UNIVERZUMM: JOVAN S. MITROVIĆ BOLESNIČKI RAZGOVORI II...

UNIVERZUMM: JOVAN S.  MITROVIĆ

 BOLESNIČKI  RAZGOVORI  II



...: JOVAN S.  MITROVIĆ   BOLESNIČKI  RAZGOVORI  II                                 Moja kičma nije navikla da se sagiba, zato me sa...

JOVAN S.  MITROVIĆ

 BOLESNIČKI  RAZGOVORI  II

                               

Moja kičma nije navikla da se sagiba,
zato me sada boli.

I ćutnjom pokazujem koliko me sve boli,
a tišina se uzdiže uza me.

Umesto da odgovorim kako mi je,
ja prvo pitam šta te boli.

Najveću grešku činimo igrajući se 
i noseći sve na grbači.

Da ne bi dugovali,
traže da ja podmetnem ledja.

Ljudi menjaju jačinu glasa,
samo kada im ledja popuste.

Ledja imaju skrivene žice,
koje popuste kada zardjaju.

Onaj ko je pružio ruku,
dao je do znanja koliko su mu potrebne štake.

Sve što više obećavamo,
više smo bolesni.

Ovoliko pacijenata,
potvrdjuje našu nemoć.

Najveći naš neprijatelj je Sunce,
njemu niko ništa ne može.

Priroda nam jedino nije omogućila
da saznamo naše granice, one koje postoje delo je 
naših ruku  i pameti.

Čovek koji je glup ne može osetiti svoje neznanje,
njega ledja ne bole.
Živeti pošteno je najčistiji rad
i teret vremena..

DRUGI PIŠU

DECAK BORISKA TVRDI DA JE ZIVEO NA MARSU: ZNAM STA CEKA ZEMLJANE!

