PIŠU DRUGI                                                   MISTERIJA SRPSKOG NARODA: Da li srpski grb sa 4S predstavlja 4 srpska plemena koja su nakon potopa krenula u 4 pravca

Američki naučnici Volter Pitman i Vilijam Rajan otkrili su da je pre više od 5.500 godina p.n.e. Crno more bilo slatkovodno jezero na oko 50 metara ispod današnjeg nivoa. Ova činjenica navodi na to da su četiri ogromne reke (Don, Dnjepar, Dnjestar i Dunav) imale jedno ušće. Ni na jednom drugom mestu na planeti četiri velike reke ne ulivaju se na tako malom prostoru, praktično na jednom mestu.

Upravo ova otkrića navode na pretpostavku da se na ušću tih reka nalazila drevna civilizacija i grad Atlantida, jer je još u antičko doba Platon u svojim spisima naveo da je Atlantida potonula u more, kao i da je bila okružena sa 4 velike reke. Na ušću ove četiri reke zaista je postojala civilizacija. Ali to nije bila Atlantida (Atlantida je jedan sasvim drugačiji i mnogo stariji grad).
Ušće četiri reke je ustvari kolevka Srba.
Razlog zašto se mešaju Atlantida i zemlja Srba (po nekima Slovena) leži u tome što su pred ovom drevnom poplavom izbegli Srbi nosili sa sobom dva predanja: jedno o gradu Atlantidi i drugo o svojoj kolevci sa ušća četiri reke koju je progutalo more. Od njih su za ove predaje čuli egipatski sveštenici, a od njih antički Grci koji su ih i zapisali.
Srbi i danas za delove svog naroda koji žive van matične zemlje kažu da su u ‘rasejanju’. Dakle, povlačeći se pred nadolazećim morem, sasvim logično, narod se kretao uzvodno dolinama ove četiri reke. Oni Srbi koji su krenuli uzvodno dolinama reka Don i Dnjepar, kasnije su osnovali državu koja se i danas zove Rasija (Rusija. Izgovara se Rasija). Oni Srbi koji su se povlačili uzvodno uz Dnjestar do danas su zadržali ime Srbi, sa odrednicom Lužički. Mišljenje je da su se i današnja Češka, Moravska zvale Srbija.
One su simbolično predstavljene i na srpskom grbu – krst sa četiri ‘C’ (četiri srpska plemena koja su krenula u četiri pravca)
Oni Srbi koji su se povukli na zapad uz Dunav do dana današnjeg se zovu Srbima. Prva država koju su osnovali zvala se Rasija ili Ras, odnosno Raška, a sebe su nazivali Rasjanim Srbima, odnosno Rašanima (Rasen). Srbi koji su se povukli na istok prema Kavkazu i Kaspijskom jezeru nazvani su sarmatski Srbi ili stari Srbi. Prva država koju su osnovali zvala se Serbonija (ili Sorabija), a narod je nazvan Sorabi, ili beli Sorabi, dok su se južni (balkanski) Srbi nazivali crvenim Sorabima.
A naziv regije Moravske i balkanske reke Morave imaju isto poreklo. Možda su imena data prema postojećim regijama, rekama itd u toj prapostojbini, pa su isto tako „ponesena“ kao i naziv regije Raške, čiji naziv je prvobitno korišćen negde kod Crnog mora to jest Kavkaza za jednu planinu ispod koje je jedno srpsko pleme živelo.  Malo severnije, u području reke Dnjestar, 5.400 godine p.n.e. iznenada se pojavljuje veoma razvijena Tripoljska civilizacija. Bukvalno na stotine gradova (do danas je otkriveno oko 2000 naselja koja pripadaju toj kulturi) pojavilo se oko 5.400 g.p.n.e. na području današnje Ukrajine, Moldavije i Rumunije, odnosno širem području reke Dnjestar.
Arheolozi tvrde da je to bila izrazito napredna civilizacija, da su pronađeni ostaci monumentalnih građevina, da su posedovali znanja iz metalurgije, proizvodnje keramike, tkanja itd. Zanimljivo je da su živeli u urbanim sredinama, gradovima, koji su po pravilu bili kružnog oblika i okruženi vodom (što odgovara opisu Atlantide).
U istom periodu, uzvodno uz reku Dunav, na području današnje Srbije i Rumunije, pojavljuje se takođe izrazito napredna Vinčanska civilizacija. Vinča je bila urbana sredina a stanovništvo je takođe izuzetno dobro poznavalo metalurške procese, procese proizvodnje keramike, tkanja itd. Zanimljivo je da najstariji ikad pronađeni trag pismenosti pripada ovoj kulturi. U tom pismu, odnosno sistemu znakova i simbola lako ćete pronaći skoro sva slova današnjeg tzv. ćiriličnog pisma odnosno Srbice.
Najznačajnija, međutim, činjenica koja dokazuje da je ušće četiri reke kolevka Srba, proizlazi upravo iz vinčanskog pisma. Nacionalni simbol Srba iz Dunavske Srbije je krst sa četiri ocila (ćirilična slova ‘s’), i nalazi se u vinčanskom pismu. Dakle, sve ove kulture (Vinčanska i Taničlanska) su proizašle iz srpske kulture koja se raselila s potonule domovine.
Iako je ovo nacionalni simbol Srba, potpuno je izbledelo sećanje na to šta on, u stvari, predstavlja. Zagovaratelji ove ideje utvrđuju da ovo predstavlja centar sveta kojeg okružuju četiri reke. Tako su Srbi (Sorabi) s pravom svoju kolevku smatrali centrom sveta. To je bila najrazvijenija, najstarija, zapravo jedina civilizacija tog doba.
Dodajmo tome i Srpsku pravoslavnu crkvu koja je nedavno slavila 7520. Srpsku novu godinu. Srbi i srpska pravoslavna crkva pamte jedan davni potop koji je zadesio njihove pretke, a preživeli koji su započeli novu civilizaciju, računaju vreme od tog potopa kao svoj novi početak.
Napredna tehnologija koju je ovaj narod posedovao svedoči tome da je isti došao sa neba. Pisac Miloš Grozdanović u svojoj knjizi ‘Srbi jesu narod najstariji‘ navodi da Sora znači ‘s neba‘ a Bi ‘narod‘ na sanskritu. Stoga Sorabi (Srbi) u prevodu znači narod s neba (nebeski narod), iliti vanzemaljski narod.
Slagalica je kompletna.

UNIVERZUMM: Generacije 50 60 70

UNIVERZUMM: Generacije 50 60 70

UNIVERZUMM: Generacije 50 60 70

UNIVERZUMM: Generacije 50 60 70

Generacije 50 60 70

Generacije 50 60 70

Budilica gostovanje (Jovan S Mitrović), 21. septembar 2014. (RTV Bor)

Knjiga O i ZA prijatelja

Datum kreiranja 24 septembar 2014 Kategorija: KULTURA

inShare

Naslovljena po pesmi Mome Dimića „ Kako će moja majka pričati o mojoj smrti “iz štampe je nedavno izašla nova knjiga borskog pisca Jovana S. Mitrovića. Knjiga predstavlja bogat dokumentarni zapis iz književnog opusa i rada poznatog putopisca i romansijera Mome Dimića. U knjizi su zabeležena i sećanja na Momine boravke u Timočkoj krajini i Boru kao i učešća na Književnoj koloniji u Zlotu, Balkanskim i oktobarskim susretima pisaca u Boru. Štampanje knjige pomogla je Regionalna televizija Bor.

