mene su,tih godina,uticali Breton,ili Aragon.Najnadrealistički je uticaao,recimo Dali.Dopala mi se  i faza Luisa Bunjuela.Divio sam se i Krleži,pa Marku Ristiću i  Dušanu Matiću.Ali,na mene je najviše uticao Rastko Petrović.Sve dok se mlad pisac ne formira,on upija sve ono što mu se dopada i od toga posle sebe formira.Eto ja sam se tako formirao da budem bez odredjenog žanra.
Tu,kao najkraći odgovor, samo reći deo njegove pesme,koja je  uzburkala javnost  pre  desetak godina:
Šta su ljudi nego svinje?
I mi i svinje jedemo dud,bre.
Samo što svinje jedu dud dole,
A mi na granama gore,bre.

Šta su ljudi nego svinje?
Kad pojedemo svinje,bre,
Duša im bar svinjska ide gore,
A mi bez duše ostajemo dole,bre.
Pa šta  smo mi bre ?




...................................................................-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------








fekjton -24




ČITULJA  V




MOGUĆA

KNJIŽEVNA

ZAOSTAVŠTINA

                                                                                                                                       Crtež, Nikita Stanesku


STIHOVI  NJEGOVIH

    PRIJATELJA


Ko zna šta je ostalo u književnoj zaostavštini Mome Dimića,ali da je u mogućnosti da izabere ono što najviše odgovara njemu,a napisali su njegovi prijatelji,sigurno bi to bili stihovi iz zaostavštine Vaska Pope-


Vasko Popa

Modri nesporazum



Ni leva vatra ni desna voda


Niko mi nije kriv



Sam sebe sam skovao


Na brzinu


Nisam stigao da se prekujem



Već sam se uveliko ohladio


I dobro pomodrio






Mnogima ličim na čekić


A ja sam u stvari nakovanj


Više nego bilo šta drugo



Trajem kao niko moj


Izmedju dva udarca


Namenjeni nekom drugom


Ko zna kome.






I na kraju zaostavštine sigurno bi izabrao i stihove pesnika iz Grčke Jasona Joanidisa


Kata baza




Završio sam ovu debelu knjigu,


što ima samo jednog čitaoca.


Za ponavljanje niko nije imao vreemena.






Dani i godine stavljeni na istu stranicu.


Reči su promenile smisao.Herojske.


Namere.I iz dubine mita


Oživljavaju sidbina i život.




Mračni laikovi,krv patnja,


Dela nerazumljena i reči zagonetne.


Noći naduvene kao stomak pastuva-.


Koje izjutra radjaju otrov.




Reke izlaze iz zemlje,


Penju se do vrhova brda.


Kamenje teče.Vode nema,


Drvewće sa zemljom na granama i oblacima u korenju





Samo me je tvoje nejako telo držalo


Svetleći pored mraka i rana.


Stranica usamljena i nepročitana


Njiva koja je pre semenja sazrela.




Završio sam ovu debelu knjigu.


Eh,kakva li će biti smrt?


Zaustavljeni trenutak? Nepoznata tišina što te ledi?


Ili samo kraj tela


Koja zatcvara u mozgu i osećanjima sva vrata.



I za kraj ,njegove književne memorijske zaostavštine, ponovo podsećanje na naš prvi i poslednji susret još davne 1969.godine.Čujem kako me u prostorijama Kjiževne omladine Srbije pita :Ti si taj Jesenjin iz Bora?


I onaj poslednji u maju 2008.godine:


Mitroviću pošalji mi one stihove Slika na zidu!


Njih sam jedino recitovao na Kolarcu,nikada nisu objavljeni,a Moma ih pamti.


Tek mi je sada jasno zašto je tražio te nikada objavljene stihove iz 1999.godine.Siguran sam da bi ih uvrstio u svoju književnu memoriju zaostavštine i time proverio da li sam bio dosledan i veran njemu i poeziji.Zato ,sada po prvi put objavljujem ove stihove i posvećujem ih Momi Dimiću:





SLIKA NA ZIDU


Moj otac Svetislav, svake večeri kašljucajući,stupa na vrata barake kozarske ulice,gde smo nekada živeli.


Da vidi da li smo svi na broju.






Brzim pogledom,zaustavlja se na moj lik i kaže:


Još nisi porastao!


A majci:


Račun za ugalj,drva i struju niste platili!


Starijoj braći:


Još se kući kasno vraćate,opet ste sa zida skinuli Maršalovu sliku!


Sa praga sklonite prazne kutije medjunarodnog crvenog krasta.


Rezervu šećera i kafe uvek da imate!






A istina je da kozarske ulice odavno nema.


Istina je da sam pre pedeset godina napustio ulicu,begstvo nije bilo moguće i ona je pošla.


Ima je na fotografijama,po novinama,u mojim knjigama i zapisima.


Sreo sam je u Parizu,Londonu,Čikagu,Nišu,Beogradu,Prokuplju.




Kada nisam imao izlaza i kada nisam znao šta da radim,njome sam uspravno koračao i tu se krio,kao po staklu hodao.


Njome neprestano odlazio i dolazio u svoj život.




Istina je da se sada u toploj sobi novogradnje igraju moji unuci pored radijatora.


Da su braća otišla ,svako na svoju stranu.


Da je majka sada kao kućni kamen sama.


Da smo maršalovu sliku odavno skinuli i da za struju majka ima veliki račun.


