понедељак, 14. децембар 2009.


XIV nastavak  PPOVRATAK U ZAVIČAJ 
-prvi carski ručak,
-hrana je lek,a lek hrana,
-car ostao gladan!
-gospodaru koliki je!
-harite,igraju i pevaju samo za cara i goste!!!




Čeka poziv za prvi carski ručak.
Tek kada Gaj dade znak Askalapije izadje i vrata se zatvoriše.

Htede da se bolje zavali u presto, ali ugleda kako se otvaraju druga vrata i skoro ceo zid nestade.

Ispred njegovih očiju zinu ogromna prostorija odakle zamirisaše razne djakonije.

Pored vratiju, stajao je Askalapije sa poluotvorenim ustima i rukama koje poče da trlja lagano, što je značilo:

Vreme je ručku, treba oprati ruke!

Gaj ustade, i nesigurno pruži nekoliko koraka, a pored njega je već stajao rob.

Uhvati ga za nogu i navuče mu nove kožne caligole


Iz pozlaćenog pehara počeo je da sipa vino na njegove ruke.

On, se iznenadi zbog crvene tečnosti, htede prvo da odbije .

Po mirisu oseti da je to vino i seti se scene dezinfekcije u unklorijumu i termi, poče da brzo trlja ruke, kako se ne bi zapazio šesti domanji prst.

Iza njih išao je drugi rob, obučen u kratke sive toge, i brisao pod.

Tek onda kad Askalapije odmahnu desnom šakom, rob prekinu sa sipanjem vina i pruži, pozlaćeni, beli peškir, kojim Car obrisa ruke.

Robovi se izgubiše, a peškir pade ispred njega.

Onda, svečano car podje u triklanijum, skrivajući svoju zbunjenost i smušenost.

Askalapijo ga uvede pokazujući mu stolove, gde je već bilo postavljeno jelo. *

Na masivnim stolovima bile su naredjane posude sa predjelima, sa čorbama, odrescima, poslasticama, raznim divljačima i na kraju je bilo naredjano voće, sa kolačima, pa staklene amforne i zlatni pehari sa vinom.

On mu pokaza, da prodje i izabere, hranu i piće.


Ispred svake posude dugo je stajao, kao da je halapljivo očima jeo.

Možda je pogadjao kakav je miris?

Kakvo je ulje upotrebljeno?

O kojoj se divljači radi?

Odakle je stigao biber?

Ko je ulovio ovog jelena?

Koliki je bio noj čija glava viri iz čorbe po kojoj plivaju zrna kima, bibera i semena celera, urmi?

Od čijeg su zlata ovi pehari i posudje?

Iz koje su vrtače i kakvog debla, u koje vreme, uzeli ovaj med.?

Odakle su staklene debele amfore ?

Ko je pravio ove reljefne masivne, ogromne, stolove?

Kada pruži prvi korak, iz radoznalosti podiže zemljanu pečenu koku.

Odatle ništa nije mirisalo, nego su samo virila jaja, a iz njih počeše da izleću, drozdovi.

On se trže, ali Askalapije, hitrio uze nekoliko strela i obori tri ptice.

Tek se, onda pojaviše kuvari i uzeše one ptice.

Već u hodu, saplićući se, počeše da ih čupaju, razbacujući perje.

Zacrvene od iznenadjenja i straha.

Htede da stane, ali nastavi da obilazi sofru.

Na jednom stolu, bio je nerasporen, niti odran, divlji vepar, a iz njega je nešto mirisalo na vruće kobasice, krvavice, švargle, punjena creva i slaninu.

Htede da se uhvati, za drob koji je visio iz divljeg vepra, ali vrati ruku i oliza prste, jer je osetio još jednu zamku i zato prodje pored ovog stola ne okrenuvši se .

Očekivao je nova iznenadjenja na koje Askalapije nije reagovao, već se samo ispod modrih očiju smejao, kao da namiguje.

Prošao je pored stola sa dvanaest zodijakovih znakova, ali se ne okrenu.

Svaki znak je bio postavljen svojim simbolima: riba, jastog, bik, ovan, govedina, jarac.

Car ne dodirnu ništa rukom, već samo prošara očima.

Askalapijo primeti da je gledao u meso jarca, što je bio znak da je to njegov zodijački znak.

Pokaza kuvaru na životinju, koju treba servirati.

Iako ni sam ne zna kada je rodjen, već zna, iz priča, da je vatra na Maguri dugo gorela i da su se tu ljudi grejali cele zime.

Sada nesvesno gleda u jarca dok ga kuvari za tili čas raspolutiše, on trlja ruke, kao da je zadovoljan, ili da se greje.

Potom su sledili stolovi sa kolačima začinjeni medom i voćem, sa žutim šafranima i lepljivim šlagom koji se cedio niz kolače na stolove pa na zemlju.

Jaja, pravljena od najfinijeg belog brašna, bila su punjena suvim groždjem, izdrobljenim orasima i narom, naredjana su kao gomila sitnog peščanog belutka od kamena.

On je gledao u svako zrno, želeći da pronadje ono pravo, spljošteno i zaobljeno od bundeve.

Masivni trofeji su bili puni, oraha, groždja, dunja, ostriga, puževa.


Zlatni pehari su puni višegodišnjeg vina, koje je okolo posuda imalo tanak penušavi venac, oko njegove kiseline okupljale su se vinske sitne mušice.

Mirisalo je na vinsko sireće i staru kožu, znoj i vonj.

Na poslednjem stolu, skoro da nije bilo ništa, već samo neke krpe i posudje, oko kojeg su se muvale carske pudlice i muve zunzare.

Tu se Gaj najduže zadržao, kao da je hteo da se poigra sa pudlicama, ili da iznenadnim trzajem šake, uhvati neku muvu .

I onda da nagadja koliko je jednim potezom smrvio glava, što lete dosadno oko nosa.

Nemirnim pogledom tražio je još nešto, a nije znao da kaže šta!

Mljackao je ustima, i prstima čistio zube, kao da je izmedju njih ostalo nesamleveno raženo zrno.

Na šta sve zadrži pogled, ili očima pipne, Askalapijo daje znak kuvarima da odnesu na carski sto.

Ovoga puta nije mogao da mu udovolji i majčin raženi hleb sa Magure,čiji ga miris i toplina, sada, opiše.

Kao i sada da čuje njene reči:

Jedi, jedi sine Maksime, hrana je lek, a lek je hrana!

Pošto se još uvek nije odvajao sa poslednjeg stola, pokaza mu centralni sto sa ogromnom stolicom, gde ga je već čekala hrana.

Dve stolice; za njega i Valeriju su bile prazne

I samo što sede, stiže i Valerija, sa razvučenim kiselim osmehom nacrvenjenih obraza i belih zuba.

Osećala se njena mržnja prema Gaju, koji je već odavno znao da mu kuje još jednu zaveru.
Udjoše svirači koji počeše neku veselu muziku.

Potom kao povetarac, jedna po jedna pojaviše se vitke Harite i plesačice sa tankim vižljastm nogicama, ogrnute svilenim plaštom.
Počeše se uvijati, skakutati i leteti kao ptice i tek otkinuti maslačak.


Uz blagi ritam muzike ugibale su svoja telašca, razmahivale ruke, pućile nabubrela usta, uvijale glave i otkidale svoje malene grudi ,čas na jednu,čas na drugu stranu.

Dok su im modrozelene sitne oči bile uprte sve u cara, gledajući gde da mu se zaustave, i tu da ostanu.

Kao pahuljice sa neba trepavice su im drhtale neznajući gde će se zaustaviti.

Učestalim uzdasima Harite su sa zabacivanjem kose,činile takve pokrete da im ni bog Amor ne bi odoleo.
Valerija ih nije ni gledala, halapljivo je jela i pila sve ono na šta joj ruka padne.

Razmišljajući pri tom da li će joj nova zavera uspeti.
Gaj je gledao čas u nju,čas u igračice i svirače.
Ali, mu se lice ne razveseli.

Dade znak Askalapiju, da baci punu šaku sestricija sviračima i plesačicama, on to vešto, jednim potezom učini.

Muzka stade i igračice poleteše da skupljaju razbacani sitan novac.

Dugo je gledao u bogat carski ručak, ali gladan ustade sa stola i vrati se u carsku dvoranu.

Valerija je tek stigla do slatkiša, a kada počne da pije vino, govoriće najviše o njenom caru i smrti, ne njenoj, no onog ko je pored nje :

Moj gospodar mora da ima krunu od dijamanata, presto od suvog zlata, a krevet od moje duše.

Kada poče da govori o seksu, biće već polusvučena,
a odeća razbacana sa jednog na drugi kraj sofre.

Od kuvarica će tražiti najveća dva jaja pa će ih pažljivo postaviti pored naredjane svoje dve caligole.

Uz nekontrolisani smeh, kada će sa lepo čuti:
Ovoliki mu jeee!

Tresući se, dali od hladnoće,ili od pića, stropoštaće se na caligole, a jaja će se rasprštati po prljavom i smrdljivom podu.

Tako će Valerija carski ručak završiti ispod stola,mumlajući:
Oh, oohhhh, ohhhh!

Zatim će pozvati svoju robinju, a ona će narediti nosačima da je podignu i odnesu u žensku carsku sobu.

Mnogo godina kasnije, ali samo na ledini svoje Magure, setiće se ove sofre, i prvog carskog ručka, koga je odgladovao, zbog pijane Valerije .

I tada će saznati da ga je sami bog vina Dionis sačuvao.

Jedna naložnica rećiće, kako mu je spreman otrovni napitak.

I kako mu je Valerija, za vreme obeda, načinila čari, razbijanjem jaja.

Zato će Gaj zahtevati da se ista gozba priredi i u njegovom oboru na Maguri Gornje Meziji.

Dok se još bude pušio pepeo izginulih i popaljenih pobunjenika, on će tek onda na miru pojesti ovaj carski ručak.

Već posle prvog zalogaja, osetiće nesnosne bolove, od kojih će mu se u glavi prvo zavrteti, tako snažno, da će morati da potraži Askalapijevu ruku, ali mu je neće pružiti, a on će se, zato, postideti.

Postideće se i zbog toga što je u njegovom krevetu, ne znajući kako, te noći boravila pijana Valerija, obema šakama držala mu muškost, i divila mu se:

Koliki ti je moj gospodaruuu!

Tek će onda osetiti, kako je njegova muškost, do kraja, prodrla u njenu utrobu, sve do grla.


Od silnog pića, Valerija ga neće pogledati u oči, niti primetiti veličinu njegove muškosti, kao one prve večeri, samo će se čuti, ono :

Ohh,ohhh!

Od tada mu se činilo da izmedju nogu nosi dva teška tega.

A njeni uzdasi pratiće ga čitavog života.

Te iste noći, osetiće kako mu telo i dalje podrhtava,a muškost,od navale krvi, kao da će mu izleteti iz halja.

Gladan i žedan, ali željan da se što pre udalji od Valerije, pozvao je svoje mlade legionare.

Od silne pripreme i žurbe, neće ni primetiti da je medju legionarima i Valerija.

недеља, 13. децембар 2009.

 XIII  nastavak POVRATAK U  ZAVIČAJ

-Gladijatorske borbe nisu magurske igre,
-Ubij mene Cezare, rob postaje samo onaj ko se boji smrti !
-Ja  sam svoj gospodar, sada je Vaseljena moja ,- Rim je sada moj.
-Ulazak u carsku palatu,,kao  u svoju Maguru, ostvarenje  dečjih sniova.
- Ovo je   zavera!!





9.





Otišao je prvo na jug i tamo još uvek miruje, ćuti kao jelen oko koga su okupljeni lovci i čeka ko će prvi da potegne luk.