BOR - Knjiga o Momi Dimiću Jovana S. Mitrovića koncipirana kao feljton, naišla je na odlične reakcije čitalaca i potvrdila da veliki pesnik, pisac, filozof i pre svega plemeniti čovek nije- niti će biti zaboravljen. Putopisca i njegovog dela sećaće se prijatelji, i poštovaoci poput Književnog kluba, , Mala ptica, izdavačke kuće, , Intelekta, , iz Valjeva i Javnog preduzeća ŠRIF iz Bora koje je pomoglo štampanje knjige Jovana S. Mitrovića, naslovlje po istoimenoj Mominoj pesmi „Kako će moja majka pričati o mojoj smrti“.

Jovan S Mitrović ističe: “Moma Dimić je u Boru boravio više puta i ovde je stekao prave prijatelje. Ovo je jedan od načina da se odužimo velikom piscu, koji je nesebično pomagao sve književne manifestacije, naročiti književnu koloniju u Zlotu. Podsetiću da je bio učesnik Balkanskih i oktobarskih književnih susreta. Objavljivanje ove knjige bio je moj dug prema čoveku koji je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. Moma je bio moj veliki prijatelj i ja nisam mogao da dozvolim da se sećanje na njega polako briše, ova knjiga je neizbrisiv trag o Momi Dimiću“.

Moma Dimić je za sobom ostavio preko 40 objavljenih knjiga, njegov roman ”Živeo život Tola Manojlović”, pretočen je u dramu koja se u Ateljeu 212 igrala više od 400 puta. Moma Dimić je neumorno putovao obilazio sve krajeve u Srbiji i metropole po svetu. . . podržavao je i hrabrio mlade stvaraoce. Odricao se penzije i honorara, organizovao književne kolonije. Bio je četiri godine umetnički direktor Književne kolonije u Zlotu, kod Bora. Zahvaljujući njegovom angažovanju, ta kolonija je i opstajala a objavljena su i tri zbornika Dobrota Zlota, koje je Moma Dimić uredio u saradnji sa Jovanom S. Mitrovićem

Autor: Elda Dragaš

 

 

•  
•  
•  

 

 

Учитавање  

• Naslovna
• Buzz
• A-Mjuz
• Intro-Artist
• Vizual
• Taste
• Intervju
• Kolumna

•  
  
  

  Web magazin za kulturu i umetnost
  http://putuart.com/

  Put u Art

  Web magazin za kulturu i umetnost
  http://putuart.com/

  Put u Art

DRUGI PIŠU 

PUT U ART

   

Živeo život Moma Dimić

Apr 18, 2014 - Taste

Književni klub ”Mala ptica” koji je dobio naziv po romanu književnika Mome Dimića, obeležio je 15. aprila godinu dana postojanja. Ujedno toga dana biblioteka ”Moma Dimić” u beogradskom naselju Mirijevo, u kojoj ”Mala ptica” organizuje književne večeri obeležila je dve godine postojanja. Klub je osnovao bračni par Kostić, pre svega da bi afirmisao mlade pisce. Njihova redovna okupljanja su svakog prvog i trećeg utorka u mesecu u biblioteci ”Moma Dimić”, a ovo održano 15. aprila sem što je bilo jubilarno, završilo se predstavljanjem knjige Jovana S. Mitrovića ”Kako će moja majka pričati o mojoj smrti” izdavačke kuće Intelekta iz Valjeva.

Naglasivši da ova knjiga, naslovljena po istoimenoj Mominoj pesmi, predstavlja bogat dokumentarni zapis o životu i radu književnika Mome Dimića, glavni i odgovorni urednik Aca Vidić je u kratkom prelistavanju, čitajući fragmente iz knjige, posetioce verodostojno podsetio na temperament našeg ”zaboravljenog pisca”. Naglasivši da je ”Jovan S. Mitrović prvi zabeležio da nas je Moma zadužio svojim bogatim književnim delom i ljudskom dobrotom”, izdavačka kuća Intelekta , zapravo, je započela promociju ove prevashodno autentične knjige.
Knjiga Jovana S. Mitrovića koncipirana je kao feljton, a s obzirom da je 2010.godine u 35 nastavaka izašla na Blogpostu Univerzumm i naišla na odlične reakcije čitalaca, prirodan sled njenog štampanog izdanja bio je neminovan. Jedan od zanimljivijih komentara sa Bloga Univerzumm zabeležen je i u štampanom izdanju:
”A zašto ovaj pisac ne ponudi tekst Petru Kralju, pa neka sada priča monodramu Živeo život Moma Dimić. Ili još bolje neka idu uporedo dve priče o Momi i Toli Manojloviću”. 
Ma kako se činilo da je Moma Dimić ”zaboravljen brzinski” ipak ostaju oni koji se sećaju njegovog dela, a poštovaoci i bliski prijatelji poput Jovana S.Mitrovića će se već nekako snaći da i dalje promovišu njegov nezaustavljiv optimizam. Moma Dimić preminuo je 8. juna 2008.godine u Beogradu, za sobom je ostavio preko 40 objavljenih knjiga, još 1966. godine napisao je roman ”Živeo život Tola Manojlović”, koji je pretočen u dramu koja se u Ateljeu 212 igrala preko 400 puta. Njegova bogata karijera filozofa, pesnika, pisca i plemenitog čoveka uvek je bila zapažena u čitavom regionu. Gotovo sve recenzije dela pisca Jovana S. Mitrovića, koji se okuražio da prvi napiše nešto o njegovom životu, radio je upravo Moma. Evo jednog odlomka iz knjige ‘‘Kako će moja majka pričati o mojoj smrti” :
‘‘Kada sam pre trideset godina, u Mirijevu preko plota tražio Momu Dimića, jedna mlada ženska osoba rekla mi je jedva razgovetno, izgovarajući polako, srpskim jezikom:
Moma nije tu, a ja evo berem trešnje pa ću napraviti slatko, a pored dede igraju se deca.
Bila je to njegova Šveđanka sa sinovima. O toj ženi nikada nismo razgovarali, ali je često govorio da ide u Švedsku kod žene Kristine odnosno Ninuške, i sinova Mileta i Tome, a na leto vodi ih na more i to u Budvu, na Trg pesnika.
Zato o ženama nismo mnogo pričali, i kada jesmo to je uvek u diskusiji. Ali sećam se jednog događaja, sa bačija Fnta Roš u Zlotu kraj Bora.
Jedna osrednje lepa mlada žena motala se oko Mome satima, opčaravala ga svojom lepotom i gracioznošću. Samo što ga nije ”smotala”. Njegova lirska i poetična duša, može da popusti na prvi ženski pokret i uzdah.
Znajući takvog Momu od ranije i ovu žensku osobu, diskretnim pogledom dao sam mu do znanja da želim nešto da mu kažem i odvojio sam ga za trenutak…
 Momo, ovo nije tvoj nivo, skloni se od nje.
Bez reči otišao je od mene i od nje…Te večeri nije ni prolazio pored mene, bio je samo pored Slavice, njegove odane i velike prijateljice iz najranijih mladalačkih dana…”
Ivana M.C.

Put u Art

Web magazin za kulturu i umetnost
http://putuart.com/

Intelekta Valjevo је био са Aca Vidic.

пре 15 ч.

2Свиђа ми се · · Подели

• Jelica Simic каже да јој се свиђа ово.
• 

  Прокоментариши...

Intelekta Valjevo је био са Aca Vidic.

пре 15 ч.