Istina je i to da ,zaista,sada prima humanitarnu pomoć Crvenog krsta, svakog meseca: 12 kg brašna, 1 kutija deterdženta,2 konzerve,pakovanje makarona od 0,50 kg i drugo što joj sada nije potrebno.


Istina je da na sve to majka ni reč neće progovoriti,da sinove ne obruka,da muža ne izneveri.


Kao da očekuje da je i sada na front prozovu ide kroz sobu i priča:


Deco,samo da se ponovo ne zarati!


Gleda u očevu sliku i ponavlja: ti ništa ne razumeš,zvezde ti padaju na glavu,a ja se molim, samo da ne zarti!


Tako svake večeri razgovaram sa fotografijom koja je zakačena na zidu sobe u Stacionaru Gamzigradske banje.














--------------------------------------------------------------------------------------------------------------


-

feljton- 23 

ČITULJA IV





(IPAK NEŠTO O ČITULJI I
TO ONO ŠTO JE





O OVOM MOLITVENIKU NAPISAO DR

VOJA MARJANOVIĆ 2003.)



  
  



Dimićeva Čitulja jeste molitvenik i sećanje,odavanje pošte i privrženosti svojim porodičnim uspomenama.Ona je i dug pesnika svima koji su značili nešto u njegovom životu.Ali,ta čitulja je i neka vrsta letopisa,istina tužnog i plačnog,za nečim što je nekada bilo lepo i životno-a danas je uvelo,pa miriše na bosiljak i na uvele ruže.U pojedinim pesmama Dimić razmišlja ne samo o vitalnim osobinama čoveka i života(,,kajsija najkasnija,,, ,,U noći,, , ,,Pismo,, ,,,Srce,,) nego i o onim koje ga čine starim,nemopćnim i otudjenim od života(,,Otac od mene stariji,,, ,,Sreća i smrt,,.,,Mirijevski starci,, , ,,Čitulja,,) td.

Ipak je dosta u Dimićevim pesmama naslaga o tradiciji,,o istoriji ili o ratovima.Takve pesme su lične i porodične.U njima Dimić vaskrsava svoj rod i porod,svoga oca i dedu,majku i sve najbliže.. .Čitulja sadrži istorijsku sliku našeg čoveka,koji je prošao kroz vatru stradanja,ni kriv ni dužan,pa se ipak,uzvisio od veličine: ponosa,dostojanstva,čovekoljublja.Jednom rečju-ostao je čovek i dobar pšrijatelj svakome.Srpski mentalitet,zagrljenost i dobrota-čine siže Dimićevih pesam,i u njima je pesnik legitimisao i sebe i svoj narod.



I sada čujem kako mu mirijevski starci, osmehnute komšije iz Čitulje, dok prolazi kroz selo dovikuju:

Daj kupi mi jedan šešir onaj slamni

Dok po svetu lutaš.

Daj slikaj i nas jedanput.

Periferijo korak napred,a dva nazad.

A kuće se ziudaju

Pritom

I nadzidjuju

Ko i grobovi

U zemlji žitkoj.

U isato vrteme vidim kako ti mirijevski starci više ne odlaze u Beograd,ni na pijac Kalenića gumna,niti u bolnicu.,nego kako Moma kaže:

Sede pod nekom kruškom,jabukom ili čak višnjom,okrenuti prema centru sela sa crkvom ili ka Dunavu s ladjama koje se nisu ni videle...

Sede na svojoj zeemlji i odmaraju...

O budućnosti,pak,razgovor nisu zapodevali.Jer šta bi ona za njih bila!?

I sada,ponovo iz knjige čujem kako Moma,odgovara:

Sve su to najbolji poznavaoci istorije,radova, ratova,naraštaja,onog sitnog i gotovo nečujnog klokota vode po izvorima.Još samo tu i toliko živi...

Eh,starci mirijevski,nekada mi se činilo premnogo devet decenija proživljenih...

I onako kako je predosećao,da neće devet,toliko decenija preživeti,jer eto tu na mirijevskom brdu spazio je lice svoje na čitulji.Pred kojom svi drugi.Skrivaše pogled...

8.juna 2008.godine posle teške bolesti Moma Dimić je umro.

Sahranjen je 12.6.2008. godine na mirijevskokom groblju u grobnici porodice Dimić pored svoje majke. !!!
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

feljton-22



ČITULJA III


Za Bor je uvek bio vezan ,kao za svoje Mirijevo,i osećao je da taj zlatni grad zaslužuje i zlatne reči,pa je i to razlog što je uvek sa Oktobarskih susreta pisaca u Beogradu,svetske pisce svraćao i u Bor,a oni su umeli da uzvrate osmehom i dobrotom,na to me podseća pismo iz daleke Kine,koje je poslao Liu Ćanćhiu.učesnik Oktobarskih susreta pisaca 1996.godine:


Slučajan susret,večni rastanak.Da li treba zadržšati osmeh ili kap suze.

Ovako iz daleke Kine,umesto novogodišnje čestitke, piše Liu,pesnik i prevodilac.On se u pismu upućenom organizatorima susreta pisaca zahvaljuje na toplom prijemu i izražava puno zadovoljtvo i nadu da se prijateljstvo nastavi....Za tu priliku Liu je poslao i pesmu:

Uvek se nešto traži.

Ali prošlo je vreme cvetanja

Hoće li se na horizontu pojaviti onaj cvetni oreol.

Proročanstvo vračare je već u šumi iščezlo.

Sve je bremenito ćutnji.