Sve mu se preokrenu, kada se jedne noći, nebo otvori, i put rasprostre pored krivudave reke, pravo u njegov dom.

I on vide svoj kamen, onaj koji je baka Oga postavila. Razapet na nebu, samo što se ne stropošta na njega, sa namerom da ga smoždi u oboru, ili pomeri u Rim !

Baš onako kako mu je i ona pretila kada ne bi nešto ispunio po njenom nalogu.

I on kao za sebe reče :
Hoću, ja to mogu, ja to moram!
Sve je tvoje i još više, bićeš prvi!

I pomeri se, a kamen ostade i dalje na nebu, kao da ga neko pridrža, ili da ga čeka.

Toga jutra, uhapsi i pobi zaverenike.
Valeriju posla u provod da sa svojim ljubavnicima uživa.

Umetnike svakave, filozofe, vajare, zidare, gradjevinare, klesare, posla u Split, da Dioklecijanu budu na usluzi, da mu palatu, što pre, završe.

Baš onako kako mu je I Cezar rekao, izazva i porazi Maksimijana,čuvenog Imperatora zapadnog carstva i II Avgusta, koji je ugušio pokret i pobunu Bagauda u Galiji i uspešno ratovao protiv Germana.

Odrekao se svog prestola, hteo je carstvo da preotme za svoga sina Maksencijana.

Od tada uz sve svoje titule, zvanja, dodade i ime Maksimijan .

Okupi, najbolje legionare.
Njih 5.000 darova jednim pozdravom :

Za večni Rim ! Sol Inveti !!

Za prvog zapovednika legije uze prelepog Askalapija, a samo ga jednom vide, ali to mu je Dioklecijan izabrao, i on mu poverova.

Pozva vidjene umetnike: slikare, vajare, pesnike, filozofe, umne ljude.

Izabara najbolje : gradjevinare, zanatlije, zidare, kuvare, pisare, zabavljače, i glumce.

I sa svima samo jednom prodje svetim putem na brežuljak Kapitol te se pokloni bogu Jupiteru.Prodje i pored Koloseuma, najvećeg cirkusa koji je mogao da primi i 50.000 gledalaca željnih ‚‚ hleba i igara‚‚


Učini mu se kao da i sada čuje kako sa svih strana dolaze Rimljani u to raskošno, hladno i krvavo središte grada, da uživaju gledajući borbe gladijatora.

Činio je takve nekontrolisane i divljačke trzajeve, kao da je i sada u toj Areni smrti.

Mlatarao je rukama kao da, lomi dvokolice, seče, ubija ljude, zveri, i na kraju briše znoj i krv.

Ali, taj najkrvaviji deo života nikada nije želeo da prizove u svoju svest.

Zato što je gledao iz te Arene u oči Rimljana, koji su uživali u tim stravičnim prizorima medjusobnog ubijanja, izmedju ljudi i životinja i izmedju gladijatora, ponaosob.

Imao je blizu 200 borbi sa gladijatorima i afričkim zverima i to sve u ime Cezara i njegovih predaka.

Ubio je preko stotinu gladijatora, zveri i konja.
Polomio i uništio toliko i dvokolica.

Golim rukama krivio gladiuse i kidao pranglije sa teškim kuglama.

Tudje štitove gnječio i šupljio, glave bacao na koplja.


Ali, se time nikada nije ponosio.

Pa krivice nema, da ti ljudi ginu, kad ja hoću i car traži.

Rekao je jednom u sred Arene Koloseum, kada je odbio da otseče glavu mladom unezverenom gladijatoru, sa preplanulom plavom kosom i uplašenim modrim očima, koje su drhtale zajedno sa celim okrvavljenim i znojavim telom, koje je izgledalo tako da će se na sredinu prepoloviti.

Dok je uzavrela Arena Koloseum groktala kao zver:
Ubij ! Ubji!
Budalo jedna zar je rob čovek !

Ubij, kad car to traži, zar to nije razlog !!

Ali, to ne uradi, baci gladius i gledajući ga pravo u oči reče :
Moju glavu odseci, Silni Cezare!

Na svaku reč Cezar se pomerao, kao da su ga strele bole, ali pogled nije skretao .
Iz tog pogleda moglo se razumeti pitanje:
Zar se ne bojiš smrti, robe?

Ne Silni Cezare, rob postaje, svako ko se boji smrti!

Zar se ne bojiš mene ?

U ovoj areni, punoj straha od tebe, ja osećam teskobu i užas pred ovakvim životom!

Pa ko je tvoj gospodar, robe?

Ja sam svoj gospodar, i idem do kraja staze života!
Zašto se onda ovde boriš ?

Ja ne vodim krvave borbe iz prestiža no da budem priznat od drugog gospodar.

Znam, silni Cezare da je to nemoguće, jer pravi gospodar je onaj što radije umire, nego da ne bude gospodar !

Taj dijalnog očiju samo su oni razumeli .


Umesto lovora, dobio je zaslužnu, jedinu, kaznu za neposlušnost.

Bačen je divljim zverima.

A one ni da se pomere, bulje u njega i mašući repom vratiše se u svoje kaveze.
Hvala vam !

Pa ja sam vaš večiti rob !

Gledao im je pravo u suzne oči dok im je govorio, a da usta nije otvorio.

Posle ovakvog prizora, Rimljani su zanemeli.
Samo je odjednom čuo, kako Koloseumom prolama :
Ave! Cezare ! Ave Cezare !

I sada kao da čuje divljačke usklike:

Ubij, ubij tog roba, postavi ga na krst, kad car to traži!

I možda je baš to :
Ubij mene Cezare ! Ubij mene !

Ili ono :
Ave Cezare ! Ave Cezare !

Augustus Cezare !

Sve to je uticalo na Cara da ga postavi uz svoje koleno.
Tako je nepoznati čovek, rob, gladijator, zakoračio u javni život Rima.

Preko noći je svojim nastupom skrenuo pažnju na sebe i začas se podigao do pijadestala uvaženosti i evo sada ide Svetim putem.

Panteon, hram svih bogova, večno mu se usadi u oči, sa svojim kupolama i zlatnim kuglama, koje mu odzvanjaju pri svakom pokretu zenica, koje se sve više šire na svako čudo koje vidi.


Sve ga strah da se ovo ne rasprsne kao mehur i on ne izdahne na ovom trgu.

Istovremeno Svetim putem, ispod slavoluka, sa njegove leve i desne strane mahali su mu razdragani Rimljani.

Sve do brežuljka Palatinu landarale su prazne dvokolice, koje su lenjo vukla dva gizdava belca.

On je želeo, a to je sigurno i mogao, jednim skokom u carski dvor.
Askalapije mu dade znak i on uskoči u dvokolice.

Tek se onda konji trgoše i ujednačiše kas.

On trijumfalno podiže zgrčenu levu ruku, a desnom prihvati uzde.

Tek sada ču kako ga Rimljani pozdravljaju:

Živeo Gaj ! Živeo ! Avgustus ! Avgustus!

Gaj! Cezar ! Živeo Rim !

A u njegovoj glavi odjekuju reči oca Armentarijusa:

Slušaj laži , ali u njih ne veruj.

Slušaj mase. ali radi po svome!

Neka reči budu mač za neposlušne!.

Tvoje oči su put ka ključu za mač!

Kada ga pogledaš podigni ga, kada to uradiš, poseci ono što je pored tebe.

Okrenu se, sa namerom, da vidi oca Armentarijusa.

Ali,čuje samo kako mu to iz mase neko dobacuje.

Digni mač, digni visoko!!

Neka se tvoj glas do bogova čuje!

Dalje čuje samo reči, a zamišlja da je otac pored njega.

Tvoja je Vaseljena i još više, bićeš prvi sine moj!

On samo jednim zamahom ruke skinu zlatnu krunu.

Otpozdravi Rimljane, koji su ga i dalje slavili.

Ovo putovanje je završeno, a drugo, ono najvažnije, tek počinje, Prošaputa, uzdišući tako slatko kao da je ušao u svoju zemunicu na Maguri.

Prvi put udje u carsku palatu, koja je sagradjena od mermera i ukrašena zlatom i srebrom.

Ogromna tavanica je imala oblik svoda, koji drže mermerni stubovi i njemu se učini kao da će svakog časa to ogromno nebo da mu se sruči na glavu.

Malo je zastao, kao da se nećka da krene dalje ili da vidi ko to dolazi.

Nije znao u šta prvo da gleda.

Imao je tako izoštren pogled da je u jednom uglu, zapazio ogromnog pauka, kako se neprestano, kao smrtonosno klatno, ljulja i plete mrežu, baš za njega.

Što mu oštri i mudri um dade do znanja da bude oprezan.

Učini mu se da se odjednom preznojio.

Ali, mu to voda iz bazena, obli čitavo telo, jer je prolazio pored ogromne fontane .

I da bi se smirio on pomisli da ga to kvase kapi crne reke Timokusa.

Tek kasnije će saznati, da se na ovaj način vršila dezinfekcija, svakog onog ko udje u carski dvor, pa, eto i samog cara.

Kada oseti hladnu i toplu vodu trže se iz sna u koji je već zakoračio.

Jer, ga izlazeći iz terme dočekaše dve mlade nage Rimljanke, koje ga za tren svukoše i u tepidarijumu počeše ga trljati mirišljavim uljem.

Očekivao je da će se iznenaditi kada osete veličinu njegove muškosti.

One ga mirno namazaše i odvedoše prvo u kaldarijum.

Nije imao vremena da se načudi ovakvom hladnom držanju, golišavih lepotica, a one ga već vode u frigidarijum.

Kada ga uvedoše u unklorijum, počeše da ga mese i on oseti kako mu rastržu svaki deo tela ponaosob .

One ne razmišljaju koji je to deo tela već ga, gaze nogama, trljaju, mese rukama, ližu jezikom, brišu očima i kosom .

Tek kada ga dovedoše do perfurnijuma ostaviše ga samog u latirnu, da se isprazni i odmori.

Od tolike blizine i dodira mladih i vrelih devojaka, pa vodene pare, hladne i tople vode, nije ni osetio šta je sve sa sebe skinuo i kakvu je ljigavu tečnost izbacio.

Za tren oka se sve ponovilo, sada je samo imao nove mirišljave odore, i kosu nameštenu kao u Cezara sa zlatnim lovorovim listovima kao krunom.

Izlazeći odatle prodje pored spomenika koji je posvećen Heraklitu i začudi se šta će pa on, mudrac, u ovoj carskoj termi.

I kao da čuje dok mu govori:
U jednu istu vodu nemoguće je dva put ući !

Ovo kad se izmeni, jeste ono što imaš, i obrnuto, ono izmenjeno, postaje ovo što ti treba!

I sada Gaj stade osluškivati još nešto da čuje, poče i da se osvrće oko sebe, kao da traži nešto sakriveno.

Prodje i pored dvorane za gimnastiku, a on pomisli da su to guštaci i vrbaci pored reke, htede da se zaleti i skoči, ali se okliznu, posrnu i umalo ne pade.

Za koncertnu dvorani i dvoranu za skupove nije imao uporedjenje.

Bila je to ogromna ledina pored njegove Magure, gde su se seljani uvek okupljali kada treba nešto da saznaju, saopšte, prikažu, ili nekog da optuže i javno presude.

Za čudnu muziku, koja se iz patosa sa raznovrsnim mozaicima, jednolično čula, tek će kasnije, kada počnu hladni dani, uočiti da je to strujanje vodene para za grejanje prostorija.