2Свиђа ми се · · Подели

OKTOBARSKI SUSRETI PISACA U BORU 1994 (+плејлиста)

JOVAN S. MITROVIĆ-----SANJAM 93 II DEO

promoicija knjige jovana s. mitrovića,,sredjivanje dnevnika,,

promoicija knjige jovana s. mitrovića,,sredjivanje dnevnika,,

 

DRUGI PIŠU

MAJKA SRPSKIH GRADOVA: Kad je naše Novo Brdo bilo veće od Londona (FOTO)

Nekada veliki grad široke autonomije u okviru despotovine bio je od opisivan kao "grad srebrni i u istinu zlatni", a na svom vrhuncu bio je pet puta veći od tadašnjeg Londona. U njemu su zabeležena i imena naših prvih glumaca

 

Foto: spomenici.heritage.gov.rs

SRBIJA JE NEKAD BILA CENTAR SVETA! Barem je tako turski istoričar Dursun-beg napisao sredinom 15. veka, opisujući je kao “središte svih zemalja” i “svu kao jedan majdan zlata i srebra”. Ovo nije bilo preterivanje.

U prilog tome najbolje svedoči podatak da smo u vreme despota Stefana Lazarevića i njegovog naslednika Đurđa Brankovića zadovoljavali 20 odsto evropske potrebe za srebrom, dok je posle pripajanja Srebrenice taj udeo porastao na čak 35 odsto.
Kao privredni centar naše države pre nego što će pasti u 350 godina dugo ropstvo pod Osmanlijama, posebno se kao majka svih srpskih gradova izdvajalo Novo Brdo na Kosovu u blizini Prištine, koje je despotima godišnje donosilo više od 200 hiljada dukata. Godišnje se prema tome nije moglo vaditi manje od sedam tona, a zajedno sa Srebrenicom i Rudnikom Srbija je proizvodila godišnje 15 tona srebra. Ova i ovakva proizvodnja spasila je italijansku ekonomiju i ugasila tamošnju monetarnu krizu početkom 15. stoleća!

Foto: spomenici.heritage.gov.rs

Za vreme cara Dušana Silnog postaje jedan od najvažnijih rudnika imperije, u kome postoji i kovnica novca, a nalazišta su toliko velika da on 1348. godine poklanja Hilandaru 87 kilograma srebra. Ovo nimalo ne treba da čudi: stoleće kasnije, despot Đurađ posle prvog pada Srbije predaje Dubrovčanima na čuvanje 50.000 dukata i skoro dve i po tone srebra!
Nije poznato kada je tačno osnovan ovaj grad, ali se zna da se u istorijskim spisima prvi put pominje 1319. godine, na samom kraju vladavine kralja Milutina. Dubrovački arhiv čuva podatak da je tada Petrus de Bratosti iz Kotora u njemu kupio robinju Dražicu i njenu ćerku Krasnu. Sedam godina docnije Stefan Dečanski obaveštava dubrovačkog kneza da zastupnik trga novobrdskog Luka Lukarević ništa ne duguje.
GRAD NAD GRADOVIMA
Ovaj “grad srebrni i u istinu zlatni”, kako ga opisuje Konstantin Filozof, ova “srebrna i zlatna planina” kako ga opisuje važni svedok tog vremena Konstantin Mihailović, rodom upravo iz Novog Brda, ovo ekonomsko i privredno središte koje mletački kartograf fra Mauro velikim masnim slovima podvlači na svojoj karti sveta, imalo je sredinom 15. veka po nekim procenama čak 50.000 stanovnika! Poređenja radi, London je tada imao tričavih 10.000, dakle bio je pet puta manji. Samo je u turskom defteru sa samog kraja ere ovog grada u opadanju upisano postojanje 38 četvrti sa 887 kuća.

Foto: Wikipedia/Perunova straža

Njegova tvrđava nalazila se na bregu na 1.100 metara nadmorske visine, i sastojala se od manjeg Gornjeg i većeg Donjeg grada koji su delili jedan zajednički zid i bili povezani kapijom. U onom manjem bila je smeštena posada i verovatno deo gradske uprave, dok su u većem, gde se danas naziru tragovi zgrada i skladišta, verovatno živeli najuticajniji Novobrđani.
Većina njegovih žitelja ipak je obitavala u varoši oko brega koju su zvali Podgrađe, a koje se širilo oko kilometar na sve strane. Prilazni put tvrđavi, širok tri metra, bio je kaldrmisan. Novo Brdo je bilo toliko golemo da je bilo potrebno sedam crkava ne bi li se zadovoljile duhovne potrebe svih njegovih stanovnika. Najbitnija je bila katedrala, crkva Svete Petke, a postojala je i saška crkva. U samom je središtu Podgrađa bio glavni trg oko koga su bile razmeštene najbitnije javne i privatne građevine.
Možemo samo da zamislimo kako je običnim ili pijačnim danom izgledalo to šarenilo rudara, topioničara, kovača, krojača, sedlara, drvodelja, mesara, kožara, ribara, krčmara, pekara, kujundžija, bojadžija, trgovaca, preprodavaca, seljaka koji su došli da prodaju robu, sveštenika, kaluđera, puškara, grnčara, lekara (postojala je i bolnica) i zografa. Bilo je čak i glumaca, a trojici znamo i imena. U pitanju su Todor Milošević, Vukoje Ivanković i izvesni Milosav čije prezime istorija nije zapamtila. Naši prvi glumci!

Foto: Wikipedia/Unknown

Premda je vladar bio neprikosnoven, Novo Brdo je uživalo autonomiju, i njime su upravljali vojvoda kao zapovednik odbrane, knez kao administrator i kefalija. Sitnije sporove su sami rešavali, ali je za krupnije stvari bilo potrebno tražiti mišljenje Veća koje se sastojalo od 12 purgara (od nemačke reči “burger”, građanin) i koje je bilo samoupravno telo unutrašnjeg uređenja grada. Zajedno su učestvovali u upravnim i sudskim poslovima i dobijali izvesne prihode, pa čak imali i tržišnu inspekciju. Ostalo je zabeleženo da “vojvoda, knez i purgari slobodno biraju četiri dobra čoveka da nadziravaju i ogledaju prodaju i kupovinu u gradu”. Naređanja vlasti građanima je saopštavao putal (od nemačkog “butel), a privatno-pravne isprave pisao inomik. Poznato je da je u gradu bilo i bankara.
Premda su Albanci u to doba bili gotovo bez prisustva na Kosovu i Metohiji (o čemu svedoči turski popis nekoliko decenija kasnije), poslednji je vojvoda slobodnog Novog Brda bio Lješ Span, predstavnik njihovog vlastelinskog roda iz Drivasta.
NOVOBRDSKI RUDARI

Logično, njegovi su prvi stanovnici bili rudari, ali ne samo Sasi koje je u Kraljevstvo Srba prvi doveo kralj Uroš I Hrapavi: većinu su činili naši ljudi koji su ovim zanatom već ovladali. Rudari su bili povlašćeni u ovom mestu: imali su prednost pri nabavci namirnica, a u Zakonu o rudnicima (drugom takvom dokumentu u Evropi, odmah posle nemačkog) daje im se pravo da založe baštinu vlasnika rudnika ako im on na vreme ne isplati nadnice. Ovo je možda i prvi zakonski član o zaštiti prava radnika na svetu!

Foto: Wikipedia/Hans Hesse

Od Sasa su, međutim, ostali nazivi poslova: šafar se zvao nadzornik rudnika, valturci su kupovali istučenu i opranu rudu i topili je u kolu (topionici) pa je prodavali, hautmani su nadzornici određenog kopa, plakaoničari ispirači rude, trajbari su radnici na mašini u obliku uspravnog vretena kojom se pomoću upregnutih konja izvlačio veći teret iz jame a koja se zvala rat (od nemačkog rad, što znači točak), furnici su prenosili rudu a foseri su bili obični rudari, po naški “rupnici”.
Bili su čuveni u svetu. Vojvoda od Ferare upravo je u njemu tražio majstore za rad u svojim kopovima, a kralj Alfonso Aragonski od Sicilije i Napulja molio despota Đurđa da mu pošalje dobre majstore jer su pronašli rude zlata i srebra ali nemaju nikoga ko zna da ih vadi i prečišćava.
Umešni novobrdski rudari učestvovali su i u opsadi Carigrada, na strani Turaka, kao deo vojske koju je Đurađ Branković morao da pošalje Osmanovim potomcima, a despotove reči da “bez naše pomoći nikada ne bi bio osvojen” odzvanjaju kao kletva kroz vekove.