Čini se da Boriska ima ozbiljnih poteškoća u školi. Nakon testiranja stavili su ga odmah u drugi razred, ali onda su ga se pokušali riješiti. Kome bi bilo ugodno kada dijete iznenada prekine učitelja kako bi reklo: “Marija Ivanovna, ne govorite istinu! Ne učite nas ispravno!”. To se u Boriskinoj školi učiteljima tokom dana dešava i po nekoliko puta. Za neobičnog dječaka po imenu Boriska prvi put se čulo iz priča sudionika jedne ekspedicije na sjeveru Volgogradske oblasti. Okrugla lica i velikih očiju, u ljetnoj majici i sa frajerskom kapom šiltericom, potpuno nezastrašen odraslima sve češće priča o marsovskoj civilizaciji, o megalitskim gradovima i marsovskim svemirskim brodovima, o letovima na druge planete, i o zemlji Lemuriji na Zemlji, čiji je život poznavao iz vlastitog iskustva, s obzirom da je nekad doletio sa Marsa na taj golemi kontinent usred okeana, gdje je imao prijatelje…Mnoge šokiraju dvije stvari. Kao prvo, neobično znanje koje jedan dvanaestogodišnjak ne bi trebao imati, i kao drugo – to što Boriskov govor nije na nivou djeteta njegovog uzrasta. Koristi takvu terminologiju, detalje i činjenice iz prošlosti Marsa i Zemlje da mu zavide i univerzitetski profesori.
Traži prijatelja “Zemljanina”
Zanimljivo je da je Boriska došao na svijet 11. januara 1996. godine u 8,30 h u gradu Volzhku, u provincijskom porodilištu. Njegovi su roditelji dobri i ljubazni ljudi; majka Nadježda Kiprijanovič je dermatolog u gradskoj klinici, a otac Jurij Tovstenev je umirovljeni oficir. Svojevremeno je diplomirao na Visokom vojnom institutu Kamishinskij. Oni sami bili bi sretni kada bi im neko mogao pomoći u rješavanju zagonetnog fenomena njihovog sina, ali zasad sa znatiželjom posmatraju svoje čudo. S godinu i pol već je bio u stanju čitati teška slova iz novina. S dvije godine počeo je crtati u raznim nijansama. Tada je krenuo i u jaslice. Sve njegove njegovateljice rekle su da je jako nadaren za jezike i da mu je mozak neobično razvijen. Primijetile su da ima fenomenalno pamćenje. Međutim, njegovi roditelji primijetili su da njihov sin do svog znanja ne dolazi samo posmatranjem svoje okoline nego, kako se činilo, i iz drugih izvora: nekako je primao informacije niotkuda!
- Niko ga tome nije naučio – sjeća se Nadježda i nastavlja – Ali nekako je stekao naviku da sjedi u lotosovom položaju. Iznosio je takve bisere i detalje o Marsu, o planetarnim sistemima i drugim civilizacijama da smo ostajali zadivljeni. Boriska je objavio da je nekad živio na Marsu i da je taj planet bio nastanjiv, ali je preživio najgoru katastrofu u svojoj historiji – gubitak atmosfere. Nakon toga su malobrojni stanovnici živjeli u podzemnim gradovima. U to vrijeme često je letio na Zemlju radi trgovine i naučnih istraživačkih misija. Čini se da je on sam bio pilot svemirskog broda. To se događalo u vrijeme Lemurijske civilizacije. Imao je prijatelja Lemurca koji je umro pred njegovim očima.
- Na Zemlji se dogodila ogromna katastrofa u kojoj su planine eksplodirale, a veliki kontinenti raspali su se i potonuli pod vodom, i iznenada je golem kamen pao na građevinu u kojoj je bio moj prijatelj – ispričao je Boriska.
- Nisam ga mogao spasiti. Sada bismo se trebali opet sresti na Zemlji…
Najavljuje velike katastrofe
Kada ga uhvati nadahnuće, priča zanimljive priče o majanskoj civilizaciji, smatrajući da ljudi ne znaju mnogo o tom fascinantnom narodu. Ali najdojmljivije je to što Boriska smatra da je sada na Zemlji došlo vrijeme u kojem se rađaju posebna djeca zbog nekih velikih promjena koje će se dogoditi s Planetom. I zato će biti potrebno novo znanje, šire od zemljanskog mentaliteta.
- Sve više se rađaju “indigo” djeca, ali u našem gradu nisam ih sreo. Možda Julio Petrova; ona mi vjeruje, što znači da nešto osjeća. Ostali se obično smiju kada pričam priče. Na zemlji će se nešto dogoditi – dvije katastrofe. I zato se rađaju ta djeca. Ona moraju pomagati ljudima. Polovi će se preokrenuti. Godine 2009. će doći do prve goleme katastrofe na jednom velikom kontinentu, a 2013. dogodit će se jedna još veća. Ja se bojim tih katastrofa, jer mi živimo vječno. Dogodila se katastrofa na Marsu, gdje sam ranije živio. Oni su bili narod kao mi, ali je došlo do nuklearnog rata i sve je gorjelo. Tamo je također došlo do promjena kontinenata. Međutim, taj kontinent nije bio velik. Boriska tvrdi da Marsovci dišu zrak koji se pretežno sastoji od ugljičnog dioksida. Kad bi došli na naš planet, stalno bi se zadržavali u blizini dimnjaka. Na pitanje, kako onda on, ako je došao s Marsa, može s lakoćom disati naš zrak, odgovara:
- Kad se nađeš u ovom zemaljskom tijelu onda dišeš ovaj zrak. Ali mi mrzimo zemaljski zrak, jer vaš zrak uzrokuje starenje. Tamo, na Marsu, ljudi su vječno mladi, u dobi od oko 30 do 35 godina. I nema starih ljudi. Svake godine ta djeca s Marsa rađat će se na Zemlji u sve većem broju. U našem gradu bit će ih najmanje dvadeset. Imena iz svoga “marsovskog života” se ne sjeća, a svoga prošlog života se sjeća od trinaeste godine.
- Tamo smo nosili posebne naočale i borili smo se cijelo vrijeme. Na Marsu je bila jedna neugodna stvar: postaja koju je potrebno uništiti. Moguće je ponovo oživjeti Mars, ali ta postaja to sprječava. To je tajna. Mogu nacrtati kako izgleda; bili smo blizu nje.
Radoznali novinari pitali su njegovu majku – koja je Boriskina misija na Zemlji?
- Rekao je da sluti – odgovorila je Nadježda – zna nešto o Zemljinoj budućnosti; na primjer, da će znanje biti raspodijeljeno u skladu s kvalitetom i nivoom svijesti. Novo znanje nikada neće doći iskvarenim ljudima sa sitnim porocima – lopovima, banditima, alkoholičarima, a također ni onima koji nisu spremni mijenjati se nabolje. Oni će napuštati Planet. On misli da će informacije imati najvažniju ulogu. Na Zemlji će početi vrijeme jedinstva i saradnje. Roditelji su Boriska vodili na brojne pretrage, plašeći se za svoga sina. Vremenom su se pomirili sa njegovim načinom razmišljanja i života uopće. Svjesni su da je Boriska – čudo prirode. Majka kaže da ga je čula kako se nekome obraćao na latinskom jeziku. Protivio se križanju ljudske i gmazovske DNK.
- Pouzdano sam znala da je sam u sobi. Slušala sam da Boriska, kao pilot istraživačkog broda i naučnik, neće dozvoliti to ukrštanje. To se protivi zakonima prirodne selekcije. Uslijedilo je par riječi na latinskom. Bila sam jednostavno zapanjena; i umjesto da ga dalje slušam, počela sam ga tresti. Što je to? Kome to govoriš? I Boriska je iznenada izašao iz transa, zbunjen i promrmljao: “igram se”. Kada su ga kasnije pitali o ovim detaljima, Boriska je rekao da ta informacija nije za ljude, i da su kada je on živio na Marsu, imali blago drugačije loze DNK – nešto drugačiji od DNK lemurijske rase. Svojim pričama i detaljima iz različitih životnih epizoda, mnoge je i naučne krugove zbunio. Sve je manje onih koji tvrde da su to dječije fantazije.
Kosmička kataklizma
Jednom je rekao da bi zemaljske naučnike sigurno zanimalo da u našem Sunčevom sistemu nema devet planeta, već dva više. Oni se nalaze iza Plutona. Prema njegovim riječima Mars je nekad bio bliže Jupiteru. I Mjesec je tada pripadao Marsu. Ali nakon divovske kosmičke kataklizme Mars je izmijenio svoju orbitu, i tako je Zemlja dobila svoj satelit – Mjesec. Međutim, Boriska se ne može sjetiti nikakvih detalja o tom periodu.
Peta dimenzija
Sa pet godina je zadivio svoje roditelje počevši govoriti o Proserpini, planetu koji je uništen prije više stotina hiljada, a možda i miliona godina.
- Zraka ga je presjekla i raspao se na komadiće. Ta planeta više fizički ne postoji, ali njegovi stanovnici teleportirali su se u petu dimenziju, koju vi zovete paralelni svijet. Mi smo promatrali smrt planeta s Marsa – pojasnio je. A onda je iznenada rekao nešto nezamislivo. Rekao je da je Zemlja, kao živo svjesno biće, počela prihvaćati djecu Proserpine kako bi ih podučavala. Zbog toga se ovdje povremeno rađaju djeca koja se sjećaju svog matičnog planeta i smatraju se vanzemaljcima. Evo što je Boriskova majka Nadježda čuvala u svom dnevniku; što joj je jednom prilikom rekao Boriska:
- Ti si prethodnica. Očistila si platformu za nas. U najvišim sferama smatraju te junakinjom. Ti na svojim leđima nosiš najteži teret. Ja sam došao u Novo vrijeme. Holografski kod već je vidljiv i prekriva prostor. Sve će se rasvijetliti u novoj vatri, vrlo brzo… Prijelaz iz jednog svijeta u drugi odigrat će se kroz tkivo Vremena. Ja sam donio Novo vrijeme. Ja sam donio Novu informaciju…
aura.ba