Sam će se, kasnije uveriti, da se iz naročitih prefurnijuma, preko hipokausta, ispod podova odredjenih carskih prostorija, voda zagreva toplim vazduhom koji se dovodi kroz zidove na odredjena mesta, gde se nalazi hladna voda.

A svuda u dvoranama i hodnicima bili su kipovi i poprsja, bogova, slavnih Cezara i predaka, koji njemu ništa nisu, sada, značili.

U predvorjima dominirali su ogromni polukružni lukovi, sa kamenim žljebovima, za koje će on tek kasnije saznati da je to vodovod.

Zidovi su bili ukrašeni mozaicima, freskama i u svakom od njih tražio je predele Moesie Superiore .

Okrenu se oko sebe, neverujući, još uvek, da stoji sam izmedju zlatnih slavoluka pored ogoromnog carskog prestola.

Opipa sebe rukama, počeša čuljavi nos, zatvori jednom oči, da se ubedi da to nije san, pa ih ponovo otvori.

Zadrhtaše mu misli, ali su mu reči bile jasne i razgovetne :
Ovde može da stane i moja Magura!

Neka sada slave i svi Rimljani !

Rim je moj !

A ispod njegovog pogleda i dalje su stajali svodovi Rima.

Njemu se učini da se carska palata otvori i nebo puče u plavim očima.

Samo što udje, u carsku dvoranu, htede da uzme ogroman ukrašen dijamantini štap, koji je bio pored prestola.

Učini mu se da više nema snagu da stoji, već poče da se ljulja.

Zato, sede na presto i, mahinalno, štapom udari dva puta.

Kao ogromna dvorska kapija, otvoriše se zlatna vrata.

Učini mu se da udje njegova žena Valerija, jer je od cele figure uočio, belu svečanu odeždu, plavu dugu kosu i nisku belih naredjanih, kao pod konac, zuba.


On malo trže glavu i sada dobro uoči da je pored njega, na desetinu metara, stajala visoka snažna figura sa dugom plavom kosom i očima koji bljesnuše u njega, tako da nije mogao da zadrži dug pogled.

Ali ! je znao da je to Asklapije još uvek u svečanom odorama, stajao pored njega.

Ni sada nije mogao da uoči tanak struk i vižljave, koščate noge, samo ču, kako mu prozračan i mio glas reče :

Ave Cezare !

Htede da mu još nešto, očima da do znanja, ali iza njega se već nadjoše tri naoružana vojnika sa isukanim kratkim gladiusima, u ratnoj uniformi.

Zavera!
Zavapi , nesvesno Gaj !

Učini korak napred sa željom da skoči kroz razapeti zlatni svod i da se prebaci na vrh plafona, jer je tako uvek činio kada je hteo da se iz najvećeg vira na Timokusu prebaci na vrh topole.

Ali, Askalapije već isuče pogio ispod svečane toge i kao jelen skoči ispred Cezara Gaja i poseče tri zaverenika.

Koliko li ih još ima ?
Zabrinuto upita Gaj .

Rim je imao milion stanovnika, a cela Vaseljena bila je rimska Imperija.

Steže pesnicu, sede na presto, kao na svoj kamen i kao razapet nasred neba, poče da viče:

Ne dam carstvo !
Ne dam rimsku Imperiju, ne dam Maguru !

U isto vreme u glavi su mu bubnjale reči koje je maločas čuo:

Mi smo poslati da te ubijemo care, ali ti ubij nas !

Ovde te mrze.
Vrati se na istok.

Tamo si jak !

Uzalud se okretao da vidi ko to izgovara te reči poruke.

Askalapije je stajao mirno pored njega, kao da se ništa nije dogodilo i da ništa ne čuje, niti razume.

Stražari su već odvukli mrtve zaverenike.

I to je Imperija, moj Cezare!

Bubnjalo mu je u glavi dok se okretao oko sebe, želeći da se uhvati za nešto njemu drago i milo.

Ruke mu ostadoše prazne, a oči uprte u maglu zavičaja

субота, 12. децембар 2009.

XII  nastavak   POVRATAK U  ZAVIČAJ

-od govedara do cara,-od  gladijatora do cezara.-jedan se ne deli,ili si  car ili nisi..







I ko zna kako, da li je Maksima Armenta Mladjeg vetar odneo, ili noću zvezde prenele, ili je to ispunjenje proročanstva, mojri i njegovog oca Armenatarijusa, drhtao je od straha, dok je u vojnom rimskom graničnom logoru boravio, u nekoj od karaula Moesie Superiore.



Ubedjivao je Aurelijanove legionare da i on ima njihov znak, ali da mu je u nekoj crnoj reci pao, tu u blizini limasa.



Da je morao da beži, jer ga je jurila neka crna planina koja hoda, a na nebu ga juri neki plamen sa repom.


Evo preskočiće reku u jedan skok.


Preleteće i onu topolu, ako treba.


Onu ognjenu pticu da uhvati, samo da mu veruju.


Veruju mu one ptice, i zmije, ako treba sa njom će se poljubiti,


Evo konji im se smeju što mu ne veruju.


A mogu ako žele sve da provere.


Mogu, ali ne znaju ili ne umeju, a možda se i plaše.


Baš onako kako mu je baka Oga obećala.


Ili, im je bilo sve jedno šta to on priča.


I poverovaše mu, što je bila njihova najveća greška.


Čuo je kako mu se narugaše i to im nikada nije oprostio:


Ovaj šepavko i slinavko je luda i lažov !


Još da je rekao da sa životinjama razgovara, da mu je muškost isto kao u ždrepca.


Sigurno bi ga okovali.


Povedoše ga sa sobom, da im vodu nosi, da im glasnik bude, da im se nadje u blizini, ako nešto zatreba.


Da legionarska luda bude i potrčko .


Neće mnogo da jede, niti će primati ratninu, ni jednu sesterciju neće dobiti, a kamo li zlatnik.


Tek, biće uz njih, gde oni tu i Armengearius, tako mu ime dadoše.


Jer ovo Armentario, kravar i ne ide uz legionare.



Služiuo im je verno pet godina.


Učio je od njih, pamtio, sve ono što je važno za legionara.


O velikom Cezaru sve saznao od njih:


Kako su njega kao svog komandanta, 284. godine, proglasile Carem rimske legije na istoku.


Kako je iz teških ratova sa protivnicima, koga su izabrale legije u zapadnim provoincijama, izašao kao pobednik i kako sa njim sada počinje drugo razdoblje Rimskog carstva.


Sada si svemoćan, gospodar i bog svih svojih predaka, blistaš u duši, ali i od dragog kamena i zlata.


Pred tobom se pada ničice moj Cezare, oče.


Evo ja ti se klanjam doveka!


Govorio je, klanjajući se do zemlje, a nikako da mu u zenice pogleda.


Onako visok i snažan kao da se stena odvaja od obale u reku, nekoliko puta je padao i učio tekst napamet, kako bi izgledao uverljivo kada bude stao ispred cara, za koga je već znao da nema sina i da traži naslednika i muža kćeri Valeriji.


Njihovim jezikom je bolje govorio od mnogih pravih legionara.


Sam je naučio da piše i čita.


Naučio je još Latinski, Italijanski, Grčki jezik.


Znao je njegove uzrečice i omiljene mudrosti:


Fistina lente !


Eksercitatio optimus magiste est !


Quen di diligunt adolescens moritur!


Kada progovori, ovaj dačanski, pa germanski i ungarski iz njegove Moesie Superiore i Mons Soicer Svete Magure, pa još i govor životinja.


Ni sam ne zna, ko mu je rekao, ali upamtio je kako se spravlja protivotrov.


Bio je najbolji, gladijator, a nikada nije javno pokazao ono što može i zna.


Tako je potvrdjivao svoju, odnosno majčinu nasledjenu, mudrost ali i očevu pokornost, kada se nešto želi postići.


On je hteo u večni Rim, u Probove jedinice, prvi legionar da bude, uz samog Cezara.


I ko zna još kada i kako, upade u oko i dušu, caru Imperije Dioklecijanu.



Posle jedne grupne gladijatorske igre, na završnoj večeri sam je pristao da ga, kao iznenadjenje, raspusne sedeljke, raščereče na povitom čempresu i da ga tako bace na ushićenu rimsku svetinu, koja sve to posmatra sa ushićenjem, kao gladne zveri.


Ali, Cezar to ne dade.


Te večeri ga bez reči posini i samo za nekoliko godina proglasi Cezarom i svojim zetom.


Za ženu mu dade kćer Valeriju, uz uslov da zaboravi i ostavi sve ono što je do sada imao.


Kao što je i on zaboravio da je poreklom Ilir, ali će se, ipak, pod stare dane, vratiti tamo odakle je i krenuo.


Reče mu :

Prolazi ovo zemaljska slava, a ja se sprema za uzvišene

Pametnom je carovanje dosta, ali uzvišenost nikada, sine moj!.

Budi uz mene!

 
Samo njemu uz uvo reče:


Sa prestola ću se povući kada mi se unuk rodi i na moru, u mojoj rodnoj Dalmaciji, palata bude završena.


Reče mu i :

Kao i do sada, vlast će imati dva Avgusta, jedan za istog, drugi za zapad i svaki će biti moj pomoćnik.


Ovaj Maksimijan, moj sestrić, mi smeta, prgav je hoće celu vlast, a hrabar je i dobar.

Ti ćeš biti ja, a njega će zameniti Konstancije Hlor, vladaćete Imperijom dvadeset godina, a posle će, po mom programu, biti i sistem tetrahija, dva Cezara i dva Avgusta.
Govorio mu je još.

Slušaj Galerije, sine moj:


U životu si samo jednom Imperator !

Na zemlji nema drugog boga osim tebe !

Čuvaj se onih kjoji su ti bliski, koji ti laskaju, koji ti nude sebe !

Uništi svakog ko ti se suprostavi na tvome putu !

Pleme uništi, ako treba, sve, sve !

Čovek će se ponovo roditi.

Drvo iseči, ponovo će drugo izrasti !

Stvoriće se drugo pleme !

Ali znaj sunce je jedno !

Samo si jednom Imperator!

Ukroti reku !

Stani ispred vetra!

Planinu zgnječi !

Ali ne zaboravi, ti si Imperija!

Samo najhrabriji ostaju, sine moj !

Nepravedan ćeš biti prema onima koje najviše voliš !

Nauči ljude kako da se prema tebi ophode !

Kada si najslavniji, najtužniji si !

Tada si najmoćniji, ali si sam !

Uvek si sam, sine moj !

Kada si najbogatiji nemaš ništa!

Ono što najbolje imaš nikada ti neće koristiti !

Tebe će svi koristiti !


Čovek je sebi najveći neprijatelj, sine moj !



Vidiš li evilski razbojinici i divlji : Tribali, Dačani, i Mezi, Iliri, Huni, Goti, Karpi, Seri i Avari, i još mnogi drugi upadaju preko granice, ruše i pale gradove, pljačkaju sela.


Tribali, ti divljaci, nam sve više naseljavaju veliku reku Danubius.


Neće ono što mi imamo, nego i oni to isto žele.

Mrze naše bogove.

Hoće da imaju svoga Boga!

Ruše naše hramove!


A i ovaj do mene Maksimijan, hoće da osigura presto za svoga sina Maksenciju, kakva drskost, surevnjivost i pohlepa, sine moj,


Govorio mu je Dioklecijan još i ovo:


Hoće zlatnu Moesiu Superioru da nam preotmu, hoće naše rudnike, naša rodna polja, zemlju da nam preotmu !


Prekopavaju puteve, pale limase, ubijaju ljude i siluju žene, otimaju stoku.


Legionari su nemoćni, odmetaju se i bune, nemaju naoružanje, ne dobijaju redovno plate.