Na kraju svega,konačno ćeš naći nešto..

(S kinseskog preveo Radoslav Pušić)



Družeći se sa rudarima i ovim narodom,imam uvek vremena da osetim taj ljudski stvaralački duh,dovršim ili započnem neki novi rukpis,jer me taj radni elan motiviše,pričao mi je tako smireno, Moma, kao da je priželjkivao nove boravke u gradu bakra,ili nagoveštavao i osećao da više nikada neće sa nama biti.



Zastajkujući nekoliko puta,kao da mi nešto kaže,ali pre će biti da se malo odmori,posle desetak minuta nastavljamo i uz živu raspravu o prestanku rada Svesrpske književne kolonije,čiji je bio umetnički direktor,stigli smo do sobe koja je bila ogromna.

Onako kako izgledaju i sve radne sobe pisaca,pune knjiga,slika,rukopisa, i časopisa,na stolu pisaća mašina, pored kompjutera..,bila je i njegova soba..Kroz ovu sobu su prošli mnogobrojni svetski i naši velikani književnosti. Znao je gde mu šta stoji,i govori mi šta da pomerim i gde da stavim stolicu za mene,on je imao svoju pored radnog stola.

Kaže: To je sve što imam i što je prošlo kroz moj život,eno tamo su knjige mojih prijatelja..



Osećao sam da je Moma želeo da mi u detalje kaže sve,kao kada domaćin ostavlja kuću,pa čuvaru kaže gde se šta nalazi.Ta njegova preosetljivost i privrže nost prijateljima i kući,podseti me na 1995.godinu,kada mi je u prostorijama pesničkog doma u Zlotu,izmedju ostalog rekao:

Mitroviću ,da znaš u sobi,ispod kreveta, kniskog pesnika, je sklopljeni puškomitraljez,kao sekretar Kolonije to moraš da znaš!.

Ostao sam bez reči.Ta tišina je značila činjenicu,da pesnici njabolje dele sudbinu svoga naroda. U Jugoslaviji se tada uveliko pucalo. To je bila još jedna potvrda velike medjusobne odanosti i prijateljstva. I sada pamtim prve reči kninskog pesnika,koji je započeo rečima:

Skidaju se sve maske i otkriva se neko drugo lice u zemlji koja je naša,hvala vam braćo što me pozvaste da upoznam pravo lice prijatelja!!!

Osećao sam i ja da moja privrženost Momi odgovara, kao čoveku i stvaraocu. Jer je o men,brinuo kao stariji brat, ali i kao veliki prijatelj, znao je skoro sve. Učinilo mi se kao da se sve to kod Mome planski već zbilo,jer je mnoge stvari znao unapred.

Pisao sam sve što i on: pesme,priče,eseje,putopise,zapise,kritičke osvrte,organizovao kulturne manifestacije,pa čak i glumio.

Jedan intelektualac stvaralac mora da bude univerzalan,

govorio je često Moma,kada je želeo nešto novo da pokrene.

Poznavao je ljude i osećao njihove mogućnosti i njihove potrebe.



Tako je usred Beogradskih oktobarskih susreta,pesničko zatišje ,izmedju dva gostovanja po školama,fabrikama,mesnim zajednicama,trgovima,iskoristio,za utvrdjivanje pojedinosti oko formiranja RADNE UMETNIČKE ZAJEDNICE SKOK PREKO KOŽE,čiji je bio inicijator.

Soba 412 u hotelu Palas,bila je pretesna za sve ,koji su želeli da saznaju više o ovoj umetničkoj grupi.Predložio je i konačni tekst:

Na sastanku u Beogradu,28.oktobra 1996.godine formiorana je radna umetnočka zajednica)Autorska ekipa koja će realizovati projekat SKOK PREKO KOŽE,pozorišnu predstavu po istoimenom romanu Jovana S.Mitrovića.

Pored Mome Dimića,inicijatora,autori ekipe biće:

Joavan S.Mitrović,književnik iz Bora,autor drame.

Dr Radoslav Lazić,profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu i umetnički direktora,

Pavle Lazić,reditelj predstave i Kosta.Prstić, stručni saradnik Ministarstva rudarstva i energetike.

Glumačka ekipa(.....i onda slede imena glumaca. ).

Cilj Autorske ekipe je da pripremi za javno izvodjenje drame SKOK PREKO KOŽE.

Obrazloženje,takodje kratko:

Skok preko kože je autentična prva i prava drama u srpskoj književnosti posvećena rudarima i rudarskom životu u Srbiji.Nosilac i finansijer projekta SO Bor.

To je bio jedini sastanak Radne umetničke zajednice Skok preko kože.Projekat nije realizovan..

Sve mi se čini da se ova drama uistinu odigrala ,samo nekoliko godina kasnije u celoj našoj zemlji.

Tek sada razumem inicijativu Mome Dimića,za pokretanje jedne ovakve Radne umetničke zajednice.Hteo je da skrene pažnju javnosti na sve što se sada dešava kod nas.Sve dogadjaje koji su na zemlji smestiće ispod zemlje..,a to je i tema romana Skoka preko kože.Takvu poruku razumeo je i reditelj Lazić...(ovo nema veze sa Kusturicom,tekst je nasta još 1980.)



U tom je njegov sin Mile ili Emil,kako ga je zvao,doneo kafu i razgovor je krenuo na drugu stranu,stranu kroz koju smo zajedno išli blizu 30 godina...