P.S. Dodajem: “Bolest dolazi iz nesposobnosti ljudi da pravilno žive i budu srećni, ljudi ispaštaju zbog svojih grešaka iz prošlosti i zato moraju da stupe u kontakt sa onim za šta su sami predodređeni, da rade u životu i da pokušaju da postignu te visine, da bi ostvarili svoje snove.” – “Morate da imate više razumevanja i srdačnosti u slučaju da vas neko bojkotuje. Zagrlite vašeg neprijatelja, izvinite se i kleknite pred njim. U slučaju da vas neko mrzi, volite ga svom svojom ljubavlju i predanošću i zamolite za oproštaj Ovo su pravila ljubavi i skromnosti. Da li znate zašto je Lemurianac umro sam? Nije želeo da se duhovno razvija, odabrao je pogrešan put. Nisu želeli da rade više na svojoj duhovnosti i da se razvijaju. Udaljili su se od predodređene putanje, odabrali su pogrešan put, put destrukcije koja je imala uticaj na celu planetu! Rešenje svih problema leži u Ljubavi, u njoj je prava magija!” Boriška – “dečak sa Marsa”

VIDEO – Prva Srpska Televizija Indigo deca (Indigo children)

VIDEO – Project Camelot Interviews Borisk

Ruski dječak koji priča o prethodnim životima na Marsu, prošlosti i budućim kozmičkim kataklizmama i izvanzemaljcima koji posjećuju naš planet privukao je pažnju cijelog svijeta otkad se prije nekoliko godina saznalo za njegov slučaj. U cijelosti prenosimo svjedočanstvo čovjeka koji ga je imao priliku upoznati. “Za neobičnog dječaka po imenu Boriska prvi sam put čuo iz priča sudionika jedne ekspedicije u anomalnu zonu na sjeveru Volgogradske četvrti koja je u našoj zemlji poznata kao gorski lanac Medveditskaya. Zamisli, dok su navečer svi sjedili oko logorske vatre, taj mali dječak, star oko sedam godina, iznenada je glasno zatražio tišinu: želio nam je pričati o stanovnicima Marsa i njihovim putovanjima na Zemlju”, rekao je jedan od svjedoka koji je sa mnom podijelio svoje dojmove. “Pa, netko je i dalje potiho brbljao i onda je dječak strogo zatražio našu punu pažnju ili neće biti ništa od priče.” I tako je drugi razgovor utihnuo. A ovo je razlog zašto: dječak okrugla lica i velikih očiju, u ljetnoj majici i s frajerskom kapom šiltericom, potpuno nezastrašen odraslima, započeo je nevjerojatnu priču – o marsovskoj civilizaciji, o megalitskim gradovima i marsovskim svemirskim brodovima, o letovima na druge planete, i o zemlji Lemuriji na Zemlji, čiji je život poznavao iz osobnog iskustva, budući da je nekoć doletio s Marsa na taj golemi kontinent usred oceana gdje je imao prijatelje. Mnoge su šokirale dvije stvari. Kao prvo, neobično znanje koje jedan sedmogodišnjak ne bi trebao imati i, kao drugo, to što Boriskin govor nije bio na razini djeteta iz prvog razreda. Koristio je takvu terminologiju, detalje i činjenice iz prošlosti Marsa i Zemlje da su svi ostali pod dojmom. Samo se po provalama emocija moglo vidjeti da taj ozbiljan i suvisao govor potječe od djeteta. “Zašto je Boriska govorio na taj način?”, pitao se moj sugovornik. “Očito, potaknulo ga je njegovo okruženje u logoru ekspedicije. Tamo su bili okupljeni zanimljivi, slobodoumni ljudi koji su tražili odgovore na mnoge zagonetke Zemlje i svemira, i Boris, koji je slušao razgovore tijekom dana, u svom je govoru izrazio neslaganje sa stvarima koje je zapamtio.” “Je li moguće da je sve izmislio? Možda je gledao sve Zvjezdane ratove i počeo izmišljati priče?” “Čini se da ne. Ovo nije zvučalo kao fantazija”, tvrdio je moj prijatelj. “Prije se činilo da se radi o prisjećanju prošlosti, sjećanjima iz njegovih prošlih reinkarnacija. Takve pojedinosti nije moguće zamisliti; mora ih se osobno znati.” Riječi o sjećanjima na prošle reinkarnacije bile su presudne: shvatio sam da moram upoznati Borisku. Sada, upoznavši njega i njegove roditelje, pokušavam sve sastaviti kako bih shvatio misterij rođenja tog mladog bića.
Sjećanja Boriskine majke
Zanimljivo je da je Boriska došao na svijet u gradu Volzhku, u provincijskom rodilištu, iako je u njegovom rodnom listu kao mjesto rođenja upisano “Zhirnovsk, Volgogradska četvrt”.