More nam zatvaraju gusari, jer nemamo silne liburne!


Bog Neptun nas zaboravio, i Mars će nas ostaviti !


Kao da nema više naših bogova.


Zaboravljaju naš obostrani ugovor.


Mi da ih molimo i prinosimo im žrtve, a oni da ispune ono za šta ih molimo i za šta su primili žrtvu!


Mi im gradimo veličanstvene hramove i priredjujemo im obrede.


Obaveze imaju bogovi i ljudi, a oko nas je nesloga.


Pati ova sveta zemlja, naša otadžbina, a mi joj malo pružamo .


Sine moj, ne trgujemo, malo se radi, polja su nam pusta, malo je i robova.


Gde god se okreneš samo se ratuje, dižu se logori, svuda je užas, glad i glib do kolena, pobune, pobune, sine moj !


Carstvo je natopljeno krvlju, koja se proliva u medjusobnim sukobima!


Bolest vlada kud god se okremeš.!


Robova, robova je sve manje !


Nema ni dece, sve ih manje ima, sine moj !


Svi žele u večni Rim, da u njemu vladaju Vaseljenom.


Rim je patria za sve, a jedan je grad, kao što je i carstvo jedna otadžbina za sve .


Upamti, što je jedno ne deli se!

Što je tvoje drugi ne sme da ima!.


Ne kaj se za ono što sam uradiš, već onda kada time ne zadovoljiš sebe, razumeš, sine moj !


Jedan se ne deli po količini, a što je ne deljivo po količini to je jedinstvo, to je Imperija.


Ako to i učiniš, više nije jedno.

To već nije Imperija!


Da li me ti razumeš, sine moj?


Gutta sava lapidem, consumitur anulus usu !


Govorio mu je, mudri Dioklecijan, u dugim šetnjama rimskom palatom, a on je sve mislio da je pored svoje kuće u oboru na Svetoj Maguri:


Gde god staneš okreću se čekrci, rade klešta za mučenje.


Zanatlije i seljaci se ne čuju da rade, no kukaju.


Mač i koplja zabadaju se u meso najrodjenijih u Imperiji.


Niko se ne boji, nema straha od zakona, od cara.


Hoće da nas prepolove i unište evilski Varvari.


Našim jezikom ne pričaju, i ruše nam spomenike i svetinje!


Hule bogove državne, a svog prizivaju!


Kažu, neki drugi Bog je došao !


Njega slave i mole da im pomogne da se izbave od zla, a sami su zli!


Porez ne plaćaju, jer se i seljaci ne plaše nas, nego nevernika, divljaka i varvara, pa ne znaju na koju će sada stranu.


A samo je jedna strana Galerije, sine, samo jedna!


Nestalo je nekadašnje jedinstvo u rimskom životu.


Sada svi misle da su sila!


Sudije su verolomnici i varalice, po svome ćefu dele pravdu.


Prvo izmere kesu pa udele pravdu!


Bogataši žive u krajnjoj raskoši, kriju žito, vino, zlato i srebro, ne plaćaju porez!


Strahuju da im sve to što imaju ne uzmu pljačkaši i divlje horde.


Siromašni žive u bedi, umiru gladni i bolesni !


Nekadašnji legionari prose, prose !


A tvoj predak, silni Gaj Grah, po kome ti nosiš prvo ime, jer si mudar i jak na njega, je ukazivao ovo teško vreme koje nadolazi, na propast, kaže :


Postoji jedan, samo je jedan Bog.

Ej ! kaže da Imperija ne postoji!


Ne stavlja li on to Imperiju na kocku, ne prodaje li to sve što je stečeno ?


Eee! moj silni Grah, samo da vidi šta je to pričao !!


Divlje zveri imaju svoje jazbine, u koje mogu da se sklone.


A oni koji su prolivali svoju krv, sada ne poseduju ništa, osim svetlosti koju gledaju i vazduha koji dišu.


Vojskovodje varaju narod kada kažu da se bore za svoje kuće, za svoje grobove i hramove.

Oni nemaju kuće.


Oni se samo bore da bi se održala raskoš bogatih.


Nazivaju ih gospodarima a oni, čak, nemaju u svom vlasništvu ni grudvu zemlje, ne poseduju ni domaći žrtvenik, ili grobnicu za mrtve članove svoje porodice.


Takva Imperija mora da propadne, razumeš li Galerije, sine moj.


Jupiter i Mars nas zaboraviše !


Sve manje imamo novca da plaćamo vojsku i državne činovnike da kupujemo tkanine, oružje, konje i drugu stoku, grnčariju, brodove, da učvršćujemo limase.


Takvo ti ostavljam carstvo.

To ti je danas Imperija.
Treba je zaštiti, Galerije, sine moj.


Samo ti to možeš, jer si sa neba poslat, sa Istoka, odakle sunce izlazi.



Ja ću biti uz tebe, tu ću biti u Dalmaciji.

Ti budi svuda, neka ti prvi vojskovodja bude Askalapijo, on je dužan tebi, a veran Marsu i poštuje mene.

Ja ti za njega garantujem!

Obidji sve provincije od severa do istoka.

Od juga do zapada.obidji sve limase.


Svako domorodačko selo i zaselak, svaki rudnik obidji, imaj tamo svog čoveka, i svoje cohorse do 100 legionara.


Na ključna mesta podigni gradove i cohorose od 400 do 600 duša.


Izgradi puteve, prepreči reke mostovima.


Tamo imaj najmanje po jednu legiju, 5.000 vojnika, najmanje!


Neka ti novi gradovi budu kao Rim, verski, kulturni i privredni centri.


Ukrasi ih kipovima naših bogova, poprsima i reljefima svih dosadašnjih Cezara i naših predaka.


Neka ti tvoje zvezde svetle i noću, kao mozaici .

Okupi oko sebe učene ljude, pesnike, vajare, mudrace, medike.


Da li me ovo oči varaju ili je to stvarnost.


Šta mi to priča kad ga ništa ne razumem.


Ponavljao je u sebi Gaj, proveravajući da li je baš sve upamtio :


Poštuj sve veštine, a posebno vojnog zapovednika, tragača zlata, i dobrog govornika, glumca i filozofa, proefectuse sastorume.


Budi dominus za sve Rimljane širom carstva.

Svet je tvoj uzmi ga.


Bogovi su ti naklonjeni.


Samo oni znaju šta ti treba i šta ti možeš.


Šta umeš i imaš, sine moj !


Tvoja duša je moja.


Svaki tvoj korak je moja hrabrost .


Tvoj pokret je moja želja i zapoves bogova, sine moj Galerije!


Neka tvoj san osvetli celu Imperiju,!


Budi novi čovek Rima, to ti zavetujem Galerije, sine moj !


Želeo je Dioklecijan da rimska Imperija bude jedna, da ima disciplinovano činovništvo, koje će uvesti red i jaku vojsku koja će osigurati mir državi i učvrstiti granice.


I što god da mu je Dioklecijan još pričao, Armento bi na sve pristao, samo da bude tik uz rimskog cara.


Tako se Armento Gornje Mezije, odreče majke Romule i oca Armentarijusa, svoje Divlje žene, sina i kćeri i zauvek zaboravi Svetu Maguru.


Postade Gaj Galerijus Valerije II Cezar Maksimijan, neustrašivi ratnik, gospodar Istočne rimske Imperije.


Kada mu je govorio :

Da čovek sa vrha na vrhu treba ženu da traži, mislio je na kćer Valeriju.


Zavetovao mu se:

Da će večno voleti Valeriju i da će rimsko carstvo učvrstiti.


I kao u nekom magnovanju, provede nekoliko godina života uz Dioklecijana, i prelepu Valeriju .


Zavetova se caru, ocu i :

Da će biti bolji od njega u svakom pogledu.

Da će sve pobune ugušiti i da će granice osigurati i proširiti ka severu.


Obeća mu :

Da će svi rudnici biti pod nadzorom posebnog državnog prokuratora koji će imati kontrolu nad zlatnim, srebrnim rudokopima i solanama.


Da će šume imati svoje čuvare i reke svoje legionare.
Da će svako ko koristi carsku zemlju plaćati porez.


Obeća mu :

Da će slušati laži, ali u njih neće učestvovati.

Da će mase slušati, ali će raditi po svome.

I zna da će Vaseljena njegova biti i još više, da će prvi posle njega biti.

Obeća mu :


Da će i kovanje novca ubrzati i to onog zlatnog sa njegovim likom.


Obeća mu i ono u šta nije bio siguran i reče mu:


Da će uskoro imati naslednika.


Da se odrekao svega što je imao i što je bio.


Stalno je mislio na Svetu Maguru i povratak u zavičaj.


Valerija koju je mrzeo, zbog njene razmaženosti, a i neverstva, ne rodi mu sina.


Zvao je sve medikuse i tražio od njih da mu pomognu.


Pio razne meleme i poluotrove.


Prizivao sve bogove i svoju muškost na panj stavljao, u zemlju zabijao, uvijao u čvor i mazao uljima.


Njime zapišavao stražare i sluge, dvorske činovnike i mudrace, koji po vazda uz dvor i niz dvor šetaju.


Na kobile, krave i ovce proveravao, svoju ljigavu tekućinu.


Na njegov mig Askalapije je dovodio mlade i nevine robinje, jedre, hitre i sisate dvorjanke, divlje čobanice, i krhke, slatke i tihe morske lepotice .


Iz unklorijuma čuli su se krici, vapaji, zapomaganja!


Ne uzvraćaj meni kletvu, no sina, mi daruj Dijano, boginjo plodnosti!


Molio je Gaj, gledajući crvenu tečnost koja je tekla iz pomoćnog unklorijuma pored njene statue.


Sa leve i desne strane spavaće sobe bili su naredjani kipovi boginje Dijane, kako doji dete i raduje mu se.


Molio je i preklinjao, uveče i ujutru :


Da dobije naslednika, da cara, oca ne izneveri.


Ali, prevari Cezara cara, oca.


A samo da mu je rekao i pokazao kolika mu je muškost, izdao bi naredbu da mu se hitro iseče i ostane bez njega, kada je toliko kilav.



Nije umeo da kaže zašto, ili nije smeo da mu kaže da je Valerija jalova, iako njegova muškost u nju prodire skoro do pupka, da ga guta do grkljana.


Još i da mu kaže da opravdano strahuje od Maksencija, mladog, sina, bratanca Maksimijanovog, koga pripremaju za I Cezara.


Ili da mu, otvori još veće rane :


Da je i njegova carica Priska Georgena, bila jalova.


Da je Valerija samo božji ili lukav dar carskih vračara, opajdara i lepih založnica na dvoru, koja je svaka bila njegova.


Šta bi tek bilo, da mu kaže:


Da u Moesi Superiore, on već ima naslednika.


Da mu još kaže da pristaje na istu podvalu, samo naslednika da ima.


Da mu prizna i to, da mu je jedna naložnica rodila sina Kandidijana, što samo potvrdjuje da je Valerija nerotkinja.


Umesto reči, samo muk, koji se pretvarao u jezu, pri svakom njihovom susretu što je bio jedini mogući odgovor na sve ono što je Cezar, otac očekivao.


Osim slave i zvanje Cezara II, carstvo mu ne dade ništa.


Prelepa Valerija, ostade jalova i zato mu prihvati ponudjeno dete od naložnice.


Mislila je samo na sebe, a u dokolici spremala mu je i zaveru.


Da ga izdajnici otruju, ubiju, ili zverima bace, samo da nije pored nje, zar on da joj tudje dete podmeće.


Ko to uradi biće njen !


Cezar, do oca, govorila je Valerija, uz zanosno i nekontrolisano kikotanje, koje je prerastalo u histeriju i ludilo.