Foto: Wikipedia/Georg Acricola

Plemeniti metali su se ponajviše izvozili na Siciliju, u Abruco, Toskanu, Ankonitansku Marku a posebno u Veneciju, i sve to mahom putem veštih dubrovačkih trgovaca karavanskim putevima prema Republici Svetog Vlaha i prema zetskim lukama. Na tim dugim putovanjima spavalo se po svratištima (motelima), stanovima (pansionima) ali i po manastirima i privatnim kućama.
Grad su Turci dva puta pokušavali bezuspešno da osvoje, 1412. i petnaest godina kasnije. Konačno se predaje 27. juna 1441. godine, kada opsednuti građani “jedu nepristojne i zabranjene stvari”, pa čak i svoje ruke samo da se ne predaju Osmanlijama, ali već dve godine kasnije dolazi do oslobođenja.
1455. ponovo pada, posle neispunjenog obećanja sultana Mehmeda II Osvajača da će njegove žitelje poštedeti (među zarobljenicima je bio i gorepomenuti Konstantin Mihailović koji je odveden u janičare, a kasnije pobegao opet među hrišćane i umro u Poljskoj), ovoga puta zauvek u tamu. Želeli smo ovim tekstom ponovo da ga osvetlimo.
 V. V.

UNIVERZUMM: JOVAN S. MITROVIĆ BOLESNIČKI RAZGOVORI II...

UNIVERZUMM: JOVAN S.  MITROVIĆ

 BOLESNIČKI  RAZGOVORI  II



...: JOVAN S.  MITROVIĆ   BOLESNIČKI  RAZGOVORI  II                                 Moja kičma nije navikla da se sagiba, zato me sa...

JOVAN S.  MITROVIĆ

 BOLESNIČKI  RAZGOVORI  II

                               

Moja kičma nije navikla da se sagiba,
zato me sada boli.

I ćutnjom pokazujem koliko me sve boli,
a tišina se uzdiže uza me.

Umesto da odgovorim kako mi je,
ja prvo pitam šta te boli.

Najveću grešku činimo igrajući se 
i noseći sve na grbači.

Da ne bi dugovali,
traže da ja podmetnem ledja.

Ljudi menjaju jačinu glasa,
samo kada im ledja popuste.

Ledja imaju skrivene žice,
koje popuste kada zardjaju.

Onaj ko je pružio ruku,
dao je do znanja koliko su mu potrebne štake.

Sve što više obećavamo,
više smo bolesni.

Ovoliko pacijenata,
potvrdjuje našu nemoć.

Najveći naš neprijatelj je Sunce,
njemu niko ništa ne može.

Priroda nam jedino nije omogućila
da saznamo naše granice, one koje postoje delo je 
naših ruku  i pameti.

Čovek koji je glup ne može osetiti svoje neznanje,
njega ledja ne bole.
Živeti pošteno je najčistiji rad
i teret vremena..

DRUGI PIŠU

DECAK BORISKA TVRDI DA JE ZIVEO NA MARSU: ZNAM STA CEKA ZEMLJANE!