Njegovi su roditelji dobri i ljubazni ljudi. Nadježda Kiprijanovich, Borisova majka, dermatologinja je u gradskoj klinici. Diplomirala je 1991. na Volgogradskom institutu za medicinu. Njegov otac, Jurij Tovstenev, umirovljeni je časnik, svojevremeno je diplomirao na Visokom vojnom institutu Kamishinskij, a danas radi kao građevinski nadglednik. Oni sami bili bi sretni kad bi im netko mogao pomoći u rješavanju zagonetnog fenomena njihovog sina, ali zasad sa znatiželjom promatraju svoje čudo. “Kad je Boriska rođen, primijetila sam da je sa svega 15 dana već dizao glavu”, sjeća se Nadježda. “Svoju prvu riječ, baba, izgovorio je u dobi od četiri mjeseca, i moglo bi se reći da je otada počeo pričati. Svoju prvu rečenicu izgovorio je sa sedam mjeseci riječima “Hoću čavao” – vidio je čavao u zidu – iako općenito djeca počinju pričati mnogo kasnije. Najizvanrednije od njegovih intelektualnih sposobnosti bile su izvan fizičkog.”
“Kako su se manifestirale?” “Kad je Borisu bila jedna godina, počela sam mu davati slova prema sustavu Nikitin i, ako možete zamisliti, s godinu i pol već je bio u stanju čitati teška slova iz novina. Rano i lako naučio je prepoznavati boje u raznim nijansama. S dvije godine počeo je crtati, a s dvije i pol mogao je slikati. Znao je crtati u raznim nijansama. ” Boris je krenuo u jaslice kad je napunio dvije godine. Sve njegovateljice rekle su da je jako nadaren za jezike i da mu je mozak neobično razvijen. Primijetile su da ima fenomenalno pamćenje. Međutim, njegovi roditelji primijetili su da njihov sin do svog znanja ne dolazi samo promatranjem svoje okoline nego, kako se činilo, i iz drugih izvora: nekako je primao informacije niotkuda! “Nitko ga tome nije naučio”, sjeća se Nadježda, “ali nekako je stekao naviku da sjedi u lotosovom položaju – i samo ga slušajte!
Iznosio je takve bisere i detalje o Marsu, o planetarnim sustavima i drugim civilizacijama da smo ostajali zadivljeni. Ali kako je jedno dijete moglo sve to znati? Svemir i kozmičke teme u njegovim pričama – to su bile stalne teme od njegove druge godine.” Mars, indigo djeca i planetame katastrofe. Boriska je objavio da je nekada živio na Marsu i da je taj planet bio nastanjiv, ali je preživio najgoru katastrofu u svojoj povijesti – gubitak atmosfere – i nakon toga su malobrojni preostali stanovnici živjeli u podzemnim gradovima. U to vrijeme često je letio na Zemlju zbog trgovine i znanstvenih istraživačkih misija. Čini se da je on sam bio pilot svemirskog broda. To se događalo u vrijeme Lemurijske civilizacije. Imao je prijatelja Lemurea koji je umro pred njegovim očima. “Na Zemlji se dogodila ogromna katastrofa u kojoj su planine eksplodirale, a veliki kontinenti raspali su se i potonuli pod vodom, i iznenada je golem kamen pao na građevinu u kojoj je bio moj prijatelj”, ispričao je Boriska. “Nisam ga mogao spasiti. Sada bismo se trebali opet sresti na Zemlji.” Boriska cijelu sliku uništenja Lemurije vidi kao da se upravo dogodila i pati zbog smrti Zemljanina kao da ju je on sam skrivio. Jednom je vidio knjigu ‘Odakle potječemo?’ Ernsta Muldasheva koju je donijela njegova majka. Trebali ste vidjeti kakav je to učinak imalo na malog dječaka. Gledao je crteže Lemuraca, fotografije tibetanskih pagoda. Dva sata kasnije mogao je detaljno govoriti o rasi Lemuraca i bio je vrlo dobro upućen u njihova otkrića. “Ali Lemurija je uništena prije barem 800.000 godina” – rekao sam oprezno – “i Lemurei su bili visoki preko devet metara pa ipak se ti nekako sjećaš svega toga?” “Da, sjećam se; sigurno mi nitko nije pričao o tome”, odgovorio je Boris. Drugom prilikom počeo se prisjećati mnogih stvari nakon što je vidio ilustracije u drugoj Muldashevljevoj knjizi Upotrazi za Gradom bogova o pogrebnim odajama i piramidama. Rekao je da znanje neće biti pronađeno pod Keopsovom piramidom, već pod jednom drugom. Ali još ga nisu pronašli. “Život će se promijeniti kada otvore Sfingu”, rekao je, i dodao da će se Sfinga otvoriti negdje iza uha, ali ne može se sjetiti točno gdje.