Veliki Cezar car, otac je bio preokupiran izgradnjom palate u Splitu u Dalmaciji.


Danima je šetao carskom palatom u Rimu, nikom nije dao da dodje do njega.


Merio je proveravao, crtao i brisao skicu buduće palate .


Tamo na licu mesta slao majstore, crtače, gradjevinare, da provere crtež, da smanje kameno brdo, ako treba celo more da izmeste.


One najbolje iz Soluna kamenoresce, crtače mozaika, danima proveravao šta znaju i umeju.


Samo je Gaju, pokazao poseban crtež južne strane palate.


Ovo niko ne sme da zna, samo ti i ja, sine moj !


Oni koji budu ovo napravili, biće pogubljeni.


Ovde, ispod ove ploče, biće prolaz do carske riznice, a tamo će biti celo bogatstvo Imperije.


Zlato, zlato i samo zlato, upamti to Gaju, sine moj !


Govorio mu je, Dioklecijan, šireći ruke i buljeći u njegove prozračne modre oči.


Iz Transilvanijskih i Gornjomezijskih rudnika svakog dana je stizalo 30 kilograma zlata, po njegovoj zamisli i to je malo za tako velelepnu gradjevinu, treba još !



Iz Solina, sedišta carskog prokuratora za zlato, stalno javljaju da je zlata sve manje:


Pošiljka je prepolovljena, danas silni Cezare !


Neću ni gram manje, ni više, no onako kako je naredjeno !


Hoću toliko, 30 kilograma dnevno, imajte rezerve, kada vam manje stigne, kod mene mora toliko!


Usilite, rudničke prokuratore, zaplašite legionare i robove, robove u rudokope ! naredjivao je Dioklecijan.


Iste vesti stižu i iz Domavije i Siscije, sedišta prokuratora srebra i gvoždja.


A Dioklecijan ponavlja:


Neću ni gram više ni manje no onako kako je naredjeno!


I ne samo to, ne stiže redovno ni drumskim ni morskim, rečnim putem: žito, so, meso, riba, i druga roba.


Drva ne stižu redovno, nema gradje za izgradnju palate.


Robova je sve manje.


Ja za to nisam kriv, imate legionare, imate Imperiju !


A ja imam vas i od vas tražim, a vi od njih !


Govoriuo im je car preteći pesnicom.


Rimski drum koji vodi od Danubiusa i uz velike Donjomezijske reke do Jadrana je sve nesigurniji.


Karavane presretaju razbojnici, otimaju, pljačkaju i ubijaju.


Ubijajte i vi, palite i vi, pljačkajte i vi one koji to čine.


Posecite celu obalu Jadrana, gradje mora da bude.!


U Rimu se oseća nestašica brašna, mesa, ulja.


Za Rim mora sve da bude !


Zanatlije nemaju šta da rade.


U okove, u okove ! pretio je car.


Na hiljade onih koji su izbegavali oporezivanje, pohapšeno je samo tokom jedne noći.


Nevernici su osudjeni i pogubljeni bacanjem sa stena u more.


Nisu pomogla zapomaganja, plač i lelek najbližih.


Drugi su osudjeni na doživotne robije, ili progonstva u najudaljenije krajeve Imperije.


One malo jače vodili su u rudnike, odakle se nikada nisu vratili.


Bolesti vladaju i kuga hara u velikim gradovima.


Uništitite, spalite, da kuga ovde ne dodje!


Seljaci ne rade ništa, samo ćute, polja su neobradjena.


Povećajte porez, pa će više raditi!


Svi se bune, gušite pobune .


Rim ne sme trpeti zbog ovoga!


Car naredjuje, ali se to ne čuje, svi ćute.


Neko teško vreme za carevinu dolazi !


Šaputao je sebi u bradu Dioklecijan, neznajućo šta sada da kaže na sve ovo.


Državni prokuratori i dalje javljaju caru :


Da nemaju više nadzor nad rudokopima.


Dačko zlato i bogati rudnici u Transilvanji i Moesiji Superiore su stalno pljačkani.


Preko Trajanovog mosta, proklet bio onaj ko ga je napravio, ulaze i izlaze divlje horde, pljačkaju i odnose zlato Imperije.


Trajanov most, to čudo na Danubiusu nezaštićen je od strane rimskih legionara, koji su sve više podmitljivi .


Preko njega ulaze divlje horde iz Dakije pale sela, ruše gradove i znamenja, ubijaju ljude, otimaju žito, teraju stoku, odvode, zaplašen narod, grickaju tako Imperiju.


Bune na sve strane!



Srušite to Trajanovo čudo, tu zmiju vodenu što se preprečila.


Učini mu se da je to rekao, ali ga niko nije razumeo i on nastavi da sluša, šta će mu dalje glasnik reći :


Sve je manje robova i rudara, a domoroci neće živi u jame .


U carevini se spremaju ustanci i pobune, Imperija podrhtava.


A car je nemoćan, ćuti, spava ili razmišlja.


Kada je budan i dalje, brine samo o izgradnji svoje palate .


Ali, car ima sina, i on će tamo gde treba da bude !


Viče Dioklecijan, očekujući da mu se Gaj javi.


Neću da mirujem, obećao sam care, oče, da će Imperija biti veća i sigurnija, obećao !


Carsko se ne poriče!


Viče sa strane, a ne pojavljuje mu se na oči.


Ali je i dalje, potajno, željan svoje Magure i dece.


Tek je ovde shvatio poruke bake Oge :


Ljubav sa manje strasti duže i večno traje.


Čovek koji manje priča, jači je od reči kojima se preti .


Jedan preki pogled ubija brže od mača, a prokleta reč može trajno da zaboli .








 Jovan S Mitrović, autor romana  POVRATAK U ZAVIČAJ   .

    

Autor  zahvaljuje sviima koji su pročitali dosadašnjih deset nastavaka romana POVRATAK U ZAVIČAJ i prihvata  inicijativu  za dalje javno prikazivanje  teksta,u narednim nastavcima. putem BLOGA  :http://UNIVERZUMM, BLOGSPOT.COM

O predlogu da  se naslov romana promeni u  POVRATAK U PROŠLOST  i da autor bude potpisan pod pseudonimom JON MIRT , tek će biti reči sa  izdavačem..
U daljem periodu auor očekuje još neke predloge i inicijative,  što će  mu sigurno koristiti za  konačnu formu knjige.
S poštovanjem autor...

петак, 11. децембар 2009.

XI nastavak POVRATAK U ZAVIČAJ--  Koreni crne magije
-  kučajski duks, hrvatski knez   Bornea.
-Maksima odlazi  sa Magure,ali će se jednoga dana vratiti kao  car .






8.




Da je Gaj sve to znao, sigurno bi otkrio i istinu :

Zašto je brdo na Svetoj Maguri zapaljeno, kada se rodio?

Zašto je rastao tako brzo, skakao daleko i visoko ?

Da li je moguće da je na mesecu video rupe i govorio da će ga nekad i neko dodirnuti, a možda i tamo živeti ?

Zašto ima po šest prstiju?

Otkrio bi kako to razume životinje, kada šište, pište, mjauču, bleje, rže, zavijaju ?

Saznao bi i zašto je voda ispod kamena u sred crne reke Timokusa, onako topla i lekovita.

Zašto mu je muškost tolika kolika je, da ga ni Valerija nije volela, kada je tražila druge muškarce.

Već samo njegova Divlje žene, zaskoči ga kada joj se prohte?

Zašto je, tako lako prevario sve dukse legionara i za deset dana došao do Imperatora?

Lako je, tako mu se samo čini, jer je zaboravio gladijatorske borbe, gladovanja i sve dijaloge sa zverima.

Postao je član Jupiterove porodice i sin vrhovnog boga!

Za noć je obrlatio i obljubio prelepu Valeriju, a da je nije ni dodirnuo, sama je došla u njegov krevet.

Tek, osetio je kako gola leži preko njega, tankim i dugim prstima igra se, u polumraku, njuška ga, liže i ljubi.

Vrhom, tankog i šiljatog, ali mekog, nosa, miriše ga kao životinju, želeći da se uveri da je ipak ljudski stvor sa snagom životinje.

Žilavim, promrzlim prstima, dodiruje mu rebra, kao da ih broji.

Histeričnim smehom počela je, noktima da ga grebe, od udubljenja na vratu, preko ogromnih maljavih butina došla do njegove muškosti, i tu se zaustavila.

Vrhom zažarenog i ljigavog jezika palacala mu je na muškost kao opasna zmija otrovnica.

A on je drhtao, ne od bola no od uzbudjenja, uzdržavajući se da pokaže svoje zadovoljstvo i spremao se za njen iznenadni ulazak.

Osećao je kako se sva krv iz njegove muškosti sjurila u mozak, i sada ne zna šta se to sa njim zbiva.

Kada se učinilo da se dobro zadovoljila, smeh je prestao, a drhtanje zaustavljeno.

Kao upaljeni svitak skoči sa željom da se njegova muškost sjuri u nju, ali je nije osetio ni do pola,a ona poparena skoči svom snagom.

Kada mu je muškost videla, vrisnula je od straha.


Nije ni primetila da je nastavio, da zmijuljicu smiruje, brzim pokretima ruku i da sa ogromne crvene pomodrele glave svoje muškosti stresa neku ljigavu smrdljivu masu.

U isto vreme Valerija će se stropoštati niz krevet i drhteći nestati u mrklinu, kao uplašena zver.

Taj vrisak, ta vibrirajuća senka, pratiće ga uvek, kada bude sa nekom ženom.

I uvek će osećati glad iznutra,dok će mu se niz nozdrve protezati laki vonj.

Ovaj trenutak nikada neće prizivati u sećanje, jer će sve pretvoriti u travu koja, u proleće , za dan izdžiglja, a na jesen se sparuša.

Ali, nikada neće odgonetnuti, zašto ovako nije reagovala njegova Divlja žena na Maguri .

Osećao je da se ona još više upinjala uz njega kao da želi da zauvek bude deo njegovog tela.

Kao da se ništa nije dogodilo, Valerija je ocu Dioklecijanu , histerično rekla da je tek sada srećna.

Gaj je znao da Valerija laže, ali mu je bilo svejedno.

Jedino je verovao u Askalapija kao u sebe, a da ga nikada nije pogledao u oči, koje bi mu rekle :

Hvala što si mi život gladijatorski poklonio !

Skoro da je za dan porazio persijskog kralja Norseja.

Sa juga je započeo da smiruje pobunjenu Imperiju, i tako ostvaruje zakletvu datu Imperatoru.

Samo da je mogao videti kako ga je ceo Rim slavio.

Kako se Dioklecijan svemu radovao kao dete koje dobija nešto slatko, ili igračku samo za njega.

Pokazivao mu je odaje, tajne sobe, dvorane za vežbanje.

Želeo je da mu pokaže da je sve to sada njegovo i da je sada moćan.

Samo da ga opčara, vitlao je ispred njega mačevima, bacao mu teške oklope, koji su se odbijali od njega kao perca.

A Gaj je bio miran, kao da ništa ne vidi, ne čuje već nešto smišlja, ili pak sumnja u ono što vidi, i misli da sve samo sanja, jer i sam ne zna odgovor.

Da li je sve to java i prevara ?

Zašto ga se svi boje ?

Zašto je Dioklecijan uzeo baš njega ?

Nikome nije verovao.

I nikada nije pokazao šta sve zna, ume i može.

Znao je da se uvuče u neku odaju, kao miš da satima sedi i onda da se oprezno izvuče .

Ubedjen da sada zna šta hoće izlazio je u vrt i nastavljao šetnju kao da s nekim razgovara.