O bolesti nije bilo reči,kao da je nije ni bilo. Samo me jednog trenutka Moma, podsetio na pisca iz Turske Fejza Hepćilingirler i njenu prozu Kako sam mogla lepo da umrem,koju je čitala na Balkanskim susretima pisaca u Boru 1990.godine.To je i pravi odgovor,na trenutnu životnu situaciju u kojoj je Dimić zapao:
Koliko sam samo zakasnla.Da sam umrla mlada ljudi bi kukali: da sam umrla pre deset godina plakali bi,a kada bi sada umrla rekli bi: mnogo se namučila,spasila se jadnica.Moj život se pretvorio u čudan inat.Svi(već) znaju da treba da umrem i umesto da se nadaju,strahujući čekaju,a ja se istrajno odupirem smrtri,ne pretvarajući ovaj tupi bol u osvetu:snaji,drugim snajama,mojim sinovima,pa čak i unucima.Bez obzira koliko me budu žalili moraju da plaču za mnom,barem dok ne odu komšije i rodjaci.

Tek kada sam kasnije ovaj tekst pronašao i pročitao, pomislih:Bože,kakva memorija,u datom trenutkku,može čoveka da vrati na tolike godine unazad.

Tako je turska književnica pre dvadeset godina opisala svoju smrt,a meni se čini kao da je to opis svake,pa i Momine smrti.Možda je to bio razlog što o smrti nismo govorili,osim one Momine opaske:

Pa Mitroviću,šta ćeš mi ,kada mi nema pomoći,a i ja ti ne mogu ništa pomoći...!

Posle sat vremena ponovo je došao njegov sin, slikali smo se zajedno.Pored izlaza u hodndniku ,bilo je nekoliko paketa knjiga,opet je pozvao sina Mileta da mi da nekoliko knjiga koje je već spremio i ja sam otišao.

Nismo se pozdravili,namerno,kao da smo želeli novi susret.

Usput ja sam nekoliko puta moju kćer Ivanu nagovarao,da prodje, kao slučajno, ulicom Milana Rakića i pogleda u dvorište kuće 137,možda će zateći tamo Momu Dimića.

Nije prošlo dugo vremena ,stigla je vest o odlasku mog velikog prijatelja. Kao da se njegov tekst pod nazivom Hipnoza smrti ,tek sada igrao u pozorištu života,gde je Moma glavni junak ,umesto njegovog Tole Manojlovića:

Ako se smrti išta sveti,to je što se samo ona ne dogadja u jednom danu.Ničija smrt ne ljuti nas,pak, kao pesnikova. Valjda i stoga što se dogadja tako učestalo,čak s izvesnom privlačnošću,baš kao i ,,pakao poezije,,.Smrt je to u koju je založeno toliko nemira,reč osvetnica,one najkrhkije i najburnije ljudskosti,toliko stihova-epitafa,a na posletku i same hipnoze smrti.

Uoastaloim, niko se i ne oseća u potpunosti piscem(pesnikom),ma koliko se inače upinjao da osvoji to ; osećanje ispunjenosti, površenosti,savršene konstrukcije jeza i nutrine koja samo piše.I koju niko i ništa ne ometa. Ni zlobnici,ni kritičari poezije.Ni odsutna publika.Niti tegobni put s medje napisanog do,,na svet izdatog,, .

Pesnik se ostvaruje tek poslednjom svojom rečju. Preklapanjem poklopca kovčeka u kome,od sada,neće biti drugčijeg vazduha.Postaje se pesnikom tek poslednjim plamom medj suvim kostima.Otvaranjem nebesa. (1990).
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

feljton -21





ČITULJA II





POSLEDNJI

SUSRET

Poklonjene knjige će me stalno posećati na Momu Dimića.Ali za navek ću se sećati našeg poslednjeg susreta u njegovom domu u Mirijevu.Bio je to razgovor za večnost,ili za naslov Kada pesnici plaču!

Pošto sam često boravio u Mirijevu u poseti kćeri koja je bila Momina koleginica i imala je veliku želju da ga kao filozof lično sretne upozna i da porazgovaraju,kao pravi filozofi.

Vreme i prilike nisu to dozvoljavale,Moma je često bio u pokretu,obilazio je gradove i sela tadašnje Jugoslavije,ali je sporadično boravio i van zemlje,a najviše kod svojih sinova Emila-Mileta, i Tomasa- Tomu,bolešljivog mezimca u Švedskoj, tokom zime.

Pored tako velike angažovanosti, nastojao je da prvi pogleda sve moje rukopise, napiše recenzije i uputi, kada to treba,kritiku i prekore,ali i hvale ,uz opasku, može to,biće to dobar rukopuis..

Naš poslednji telefonski razgovor je bio pred prvomajske praznične dane 2008..godine kada smo planirali novo vidjenje, i kada sam završavao novi roman POVRATAK U ZAVIČAJ.

MOMA SE NE JAVLJA NA TELEFONSKI POZIV!!!!

Želeći da ga telefonskim putem obavestim da sam pročitao recenziju i da mu se zahvalim...Njegov ostareli otac već promuklim , isprekidanim glasom koji se u plaču gušio...rekao mi je.

Moma je u bolnici,teško je,...sada će doći njegovi iz Švedske.