Kada ga uhvati nadahnuće, priča zanimljive priče o majanskoj civilizaciji, smatrajući da ljudi ne znaju mnogo o tom fascinantnom narodu. Ali najdojmljivije je to što Boriska smatra da je sada na Zemlji došlo vrijeme u kojem se rađaju posebna djeca zbog nekih velikih promjena koje će se dogoditi s Planetom i zato što će biti potrebno novo znanje, šire od zemljanskog mentaliteta. “Kako znaš za tu nadarenu djecu i zašto se to događa?”, pitao sam ga prilikom našeg susreta. “Znaš li da ih zovu ‘indigo djeca’?” Znam da se ona rađaju, ali u našem gradu nisam ih sreo. Ali, možda Julia Petrova: ona mi vjeruje, što znači da nešto osjeća. Ostali se obično smiju kada pričam priče. Na Zemlji će se nešto dogoditi – dvije katastrofe – i zato se rađaju ta djeca. Ona moraju pomagati ljudima. Polovi će se preokrenuti. 2009. doći će do prve goleme katastrofe na jednom velikom kontinentu, a 2013. dogodit će se jedna još veća.” “Ti se ne bojiš toga, iako bi to moglo utjecati i na tvoj život?” “Ne, ne bojim se: mi živimo vječno. Dogodila se katastrofa na Marsu, gdje sam ranije živio. Oni su bili isti narod kao mi, ali došlo je do nuklearnog rata i sve je gorjelo. Neki su ljudi preživjeli, i izgrađene su kuće i nova oružja. Tamo je također došlo do promjena kontinenata. Međutim, taj kontinent nije bio velik. “Marsovci dišu zrak koji se pretežno sastoji od ugljičnog dioksida. Kad bi došli na naš planet, stalno bi se zadržavali u blizini dimnjaka.” Polovi će se preokrenuti. 2009. doći će do prve goleme katastrofe na jednom velikom kontinentu, a 2013. dogodit će se jedna još veća. “A ti, ako si ti s Marsa, možeš li s lakoćom disati naš zrak ili ti je potreban ugljični dioksid?” “Kad se nađeš u ovom zemaljskom tijelu onda dišeš ovaj zrak. Ali mi mrzimo zemaljski zrak, jer vaš zrak uzrokuje starenje. Tamo, na Marsu, ljudi su vječno mladi, u dobi od oko 30-35 godina, i nema starih ljudi. Svake godine ta djeca s Marsa rađat će se na Zemlji u sve većem i većem broju. U našem gradu bit će ih najmanje dvadeset.” “Sjećaš li se svog starog imena ili imena tvojih prijatelja?” “Ne, nikad se ne sjećam imena.” “Od koje godine pamtiš sebe?” “Svog prošlog života sjećam se do trinaeste godine, a ovdje se sjećam sebe od rođenja, ali ne zaboravljam odakle sam došao. Tamo smo nosili posebne naočale i borili smo se cijelo vrijeme. Na Marsu je bila jedna neugodna stvar: postaja koju je potrebno uništiti. Moguće je ponovno oživjeti Mars, ali ta postaja to sprječava. To je tajna. Mogu nacrtati kako izgleda; bili smo blizu nje. Ta je stanica protiv nas.” “Borise, zašto naše svemirske postaje ‘umru’ češće nego što ostanu čitave prilikom slijetanja na Mars?” “S Marsa se širi signal, i on pokušava ubiti postaje . Na tim postajama ima štetnih zraka.” Začudile su me štetne zrake Phobosa. Godine 1988. Jurij Lušničenko, čovjek iz Volzhska obdaren izvanosjetilnim moćima, pokušao je kontaktirati vođe sovjetskog svemirskog programa kako bi ih upozorio na neizbježan neuspjeh njihovih sondi Phobos1 i Phobos2 poslanih na Mars, posebno zbog zraka i radioaktivnih baterija koje su bile strane tom planetu. Nisu poslušali njegova upozorenja. Nisu osjećali potrebu da odgovore, sve do danas, iako je za uspjeh, prema Lušničenku, potrebno promijeniti taktiku kod približavanja površini Marsa.
NLO-i i izgubljeni planeti“Znaš li za višestruke dimenzije? Znaš, kako bi letio ne moraš slijediti ravnu putanju, već možeš ići kroz multidimenzionalan prostor?” Pažljivo sam postavio pitanje koje je s gledišta glavne struje znanosti bilo fantastično. Boriska je iznenada živnuo i počeo energično objašnjavati konstrukciju NLO-a. “Čim bismo se lansirali, odmah smo bili blizu Zemlje!”