Verovao je najviše u baka Oginu mudros, a ne zna kako da je ovde primeni .

Zato ćuti, dok mu ona sama ne kaže, šta da radi.

Za njega je i ovde, baka Oga značila mnogo, tražio je u nekom kraju vrta, da mu završi priču o ovoj zemlji koja je negde daleko, daleko .

Kasnije, njena smrt vratiće ga i na najranije detinjstvo, kada ga je kupala, u drvenom mirišljavom izdubljenom, vrbovom, deblu.

Uvek ovaj ritual završavala je bolnim povlačenjem njegove muškosti, što je, prouzrokovalo izbacivanjem neke lepljive tekućine i možda nenormalnu veličinu.

Tajnu je jedino on znao.

Ispred njene postelje na zemlji ostala je ne završena skica, gde je dominirao znak sa sakrivene kože.

Bio je to odgvor na sva njegova zagonetna pitanja.

A da je majci bilo šta rekao, dobio bi odgovor .

Da ona to ništa ne zna i jedino zna da:

Armentooo uskorooo trebbbaa daa sebbbii izaabberee žeeenuuu, a Romuuulaa će tadaa posstaatii baakaaa!

Bakaaa Oga muuu jeeeee već izabraalaaa žeeenuuu!

To su bile njene jedine reči koje je umela pravilno bez prekida izgovoriti.

Jer se tek kasnije uočilo da je gubljenje govora, bila trajna posledica predugog boravka u vreloj vodi, pored vrbaka.

Ujedno su to bile poslednje reči molbe, koje je njegova majka danima učila da izusti.

Jedino je znala da se sa njim sporazumeva pogledima, rukama i grimasama na licu.

Ali i to je sve redje činila.

A tek je uzrastao u ptića.

Jednoga dana njegovi vršnjaci javiše majci Romuli:

Maksima Armento Mladji je ostavio stoku i otišao od njih.

Rekao je :

Da će se kasnije vratiti.

Njegov drug, buljavi Sredos Sredarijus, dobro je znao gde se Maksima kreće, šta radi, ali nikada ga nije izdao.

Kada ga dva dana nije video, trećeg je plakao, a četvrtog, saopštio Romuli, da je otišao u legionare i sa sobom poneo carsku koženu zastavu .

Brzo će se vratiti, on je tu negde iza brda, sa istočne strane, na belom konju.

Ponavljao je Strados Sredarijus, sve gledajući u zemlju.

Romula prvo nije shvatila, ili nije želela da razume poruku, ali kada je to i htela Sredarijusa više nije bilo.

Njegov odlazak nisu odma primetili, tek kasnije, kada su neki bili uskraćeni njegovih usluga, primetili su da ga nema. Verovatno je otišao da traži svog druga Maksima Armenta Mladjeg.

Od tada više niko nije pomenuo buljavog Stradosa Sredarijusa, niti se zna da li je pronašao Armenta.

Mnogo godina kasnije, iznenada će se pojaviti i on će imati drugu priču :

Video sam ga nosi purpurno carsko odelo.

Na galavu je stavio lovorovu krunu.

Video je dobro, iako je od rodjenja imao buljave oči.

Samo izmišlja i nije video na daleko, još kaže:

Na platnenu tuniku zašiveno je mnogo zalatnih pločica, koje se presijavaju.

Svaka pločica mu je po jedna žrtva.

Sa leve strane boka imao je pugolu, a sa desne gladius, sve od čistog zlata.

Ima ženu lepu kao boginju, ali mnogo ne haje za njega!

Ima sina, lepo je čuo kada ga zove, sine Kandadijane !

Kud god da podje, sa njim cela carska svita krene, pa zato i on Stradijus podje sa njima.

Kaže, da je svojim ušima čuo, iako ne zna njihov jezik:

Odrekao se Magure, svog imena i svoje Divlje žene!

Zarekao se Caru da će mu biti veran kao pas i ugušiti sve pobune u carstvu.

Ponovo se kune, još, svojim očima je video, kako je :

Sa glave skinuo zltanu i stavio lovorovu krunu.

Iza njega je išla vojska zvana Marijeve mazge.

Ide odozdo sa juga sve pali , ruši i ubija neposlušnike i nevernike.

Pobunjenici ne mogu pobeći od njega nikako.

Dalje od njih, teturali su se i gegali ratni zarobljenici.

Kola sa plenom,vukli su mladi ždrepci.

Korak do njega jaše njegov komandant V makedonske legije, drži zastavu sa orlom, ima potkovane caligule.

A on prvi, naš Maksima Aremento Mladji, car Vaseljene.

Sišao je sa belog konja i poljubio žuti pesak, pored reke.

Ej, to je moj drug Armi , naš Imperator magurski!

Zar onaj Strados Serdarijus, buljavi da izmisli ovu priču!

Ma laže, samo da bi ga Magurani slušali!

Uzalud je majka, ispred zemunice čekala, noćima, svoga jedinca, a ispred praga kolibe ostavljala punu kalenicu kozjeg mleka.

Njegovoj, mladoj, Divljoj ženi govorila je da će Maksima Armento Mladji, njen muž, doći sutra, a ona je gledala kroz nju, očekujući da je tu negde i da je to sutra možda sada.

Otac Armentarijus nikada nije gasio vatru u oboru .

Sve je mislio, ma doćiće taj,krije se, samo da ga mi ne opazimo!

A već sutra dan obilazio je sve virove pored reke da ga možda tamo nadje, uspavanog ili onemoćalog.

Nije poželeo da poveruje u priče da su ga neki prolazni legionari ubili i bacili svojim psima.

Nudio je celo svoje blago onome ko mu pronadje sina.

Nije se nikoga plašio, on i ne zna za strah.

Uvek je imao ono što želi i za to mu je sada nejasno da postoji nešto što on ne može imati.

Planine i reke obilazio je danima i noćima.

Retko navraćao u svoje obore i stoka je sama odlazila na pašu.

Od nikoga se nije više plašio nego od sebe.

Taj,vešt čovek, danju je bio govedar, dobar duks i domaćin, a noću maštar, vidovnjak i prorok, koji je drugima donosio sreću i radost, sebi to nije mogao, ili mu to neko nije dozvolio.

Ali je mogao predpostaviti gde mu je otišao sin jedinac.

On je u mladosti imao istu želju, da postane legionar i Car.

Zato je izbegavao da o tome priča sa sinom.

A samo da je jednu reč progovorio, sigurno bi morao da mu kaže, kako je pobegao od roditelja, sa namerom da ode u Rim.

Nikome to nije želeo da prizna, kakve je samo lude snove imao, da prvi legionar na zapadu bude.

Hteo je da se osveti Imperiji, svoju državu da ima.

Zato je uvek tražio da pored njega budu vešti i zdravi mladići spremni za sve.

Preklinjao je sebe što je ovde zastao i zagledao se u divlju, gluvu, ali lepu Dačanku Romulijanu.

A snovi su ga vodili na zapad rimske imperije, celo pleme da povede.

Da tamo bude prvi koji je došao sa istoka i da im pokaže svoju moć, veštinu, hrabrost i znanje.

Pričaju ljudi, prvo je bio kohorta, beneficija, pa trgovac stokom.

Pevajući je obišao Timokus i Šiljatu planinu sve do Velike reke sto puta.

Od trgovine se brzo obogatio, imao je na hiljadu konja, goveda i ovaca.

Posle se bavio, lovom, pa sekao šumu, i brao šumske plodove, proricao ljudima sudbine i lečio ih.

Nema brda, kuće i reke gde on nije nogom stupio.

I kada se već umorio, organizovao je svoju kučajsku legiju, od Timokusa do Velike reke.

I oni koji su tvrdili da ima brata bliznaka Iborna, nisu verovali, jer njega nikada nisu videli, samo su osećali čudan smrad.

Tek, pričaju, da su ga u jednom istom danu vidjali na obalama Velike reke, i u svom oboru na Maguri, što, naravno, nije moguće.

Mora da je sa druge strane, ipak, bio baš njegov brat blizanac Iborna.

Ljudi samo znaju da su im preci ovde pobegli skrivajući se, u pećini, od crnih legionara sirdikanaca.

Kada su ovde došli, četiri najbolja momka okrenuti jedan naspram drugog, govorili su šta sve vide, koje čuke, koje šume, proplanke, planine,reke i urvine.

Onda je najstariji rekao :

E, to je sada naše, neka svako na svoju stranu ode i naseli je!

Neka se izbori za svaku tačku, neka i glavu založi, a ja ću ostati ovde da vas gledam i čekam!

Tako je Iborna, predak Armentarijusov video Maguru,a rekao je da vidi rimski put do Vaseljene.

Proveo je čitav život tražeći pravi put do Rima.

Ljudi su pričali ,da ih nkada niko nije video po danu, ali su svi znali, da sve što se dogodi u toku noći : kradje, ruševine, paljevine, zločini, njihovo je delo, otkriva ih smrad.

Neka žena, za koju se pretpostavlja da je bila konkubina Ibornova, jedino zna da se, ti potomci sirdikanaca, sada kriju u pećinama Šiljate planine i da tu sakupljaju i preradjuju zlato, bakar i kalaj.

Tvrde, da je baš Armentarijus glavni duks, jer su ga jednom zatekli kako kožnom legijskom zastavom i mačem vitla rukama ispred svog obora i viče:

Too, je, to jedino rešenje!

Too, je, to jedino rešenje!

Nije to nikakva kožna zastava, to je jednostavno ovčja koža, rasprostrta na dnu Timokusa za skupljanje zlata!

A kada se ona osuši oseća se čudan smrad.

Ali, istina je da su pored te iste kožne, žute do pola umrljane zeleno, od trave, zastave pobodenu u Magursku zemlju, morali noću da donose odeću, obuću, hranu, naravno, zlato i soliduse, za potrebe njihove kučajkse legije.

Pored zastave uvek je sedela jedna mlada žena.

Za svaku donetu stvar , odvajala je po jedan kamičak, tako dok ne dodju crni legionari, izbroje kamenčiće i potom sve odnesu.

Govorili su, ako samo jedan kamenčić hvali, celo selo te noći strada.

Bila je to prva kamena poreska knjiga i knjiga pobijenih.

Pričaju ljudi, kučajski duks se sprema da udari na rimskog cara, hoće svoju državu da ima!

Niko ga nije video, ali po osobinama, smatraju da je glavni duks baš Armentarijus.

Ima i onih koji mislle da duks liči na zimzeleno drvo bor.

Ili, to se Armentarijusov predak u borovo drvo pretvorio pa sve za njim hodi, štiti ga i krije

Toliko je visok, ima široka ramena, dugačke ruke, prste tanke i šiljate, dve noge kao dva stabla.

Kada mu glavu obasja sunce, plave oći mu zasijaju, a na jagodicama se pojavi rumen, koja se pretapa u zelenilo.

Onda se podrveni i tu gde je ostane do noći, a posle bor je opet čovek i to duks crnih legionara.

Nazvaše ga čovek Iboirna.

Ti crni, smrdljivi legionari, nisu priznavali Rimsku Imperiju, već su pljačkali i palili od Timokusa do Velike reke.

Spremali se za veliku pobunu koja se u Imperiji očekivala. Sakupljali su ljude, zlato i oružje, spremali se da udare na zapadnu imperiju,da je osvoje zlatom ili krvlju!

Ako ne oni onda njihovi potomci!

Govorili su:

Mi putujemo i tražimo svoju zemlju!

Veliki je to poso, samo za nas i toliku zemlju!

Velike stvari se ne rešavaju samo za jedan život.

Koliko bude samo nesrećnika dok se to ne ostvari.