Taj vedri starački glas,legendarnog vozača beogradske klanice,a potom taksiste,koji je prokrstario celu Jugoslaviju,više nije bio onako,prodoran.Pri svakom našem telefonskom razgovoru , često nisam mogao da mu kažem šta želim,nego je uvek žurio da mi nešto više kaže o svom životu. Ja sam uvek imao utisak da mi se to Moma obraća,a ne deda Žika,koji je za sebe govorio da je lična Momina sekretarica. Sada se iz telefonske slušalice,čulo samo tiho jesanje .Sa druge strane ja nisam imao šta da mu kažem,ćutao sam,a da li je on čuo i moje jecaje i plač ne znam.

Naš poslenji susret bio je kasno u maju 2008.godine.Prijatelji su najavljivali da se Moma sada dobro oseća,prima redovno terapiju, i da se oporavlja uz nadzor lekara.Prijateljica Slavica mi javlja da Moma ne želi nikog da primi,pa ni nju iako su dugogodišnji prijatelji, niti da razgovara. Eto opet je tvrdoglav,i svojeglav, čudan je bio i ostao moj Moma!

Kaže usplahireno Slavica,prevrćući prstima,kao da nešto broji.

Medjutim,znao sam da mene neće odbiti.Začudo,kao da je čekao moj poziv. Počeo je uz zadršku ,da okoliše sve sa namerom da li da me odbije ili da mi dozvoli da ga posetim...Ipak čujem kad kaže:

I bre Mitroviću!..Pa dodji kada si tako uporan. Dobro,dobro ,kada baš hoćeš Jovane,dodji,ali mi nisi mnogo od koristi,niti sam ja tebi !

Te uzdržane reči,ustvari su imale za cilj,da me pripreme, na taj naš poslednji susret.Bile su te njegove reči upućene preko telefonske žice,a činilo mi se da je tik uz mene,jer sam osećao kako ih izgovara sa prekidom- teška srca,kao uz plač.Sa porodicom razgovaram,šta da mu ponesem,jer mi je Slavica rekla da ne prima ništa, kćer Ivana mi reče:

Pa ti si mu najveći poklon,kada ti je već dozvolio da ga posetiš!

Pomislih za sebe:Filozofska poruka,kao da je Moma izgovara!

Nije prošlo ni dvadesetak minuta.On me je čekao u svojoj kući na mirijevskom brdašcetu , u ulici Rakićeva 137..

Ja mu objašnjavam da mu nisam ništa doneo,da ne znam šta mu odgovara,a on kao iz puške:

Pa ti si mi najbolji poklon,hvala ti Mitroviću!

Opet pomislih:

Bože, kakva filozofska intuicija ,na udaljenom prostoru,u razmku od 3o minuta!.

U kuhinji se pozdravismo. Susret,kao i obično,dva iskrena i velika prijatelja,gledaju se pravo u oči, i grle, kao da se ne sastaju no rastaju...

On je već počeo da ruča, svom sinu Emilu-Miletu reče :

Mile,za Mitrovića donesi tanjir.
Bez reči sam seo pored njega i gutao zalogaje gledajući ga pravo u oči.
Reč nismo progovorili,poštovali smo gradjanski bon-ton.

Kao pravi domaćin,opet je pozvao sina,sa željom da mi donese nešto da popijem.Ja sam odbio,uz obrazloženje da sam umoran i vozim.
Na to će Moma sarkastično:

Emile, neće žaba vodu!!!Neće zbog mene ,znam ga ja,solidarni su ti Timočani!!!
Završavajući ručak reče mi:

Bilo mi je slatko obedujući s tobom Mitroviću ,pa ovde niko nije želeo da sedi i jede sa mnom...

Nisam baš dobro razumeo ovu opasku,ali nisam ni želeo da je komantarišem ili dokučim..

Poveo me je na sprat u svoju radnu sobu,prvo smo prošli pored sobe njegovog oca,koji je u kolicima sedeo i gledao TV.Usput mu doviknu:

Tata, došao mi je prijatelj iz Bora, Mitrović,onaj što sa njim često telefonom pričaš...umesto starčevog odgovora,videlo se samo lagano pomeranje glave...Želeći da Momi pomognem,uhvatih ga ispod mišice, da podje uz stepenice,pogledao me je popreko,želeći da mi da do znanja da mu pomoć nije potrebna.Tek da započnemo neformalni razgovor,pitao me:

Rastu li ti unuci..Evo i moj Emil,završava studije,pa će da se skoro ženi,pa biće unuka,a Milee,ali Toma me zabrinjava,malo je bolešljiv,ali junak je on!!!

Ja mu samo klimam glavom,što bi trebalo da znači:

Dobro su unuci rastu. Sa Miletom i onimTomom ,mladjim ,biće sve u redu!!!

Po prvi put,čujem kako Moma priča brižljivo o svojoj deci.Sve mi se čini da iza te brižnosti ostaje tuga što je malo bio sa svojom decom,i što im nije uzvraćao roditeljskom brigom i pružao roditeljsku ljubav.

Kao da je za sve sada kasno,ali i ove reči su bile dovoljne,da se prevazidju tolike očinske godine i brige u mislima.I tek sada razumem deda Žiku Dimića, zašto je pri svakom telefonskom razgovoru,prvo on želeo da priča,pa posle da ja kažem šta sam hteo..Bio je željan razgovora,jer česta Momina odsustva lišila su ga te ljudske roditeljske potrebe da se nekom požali,ili da popriča.

Zastajkujući nekoliko puta,kao da mi nešto kaže,ali pre će biti da se malo odmori,započeo je živu raspravu o prestanku rada Svesrpske književne kolonije,čiji je bio umetnički direktor.Da je neko bolje vreme,sigurno bi sada uputio prekor,da se opština nije baš odužila honorarima za pesnike,isti onaj prekor koji je rekao na sednici Organizacionog odbor Kolonije.