Zatim je uzeo komad krede i na ploči nacrtao nešto trokutasto. “Postoji šest slojeva”, uzbuđeno je govorio. “Vanjski sloj čini 25 posto izdržljivog materijala, drugi sloj zauzima 30 posto i sličan je gumi, treći zauzima još 30 posto i opet je od metala; četiri posto otpada na sloj s magnetskim svojstvima.” Ispisivao je brojke na ploči. “Napajate li energijom magnetski sloj, uređaj može letjeti po čitavom svemiru.” Mi odrasli međusobno smo se pogledali. U kojem se razredu uče postoci? Naravno, u školi još nisu bili došli do toga, ali čini se da Boriska ima ozbiljnih poteškoća u školi. Nakon testiranja stavili su ga odmah u drugi razred, ali onda su ga se pokušali riješiti. Kome bi, recite mi, bilo ugodno kada dijete iznenada prekine učitelja kako bi reklo: “Maria Ivanovna, ne govorite istinu! Ne učite nas ispravno!” A to se događa više nego jednom dnevno.”Koja je Boriskina misija na Zemlji? Zna li ju on?”, pitao sam i njega i njegovu majku.
“Rekao je da sluti”, odgovorila je Nadježda.
“Zna nešto o Zemljinoj budućnosti; primjerice, da će znanje biti raspodijeljeno u skladu s kvalitetom i razinom svijesti. Novo znanje nikada neće doći iskvarenim ljudima sa sitnim porocima, lopovima, banditima, alkoholičarima, a također ni onima koji nisu spremni mijenjati se na bolje. Oni će napuštati Planet. On misli da će informacije imati najvažniju ulogu. Na Zemlji će početi vrijeme jedinstva i suradnje.” Borise, odakle ti to znanje?” “Iz moje unutrašnjosti”, ozbiljno je odgovorio. Jednom, kad mu je bilo pet godina, zadivio je svoje roditelje počevši govoriti o Proserpini, planetu koji je uništen prije više stotina tisuća a možda i više milijuna godina. A tu riječ, Proserpina, rekao je bez da ju je čuo igdje drugdje. “Zraka ga je presjekla i raspao se na komadiće”, objasnio je Boriska. “Planet fizički više ne postoji, ali njegovi stanovnici teleportirali su se u petu dimenziju, koju vi zovete paralelni svijet. Mi smo promatrali smrt planeta s Marsa”, pojasnio je. A onda je iznenada rekao nešto nezamislivo. Rekao je da je Zemlja, kao živo svjesno biće, počela prihvaćati djecu Proserpine kako bi ih podučavala. Zbog toga se ovdje povremeno rađaju djeca koja se sjećaju svog matičnog planeta i smatraju se izvanzemaljcima. Evo što je Borisova majka Nadježda čuvala u svom dnevniku; to joj je jednom prilikom rekao Boris: “Ti si prethodnica. Očistila si platformu za nas. U najvišim sferama smatraju te junakinjom. Ti na svojim leđima nosiš najteži teret. Ja sam došao u Novo vrijeme. Holografski kod već je vidljiv i prekriva prostor. Sve će se rasvijetliti u novoj vatri misli, vrlo brzo. Prijelaz iz jednog svijeta u drugi odigrat će se kroz tkivo Vremena. Ja sam donio Novo vrijeme. Ja sam donio Novu informaciju.”
Mars je počeo katastrofalno gubiti svoju atmosferu i vodu. Boriska je rekao da su postojali posebni brodovi koji su odlazili na najbliži planet, Zemlju, po vodu.Boriskine marsovske kronikeOtprilike godinu dana kasnije otišao sam u Zhirinovsk posjetiti Borisku i čuti najnovije detalje o njegovom životu. Naravno, prije svega razgovarao sam s njegovom majkom. “Pogledala sam u sobu jer sam čula kako Boriska razgovara s nekim, ali pouzdano sam znala da je sam”, sjeća se Nadježda. “Zaista je bio sam, a ispred njega je bio šareni mozaik sastavljen od dječjih kocaka, a na njemu je bila dvostruka zavojnica DNK! Jasno sam ju prepoznala sa svojih istraživanja na medicinskom institutu. “Nekome se obraćao: Ja sam pilot istraživačkog broda, znanstvenik, ali nikada neću obavljati križanje ljudske i gmazovske DNK!
To se protivi zakonima prirodne selekcije, uslijedilo je par riječi na latinskom. Bila sam jednostavno zapanjena; i umjesto da ga dalje slušam, počela sam ga tresti. ‘Što je to? Kome to govoriš?’
I Boriska je iznenada izašao iz transa, zbunjen, i promrmljao – ‘Igram se’ “Još jednom, shvatila sam da svoga sina ne poznajem baš dobro. Istina je da kad sam ga kasnije pitala, rekao mi je da ta informacija nije za ljude i da su, kad je on živio na Marsu, imali blago drugačije loze DNK – nešto drugačije od DNK lemurijske rase. “Ali u osnovi sam shvatila da ako se sjeća svog života na Marsu, onda je to iz točke gledišta različitih vremenskih razdoblja. To jest, čini se da se pojavio na Marsu mnogo puta i sjeća se različitih epizoda iz svojih života, vjerojatno kroz razdoblje od mnogo tisuća godina.”