Sve to samo će jedano pleme nekada doživeti i ono će tu stati.

A mi ćemo biti vazduh, zemlja, šuma i voda!

Ako ne sada, onda za drugo neko vreme!

Pa i mi dušu imamo!

Sve ove priče o Ibornu, duksu kučajskom, su skoro zaboravljene.

Kada se Armentarijus oženio Romulijanom i kada je dobio sina Maksima Armenta Mladjeg, oživele su kao da je bilo juče.

Kao da i nije prohujalo vreme.

Tek, sada kada mu je sin pobegao od kuće, mnogi su se setili njihovih poruka:

Sve što je bilo sada, otićiće ,a već sutra doćiće nešto drugo, i opet ćemo biti mi!

Stajali su dugo pod senkom Magure i očekivali da se neko oglasi, i da naredi pokret!

Samo su osećali kako im hladan vetar huji kroz njihove glave, a na oči im pada senka.

Magurani su opet počeli da pričaju o čudnom Armentarijusu i njegovom bratu blizancu Ibornu.

Njihovi preci sakrivali se vekovima, u pećine Šiljate planine bežeći od crnih vojnika sirdikanaca.

Oni se sada slobodno kreću.Više se ne oseća smrad, ali je ostalo ime Iborna, duksa kučajskih legionara.

Jednoga dana sa svojim plemenom imaće svoju zemlju.









четвртак, 10. децембар 2009.

X nastavak

POVRATAK U ZAVIČAJ -

KORENI CRNE MAGIJE
Mumapadure

7.

Da li su sve priče istinite, da li je tačna i ona prva priča o nekom namernom siromaštvu i o bedi baka Oge, nije se ni moglo utvrditi .



Ispod njene postelje, gde se osećao zadah mrtvaka, pronadjeno je zlato u prirodnim gromuljicama.

I na stotine već ugljenisanih ljudskih prstiju .

Iako je želela da bude sahranjena gola baka Oga je bila obučena u najlepše odore, koje je Armentarijus doneo preko Velike reke i planine.

Plakale su ptice i trave dok je ona gorela na lomači.

Njen pepeo će kolonati staviti u lejku, pustiti niz vodu, i tajno prebaciti u Veliku reku .

To je bio i odgovor na zagonetku:

Zašto je ona svake godine u polju toliko uzgajala lejke, baš onako kako je obećala majci Heki kada joj je davala seme od bundeve?

Tako će se baka Oga vratiti, posle 50 godina, tamo odakle je došla.

Sigurno, tamo još uvek gori vatra, majka je čeka.

Bio je to dirljiv susret.

Tek što je svanulo.

Sunčevi zraci samo što su dotakli zemlju i vodu.

Tu pored reke vatra je još dogorevala.

Da li sunčevi zraci ili lepršavi plamičci dotakoše Ogine vlasi i ostadoše na njima.

Ona se trže zbog straha, i uputi pogled ka reci.

Kao da sanjari, protrlja plave nežne i srećne oči.

Ugleda komarce koji su se, s vremena na vreme, spuštali na vodu.

Grudi su joj se snažno nadimale, ne od straha, no od sreća, što je stigla u zavičaj i sve ovo sada gleda.

Ruke i noge, pomerala je kao da su okovane, ali ona nije osećala takvu nemoć.

Tog trenutka, baš tu, osećala se veoma jakom, jakom kao dete koje je pored majke.

Majke, koja uvek štiti svoje dete.

Ako ostane tu niko joj ništa ne može.

Niko neće biti jači od nje sada.

Od silnog plamena Oga nije primetila da je već pored majke Heke, koja se u šumu pretvorila.

Nego misli da je neka pra pra starica, koja sedi pored otvorenog gorba I nešto mrmlja:

Mu, mu, mamja, mumumamjaaaa!

Iz tog mrmljanja ona je sama izgovarala razumne reči:

Ovde sa leve strane Danubiusa bilo je selo pored Trajanovog mosta.

Reka je bila deo našeg života, ali ona nije strahovala kao mi!

I taj naš strah oterao nas je od reke u šumu.

Sada nema ni sela ni mosta.

Jedino je tu, ovo nebo i reka, a tamo je šuma, i tamo su nova sela!

Ovde je bilo mnogo ratova i ratova.

Ali se nikada nisam bojala niti odavde pomerila.

Postala sam, pored reke šuma, koja gleda, hoda, i govori.

Štitim sve one koji zalutaju, nešto pogreše, ili se boje.

Ovde čekam svoju devojčicu, ali ona nikako da dodje.

Bojim se, moja mala devojčica, neće naći selo i preći most !

Bojim se da je ne uplaše ovi zli ljudi.

Da je ne proguta neka šumska zver.

Da je ne odnese neka rečna ala.

Da ne propadne u neku jamu!

Uzaludno je Oga pokazivala svoje prašnjavo lice majci Heki da joj pokaže kako se, ipak vratila njena devojčica Oga, kći Hekina i O Gana Karpe.

Jeste, jeste vratila sam se i ovde ću zanavek ostait, mamai!

Pa majko ne duri se, eto vratila sam se!

Majkooo, pa ne duri se !

Oga, htede da joj još priča i o prelepoj kćeri Romuli. Odjednom stade, jer je primetila da je Heka slepa i gluva.

Glava joj je umesto kosom, oblepljena sasušenim lišćem, koje treperi.

Vrat joj je obavijen nekim žilama.

Ona se odjednom nasmeja.

Sa tog lica, samo se jedna pukotina otvori.

Umesto usana, nazire se mračna šupljina iz koje izlazi omamljujući dah.

Nije progovorila ni reč, a Ogi se učinilo da čuje kako govori :

Mama, žeelela sam samo jedno, da se vratim kod tebe i spavam u tvom krilu.

Majkoooo, aaaa!

Toliko godina je prošlo, a ja nisam mirno spavala!

Imaš divnu kosu mama!

Kako ti je lepa zelena haljina, mama!


Mamuuuupaneduriseeee!!!

Kada ču sebe, zatreperi, čitavim telom, pre nego što će se skameniti ili pretvoriti u meso.

Sigurno me ona ne razume!

Pa, mama, evo me, evooo!

Pokazivala je majci lice u kome nije bilo ni kapi krvi.

Telo joj je blo bledo, ruke i glava skoro nevidljive.

Usne zgrčene, oči škiljave i ukočene, kao da se brane od neke jake svetlosti.

Zaista, mama, došla sam, posle toliko godina skrivanja.

Čak mi se i glas promenio, sada je malo promukao, baš onako po serski, zar ne mama!

Tu predugu tišinu i taj unutrašnji dijalog, pritiskivali su talasi Velike reke.

Talasi su imali bat koraka jednog noćnog prolaznika, koji se u ranu zoru razbiše u njenom glasu.

Majkoooo ,maaaa!

Skoro nasilinim pokretom zgrabila je, sasušene zelene pramenove, rasute po celom telu, proturala kroz njih razapnute prste i pružala ih ka njoj.

Pipni mama, pipni, to sam ja, ja tvoja Oga!

Bila je mlaka, baš onakva kao, kada se rodila, mirisala je na omamljujući znoj.

Izmedju nje i nje, ta kosa je izatkala neobičnu zelenu mirisnu prostirku sećanja.

Učinilo joj se da prerasta u čudni plameni jeziik i odjednom, postade neprirodna.

Dok joj je srce pomamno udaralo, ispustila je isitnjeno žuto lišće što je ostalo od kose.

Nagnula se ka njenom licu i htede da kaže :

Pa mama, laku noć !

Još uvek Heku nikako ne može uveriti da je ona njena devojčica Oga, nego ako legne u grob pored nje.

Da je obavije svojim korenima i učvrsti žilama.

Razumela je i videla Heka sve.

Bila je slepa, ali po dahu vetra prepoznavala vreme, dan i noć .

Baš joj je bilo sve jedno koje je doba dana.

Po mirisu, ljude, žene, muškarce i decu.

Nije marila za nikog,važno je bilo da ima nekog.

Po zvuku, životinje, koje lete i hodaju.

Sve su joj iste.

Po vlažnosti, zemlju i vodu.

Po toploti, vatru i vazduh.

E to joj nije bilo sve jedno, znala je, od vatre će se ispeći. a od vode udaviti.

Po treptaju oka, sunce i mesec.

Kada duže zatreperi sunce je, a kada začkilji mesec dolazi.

Kada je osetila prisutnost devojčice polete.

Prema svom Plamičku, koji se odavno ugasio.

Ali se saplete, zgazi onu lejku, a prah se raspršta i grob se zatvori.

Pričalo se da je njena majka Heka, divlja Dačanka, žena snažnog O Gana Karpa.

On je jedini mogao sam u toku dana da pojede celog vola.

I mogao je da satima leži preko razgolićene Heke.

Mudra, lukava, promućurna i lepa Heka strpljivo ga je držala.

A kada više on nije moga uzela bi ga u krilo, kao nešto najdraže i milovala.

Ti si moj pastuv, ti si moj vepar , moj vetar moje sunce, ti si moje drugo ja!

Šaputala mu je satima Heka, dok se zajedno ne uspavaju.

Tek onda kada bi on ustao bio je znak da je zadovoljan.

Jednom mu je rekla :

Kćer Oga sa tek rodjenom ćerkom, našom unukom Plamičkom, otišla je niz reku neznajući kuda, valjda da traži, sreću !

Nije smela da te čeka, kao što nisam ni ja smela svoga oca, jer nisam znala, a i ona ne zna, ko je otac rodjenog deteta.

Ona je ostala sa leve strane Danubiusa, jer nije smela da ostavi svog divljeg O Gana Karpa koji je otišao da traži zlato i zarobi novo stado goveda.

Strepeći za njega ona je danima pecala ribu i buljila u vodu, očekajući da se neko pojavi.

Dok stoji i spava, preznojava se, osluškuje reku, lavež pasa, šepurenje riba, čuje i petlove, govori sebi u tišini :

Dobro je nisam sama, ne sanjam !

U isto vreme njene najbliže komšinice su pričale da joj muž divlji O Gan Karpa sa Sera pronašao zlato.

Uhvatio ga u ruke i ne pušta, drži ga,čvrsto uza se !

Pošto se nije javljao dugo, ona je pošla da ga traži.

Rudari su ga, pronašli u gudurama Strandža ugljenisanaog, kako stoji u svadbarskoj beloj halji, raširenih ruku i nogu, kao da nešto drži i zaprečava da ne pobegne, pored zlatonosne žice.

Sigurno nije želeo da ga ostavi, i zato je tu izgubio glavu!

Znali su da je to on, jer poslednji put kada su bili sa njim rekao je da će imati svadbu sa lepom Hekom i izgoreće ako joj neku svadbenu želju ne ispuni.

Moguće je, govorila je Heka!

Spuštajući se niz Karpate, jak, besan i divlji, mladi O Gan Karpa sa Sera, kada je pronašao poludivlju Heku, negde u Transilvanijskim planinama, obećao je da će joj oko glave omotati ožežli šal, koji se može naći samo u zemlji i da toliko sja, da će je svi poštovati i voleti.

Poslednji put je čula da je vidjen u planinama Strandža u Trakiji, i da je tamo pronašao rudnik zlata.

U takvu priču nije sumnjala, jer je divlji O Gan Karpa bio time opsednut.

Ali nije mogla poverovati u priču da se taj čovek koji je najviše voleo i činio sve da ona bude srećna, obesio omčom kjoju je sačinio od pronadjenog zlata u strandžanskim rudnicima.

Očekivala je da će se jednog dana, ipak pojaviti sa grumenom čistog zlata.

Strepela je od straha da vidi to obećano čudo .