Pun utisaka i nezaborava govorio mi je kako mu je krivo što Kolonija ne radi,i reči prekora uputio je sebi i meni. Za njega je svaki boravak u Boru,a pogotovu u Zlotu, bio blagotvorni predah u onom zahuktalom vremenu,kada je sabirao snage za nove uzlete na planu stvaralaštva.U Zlotu je bio pravi stvaralački eldorado za njega i sve pisce koji su tamo boravili.Najlepši utiske imao je o Branislavu Antonoviču Griščuku iz Ukrajine i njegovoj poemi koju je započeo u Ukrajini,a zavšio u Srbiji pod nazivom,,Slovenski marš,,.Skoro da nije zaboravio pesmu koju smo zajedno preveli sa ukrajinskog i to dok je čitao u prepunpoj sali zlotskog Doma kulture:

Svanuće

Već mnogo godina ne mogu da dočekam svanuće.

Tmina,tmina,,san prolazi pored mene,ne dodirnuvši me.

Jedne noći si mi rekla ,,Laku noć!,,

Od te noći,noć nema kraja.

(uz pomoć autora preveli,u toku čitanja stihova, M.Dimić i J.Mitrović,19.6.1995.)


Nije zaboravio i rumunskog pesnika Jona Kristifora i njegovu poemu

Gospod Bog voli Srbe.

Stalno se branimo,ali od koga moj Mitroviću da se branimo!!!

To nije bio nevezani razgovor,nego nešto što je Moma vazda nosio u sebi i kada je osećao trežinu,izbacivao je iz glave,ma gde i sa kim bio .

Za Nebojšu Devetaka,iz Republike Srpske Krajine,kaže: Treba ga razumti što mu je oko guše hladno.Preostaje mu da piše i da se greje duhovnom toplinom i fizičkom snagom ovdašnjeg naroda.Zato mu treba verovati u sve ono što će u Zlotu napisati.
Nije zaboravio ,da mi ponovi ni nesporazum koji je imao Patrik Beson,francuski pesnik,koji je umesto u Bor,na pesničku koloniju,otišao u Bar i tamo tražio zlotske pećine.

Zna ,gde će Patrik da nas traži,na more ,a ne u ove gudure, i vukojebine! ironično uz smeh kaže Moma.

Podsetio me je na zajednuičku podvalu,koju smo uz šalu učinili Miodragu Bulatoviću-Buletu,koji je prilikom obilaska Površinskog kopa u Boru napunio džepove rudom, iz koje je ,po našem uputstvu ,mogao da izvuče bar sto grama zlata.Naravno,ako mu policija pre toga ne prekrati jedan prst,koji on izabere.

Tako su mu u Italiji,hteli da odseku jedan prst,zbog mažnjavanja,i on napisao Ljudi sa četiri prsta! Opet ledeni smeh .

Ovaj hladni humor,podseti me na njegovu originalnost,kada je na svadbi kod kolege pesnika,boema,muzuičara, Bate Dožića,kao svadbeni dar dao živo jagnje..Kada je glavni svadbeni ,,lažlja,, najavio:

A od kuma Mome, za mladence živo mirijevsko jagnje!

Svi prisutni su se iznenadili,pa su onda banuli u smeh,i tek onda shvatli,da pečena jagnjetina tek treba da se spremi za gozbu.

Kao originalni ledeni humor,koji je bio prisutan kod Mome, tu je i neuspeli pokušaj da u Lazarevoj pećini uz pomoć ogromnog crnog plašta Milića od Mačve,uhvatimo retke primerke slepog miša,i da tokom noći Milića zaplašimo ,kako bi na taj način osujetili njegov predlog da svi pesnici po jednu noć provedu u pećini.

Uz već te relaksirajuće dosetke setio se i nestanka Milićeve ogromne crne kape u toku književne večeri u Narodnoj biblioteci u Boru,pa je morao lično Moma,kao direktor susreta,da apeluje na posetioce da kapu vrate..Ali,pokušaj je bio neuspešan.Nikada se nije utvrdilo ko je uzeo čuvenu ogromnu kapu Milićevu.Sada mi se čini da je to sve bila Momina ujdurma oko nestanka Milićeve kape.
Te dosetke,taj ,,samomomin,, ironični i sarkastični ledeni humor,imao je za svoje prijatelje,koje je neizmerno voleo i bio uz njih.
Nije zaboravio da me upita i da li sam se na kraju pomirio sa Žikom Pavlovićem, zbog spora oko filma Na putu za Katangu i mog romana ,,Skok preko kože,, ,odakle je motive za scenario koristio Radoš.On je ugovorio sastanak u hotelu ,,Jezero,, na borskom jezeru,uz obrazloženje da ne može da sedi pored dva prijatelja,koji se gledaju popreko.jer je i on imao takav slučaj sa Šumskim gradjaninom.Te večeri sa Živojinom Pavlovićem o svemu smo pričali,da bi na kraju kao zaključak on rekao:

Ja nisam imao u ruke tvoj roman ,,Skok preko kože,,.

Umeo je Moma i da uputi reči prekora, za ono što nije obavljeno po dogovoru.A kao dogovor se podrazumeva visoka intelektualna kultura i razumevanje svih njegovih saradnika.