Čini se da Boriska ima ozbiljnih poteškoća u školi. Nakon testiranja stavili su ga odmah u drugi razred, ali onda su ga se pokušali riješiti. Kome bi bilo ugodno kada dijete iznenada prekine učitelja kako bi reklo: “Marija Ivanovna, ne govorite istinu! Ne učite nas ispravno!”. To se u Boriskinoj školi učiteljima tokom dana dešava i po nekoliko puta. Za neobičnog dječaka po imenu Boriska prvi put se čulo iz priča sudionika jedne ekspedicije na sjeveru Volgogradske oblasti. Okrugla lica i velikih očiju, u ljetnoj majici i sa frajerskom kapom šiltericom, potpuno nezastrašen odraslima sve češće priča o marsovskoj civilizaciji, o megalitskim gradovima i marsovskim svemirskim brodovima, o letovima na druge planete, i o zemlji Lemuriji na Zemlji, čiji je život poznavao iz vlastitog iskustva, s obzirom da je nekad doletio sa Marsa na taj golemi kontinent usred okeana, gdje je imao prijatelje…Mnoge šokiraju dvije stvari. Kao prvo, neobično znanje koje jedan dvanaestogodišnjak ne bi trebao imati, i kao drugo – to što Boriskov govor nije na nivou djeteta njegovog uzrasta. Koristi takvu terminologiju, detalje i činjenice iz prošlosti Marsa i Zemlje da mu zavide i univerzitetski profesori.
Traži prijatelja “Zemljanina”
Zanimljivo je da je Boriska došao na svijet 11. januara 1996. godine u 8,30 h u gradu Volzhku, u provincijskom porodilištu. Njegovi su roditelji dobri i ljubazni ljudi; majka Nadježda Kiprijanovič je dermatolog u gradskoj klinici, a otac Jurij Tovstenev je umirovljeni oficir. Svojevremeno je diplomirao na Visokom vojnom institutu Kamishinskij. Oni sami bili bi sretni kada bi im neko mogao pomoći u rješavanju zagonetnog fenomena njihovog sina, ali zasad sa znatiželjom posmatraju svoje čudo. S godinu i pol već je bio u stanju čitati teška slova iz novina. S dvije godine počeo je crtati u raznim nijansama. Tada je krenuo i u jaslice. Sve njegove njegovateljice rekle su da je jako nadaren za jezike i da mu je mozak neobično razvijen. Primijetile su da ima fenomenalno pamćenje. Međutim, njegovi roditelji primijetili su da njihov sin do svog znanja ne dolazi samo posmatranjem svoje okoline nego, kako se činilo, i iz drugih izvora: nekako je primao informacije niotkuda!
- Niko ga tome nije naučio – sjeća se Nadježda i nastavlja – Ali nekako je stekao naviku da sjedi u lotosovom položaju. Iznosio je takve bisere i detalje o Marsu, o planetarnim sistemima i drugim civilizacijama da smo ostajali zadivljeni. Boriska je objavio da je nekad živio na Marsu i da je taj planet bio nastanjiv, ali je preživio najgoru katastrofu u svojoj historiji – gubitak atmosfere. Nakon toga su malobrojni stanovnici živjeli u podzemnim gradovima. U to vrijeme često je letio na Zemlju radi trgovine i naučnih istraživačkih misija. Čini se da je on sam bio pilot svemirskog broda. To se događalo u vrijeme Lemurijske civilizacije. Imao je prijatelja Lemurca koji je umro pred njegovim očima.
- Na Zemlji se dogodila ogromna katastrofa u kojoj su planine eksplodirale, a veliki kontinenti raspali su se i potonuli pod vodom, i iznenada je golem kamen pao na građevinu u kojoj je bio moj prijatelj – ispričao je Boriska.
- Nisam ga mogao spasiti. Sada bismo se trebali opet sresti na Zemlji…
Najavljuje velike katastrofe
Kada ga uhvati nadahnuće, priča zanimljive priče o majanskoj civilizaciji, smatrajući da ljudi ne znaju mnogo o tom fascinantnom narodu. Ali najdojmljivije je to što Boriska smatra da je sada na Zemlji došlo vrijeme u kojem se rađaju posebna djeca zbog nekih velikih promjena koje će se dogoditi s Planetom. I zato će biti potrebno novo znanje, šire od zemljanskog mentaliteta.
- Sve više se rađaju “indigo” djeca, ali u našem gradu nisam ih sreo. Možda Julio Petrova; ona mi vjeruje, što znači da nešto osjeća. Ostali se obično smiju kada pričam priče. Na zemlji će se nešto dogoditi – dvije katastrofe. I zato se rađaju ta djeca. Ona moraju pomagati ljudima. Polovi će se preokrenuti. Godine 2009. će doći do prve goleme katastrofe na jednom velikom kontinentu, a 2013. dogodit će se jedna još veća. Ja se bojim tih katastrofa, jer mi živimo vječno. Dogodila se katastrofa na Marsu, gdje sam ranije živio. Oni su bili narod kao mi, ali je došlo do nuklearnog rata i sve je gorjelo. Tamo je također došlo do promjena kontinenata. Međutim, taj kontinent nije bio velik. Boriska tvrdi da Marsovci dišu zrak koji se pretežno sastoji od ugljičnog dioksida. Kad bi došli na naš planet, stalno bi se zadržavali u blizini dimnjaka. Na pitanje, kako onda on, ako je došao s Marsa, može s lakoćom disati naš zrak, odgovara:
- Kad se nađeš u ovom zemaljskom tijelu onda dišeš ovaj zrak. Ali mi mrzimo zemaljski zrak, jer vaš zrak uzrokuje starenje. Tamo, na Marsu, ljudi su vječno mladi, u dobi od oko 30 do 35 godina. I nema starih ljudi. Svake godine ta djeca s Marsa rađat će se na Zemlji u sve većem broju. U našem gradu bit će ih najmanje dvadeset. Imena iz svoga “marsovskog života” se ne sjeća, a svoga prošlog života se sjeća od trinaeste godine.
- Tamo smo nosili posebne naočale i borili smo se cijelo vrijeme. Na Marsu je bila jedna neugodna stvar: postaja koju je potrebno uništiti. Moguće je ponovo oživjeti Mars, ali ta postaja to sprječava. To je tajna. Mogu nacrtati kako izgleda; bili smo blizu nje.
Radoznali novinari pitali su njegovu majku – koja je Boriskina misija na Zemlji?
- Rekao je da sluti – odgovorila je Nadježda – zna nešto o Zemljinoj budućnosti; na primjer, da će znanje biti raspodijeljeno u skladu s kvalitetom i nivoom svijesti. Novo znanje nikada neće doći iskvarenim ljudima sa sitnim porocima – lopovima, banditima, alkoholičarima, a također ni onima koji nisu spremni mijenjati se nabolje. Oni će napuštati Planet. On misli da će informacije imati najvažniju ulogu. Na Zemlji će početi vrijeme jedinstva i saradnje. Roditelji su Boriska vodili na brojne pretrage, plašeći se za svoga sina. Vremenom su se pomirili sa njegovim načinom razmišljanja i života uopće. Svjesni su da je Boriska – čudo prirode. Majka kaže da ga je čula kako se nekome obraćao na latinskom jeziku. Protivio se križanju ljudske i gmazovske DNK.
- Pouzdano sam znala da je sam u sobi. Slušala sam da Boriska, kao pilot istraživačkog broda i naučnik, neće dozvoliti to ukrštanje. To se protivi zakonima prirodne selekcije. Uslijedilo je par riječi na latinskom. Bila sam jednostavno zapanjena; i umjesto da ga dalje slušam, počela sam ga tresti. Što je to? Kome to govoriš? I Boriska je iznenada izašao iz transa, zbunjen i promrmljao: “igram se”. Kada su ga kasnije pitali o ovim detaljima, Boriska je rekao da ta informacija nije za ljude, i da su kada je on živio na Marsu, imali blago drugačije loze DNK – nešto drugačiji od DNK lemurijske rase. Svojim pričama i detaljima iz različitih životnih epizoda, mnoge je i naučne krugove zbunio. Sve je manje onih koji tvrde da su to dječije fantazije.
Kosmička kataklizma
Jednom je rekao da bi zemaljske naučnike sigurno zanimalo da u našem Sunčevom sistemu nema devet planeta, već dva više. Oni se nalaze iza Plutona. Prema njegovim riječima Mars je nekad bio bliže Jupiteru. I Mjesec je tada pripadao Marsu. Ali nakon divovske kosmičke kataklizme Mars je izmijenio svoju orbitu, i tako je Zemlja dobila svoj satelit – Mjesec. Međutim, Boriska se ne može sjetiti nikakvih detalja o tom periodu.
Peta dimenzija
Sa pet godina je zadivio svoje roditelje počevši govoriti o Proserpini, planetu koji je uništen prije više stotina hiljada, a možda i miliona godina.
- Zraka ga je presjekla i raspao se na komadiće. Ta planeta više fizički ne postoji, ali njegovi stanovnici teleportirali su se u petu dimenziju, koju vi zovete paralelni svijet. Mi smo promatrali smrt planeta s Marsa – pojasnio je. A onda je iznenada rekao nešto nezamislivo. Rekao je da je Zemlja, kao živo svjesno biće, počela prihvaćati djecu Proserpine kako bi ih podučavala. Zbog toga se ovdje povremeno rađaju djeca koja se sjećaju svog matičnog planeta i smatraju se vanzemaljcima. Evo što je Boriskova majka Nadježda čuvala u svom dnevniku; što joj je jednom prilikom rekao Boriska:
- Ti si prethodnica. Očistila si platformu za nas. U najvišim sferama smatraju te junakinjom. Ti na svojim leđima nosiš najteži teret. Ja sam došao u Novo vrijeme. Holografski kod već je vidljiv i prekriva prostor. Sve će se rasvijetliti u novoj vatri, vrlo brzo… Prijelaz iz jednog svijeta u drugi odigrat će se kroz tkivo Vremena. Ja sam donio Novo vrijeme. Ja sam donio Novu informaciju…
aura.ba


P.S. Dodajem: “Bolest dolazi iz nesposobnosti ljudi da pravilno žive i budu srećni, ljudi ispaštaju zbog svojih grešaka iz prošlosti i zato moraju da stupe u kontakt sa onim za šta su sami predodređeni, da rade u životu i da pokušaju da postignu te visine, da bi ostvarili svoje snove.” – “Morate da imate više razumevanja i srdačnosti u slučaju da vas neko bojkotuje. Zagrlite vašeg neprijatelja, izvinite se i kleknite pred njim. U slučaju da vas neko mrzi, volite ga svom svojom ljubavlju i predanošću i zamolite za oproštaj Ovo su pravila ljubavi i skromnosti. Da li znate zašto je Lemurianac umro sam? Nije želeo da se duhovno razvija, odabrao je pogrešan put. Nisu želeli da rade više na svojoj duhovnosti i da se razvijaju. Udaljili su se od predodređene putanje, odabrali su pogrešan put, put destrukcije koja je imala uticaj na celu planetu! Rešenje svih problema leži u Ljubavi, u njoj je prava magija!” Boriška – “dečak sa Marsa”

VIDEO – Prva Srpska Televizija Indigo deca (Indigo children)