“Znači, ne mislite da su to jednostavno dječje fantazije?”
“Možda bi mi bilo drago tako misliti, ali to se ne uklapa. Tu je uključeno previše potpuno neobičnog znanja. Jednostavno ga nije imao odakle crpsti. Istina, ne mislim da se sjeća svojih prošlih života onako kako se mi sjećamo jučerašnjeg dana. Naravno da ne. Njegova sjećanja vrlo su razlomljena i otkrivaju se pod određenim okolnostima, a moguće je i da će s vremenom izblijedjeti. Da, on se može povezivati s vanjskim izvorima informacija i biti njihov odašiljač, ali deset minuta kasnije može jednostavno zaboraviti te informacije, poput normalnog djeteta.”
Ipak, na njihovim snimkama iz proteklih mjeseci nalaze se neobična Boriskina sjećanja na teške kataklizme na Marsu. Primjerice, on uporno tvrdi da je tijekom proteklih više stotina tisuća ili čak milijuna godina, tamo bilo velikih problema s vodom. Mars je počeo katastrofalno gubiti svoju atmosferu i vodu. Boriska je rekao da su postojali posebni brodovi koji su odlazili na najbliži planet, Zemlju, po vodu.
Izgledali su poput valjaka i služili su kao matični brodovi. Mnogo je govorio o svojim dužnostima i radu u svemiru. Dječaku se baš ne sviđaju američki filmovi o svemirskim pustolovinama i ratovima, i kaže da je u njima sve iskrivljeno i izmišljeno. Marsovski brodovi mogli su putovati po cijelom Sunčevom sustavu, imali su veći broj baza na planetima i njihovim satelitima. Čini se da nije bio loš pilot i imao je dobre profesionalne vještine. Prema njegovim pričama, mnogo je puta sudjelovao u letovima na Saturn, gdje je najteža stvar bila navigacija kroz asteroidni pojas. Mnogi njegovi prijatelji poginuli su približavajući se Saturnu. “Znaš, mama, nisam samo donosio vodu na Mars!”, izjavio je Boriska jednog dana. “Uvijek govoriš, ‘Mars ovo, Mars ono; ali ja sam bio odgovoran za Jupiter! Imali smo poseban projekt u kojem smo proučavali stvaranje drugog sunca u našem Solarnom sustavu. A to drugo sunce trebao je biti Jupiter. Ali za to je bilo potrebno tako puno fizičke mase da je nije bilo dovoljno u cijelom Sunčevom sustavu. Zato projekt nikada nije uspio.”
Jednom je rekao da bi zemaljske znanstvenike sigurno zanimalo da u našem Sunčevom sustavu nema devet planeta, već dva više. Oni se nalaze iza Plutona. Prema njegovim riječima, Mars je nekoć bio bliže Jupiteru, i Mjesec je tada pripadao Marsu. Ali nakon divovske kozmičke kataklizme Mars je izmijenio svoju orbitu, i tako je Zemlja dobila svoj satelit – Mjesec. Međutim, Boriska se ne može sjetiti nikakvih detalja o tom razdoblju. Jednom je, gledajući emisiju na kanalu Discovery, s velikim entuzijazmom počeo govoriti o civilizaciji Sivih (Greys) – malih humanoida s velikim očima. “Oni nisu Marsovci”, rekao je, pokazujući na ekran. “Mi nismo takvi; mi smo bliži Lemurcima i Atlantiđanima. Kao prvo, mi smo visoki, oni su patuljci. Drugo, Sivi su okrutni. Oni su iz druge galaktike, upuštaju se u izvođenje svakakvih eksperimenata na ljudima. Čak smo se morali i boriti protiv njih, jer su oni agresori. Naša vrsta bila je ljubazna, manje agresivna i najintelektualnija, jer smo mogli koristiti čak i psihičku energiju. Ispaljujući svoje riječi, ponekad mucajući, dječak je sve izrekao u kratkom govoru, nakon čega je opet posvetio pažnju svojim normalnim igrama, a “problem Sivih”, po riječima njegove majke, više se nije spominjao. Čini se da se radilo o bljesku sjećanja koji se možda nikada neće ponoviti. Ali bude li bilo ikakvih novih izjava o životu u svemiru, na Marsu ili u Sunčevom sustavu, bit će i sumnji. Dječak se, prema riječima specijalista, “zatvara”. Uzrok toga su, najvjerojatnije, teškoće naše zemaljske stvarnosti – kao što je slučaj s drugom indigo djecom.Znanstveno zanimanje za indigo djecu
Da su predstavnici znanosti istinski zainteresirani za Borisku, neosporna je činjenica. Doktor fizike i matematike, prof. Vladislav Lugovenko iz Instituta za Zemljin magnetizam, ionosferu i širenje radiovalova (IZMIRAN) Ruske akademije znanosti, upoznao se s Boriskom i pozvao ga u Moskvu na pregled.
Neki od Lugovenkovih suradnika sudjelovali su u proučavanju dječaka. Lugovenko provodi istraživanja indigo djece u Rusiji i drugim zemljama, i smatra da se ona s razlogom već 20 godina rađaju na ovom planetu. Kako se čini, ta su djeca povezana s razvojem buduće civilizacije na Zemlji.
Project Camelot Interviews Boriska Indigo boy from Mars – Oct 2007