I sada kao da čujem njegovu ljutnju što 1996.godine nisam uputio čestitku za kinesku novu godinu pesniku iz Kine Liu Zhangu,koji je bio gost na oktobarskim susretima pisaca.

Time je Moma potvrdjivao da je veliki čovek,intelektualac,pisac,humanista , mirotvorac i dobričina.Uvek je želeo da utiče na sredinu i ljude oko sebe.

To me je podsetilo na žestoku polemiku na Balkanskim susretima pisaca.... izmedju albanskih pisasca Dritera Agolija i Ismaila Kadera

sa srpskim piscem sa Kosova Zlatanovićem,koji je na književnoj večeri (16.9.1988.godine) izmedju ostalog čitajući pesmu Fotografija pred selidbu , rekao:

,,na pragu 21.veka još uvek siluju devojčice i starice ,prebijaju starce,unakazuju se divne životinje i voćnjaci,pustoše polja i uništava letina,oiskrnavljuju kultovi,istorijski spomenici i grobovi..

Agoli i Kadare su nakon književne večeri zvanično protestvovali zbog Zlatanovićevog nastupa.Sve ovo je pretilo da preraste u medjunarodni skandali da manifestacija bude prekinuta. Sadržaj Književnog biltena,čiji sam urednik bio,posvećen je upravo toj književnoj večeri.,štampana je sporna pesma i reagovanaja albanskih pisaca .Tekst je bio umnožen,ali na intervenciju uredjivačkog kolegijuma,a pre svega Mome Dimića,nije uvršten u Bilten jer je procenjeno da protesti,ako ih je i bilo nisu zvanični.Objavljena je samo Zlatanovićeva pesma.

Tada je Moma Dimić u Biltenu zapisao :

Ovo je još jedna potvrda da su Borski susreti balkanskih pisaca razapeti izmedju poezije i politike. I da je ovo samo početak i pokušaj prevazilaženja tih balkanskih problema.Okupimo li sledeće godine bar kvalitetne balkanske pisce koliko i sada imaćemo šanse da porušimo sve stereotipe o Balkanui da poezijom mirimo zavadjene.

I ono što je najvažnije svima je želeo da ugodi.Ovu tvrdnju potkrepljujem primerom iz 1996.godine ,kada je Sveta Lukić,gostujući u Književnoj koloniji,jednostavno u toku noći,oko 02 sata, zatražio od organizatora vozilo,koje će ga do 8 sati odvesti za Beograd. Moma mi je rekao:

Mitroviću,stvori vozilo za ,Lukića, mora u Beoagrad da stigne do 8h.

Kola su već u zoru čekala velikog pisca i boema sa sto kafana.

Tek za doručkom Moma mi je rekao : Dobro je što je Lukić otišao za Beograd,imao je zakazanu terapiju u 8h.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------














feljton -20


ČITULJA   I

Tek kada sam od prijatelja saznao da je Moma teško bolestan, vratio sam se na njegovu knjigu ,,Čitulja,,,koju je objavio Singidunum 2001.godine. Knjiga je još mirisala na
štamparsku boju,kada sam na prvoj strani pročitao posvetu:


,,Dragom Jovi, da ne žuri prema ovom naslovu.,,


26.IX 2001.godine Beograd.


Knjigu nisam pročitao.Tek kasnije detaljnije sam prelistao ovaj naslov i iznenadio da je još tada Moma Dimić,naznačio svoj pesnički testament stisnut izmedju korica oranž boje na 60 strana...


Skoro da mi je bilo žao što tada nisam imao strpljenja,da pročitam testamentske stihove,pod naslovom za koji sam kaže, na početku, da je Čitulja knjižica malog formata u kojoj se nalazi uputstvo o molitvama i bogosluženjima za preminule,kao i praktična uputstva vezana za podušja sedmivce,četrdesetnice,godišnjice smrti i zadušnice.


U Čitulji se isto nalazi mesto na kome se upisuju imena preminulih članova porodice...Još uvek ne mogu da prihvatim istinu da Moma Dimić više nije medju živima,( umro je - 8.juna 2008.) i da je njegovo ime za navek ušlo u takvu čitulju. I sada ostajem pri tome,da pravi prijatelji nikada ne umiru,nestaju kada i ti sam,koji misliš o njemu.Sve mislim da je Moma tu oko mene,nedostaje mi njegova prisnost,prvrženost,njegova kritička reč,ali i njegov ,,smrznuti,, , blagi osmeh i čudni i jetki humor i ironija i čestoi prisutan sarkazam.


Ostao mi je za navek , u sećanju,naš prvi susret u Beogradu,kada,kao mladi student nisam imao gde da noćim. Momin dom je bio otvoren .Tada je Mirijevo bilo selo i daleka periferija Beogrda: Tada sam Mirijevo zapamtio baš onako kako ga je Moma i sam opisao.


Kada bi o Mirjevu pisao neko drugi, pita Moma,u putopisu Mesta, pomenuo bi sva ona okolna brda,zatim uvalu u obliku dugačke potkovice u kojoj leži selo,neizostavno mirijevski potok što teče na sever,ka banatskoj ravnici i Dunavu,a onda već i crkvu,školu,kafanu,opštinu a možda i desetine starosedelačkih familija,medju kojima su i Dimići,čije je poreklo makedonsko-što se vidi i po tome da su tihi ljudi,privrženi poslu)( mnogo su povučeni u sebe ) i imućni..