VIDEO – Project Camelot Interviews Borisk

Ruski dječak koji priča o prethodnim životima na Marsu, prošlosti i budućim kozmičkim kataklizmama i izvanzemaljcima koji posjećuju naš planet privukao je pažnju cijelog svijeta otkad se prije nekoliko godina saznalo za njegov slučaj. U cijelosti prenosimo svjedočanstvo čovjeka koji ga je imao priliku upoznati. “Za neobičnog dječaka po imenu Boriska prvi sam put čuo iz priča sudionika jedne ekspedicije u anomalnu zonu na sjeveru Volgogradske četvrti koja je u našoj zemlji poznata kao gorski lanac Medveditskaya. Zamisli, dok su navečer svi sjedili oko logorske vatre, taj mali dječak, star oko sedam godina, iznenada je glasno zatražio tišinu: želio nam je pričati o stanovnicima Marsa i njihovim putovanjima na Zemlju”, rekao je jedan od svjedoka koji je sa mnom podijelio svoje dojmove. “Pa, netko je i dalje potiho brbljao i onda je dječak strogo zatražio našu punu pažnju ili neće biti ništa od priče.” I tako je drugi razgovor utihnuo. A ovo je razlog zašto: dječak okrugla lica i velikih očiju, u ljetnoj majici i s frajerskom kapom šiltericom, potpuno nezastrašen odraslima, započeo je nevjerojatnu priču – o marsovskoj civilizaciji, o megalitskim gradovima i marsovskim svemirskim brodovima, o letovima na druge planete, i o zemlji Lemuriji na Zemlji, čiji je život poznavao iz osobnog iskustva, budući da je nekoć doletio s Marsa na taj golemi kontinent usred oceana gdje je imao prijatelje. Mnoge su šokirale dvije stvari. Kao prvo, neobično znanje koje jedan sedmogodišnjak ne bi trebao imati i, kao drugo, to što Boriskin govor nije bio na razini djeteta iz prvog razreda. Koristio je takvu terminologiju, detalje i činjenice iz prošlosti Marsa i Zemlje da su svi ostali pod dojmom. Samo se po provalama emocija moglo vidjeti da taj ozbiljan i suvisao govor potječe od djeteta. “Zašto je Boriska govorio na taj način?”, pitao se moj sugovornik. “Očito, potaknulo ga je njegovo okruženje u logoru ekspedicije. Tamo su bili okupljeni zanimljivi, slobodoumni ljudi koji su tražili odgovore na mnoge zagonetke Zemlje i svemira, i Boris, koji je slušao razgovore tijekom dana, u svom je govoru izrazio neslaganje sa stvarima koje je zapamtio.” “Je li moguće da je sve izmislio? Možda je gledao sve Zvjezdane ratove i počeo izmišljati priče?” “Čini se da ne. Ovo nije zvučalo kao fantazija”, tvrdio je moj prijatelj. “Prije se činilo da se radi o prisjećanju prošlosti, sjećanjima iz njegovih prošlih reinkarnacija. Takve pojedinosti nije moguće zamisliti; mora ih se osobno znati.” Riječi o sjećanjima na prošle reinkarnacije bile su presudne: shvatio sam da moram upoznati Borisku. Sada, upoznavši njega i njegove roditelje, pokušavam sve sastaviti kako bih shvatio misterij rođenja tog mladog bića.
Sjećanja Boriskine majke
Zanimljivo je da je Boriska došao na svijet u gradu Volzhku, u provincijskom rodilištu, iako je u njegovom rodnom listu kao mjesto rođenja upisano “Zhirnovsk, Volgogradska četvrt”.
Njegovi su roditelji dobri i ljubazni ljudi. Nadježda Kiprijanovich, Borisova majka, dermatologinja je u gradskoj klinici. Diplomirala je 1991. na Volgogradskom institutu za medicinu. Njegov otac, Jurij Tovstenev, umirovljeni je časnik, svojevremeno je diplomirao na Visokom vojnom institutu Kamishinskij, a danas radi kao građevinski nadglednik. Oni sami bili bi sretni kad bi im netko mogao pomoći u rješavanju zagonetnog fenomena njihovog sina, ali zasad sa znatiželjom promatraju svoje čudo. “Kad je Boriska rođen, primijetila sam da je sa svega 15 dana već dizao glavu”, sjeća se Nadježda. “Svoju prvu riječ, baba, izgovorio je u dobi od četiri mjeseca, i moglo bi se reći da je otada počeo pričati. Svoju prvu rečenicu izgovorio je sa sedam mjeseci riječima “Hoću čavao” – vidio je čavao u zidu – iako općenito djeca počinju pričati mnogo kasnije. Najizvanrednije od njegovih intelektualnih sposobnosti bile su izvan fizičkog.”
“Kako su se manifestirale?” “Kad je Borisu bila jedna godina, počela sam mu davati slova prema sustavu Nikitin i, ako možete zamisliti, s godinu i pol već je bio u stanju čitati teška slova iz novina. Rano i lako naučio je prepoznavati boje u raznim nijansama. S dvije godine počeo je crtati, a s dvije i pol mogao je slikati. Znao je crtati u raznim nijansama. ” Boris je krenuo u jaslice kad je napunio dvije godine. Sve njegovateljice rekle su da je jako nadaren za jezike i da mu je mozak neobično razvijen. Primijetile su da ima fenomenalno pamćenje. Međutim, njegovi roditelji primijetili su da njihov sin do svog znanja ne dolazi samo promatranjem svoje okoline nego, kako se činilo, i iz drugih izvora: nekako je primao informacije niotkuda! “Nitko ga tome nije naučio”, sjeća se Nadježda, “ali nekako je stekao naviku da sjedi u lotosovom položaju – i samo ga slušajte!
Iznosio je takve bisere i detalje o Marsu, o planetarnim sustavima i drugim civilizacijama da smo ostajali zadivljeni. Ali kako je jedno dijete moglo sve to znati? Svemir i kozmičke teme u njegovim pričama – to su bile stalne teme od njegove druge godine.” Mars, indigo djeca i planetame katastrofe. Boriska je objavio da je nekada živio na Marsu i da je taj planet bio nastanjiv, ali je preživio najgoru katastrofu u svojoj povijesti – gubitak atmosfere – i nakon toga su malobrojni preostali stanovnici živjeli u podzemnim gradovima. U to vrijeme često je letio na Zemlju zbog trgovine i znanstvenih istraživačkih misija. Čini se da je on sam bio pilot svemirskog broda. To se događalo u vrijeme Lemurijske civilizacije. Imao je prijatelja Lemurea koji je umro pred njegovim očima. “Na Zemlji se dogodila ogromna katastrofa u kojoj su planine eksplodirale, a veliki kontinenti raspali su se i potonuli pod vodom, i iznenada je golem kamen pao na građevinu u kojoj je bio moj prijatelj”, ispričao je Boriska. “Nisam ga mogao spasiti. Sada bismo se trebali opet sresti na Zemlji.” Boriska cijelu sliku uništenja Lemurije vidi kao da se upravo dogodila i pati zbog smrti Zemljanina kao da ju je on sam skrivio. Jednom je vidio knjigu ‘Odakle potječemo?’ Ernsta Muldasheva koju je donijela njegova majka. Trebali ste vidjeti kakav je to učinak imalo na malog dječaka. Gledao je crteže Lemuraca, fotografije tibetanskih pagoda. Dva sata kasnije mogao je detaljno govoriti o rasi Lemuraca i bio je vrlo dobro upućen u njihova otkrića. “Ali Lemurija je uništena prije barem 800.000 godina” – rekao sam oprezno – “i Lemurei su bili visoki preko devet metara pa ipak se ti nekako sjećaš svega toga?” “Da, sjećam se; sigurno mi nitko nije pričao o tome”, odgovorio je Boris. Drugom prilikom počeo se prisjećati mnogih stvari nakon što je vidio ilustracije u drugoj Muldashevljevoj knjizi Upotrazi za Gradom bogova o pogrebnim odajama i piramidama. Rekao je da znanje neće biti pronađeno pod Keopsovom piramidom, već pod jednom drugom. Ali još ga nisu pronašli. “Život će se promijeniti kada otvore Sfingu”, rekao je, i dodao da će se Sfinga otvoriti negdje iza uha, ali ne može se sjetiti točno gdje.