Zato, je ona i ostala pored Velike reke, da ga čeka.

Obećala je Ogici, svom Plamičku, da će je čekati dok je neki talas Danubiusa ipak nekada ne donese, da joj pokaže darove.

Pričalo se i to da je Heka vidjena kako šeta pored rudnih vrtača, iskopina i viče :

Oganeee ! Oganeee! dodji ne treba mi zlato, samo dodji !

Bez tebe nisam ništa, oganeee, vrati se kući !

Evo došla nam je Oga, naša kćer!

Samo da vidiš šta ti je donelaaaa!

Dodji, da nam ispriča priču o našoj unuci Romulijani i njenom sinu Maksimu Armentu Mladjem, njenom caru!

O Oganeee, dodjiiii!!

I tako po čitav dan i noć ide pored reke i ne zna se da li se to talasi razbijaju o obalu, ili to njen glas razbija kamenje.

Samo kada se umori, zastane, prihvati se uz prvo drvo pored obale i tu ozeleni.

Posle toga je vidjena kako šeta sa svojim demonima :

Sovama, šiš-mišima, psima, zmijama, podzemnim buktinjama i karakondžulama, travčicama, korenjčićima i tračkicama.

Da se bavila magijama, posebno ljudima koji su dolazili sa desene strane Danubiusa, iz Moesie Superiore .

Posebne magije imala je za ljubavne čini.

Posle kojih se ubijalo, plakalo ili slavilo.

Bila je vešta i u čudnim činima, a najviše u prizivanju i razgovoru sa dušama mrtvih predaka.

Prenoisila je njihove čudne poruke, pozdrave, izreke, tajne.

Živi su na poseban način i tamo gde su sada, a nisu ovde, ili vi niste sa njima, zato što oni ne žele !

Evo ,vidim beže od vas, a i vi neće sa njima, evo tako stoji !

Prenosila je čiste njihove glasove koje je samo ona čula.

Junacima je darovala snagu, koju nisu imali.

Slabićima govorila:

Gubite vreme, pravdajući se, tako ste rodjeni !

Hrabrima proricala :

Veliku budućnost i najskoriju smrt, ako ne znaju da se čuvaju.

Siromašnima :

Lepotu, mudrost i večnost, zemunice pune dece, ali da ne pristanu na siromaštvo!

Stočarima:

Pune obore stoke i bogate pašnjake, žira kao pčele, ali i kod stoke treba muško da se ima.

Muškarcima ženskarošima, beskućnicima i buntovnicima poručivala:

Neka zamisle to drugo što ne želi da im kaže, a to je samo istina da su prevareni i neka oni odluče šta će dalje raditi.

Ako se bace sa kamena u reku onda su i sami odlučili, a ona im nije to rekla da urade.

Ako lažno živite povucite se u samoću i ne sanjajte no osećajte miris života.

Ženama, uglednim domaćicama je poručivala:

Gubite samo vreme sa muževima, okrenite se ima i drugih muškaraca!

Ali, kuća je izgled vaše duše, a hrana što je spremate vaša dobrota.!

Profuknjačama :

Da cene više sebe, one imaju to što imaju samo jedno, ali mora da bude vredno kao što drugi imaju najvrednije !

Ribarima i pastirima je želela:

Dobar ulov, mirnu vodu, i zlatnu ribicu u kućnom krevetu, koji je bio prekriven krznom od ovce.

Dobro stado i slatko mleko, kao med iz vrednih pčela.

Carskim procuratorima,čuvarima limasa i legionarima :

Dubok plug zlata i zaorani zlatani ulov!

Da su i oni samo smrtnici, a da sama priroda ima svoje zakone!

Dangubama , skitnicama i profuknjačama:

Onaj ko ništa ne radi dan mu je dug, a život bezvredan!

Ona je mogla sve i znala mnogo.

Otvarala razne belege, gledala u šarena zrna pasulja.

Karakter ljudi opisivala po boji očiju i kose, po drhtavom glasu.

Ratnicima u oštricu mača gledala, ni da zenicom oka trepne kada zasvetli, i kada zatamni.

Prvo je otvorenih očiju gledala kako se sa vrha mača senka sve više u punom sjaju, kao zlatna nit, širi prema sredini, dok seče zenicu oka.

Činilo se kao da je samo taj deo mača presvučen zlatnom koprenom. dok izlaze krvave suze.

Gleda u vrh mača kao u tačku, kao u novorodjenče.

Ako vrh zasvetli, onda zaćuti, očekuje da čuje plač, kraj se junaku bliži.

Razrogači oči kada oštrica duže zasveli oko sredine, kao da vidi čudo, neće ništa da kaže samo krši ruke, kao da se brani.

Ali ako se pri dnu mača, pored same krvave drške vidi crna senka, onda je smrt blizu.

Gleda u mač, gleda u čoveka, kao da ga sažaljeva, a od mača očekuje kada će poleteti da mu odrubi glavu.

Tek onda kada se ne čuje fijuk kao bič, senka mača se zaokruži kao majčina utroba, ona kaže:

E! Takoo! Sada ćeš tu biti siguran, jer ćeš leći tamo gde si i bio !

Ako je senka bila u vidu lavljih čeljusti govorila je :

Kloni se životinja!

Bistrinom vode ocenjivala koliko ima riba u reci i kakva je krv u čoveku, duša u ustima.

Procenjivala daljinu meseca, i govorila :

Dugo je to vreme kada će tamo da se živi, ali će i tamo da se živi ako ovde ne može više, il nema mesta za sve.!

Merila debljinu i visinu senke, vrba, topola, brzinu reke i vetra i po tome odredjivala :

Dobro je biće rodna godina, ali će se opet ratovati, za neku drugu zemlju!

Za nerotkinje govorila je :

Zlato sa sebe bacite, ono donosi nesreću, ono ne trpi da drugog volite!

Za žene kojima ništa ne ide u kući, govorila je da donesu kokoške.

Način na koji su kokoši zobale zrnevlje, govorila je:

Neka zamisao bogova po volji nije za tu kuću.

Uglavnom te svete kokoške ostajale su za nju.

Za one teško bolesne donosili su životinjske džigerice i jetre.

Po izgledu i glatkosti džigerice i oblika jetre tumačila je zdravstveno stanje.

Smatrala je rdjavim znakom, ako bi organ u vidjenom stanju bio oštećen sa bilo koje strane.

Za one koji nisu verovali u bogove, a pogotovo za šumska božanstva, terala je da joj donesu dobar tovar debla, koja je spaljivala u čast boga Baha.

Druge je terala da kao žrtvu prinesu vepra

Mnoge žene su je terale da im baca kletve.

To nikada nije radila,govorila je:

Ako imate neprijatelje i želite da se osvetite, idite u hramove i kletve bacajte na bogove.

Molite njih da vam oni učine sve što tražite.

Pa neka vam daruše, mojre vrate muževe.

Neka lopovi vrate vaše dragocenosti , ili neka se doveka razbole.

Za one koji nisu želeli da se žene spravljala je sokove .

Od devet cvetova u polju, svu lepotu i melemne mirise mešala u med, srpom i britkom sabljom rezala na kriške, bosiljkom delila na četiri strane i govorila:

Kako čovek ne može bez, očiju i usta, ruke i noge, dan bez sunca, noć bez meseca i zvezda, tako ti ne možeš bez poroda i sreće .

Sada idi ne okreći se, čeka te radost I med na sve četiri strane izaberi ono što ti je milo i drago !

Govorila je Heka šta vidi i oseća,činila čuda i predskazivala ono što je nemoguće.

Umela je da reku zamuti, brzak zavrti, izvor da izbistri i zapali.

Za one koji ne mogu da spavaju, a pogotovu za decu što noću plaču i u snu vrište, zahtevala je da donesu posudu za libaciju.

Iz ove posude koja ima oblik meseca ili sunca, izlivala je tečnost na vatru.

U zavisnosti kome bogu se obraća sipala je, mleko, ulje ili vino, i uvek pominjala božanstva Vestu, Izidu i Cibilu.

Pomno pratila, u kakvom obliku dim ide do bogova.

Ako sukne, odjedared, onda su bogovi ljuti, i ona više neće reč da kaže.

Ako se dim razlije pri dnu, onda su mirni i zadovoljni.

Ako se raspršti na sve strane, onda neće reći da će dete umreti, nego da dete ide na svoju stranu.

Ili da će dete pobeći iz kuće negde u nebo.

Terala je da naručioci po nekoliko sati sede i ćute, čekujući tako da Merkur, glasnik bogova, uslišenu želju prenese, ili da ih podseti na neispunjenu obavezu datu bogovima, da im ostave dete na miru.

Najčudnija je bila kada odjednom zaćuti.

Onda se prisećala svoje prošlosti i zato se strese od straha, šta sve ovog čoveka koji je pored nje čeka.

Samo za jedno takvo gledanje dobijala je po dva solidusa.

A mnogi su bili spremni i više da daju samo da im precizno kaže sve što zna, ili samo da budu pored nje.

Tamo gde se kretala izazivala je veliko interesovanje i požudu muškaraca, jer je svojim stasom i ponašanjem sve izazivala.

A posle svakog gledanja bila je sve čudnija.

Tek kada joj se oči smire i znoj oblije lice, rukom da znak da osoba izadje napolje, sa sebe skine belu grubu togu, koja je do maločas prkerivala telo .

Ispod takvog oklopa bila je gola i svaki njen pokret i treperenje izazivalo je čudno ponašanje.

Nije znala kako da smiri još uvek uzavrelu treću dojku, koja se neprestano tresla na njenim grudima.

Sa njenog tela počnu da izleću neki svici, koji se ugase od zapare koja se oko nje diže, šireći nepodnošljiv miris, a iz one treće dojke počne da kaplje plavo mleko .

Tek onda kada se isuši rosna koža, nestane treća dojka, i počne da kaplje pravo mleko, ona izadje iz mračne sobe.

Tako gola ostala bi ona i po nekoliko sati, sve dok ne zpalače mali, preplašeni plamičak Oga.

Obuče se na brzinu, uzme je podoji i stavi u skut i tako nastavi sa dnevnim poslovima, kao da nije bilo ništa.

Zato i nije bilo teško da, njen plamičak Oga, zajedno sa svojim Svicem, prepliva Danubius, pregazi Trajanov most, ili zajaše stražare legionare.

Da bude muško danju i žensko noću .

Da krči šume, gradi obore i zemnice.

Da ruši brda i pregradjuje reke, pali korove, obradjuje zemlju.

Da voli hrabre, ali lepe i snažne muškarce .

Strelom probada, jelene, divlje svinje.

Čuva goveda, pernatu živinu,gaji cveće.

Od kukuruza pravi žestoku vodu.

Nije joj bilo teško da na ledjima nosi drveno ralo, dok pored nje ide Zlatni Mali Car,i prosipa joj tovar zlata.

Bila je toliko živa kao da je imala dva tela, dve glave,četiri ruke, dva srca.

Bila je žilava kao najdublji koren.

Izgarala je kao vatra, iza nje je ostajao dim, i tragovi u blatu, pepelu i vetru koji podseća samo na njen miris.

Tako je mogla najsigurnije da pusti i učvrtsti dačanske korene u najbogatiju mezijsku zemlju rimskog carstva.

Zahvaljujući njoj Gornjom Mezijom rasprostrlo se bajanje, pomoću jestre, graška, životinjskih iznutrica, plećki i ptičjeg leta, krila šiš-miša.

Širila se veština proricanja, bacanjem karata, zrna pasulja, čitanje s dlana.

I sve drugo što bi moglo da usreći jedne i uplaši druge.



AK U ZAVIČAJ - Mumapadure