Valjda na ovakvu definiciju karaktera porodice i na tu daljinu je i mislio Moma, kada je napisao da kosmopolite nikada ne žive u centru varoši, niti raskoši. Tada,zaista,Moma je živeo daleko u predgradju Beograda okružen pitomim mirijevskim brežuljcima,a u sobi osim kreveta ničeg nije bilo-osim knjiga!..Taj sklad,pitomine , prirode i čoveka,ta Momina čarodbna mirnoća,ta ,pre će biti bratska,ili očinska brižljivost opčarala me je i održala u trajnom traganju ideala,što je bila i tadašnja moja želja,da uvek budem pored njega.


Potom su sedamdesetih godina,počeli učestaliji susreti u Književnoj omladini Srbije,koju smo formirali i u Boru,pa na književnoj tribini Četvrtkom u šest u Narodnoj biblioteci u Boru,kada je dovodio eminentne pisce-buduće doajene naše književnosti. Da bi to krunisli mnogobrojnim manifestacijama: Oktobarskim susretima pisaca,Balkanskim književnim susretima u Boru,Književnom svesrpskom kolonijom u Zlotu.


Bio je Moma darežljiv i pažljiv na rečima i predlozima.Pažljivo je pratio sve šta se u oblasti književnosti radi u Boru i Timočkoj krajini i hvalio sve dobre akcije. Tako je za akciju Izbor knjige godine borskog autora 1995.godine,rekao da je to dobra ideja koja će tek dati svoje znčajne rezultate.Jer će motivisati mlade ljude da se ozbiljno bave ovim poslom.


Uz pesnike Ignjatovića, Puslojića i Mijovića, Dimić je bio inicijator i formiranja Književnog ogranka Udruženja Književnika Srbije u Timočkoj krajini, želeći tako da okupi književne stvaroce i van Beograda.


Zdušno je podržao predloge da za dosadašnji rad ovdašnjim stvaraocima, budu uručene republičke nagrade od Majskog cveta, preko Omladinske nagrade, nagrade Susreti drugarstva, te nagrade Vukova Statua do Oktobrske nagrade grada Bora za književnost.


Tu darežljivost, i ljudskost, ali i privrženost, malom čoveku i poeziji, imao sam prilike da na ličnom primeru i sam posvedočim.


Skoro da me je do suza dirnuo postupak pesnika iz Hrvatske Jovana Salavice Price 17. oktobra 1999.godine ,kada mi je u prepunoj Sali hotela ,,Palas,, gde su boravili pisci beogradskih oktobarskih susreta, tokom večeri rekao:


Na inicijativu Mome Dimića,pesniče Mitroviću, bratrski,uručujem vam ovu povelju SLOVO O SVETLOSTI..


Pečat sunca pravednici nose.Rastko rajska odškrinuo vrata. Kročio u nebo s divne Halkidike, upalio svjetlo vječnog Hilandara! Naučio nas ,sunčanim zrakama ispirati gubu od blata,i zlata......


Pogledom tražim Momu Dimića ,dok slušam kako Prica nadahnuito deklamuje,on je već uz mene,i čujem kako kaže:


Nagrada u prave ruke,čestitam Mitroviću!!!



MOMA OPOMINJE,MOLI,APELUJE,ORGANIZUJE.

FELJTON-22

U BORU BORAVI PREKO PEDESET PUTA

 
Još uvek,mi zvoni njegov drhtavi glas,koji opominje svetsku javnost na Književnoj tribini Balkanskih pisaca u Boru, za sve ono što nas očekuje:


Danas je sloboda pred svakojakim iskušenjima mučeništva-pritom ne mučeništva otvaranja već sloboda skrivanja,busija,sloboda kornjačinog oklopa.Takva i mora biti kada su na putevuima barikade,dimne zavese,noćne straže,borna kola i tenkovi,a da ne govorim o sve brojnijim armijama statista i simulanata otrovanog ili uniženog naroda.


Ostaće mi u sećanju sve njegove podrške,ali i inicijative.


Skoro da je dao domaći zadatak,prilikom književne večeri u Brankovini u Rabrovici,svima da za Desankin jubilej,sto godišnjice rodjenja Desanke Maksimović,1998.godine napišu nešto.Ja sam već tada najavio tekst o svim njenim boravcima u Boru.Tako je nastao tekst Darovala nam je ljubav svojim prisustvom,koji je objavljen u Valjevu.


Desanka Maksimović je volela borske rudare,potvrdjuje mi Moma.


Zato su joj rudari i darovali ,kao najdraži poklon, bronzanog Vuka. Podsećam ga još da nema značajnog jugoslovenskog,balkanskog i srpskog književnika,a da nije bio u Boru, ili da ga Borani nisu ugostili.


Prvi vam je kao logoraš došao Mikloš Radnoti,madjarski pesnik.Pesnici moraju da debelo odrade,ovde,kaže Moma kroz reski i hladni osmeh,koji je imao drugu,tragičnu poruku madjarskog pesnika.Koji je svoj boravak kao logoraš u toku II svetskog rata ostavio u ,,Borskoj beležnici,,. Ja mu još nabrajam pesnike koji su već zastupljeni u antologiji ,,Proleća u Boru,, : Dragoljuba P. Ilića,Jovana Popoviaća,sa pesmom Krvavo zlato,Lasla Lukača,Miru Alečković i njenu Oruk-pesmu ,,Proleće u Boru,dve se srele smen..,,,Rajka Čukića...oni i još mnogi savremenici su ostavili značajne pesničke tragove o Boru.


----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------