Kada ga uhvati nadahnuće, priča zanimljive priče o majanskoj civilizaciji, smatrajući da ljudi ne znaju mnogo o tom fascinantnom narodu. Ali najdojmljivije je to što Boriska smatra da je sada na Zemlji došlo vrijeme u kojem se rađaju posebna djeca zbog nekih velikih promjena koje će se dogoditi s Planetom i zato što će biti potrebno novo znanje, šire od zemljanskog mentaliteta. “Kako znaš za tu nadarenu djecu i zašto se to događa?”, pitao sam ga prilikom našeg susreta. “Znaš li da ih zovu ‘indigo djeca’?” Znam da se ona rađaju, ali u našem gradu nisam ih sreo. Ali, možda Julia Petrova: ona mi vjeruje, što znači da nešto osjeća. Ostali se obično smiju kada pričam priče. Na Zemlji će se nešto dogoditi – dvije katastrofe – i zato se rađaju ta djeca. Ona moraju pomagati ljudima. Polovi će se preokrenuti. 2009. doći će do prve goleme katastrofe na jednom velikom kontinentu, a 2013. dogodit će se jedna još veća.” “Ti se ne bojiš toga, iako bi to moglo utjecati i na tvoj život?” “Ne, ne bojim se: mi živimo vječno. Dogodila se katastrofa na Marsu, gdje sam ranije živio. Oni su bili isti narod kao mi, ali došlo je do nuklearnog rata i sve je gorjelo. Neki su ljudi preživjeli, i izgrađene su kuće i nova oružja. Tamo je također došlo do promjena kontinenata. Međutim, taj kontinent nije bio velik. “Marsovci dišu zrak koji se pretežno sastoji od ugljičnog dioksida. Kad bi došli na naš planet, stalno bi se zadržavali u blizini dimnjaka.” Polovi će se preokrenuti. 2009. doći će do prve goleme katastrofe na jednom velikom kontinentu, a 2013. dogodit će se jedna još veća. “A ti, ako si ti s Marsa, možeš li s lakoćom disati naš zrak ili ti je potreban ugljični dioksid?” “Kad se nađeš u ovom zemaljskom tijelu onda dišeš ovaj zrak. Ali mi mrzimo zemaljski zrak, jer vaš zrak uzrokuje starenje. Tamo, na Marsu, ljudi su vječno mladi, u dobi od oko 30-35 godina, i nema starih ljudi. Svake godine ta djeca s Marsa rađat će se na Zemlji u sve većem i većem broju. U našem gradu bit će ih najmanje dvadeset.” “Sjećaš li se svog starog imena ili imena tvojih prijatelja?” “Ne, nikad se ne sjećam imena.” “Od koje godine pamtiš sebe?” “Svog prošlog života sjećam se do trinaeste godine, a ovdje se sjećam sebe od rođenja, ali ne zaboravljam odakle sam došao. Tamo smo nosili posebne naočale i borili smo se cijelo vrijeme. Na Marsu je bila jedna neugodna stvar: postaja koju je potrebno uništiti. Moguće je ponovno oživjeti Mars, ali ta postaja to sprječava. To je tajna. Mogu nacrtati kako izgleda; bili smo blizu nje. Ta je stanica protiv nas.” “Borise, zašto naše svemirske postaje ‘umru’ češće nego što ostanu čitave prilikom slijetanja na Mars?” “S Marsa se širi signal, i on pokušava ubiti postaje . Na tim postajama ima štetnih zraka.” Začudile su me štetne zrake Phobosa. Godine 1988. Jurij Lušničenko, čovjek iz Volzhska obdaren izvanosjetilnim moćima, pokušao je kontaktirati vođe sovjetskog svemirskog programa kako bi ih upozorio na neizbježan neuspjeh njihovih sondi Phobos1 i Phobos2 poslanih na Mars, posebno zbog zraka i radioaktivnih baterija koje su bile strane tom planetu. Nisu poslušali njegova upozorenja. Nisu osjećali potrebu da odgovore, sve do danas, iako je za uspjeh, prema Lušničenku, potrebno promijeniti taktiku kod približavanja površini Marsa.
NLO-i i izgubljeni planeti“Znaš li za višestruke dimenzije? Znaš, kako bi letio ne moraš slijediti ravnu putanju, već možeš ići kroz multidimenzionalan prostor?” Pažljivo sam postavio pitanje koje je s gledišta glavne struje znanosti bilo fantastično. Boriska je iznenada živnuo i počeo energično objašnjavati konstrukciju NLO-a. “Čim bismo se lansirali, odmah smo bili blizu Zemlje!”
Zatim je uzeo komad krede i na ploči nacrtao nešto trokutasto. “Postoji šest slojeva”, uzbuđeno je govorio. “Vanjski sloj čini 25 posto izdržljivog materijala, drugi sloj zauzima 30 posto i sličan je gumi, treći zauzima još 30 posto i opet je od metala; četiri posto otpada na sloj s magnetskim svojstvima.” Ispisivao je brojke na ploči. “Napajate li energijom magnetski sloj, uređaj može letjeti po čitavom svemiru.” Mi odrasli međusobno smo se pogledali. U kojem se razredu uče postoci? Naravno, u školi još nisu bili došli do toga, ali čini se da Boriska ima ozbiljnih poteškoća u školi. Nakon testiranja stavili su ga odmah u drugi razred, ali onda su ga se pokušali riješiti. Kome bi, recite mi, bilo ugodno kada dijete iznenada prekine učitelja kako bi reklo: “Maria Ivanovna, ne govorite istinu! Ne učite nas ispravno!” A to se događa više nego jednom dnevno.”Koja je Boriskina misija na Zemlji? Zna li ju on?”, pitao sam i njega i njegovu majku.
“Rekao je da sluti”, odgovorila je Nadježda.
“Zna nešto o Zemljinoj budućnosti; primjerice, da će znanje biti raspodijeljeno u skladu s kvalitetom i razinom svijesti. Novo znanje nikada neće doći iskvarenim ljudima sa sitnim porocima, lopovima, banditima, alkoholičarima, a također ni onima koji nisu spremni mijenjati se na bolje. Oni će napuštati Planet. On misli da će informacije imati najvažniju ulogu. Na Zemlji će početi vrijeme jedinstva i suradnje.” Borise, odakle ti to znanje?” “Iz moje unutrašnjosti”, ozbiljno je odgovorio. Jednom, kad mu je bilo pet godina, zadivio je svoje roditelje počevši govoriti o Proserpini, planetu koji je uništen prije više stotina tisuća a možda i više milijuna godina. A tu riječ, Proserpina, rekao je bez da ju je čuo igdje drugdje. “Zraka ga je presjekla i raspao se na komadiće”, objasnio je Boriska. “Planet fizički više ne postoji, ali njegovi stanovnici teleportirali su se u petu dimenziju, koju vi zovete paralelni svijet. Mi smo promatrali smrt planeta s Marsa”, pojasnio je. A onda je iznenada rekao nešto nezamislivo. Rekao je da je Zemlja, kao živo svjesno biće, počela prihvaćati djecu Proserpine kako bi ih podučavala. Zbog toga se ovdje povremeno rađaju djeca koja se sjećaju svog matičnog planeta i smatraju se izvanzemaljcima. Evo što je Borisova majka Nadježda čuvala u svom dnevniku; to joj je jednom prilikom rekao Boris: “Ti si prethodnica. Očistila si platformu za nas. U najvišim sferama smatraju te junakinjom. Ti na svojim leđima nosiš najteži teret. Ja sam došao u Novo vrijeme. Holografski kod već je vidljiv i prekriva prostor. Sve će se rasvijetliti u novoj vatri misli, vrlo brzo. Prijelaz iz jednog svijeta u drugi odigrat će se kroz tkivo Vremena. Ja sam donio Novo vrijeme. Ja sam donio Novu informaciju.”
Mars je počeo katastrofalno gubiti svoju atmosferu i vodu. Boriska je rekao da su postojali posebni brodovi koji su odlazili na najbliži planet, Zemlju, po vodu.Boriskine marsovske kronikeOtprilike godinu dana kasnije otišao sam u Zhirinovsk posjetiti Borisku i čuti najnovije detalje o njegovom životu. Naravno, prije svega razgovarao sam s njegovom majkom. “Pogledala sam u sobu jer sam čula kako Boriska razgovara s nekim, ali pouzdano sam znala da je sam”, sjeća se Nadježda. “Zaista je bio sam, a ispred njega je bio šareni mozaik sastavljen od dječjih kocaka, a na njemu je bila dvostruka zavojnica DNK! Jasno sam ju prepoznala sa svojih istraživanja na medicinskom institutu. “Nekome se obraćao: Ja sam pilot istraživačkog broda, znanstvenik, ali nikada neću obavljati križanje ljudske i gmazovske DNK!
To se protivi zakonima prirodne selekcije, uslijedilo je par riječi na latinskom. Bila sam jednostavno zapanjena; i umjesto da ga dalje slušam, počela sam ga tresti. ‘Što je to? Kome to govoriš?’
I Boriska je iznenada izašao iz transa, zbunjen, i promrmljao – ‘Igram se’ “Još jednom, shvatila sam da svoga sina ne poznajem baš dobro. Istina je da kad sam ga kasnije pitala, rekao mi je da ta informacija nije za ljude i da su, kad je on živio na Marsu, imali blago drugačije loze DNK – nešto drugačije od DNK lemurijske rase. “Ali u osnovi sam shvatila da ako se sjeća svog života na Marsu, onda je to iz točke gledišta različitih vremenskih razdoblja. To jest, čini se da se pojavio na Marsu mnogo puta i sjeća se različitih epizoda iz svojih života, vjerojatno kroz razdoblje od mnogo tisuća godina.”

“Znači, ne mislite da su to jednostavno dječje fantazije?”
“Možda bi mi bilo drago tako misliti, ali to se ne uklapa. Tu je uključeno previše potpuno neobičnog znanja. Jednostavno ga nije imao odakle crpsti. Istina, ne mislim da se sjeća svojih prošlih života onako kako se mi sjećamo jučerašnjeg dana. Naravno da ne. Njegova sjećanja vrlo su razlomljena i otkrivaju se pod određenim okolnostima, a moguće je i da će s vremenom izblijedjeti. Da, on se može povezivati s vanjskim izvorima informacija i biti njihov odašiljač, ali deset minuta kasnije može jednostavno zaboraviti te informacije, poput normalnog djeteta.”
Ipak, na njihovim snimkama iz proteklih mjeseci nalaze se neobična Boriskina sjećanja na teške kataklizme na Marsu. Primjerice, on uporno tvrdi da je tijekom proteklih više stotina tisuća ili čak milijuna godina, tamo bilo velikih problema s vodom. Mars je počeo katastrofalno gubiti svoju atmosferu i vodu. Boriska je rekao da su postojali posebni brodovi koji su odlazili na najbliži planet, Zemlju, po vodu.
Izgledali su poput valjaka i služili su kao matični brodovi. Mnogo je govorio o svojim dužnostima i radu u svemiru. Dječaku se baš ne sviđaju američki filmovi o svemirskim pustolovinama i ratovima, i kaže da je u njima sve iskrivljeno i izmišljeno. Marsovski brodovi mogli su putovati po cijelom Sunčevom sustavu, imali su veći broj baza na planetima i njihovim satelitima. Čini se da nije bio loš pilot i imao je dobre profesionalne vještine. Prema njegovim pričama, mnogo je puta sudjelovao u letovima na Saturn, gdje je najteža stvar bila navigacija kroz asteroidni pojas. Mnogi njegovi prijatelji poginuli su približavajući se Saturnu. “Znaš, mama, nisam samo donosio vodu na Mars!”, izjavio je Boriska jednog dana. “Uvijek govoriš, ‘Mars ovo, Mars ono; ali ja sam bio odgovoran za Jupiter! Imali smo poseban projekt u kojem smo proučavali stvaranje drugog sunca u našem Solarnom sustavu. A to drugo sunce trebao je biti Jupiter. Ali za to je bilo potrebno tako puno fizičke mase da je nije bilo dovoljno u cijelom Sunčevom sustavu. Zato projekt nikada nije uspio.”
Jednom je rekao da bi zemaljske znanstvenike sigurno zanimalo da u našem Sunčevom sustavu nema devet planeta, već dva više. Oni se nalaze iza Plutona. Prema njegovim riječima, Mars je nekoć bio bliže Jupiteru, i Mjesec je tada pripadao Marsu. Ali nakon divovske kozmičke kataklizme Mars je izmijenio svoju orbitu, i tako je Zemlja dobila svoj satelit – Mjesec. Međutim, Boriska se ne može sjetiti nikakvih detalja o tom razdoblju. Jednom je, gledajući emisiju na kanalu Discovery, s velikim entuzijazmom počeo govoriti o civilizaciji Sivih (Greys) – malih humanoida s velikim očima. “Oni nisu Marsovci”, rekao je, pokazujući na ekran. “Mi nismo takvi; mi smo bliži Lemurcima i Atlantiđanima. Kao prvo, mi smo visoki, oni su patuljci. Drugo, Sivi su okrutni. Oni su iz druge galaktike, upuštaju se u izvođenje svakakvih eksperimenata na ljudima. Čak smo se morali i boriti protiv njih, jer su oni agresori. Naša vrsta bila je ljubazna, manje agresivna i najintelektualnija, jer smo mogli koristiti čak i psihičku energiju. Ispaljujući svoje riječi, ponekad mucajući, dječak je sve izrekao u kratkom govoru, nakon čega je opet posvetio pažnju svojim normalnim igrama, a “problem Sivih”, po riječima njegove majke, više se nije spominjao. Čini se da se radilo o bljesku sjećanja koji se možda nikada neće ponoviti. Ali bude li bilo ikakvih novih izjava o životu u svemiru, na Marsu ili u Sunčevom sustavu, bit će i sumnji. Dječak se, prema riječima specijalista, “zatvara”. Uzrok toga su, najvjerojatnije, teškoće naše zemaljske stvarnosti – kao što je slučaj s drugom indigo djecom.Znanstveno zanimanje za indigo djecu
Da su predstavnici znanosti istinski zainteresirani za Borisku, neosporna je činjenica. Doktor fizike i matematike, prof. Vladislav Lugovenko iz Instituta za Zemljin magnetizam, ionosferu i širenje radiovalova (IZMIRAN) Ruske akademije znanosti, upoznao se s Boriskom i pozvao ga u Moskvu na pregled.
Neki od Lugovenkovih suradnika sudjelovali su u proučavanju dječaka. Lugovenko provodi istraživanja indigo djece u Rusiji i drugim zemljama, i smatra da se ona s razlogom već 20 godina rađaju na ovom planetu. Kako se čini, ta su djeca povezana s razvojem buduće civilizacije na Zemlji.
Project Camelot Interviews Boriska Indigo boy from Mars – Oct 2007